Arsenije Čarnojević
(oko 1633 - 1706)
MOLITVA ZASPALOM GOSPODU
I dan i noć bežeći sa svojim osirotelim narodom,
od mesta do mesta,
kao lađa na pučini velikog okeana
bekstvu se dajemo,
čekajući kada će zaći sunce
i prekloniti se dan
i proći tamna noć
i zimska beda koja leži nad nama.
Jer nema onoga koji nas savetuje,
ni onog koji nas od nevolje oslobađa,
i nevolja naša udvostručava se.
I rekoh sa suzama:
Dokle ćeš, Gosode, zaboravljati nas do kraja,
dokle će se naoružavati na dostojanje tvoje?
Ustani, Gosode!
Zašto spavaš,
zašto lice tvoje, Bože naš, odvraćaš od nas?
I opet vaskrsni, Gosode,
pomozi nam imena Tvojega radi!
I tako neprestano ridanje na ridanje prilažemo
i niotkuda pomoći.
Atanasije Daskal Srbin, učitelj (kako rěč daskal sama kazuje) i jerođakon, hroničar ratnih prilika na Balkanu, dělovao je u manastiru Orěškovici u Srbiji (Braničevo) do Velike seobe (1690). U vrěme velike seobe iz manastira Orěškovice izběgao je u Komoran, a poslě prěšao u Rusiju. Tamo je za Sofiju, sestru ruskog cara Petra I, sastavio spis o srpskim carevima i o opustošenju zemlje srpske. U istoriji književnosti poznat je kao autor spisa O srpskim carevima i o ratu cara turskog sa carem hrišćanskim i o pustošenju srpske zemlje, koji je nastao u Rusiji pre avgusta 1689. godine.
(U izvorima su u nesaglasju godina odlaska za Rusiju - 1690. i godina nastanka spisa u Rusiji - 1689.)
Tokom velike bečke vojne (1683-1699), vođene između hrišćanske alijanse i Osmanskog carstva, Atanasije Daskal je zapisao:
Mač i pomor zajedno
I tako kroz deset godina,
od tog ljutog rata,
mnogoplodna i mnogorodna zemlja srpska
zapustě sva.
I gradovi svi i sela sva zapustěše,
i manastiri carski veliki
i crkve krasne pisane zlatom zapustěše,
i žrtvenici i oltari sveti
gdě se prinosaše beskrvna žrtva,
tamo sada zvěri divlje i nečiste plode se.
Tako je Bog dopustio
grěhova radi naših
i tako pogibosmo
za bezakonje naše
kao drevni Izrailj...
Pustio je Gospod na srpsku zemlju:
prvo pomor,
i potom i opet mač i pomor zajedno
i plěnjenje i glad ljutu.
Sve ovo u dane moje bi,
i oči moje viděše.
I ležahu leševi pomrlih ljudi srpskih
po svima ulicama velikog Běograda,
i po svima zemljištima njegovim,
i po svima putevima njegovim ležahu mrtvi.
I ne běše onih koji pogrebavaju.
A koji živi hodahu,
ne běše u njih izgleda ni krasote ljudske,
no běhu pocrněli od gladi
i lica su im bila kao etiopska.
I tako skončaše
i ne osta ni deseti děo ljudi.
Oni koji su ostali
izběgoše iz svoje zemlje
i ostaviše je pustu svu.