Ante Kovačić
Ante Kovačić (Oplaznik iznad Sutle, 6. lipnja 1854. - Stenjevac, 10. prosinca 1889), hrvatski romanopisac i novelist, pjesnik
Mučan i naporan život proživio je kroz škole i kao advokatski pripravnik. Pristaša stranke prava.Potkraj života je, slomljen teškim prilikama i bolešću, završio u duševnoj bolnici u kojoj je i umro u 35. godini.
Prvi je veliki Kovačićev prozni tekst «Baruničina ljubav», 1877., roman na razmeđu romantizma i realizma, nastao na uzorima Eugena Suea i Balzaca: mješavina dinamične i počesto nevjerojatne radnje i jezičnoga vatrometa u čemu se Kovačić pokazao, uz Šenou, jednim od glavnih hrvatskih devetnaestostoljetnih jezikotvoraca, po stupnju utjecaja daleko važniji od mnogih akademskih filologa. Roman obiluje likovima fatalnih žena (Sofija Gerštajn), preljubima, incestom i samoubojstvima, a kompozicijski je inovativan, i u europskim izmjerama. Sljedeće godine izlazi «Smrt babe Čengićkinje», travestija koja s pravaških nacioanlnih pozicija ismijava ilirsku i jugoslavensku ideologiju, karikirajući kultno Mažuranićevo djelo. Kovačić je i autor više značajnih pripovijesti, među kojima se izdvajaju «Ladanjska sekta» i «Zagorski čudak». U sljedećem velikom romanu «Fiškal», 1881., autor ponavlja svoje središnje teme i stileme: realistički pristup koji graniči s fantastikom i nerijetko se pretvara u grotesku, likove fatalnih žena, porugljivu, pa i otrovnu satiru stranaca (Nijemaca, Mađara) i južnoslavenske ideologije, žestoki napadaj na obamrlost hrvatskoga plemstva i borokratski mentalitet, raspad osobnosti glavnih protagonista u ludilu ili samoubojstvu. Prije svoga magnuma opusa, romana «U registraturi», pisac je objavio i nedovršeni roman «Među žabari», ubojitu satiru na onodobne političke moćnike koji su se prepali u aktu prepoznavanja i spriječili daljnje izlaženje (tekst je izlazio u podlistcima).
U glavnom djelu, ''U registraturi'' (1888), Kovačić obilno koristi autobiografski materijal. Ta osobna nota stvorit će u ovom djelu stranice prožete s mnogo topline, neposrednog lirizma i usrdnijeg odnosa prema likovima, osobito u prikazu i opisu djetinstva Ivice Kičmanovića, glavnog lika u djelu. Iako svrstavan u klasike hrvatskoga realizma, Kovačićev je veliki roman torzo koji u sebe upija oprječne svjetonazore i poetike: u njemu nalazimo spektar situacija i motiva koji obuhvaćaju kanonska pravila i romantizma, realizma i naturalizma. Nastao u ognjici, nedotjeran i rastrgan, Kovačićev je magnum opus najimpresivnije djelo hrvatske narativne proze druge polovice 19. stoljeća.
Cijelo djelo Ante Kovačića najjači je ostvaraj hrvatskoga realizma, i to u obliku karakterističnom za hrvatsku književnost u kojoj nema previše tekstova koji slave i posvećuju običnost i svakodnevnost: romani su to posvećeni suvremenoj tematici (za razliku od Šenoe, čiji je opus najvećma uronjen u povijesnu problematiku), čudna mješavina romantizma, realizma i brutalnoga naturalizma nabijena razornom satirom i očajem nad stanjem hrvatskoga društva; kultom fatalne žene ukorijenjenoga u romantizmu; burnim zapletima i velikim strastima, te propašću glavnih likova u zločinu, ubojstvu, ludilu i samoubojstvu. Raspet između romantizma i naturalizma, Kovačić je senzibilitetom predšasnik velike tradcije hrvatskoga romana egzistencijalističke i političko-satiričke usmjerbe.
Ostala djela:
Stihovi (1949)
Feljtoni i članci (1952)
Djela, I-II (1950)
Josip Kozarac
Josip Kozarac (Vinkovci, 8. veljače 1858. - Koprivnica, 21. kolovoz 1906.), hrvatski prozaist - novelist, pjesnik i polemičar, diplomirani inžinjer šumarstva, jedan od najpoznatijih hrvatskih šumara.Sadržaj [sakrij]
Životopis
Osnovnu školu je završio u Vinkovcima, gimnaziju s dosta muke, ali je s oduševljenjem polazio studij šumarstva u Beču. Svoju mladost je proživio kao neobuzdani divlji sin prirode. Od jutra do mraka potucao se po poljima i livadama, loveći ribe, ptice, kukce. Dok su drugi đaci učili školske knjige, on je učio knjigu prirode. Započeo je kao pjesnik, a pravo stvaralačko područje našao je u prozi (pripovijetkama i romanima). Otac mu je bio narednik u Vinkovcima, a poslije očeve smrti ostaje na majčinoj brizi. Živio je u Slavoniji i njegovo prozno stvaralaštvo vezano je uz rodnu Slavoniju, koja se rastaje s krajiškim uređenjem i ulazi u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam i prodor stranog kapitala) koje utječu na moralni život slavonskog sela. On je pisac slavonske zemlje, pjesnik rada, oštar kritičar malograđanstva, proslavljeni pisac. Čitav život posvetio je slavonskoj zemlji, šumama i oranicama, realno opisujući gospodarske, socijalne, političke i kulturne prilike svoga užeg zavičaja.
Stvaralaštvo
Susreo se sa europskim misliocima, od kojih mu je najbliži bio građanski mislilac Adam Smith, prihvaćajući njegove napredne ideje, ali i zablude. Usvojio je i Darwinove teorije koje je uspješno primjenjivao u šumarskoj struci. Veliko je bilo njegovo zanimanje i za Turgenjeva. Kozarac je u književnoj teoriji poznat kao kritički realist i pripovjedač. Započeo je s pjesmama, koje je August Šenoa pohvalio, ali ih nije objavio. Pokušao je pisati i drame, ali bez uspjeha. Okušava pisati novele, u čemu uspijeva književnost povezati sa stvarnim životom (Priče djeda Nike). Napisao je pripovijetke Biser-Katom, Naš Pilip, Poletarci, Krčelići neće ljepote, Slavonska šuma. U Slavonskoj šumi uspijeva samoga sebe postaviti u samo središte radnje i iznijeti najintimnije misli i osjećaje života. U njoj je dominantan osjećaj ushićenost i zanos za prirodom i njezine prirodne zakone. Divi se skladu prirode, savršenom mehanizmu njezinih zakonitosti, što je nevidljiva poluga života. Hrast smatra vladarom šume, svrstavajući ostala stabla u posebne klase, navodeći da među njima ima i takovih koji moraju drugom drveću naprosto služiti. U središtu njegovog zanimanja bili su i ljudi, sa svim svojim vrlinama i manama, ali uvijek u društvenom, socijalnom okruženju, koji pod utjecajem zakona ne omogućavaju razvoj sela, ali niti gradova. Kritiku zla koja dolazi iz gradskih sredina i selo, oštro suprotstavlja likove i prilike u kojima su nastali u djelu Mrtvi kapitali. Prepoznaje se izvorni stav autora koji je siguran odakle dolazi svo zlo u Slavoniju, a kod čitatelja likovi i radnje izazivaju uzbuđenje i radoznalost.
U romanesknome opusu izrazito je prevagnula projekcija racionalne analitičnosti, poučnosti i moralke. U Mrtvim kapitalima dominacija je piščeve pouke u strukturi romana, iskazana u djelovanju i mislima Lešića, toliko transparentna da je to djelo u stručnoj kritici redovito označeno kao roman s tezom. Zauzimajući se za gospodarski, socijalni i moralni preustroj slavonskoga sela, što će ogledno posvjedočiti stanje Lešićeva imanja, stranice Mrtvih kapitala nerijetko nalikuju pamfletizirano intoniranim stranicama kakvoga gospodarskoga priručnika. U posmrtno objavljenome i nedovršenome romanu Živi kapitali (1937.) idejni će se model ponoviti: zagovaranje povratka zemlji i njezinoj obradi, gospodarska obnova imanja, napuštanje ispraznosti činovničkoga života i njihova sumnjiva morala i sl. Upravo moralnim devijacijama khuenovskoga društva, napose njegova činovništva, te ljudskom gramzivošću za novcem i karijerom Kozarac je zaokupljen u romanu Među svijetlom i tminom. Zbog otvorene kritičnosti spram struktura vlasti pisac je imao velikih problema i s cenzurom, pa je roman morao pisati jezikom mnogo blažim nego je to prvotno namjeravao. Na planu priče i pripovijedanja Kozarčevi su romani obilježeni »simplificiranim narativnim arhetipom« šenoinske provenijencije, to znači pravocrtnim kauzalitetom zbivanja, sveznajućim pripovjedačem, antagonističkim i komplementarnim aktancijalnim odnosima, crno-bijelom tehnikom u prikazu likova te moralističkim dionicama s pozitivnim porukama. Kozarac je jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca, koji ništa ne uljepšava, secira samo stvarnost i objašnjava samo što ne valja i kako bi trebalo raditi.
Djela
Priče djeda Nike
Tena
Tri ljubavi
Oprava
Biser-Katom
Naš Pilip
Poletarci
Krčelići neće ljepote
Slavonska šuma
Mrtvi kapitali
Živi kapitali (1937.)