BEL TEMPO

BORA ĆOSIĆ

I nemoj mi sada donašati čaj, kad vidiš da sam sva naživcirana dokle se ne svrši ta pasja
detektivska trka kroz ovaj neboder, i tko će ostati živ a tko ne. Samo da vidim koju će od ove
dvije utušiti, je li plavu ili crnku, pak ću onda biti mirna. Vrag i s jauznom ako nisam načisto tko
je kriv a komu će naočiti sudac doći glave. Sad je tu unišo sasma novi bilježnik, kojeg prije uopće
nije bilo, kad moraš baš taj čas slagati veš u prokleti šemizet. Mogla bi i ti sjesti koji čas s mirom
i pogledati ovaj krasni par koji izlazi iz crkve i sjeda u karuce, a ne da cio dan glancaš pod, zarad
kojeg ćeš kašnje prva pasti na nos. Poželi nešto, darling. To već imadem. Mrki su obrisi planina
činili nepatvoreni rajski ugođaj. Sve je ovo naše, darling. Kojo? Kud god ti seže oko. Prastari kraj
moga šogora otet od krvožednih crvenokožaca koji se više nikad neće vratiti. Oh, oh, oh, darling.
A ako se vrate, evo mojeg vjernog kolta kojeg mogu izvući prije nego bilo tko na čitavom
Zapadu. Sunce je zahodilo. I kako bi se ona mogla suzdržati kad joj dođe onako zalizan, u žutim

cipelama na špic. Ja joj sasma odobravam. Život je kratak, nitko ne živi dvaput, šta prođe, prošlo
je. Zar da propusti jedinu priliku, s obzirom da je obična prodavačica čarapa. Mora ona gledati i
sebe, a ne samo skroz-naskroz bolesnu mater, kojoj ionako nema spasa. Plus troje djece od brata
koji je rastavit, a osim toga je u Ameriki. Ja ju ne bi osuđivala čak i da je oženit. Ako on prelazi
preko svega, što onda ona ima misliti. Akceptiram do zadnje mrvice. Zar njega tako mladog na
vješala samo radi toga šta je udario djete širajzlom, onako sanan. Pa mora se i on ispavati kad
radi u tom prokletom rudniku, moralo je i to derište poštivati bolesnog oca, koji je k tomu rudar.
A o materi i da ne govorim, koja se okrene zidu, a ono nek urla. Ja sam sasma na njegovoj strani,
premda je strašno, nako malo, a sa raspolutitom lubanjom. Što će se kad je bjeda, ali i njima
jednoć mora biti bolje, kad tad. Ako se netko razočaro, pa zdvaja, to odmah volim viditi. Čim
čupa kosu, plače ko malo djete i udara se šakom u grudi: ili je izgubio geltašn sa srećkom koja je
dobila glavni zgoditak, ili ga je ostavila djevojka koja je na stvari bila flićka, samo nije znao.
Drugi, koji trči cestom ko bjesan i pjeva, mora biti ili lud, ili da je tolko sretan što je nasljedio
imetak da mu je svejedno što je istom zgodom izgubio jedinoga oca bilježnika. Volim i da je
najveći ubojica, samo neka mi odmah reče, a ne da kašnje nagađam. Draga gospođo ta i ta,
oprostite na smetnji, ali moram vas utušiti jer su mi vaši sakriti briljanti preko potrebni da bi
ishranio sedmoro djece i tuberkuloznu ženu koja me k tome i vara. Premda grozno, ipak volim
znati, i to ne samo na riječima, nego i po onom strašnom izrazu lica i nožu koji je isuko za tili
čas. Ko i u kazalištu, đe odmah svatiš ko je kaki, a ne da četri čina lupaš glavu, a istom onaj što je
cjelo vrijeme sjedio u kutu i nešta bronzo za se, izađe na sredu, izvadi revolver i ustrijeli se.
Badava posle sjetiti se šta je reko na početku, dok si još tražio sjedalo i pogazio one dvije-tri lude
koje ne paze kad im prolaziš kroz red. Čim se digne zastor da svaki dođe do ruba i kaže ja sam
nesretan, ja sam zdvojna, meni je umro tetak, a ja sam propali đak koji ću na kraju postati
ministar. Onda možeš mirno pratiti šta govore između sebe dok pucaju u tice i piju navlas čaj, jer
znadeš ishod i nema nikakih iznenađenja koja su mi gora nego išta. Ljubljena moja, zašto mi ne
vjeruješ kad ti velim da sam se htio baciti u jezero radi tebe, jedino što je bilo ladno. Dragi
gospon sudac, zašto odmah ne presudite kako je pravedno, a ne da se natežemo tri i pol sata i
istom onda uhapsite lovokradicu koji je, čim se pojavio, priznao sve. Po čemu vidim u nekom
filmu da je jedan dobar, a drugi ne. Prvo i prvo, dobri je uvjek puno ljepši, a osim toga, dosta ti je
samo da te pogleda onim plavim očima pa da počmeš svaćati na kojoj je strani. A taj zli, na
prvom mjestu uvjek čkilji, ko da je kratkovid a ne voli očale. Osim toga, nešta govori sam sa
sobom, malko je i neuredan, mora biti neobrijan ili da mu fali barem jedan zub odnapred. Pa što
bi taj tražio u krevetu krasne ljepotice nego da je tuj nepozvat i da ga nitko ne ište. Koja bi legla
sa takim, pa makar bila i zadnja propalica, dok sa onim ljepim, bome, bi i najpoštenija. A kad taj
prokleti Rus pane na koljena i počme joj ljubiti skut, premda je ona samo služavka a on veliki
knez, ja se sva oduzmem od plača. I barem da je to u sobi, nego na tratini, kod onog zalaska, za
ne podnjeti. Kakaja preljest. Ti moj, ti maja, i sve u tomu smislu. Pa tko bi to izdržo. Ah, ah, ah.
Kako samo taj glumac preživi sve to živciranje, iako nije njegovo osobno, nego su ga samo
napuntali. A na njoj, isto sve drkće. I šta je najgore, nisu jedno drugom ništ. Sva sreća da uniđe
onaj učitelj i počme pripovjedati o nekakim kruškama i jabukama. Knjaz odma ustane i otrese
koljeno. Što sve imade u tome ljubavnom kolopletu koji je zbiljam najinteresantniji od svega, i u

svakom pogledu. Kaki je samo ono osjećaj dok šeću pokraj rijeke i kazivajii bedastoće, a misle
na nešta sasma deveto. Pa i kad ju poljubi i reče svakog vraga u pogledu vjernosti, istom onda
dođe doma i počme promišljati je li dobro učinio ili krivo, i na što će izaći sva ta zgoda do konca.
A kad sjedne da bi joj napiso pismo, zapravo onda počmu mu bube raditi kroz glavu, da ona niti
je tolko ljepa, niti ga interesira, a opet, ako bi njegov kolega s univerze zaskočio ga kod nje, bilo
bi mu još krivlje, i tako jedno po jedno, pa joj ipak napiše cjeli list, namirisan i u lihtplavoj boji,
toliko se raspilavio od nekog unutarnjeg milja. Onda mu ona sa svoje strane otpise da je i kod nje
ista stvar, ali da bogme onaj kolega isto navaljiva i da je zove u kino, a ona i ne bi išla da nije na
stvari njezin omiljeni film i glumac kojeg prevoli, pa onda on udri opet u pisanje da koga ona
voli, njega, glumca ili kolegu, i tuj skorom opet sve ode k vragu, da nije nekojeg slučaja ili
nekake čajanke đe su nanovo, skupa, i opet niz onu rijeku i ponovo nit glumac, nit kolega, nego
on i on, i po hiljadu puta i za sva vremena, on. I tuj bi bio i kraj da se ne pojavi krasni oficir, a šta
se njega tiče ljubezna glumica, pa tako od jednog načine se dva sasma druga para, jedino što
oficir nema novaca, a glumici ne da mater da čini takove stvari, dok se na kraju ne svrši da oficir
i glumica odu na sasma treću stranu a ono dvoje se nanovo nađu, i kašnje rode sedmero djece, pa
na koncu vele kako su bili bedasti da unapred nisu znali kamo to vodi i kako će se svršiti.
Nesretna moja Danica koja mora obletati oko mene za svaku šalicu kave ili čašu vode, zbiljam
isto tolko dobra da bi se dala razrezati na sto komada radi svakog, premda to nikomu ne bi bilo
od hasne, taj jedan njezin komadić, nego samo svi skupa. Ja ni pol tolko dobra, ko i sve drugo, na
pol marljiva, na pol se volim zafrkavati, polovicu od pameti, drugu od svakoje ludosti, i kao taka
uvjek dobro prolazila, nikome da bi zapela za oko, da bi se puno isticala, a isto tako u ničem da bi
bila zadnja. Što ako imade onako grozno lice i da mu je jedna noga kraća za pol metra. Mora bit
da mu je na ovu drugu, kad je bio mali, pala štangla i cjeli lift kod uvađanja. Biće da su ga
pofurili po licu kad je nesretnik radio u livnici novaca. Ni novci nisu uvjek sve, šta se vidi iz
priložitog. Ja da ću sanjati tu nakazu, Golema i gospon Drakulu, koji sisa krv nevinoj djevojčici?
Što on imade sa mnom i je l ti nisam hiljadu puta rekla da je to samo slika. I da se oni prije toga
dogovore tko će biti grozan, a tko ljep ko bog. A kad bi ti bila te sreće viditi ga nakon svega, kod
preoblačenja za ići doma, svatila bi da ispod te maske groznog krastavka još je ljepši glumac
nego onaj koji je navodno ljepotan prve klase. Sve se to napravi iz neke mase i zaljepi za lice, a
kašnje se odljepi, samo mora znati kako se skida, da mu ne ostane za cjeli vijek, šta bi bila
neoprostima greška. Gledaj ga kako se samo frnji i govori namjerno ko iz bureta, a na stvari
imade glas ko slavuj. Ne bi ni meni bilo lako da sam mu mater dok je taki, premda znadem da je
samo maska. To je isto ko i kod velikih ljudi koji nisu uopće oni, nego ih samo glume. I kako si
samo može utvarati da je danas ubojica a sutra dobrotvor čovječanstva kroz svoj izum stroja za
praviti sladoled. A što se mora verati po najvećoj kući, i to s vanjske strane, uz pomoć jednog
jedinog štrika. Najljepše kad se sve događa na jednom mjestu, na primjer u krasnom Grand
hotelu, a ne da se potežu po cestama i kamo ne bi išo nitko pametan. Sve šta imade jedan veliki
hotel od svojih tajni. U kojoj sobi je ljepotica bez ikake potpore, a u kojoj debeli bankar koji misli
da se sve može kupiti prokletim novcima. Jedino šta je i onaj s recepcije čovjek, pa mu neće odati
numeru sobe od one nesretnice. Jer ako bude trebalo, ona će se spustiti niz željezne stepenice
kontra požara. Vrag i sotona, da se upravo u tom hotelu mora držati maskenbal, sjednica

milijunaša i dogovor velike lopovske družine. Jedni kako se pretvoriti u devu, drugi kako zaraditi
puno novaca, a treći kako iste te novce ukrasti za samog maskenbala. Sve to dovodi do
kompliciranja iz kojeg jedino nevina djevojka izađe, fala bogu, netaknuta. Ali dok se sve svrši,
imade, bome, puno živciranja jer ne znaš tko za koga druka. Ja ne znam je 1 su ono zbilja kauboji
koji kradu krave, ili samo nauče da tako šta rade dok traje film. Isto i za tu djecu. Je 1 su stvarno
djeca ili patuljci koji se pretvaraju. Nesretna Dolores del Rio i ona njena krasna haljina. Pa zar se
morala poparati baš nasred bala, pred princom koji je gleda u čudu. Spašena situacija s pomoću
debelog i mršavog koji svrate pozornost na sebe dok se ona preobuče. A kad već dođe do King
Konga, tuj sam tolko oguglala na straote, da mi isto nije ništ. Nek on samo urla i para grlo, onako
grozno velik, kad ja znadem da nije veći od muhe, nego su ga metnuli pod povećalo. I što imade
u tom Erol Flinu, koji je tako mišićav da je stra za pogledati. Uvjek mi je draži nježni Jan
Kjepura, sa onim svojim pjevanjem koje može dići iz mrtvih. U tomu je ona njihova umjetnost.
Najpre polako, polako, a onda odjednoč pasja strka, deračina i premetačina, da ne možeš stid
viditi ni tko je tko, ni đe je što. Posle opet sušta suprotnost, jedino ne znaš je li gledaš onaj isti
komad koji je počeo u rodilištu ili je to nešto sasma drugo sa ratnom sadržinom. Znam da nije
lako otvoriti prozor i skočiti s trećeg kata, ali ako je već izabro tu ulogu, onda se mora. Radi čega
nije uzeo da odigra pismonošu koji samo uniđe, preda pismo i nikad ga više u cjelom filmu. Nego
on bi i da bude najglavniji u cjeloj ljubavnoj drami a da se kašnje ne mora ubiti. Sve se plaća. A
kad se promisli kaki je šuft bio prama toj nesretnoj prodavačici, zbiljam ništa drugo nije ni
zaslužio. On da joj priskrbi djete a posle da flćuka po cesti i da joj ne veli ni dobar dan. To
zbiljam ne ide. Znam iks slučaja sasma takih, pa je svaki bio gospodin čovjek, odmah priznao
vlastiti kraval i obavezo se plaćati uzdržavanje. To da, tako da, a ne da i bi i ne bi, a zna da mora.
Radi čega ne načine taj film koji bi najviše voljela vidi ti bez ikakog zgrizanja i ikakih laži. Jeste,
ja sam zbiljam šuft kad sam se upustio s vama kao djevicom, a doma imadem četvero djece sve
jedno drugom do uva. Dajte, nemojte se srditi jer ću vam platiti stostruko koliko vrijedi vaša
šteta. A doma isto tako. Draga moja ženice, ja sam stvarno zgriješio i prama tebi i prama djeci, ali
taka i taka je stvar, ja sam se upustio s podvornikovom ćerkom jer sam bio zbiljam lud tu večer, i
nisam znao što radim, a sad se stvarno kajem i molim za oproštaj i rad bi svaku stvar vratiti na
svoje mjesto ako je moguće. Na policiji isto tolko iskren da se šef tako raspekmezio da je počeo
cmoljiti pred svima redarima, a bome i nekoji od nji. Dobri čovječe, veli šef, komu pripovjedate.
Pa i sam sam zakackao u mladosti, i radi toga sam se i posvetio progonu zločina i kriminala na
svakom koraku. Nego, dajte ako ste u nedelju fraj, dovedite i svoju dragu obitelj i tu nesretnicu,
pa čak i njezine ako imade ikog svog, ja bi vas sve skupa rado upozno sa mojom obitelji da sve to
proslavimo i zalijemo dobrom kapljicom. Samo da nije suza na kraju, jer ne mogu izdržati i sve
konstruiram što je moglo i kako je moglo da svi budu zadovoljni, a ne jedan ubit, dvoje u reštu, a
djeca na cesti bez ide ičeg. To nit je ljepo, niti mogu dozvoliti da se događa na mojem vlastitom
televizoru. Ako ću već ja glasati, onda bi najpre bila za one sa ničim u ruki, ništa za ništa, a prave
se da imadu i čašu i flašu i šešir i kišobran, Zbiljam su tolko skromni u toj svojoj glumi, a ne da
bi bili gramzivi, te oću najljepšu tašku ili krunu, a ono nit je, niti može biti dama, a kamo kralj,
kad je samo zadnji glumac iz provincije. I čak mi je ljepše da vidim toga kako lamita praznom
šakom, sav se potrga samo da nas ubjedi kako uprav pije krasno vino i jede slasni šnicl, a nema

ništ. Sve mu puca za ušima od one zadovoljštine, sav se zarumeni od navodnog vina, kašnje bude
i malo đeden pa basrlja po bini, a možebit nit je jeo nit pio tri dana, nego samo znade kako da
postupi u tome momenta Ako budete naši zbiljam pažljivi gledaoci, naći ćete odgovor na
svakojeg vraga koji vas gnjapa, a ako ne, onda ne znamo kako. Jedino ako bi nas vjerno sljedili u
svakojoj našoj akciji, sračunatoj na to da bi se pomoglo čak i vama u najnezavidnijem položaju.
Čujte i pogledajte samo izbor naših tema i raznovrsnost naših uvjek dobrih namjera. I za malene i
za velike, i za one između. Osim toga, za stare, kojima više nije do ničeg, osim do toga, to jest
našeg programa. Pogledajte samo obim našeg interesovanja i tu fantaziju da svaki nađe po nešta i
da bude nešta za svakoga. To je onaj početni impuls i ono prvotno šta nas gura naprijed i radi
čega zapravo živimo. Kad bi se u tomu razočarali, odma bi mjenjali profesiju, makar i na gore, pa
čak i za poziv smetljara sa ulice, koji je isto za ljude. Ali dokle nas vi podržavate, nećemo se
vatati metle, niti one grozne kape sa brojom, nego ćemo nastaviti svoj rad prama svojim
svaćanjima i svojim skromnim mogućnostima. Pokazat ćemo vam cjelu obitelj na okupu, otac i
mater razgledavaju neke stare slike iz krasnog albuma, starija kći, što je neudata radi male falinge
u nogi, posluživa, premda bi se mogla i potepsti, pa ode sva ona kava i kolači, druga, šta je bila
sretnija, drži svojeg dragog zaručnika za ruku u rukavici, a ovaj joj pokaziva proljeće kroz otvorit
prozor, još manja djeca od pet-šest godina slažu bauštajne na tepihu, pravom perzeru, a i sama
tica tolko cvrkće ko da nije zatvorita doživotno u svojoj krletki. Niđe nikoje grube riječi ili kake
prostote, ili da bi ta, šta je mlađa, i za centimetar digla suknju kolko ne treba, ili da bi stari otac
nešta mrgodno gledo svoju isto jako staru ženu sa groznom glutom na nosu, a ni ona sa svoje
strane da bi šta kazala onom većem djetetu koje bi moglo odsjeći škarama uvo svojem mlađem
braci, nego sve u miru i slogi, dokle ne dođe glasnik i ne javi da je počeo strašni rat i da će za
dvadcet četri sata neprijatelj nahrupiti u njiov dom da ga svega zapali i prorajta iz one svoje pasje
naravi. Ja bi se malo i ustrudila oko toga kad ne bi znala da se mora svršiti povoljno za sve, i da
će samo jadni zet poginiti, ali on im zapravo još nije ništ, pa ga mogu i promjeniti dok nije došlo
do dubljih stvari, a da će sve drugo ostati kako je, i na koncu će dobiti i veliku ratnu štetu, premda
nisu zapravo štetovali ni dinara. Da mi je bliže taj šta izmišlja ove filmove, poljubila bi ga u čelo,
jer iza ovog mogu krasno i mirno spavati a ne da se brecam u snu i mislim da su došli pognjapati
me i isjeći na komade, samo radi toga šta sam sjedila i mirno gledala. Dragi gospon doktore. Bi li
vi meni mogli pomoći u tom pogledu. Ja ne znam šta je mojoj materi naspjelo pod stare dane, ceo
bogovetni dan sjediti pred tom spravom i sve pomno pratiti od prve do poslednje. Ako bi vi bili
tako dobri pa njoj predočili sve one loše strane. Jer kad čovjek ceo dan prati ono što se događa u
svijetu, malo-pomalo potpuno izgubi onaj osjećaj prema sopstvenoj familiji. Ona, ja i to jadno
djete, koje je već čovjek. Mi smo upućeni jedno na drugo, nema nam ko pomoći ako nećemo mi
sami sebi Inače puno osjećajna, posebno prema mome dragom djetetu, koje je samim tim njen
unuk. Ali kad počmu one ludosti na televiziji, svemu kraj. Ja ipak mislim da je to za nju previše, i
u pogledu samih očiju. A posebno od tih zraka koje prolaze skroz-naskroz kroz nju. Ravno
ispred, premda je molim da ipak bude malo sa strane, ne mora primiti svakoji trak u nesretna
pluća. Pa je 1 se zbiljam čovjek može tolko zanašati tim ludim strojem koji se sastoji od dotičnog
stroja i nešta žica iznutri. Stoput prokunem tko ga je izumio, pa bio Tesla ili Edison, premda se
uvjek glože, jedan da je on, a drugi da nije, nego da je on: Moja nesretna mater, pa da se mora

tolko živcirati i ešofirati radi nečeg šta je bilo prije skorom sto godina. Bilo pa prošlo, bog i
šnjima, ne zna se više ni đe su, ni koji su, a ovamo titraju u onom mutnom filmu ko da su i sad
tuj. Samo kad bi se zabranilo djeci i starim licima preko devedeset godina, iz zdravstvenih
razloga i radi unošenja zabune. Radi čega moram gledati te prljave boksače koji se mlave kontra
svakih pravila, gnjapaju i vataju jedan drugog za kosu, namjesto da samo ljepo udari svaki onome
drugome po zaušnicu, pa odu doma. U tome boksu jedino je važno kad bi nekako mogo da te
onaj drugi šuft ne udari po nosu, od čega ti odma grune sva ona grozna krv, kako po majici, tako
po podu. Pa ne može stalno netko za vama brisati, nije ni to puno gustiozno za onu jadnu
pazikuću. A opet, ako im ostavi to na podu, poskliznuće se pa će nanovo razbiti ionako razbijeni
nos. Nego kad bi bio tolko brz, da kad ovaj zamane, da onaj u isti čas se sagne ili se zakloni za
sudiju, a sudija nek gleda kako će, kad se već našo između te dvije zvjeri. Možda oni i ne bi bili
tolko rabijatni i sa onim životinjskim izgledom da ih ne podjaruju sa sviju strana, te ubij ga, te
šatri ga, te izvadi mu oko, pa tko bi se uz takovu galamu mogo suzdržati da zbiljam nešta od sveg
i ne proba kontra svojeg protivnika. Jer ako neće on njega, on će njega. U tomu je ona sila koja
tjera svakojeg čovjeka prama drugom, jedino što se na koncu ipak sve dobro svrši, malo pobrišu
onu krv i zaljepe flaster preko nosa, a koji i pogine na samome ringu, taj morabit da je i prije imo
bolesno srce, samo nije znao. Moram i sama priznati da ne razumijem baš sasma ono njiovo
prekobacivanje loptom, istom jedan dofati a taj čas je na sasma drugom kraju, i kod drugog, u
hipu. Jedino šta zamjeram sucu, koji se puno pravi važan, uvjek nešta iznavlja, izbaciva te jadne
dečke van, a netom su ušli na tratinu malo se poigrati na svježem zraku. Pa nije to preki sud da
im zapisiva brojeve i šuta napolje kad /nade kolka im je to zadovoljština, osobito da ih vidi stari
otac ili zatjubita djevojka. Uvjek krasno za viditi onog športsmena koji se vere svuđe đe su skijači
i nogometaši, krasno začešljan, divno obučen i vesel ko da su mu sve koze na broju, sazivlje sve
kokice od nekojeg veselja da je dan lijep, da snijeg krasno pada i da su svi okolo njega športaši,
zdravi i zadovoljni. Neki put se puno dere, teli se od silnog veselja što je neki zabio gol ili što je
drugi koji jopac preskočio onu grozno visoku štanglu, a da nije pocjepo ni hlačice. Jedino što se
nekad tolko živcira da mislim da će ga trefiti šlag na licu mjesta, pa ko će onda prenašati. Samo
zato jer je talijanski djelilac pravde poznat kao lični neprijatelj našeg tima. Gospodine Lobelo,
smjem li vam kazati da imate krivo. Ne, ne i ne, gospodine Lobelo, mi nismo crnci iz Konga, da
ne znamo te stvari. U ovom gradu igra se nogomet već skorom sto godina, dok je još lopta bila
oblika misirače. Davna vremena pokojnog Franje Glazera i veselog Mikice Arsenijevića, koji je
zapravo bio inžinir. Ono penal! Pa što je s vama i vašom međunarodnom pištaljkom. Bolje je
progutajte isti čas. Naši momci odlaze razočarani sa terena na kome su mogli pobjediti samo da
su dali jedan gol više a ne jedan gol manje. Možda nije športski, ali dopustite da i oni imadu živce
po kojima se ne može nekažnjeno gaziti. Zar to sudac, zar to suđenje, zar to rezultat? Samo da je
šampion smogo snage u zadnjih pet-šest metara. Prvih devedeset tri kao gazela, a onda onaj pad
ravno na nos. Možda stazu skratiti upravo za toliko. Prava mjera koja odgovara našem
organizmu, osim za njih, koji su zapravo ljudske mašine. Bi li mali narodi mogli imati malo
manju kuglu ? Za jedno pol kile, ako ne i više. Barem tolko. Naša ruka nije građena za evropsko
kladivo, koje oni bacaju od malih nogu. Samo u početku, a posle ne. Jedino ako odobri federacija,
ako potvrdi unija i ako akceptira komitet sastavljen od devetorice iz reda velikih. Ili barem i nas u

odbor, pa da drugima zagorčamo kad budu tražili malo manje koplje. Ne i ne, ne može. To je
naša poslednja riječ, zadnja odluka doneta u ponoć nakon zamršene diskusije na šest jezika. Dok
sve ispripovjeda, oni dolje već zabili gol i gnjapaju se od veselja a on da ne zna što je to na
terenu, kaki metež, je li možda potres ili tako što, ili je golmanu umro tetak, a da je istom sad
sazno. Da mu je netko zaklonio vidik, pa da nije vidio ono najglavnije. Baš u taj čas da je prošao
onaj šta prodava bozu, a ovi uprav tada skrivili taj prokleti penal. Udarac s bjele točke. Da to
uopće nije onaj igrač šta je rekao, nego je njegov rođeni brat, koji mu sliči kao jaje jajetu. Pa ne
mogu i oni imati svakog boga u glavi, igrač ko igrač, meni svaki isti dok jedan ne pane i ne slomi
nogu, istom ga onda poznam, a ona kost viri mu ravno van, za ne gledati. Radi toga najbolje da je
nerješeno, a svi zdravi. Dva tima, dvije nacije, jedna ista duša. Ne pobjediti, nego učestvovati.
Najpravedniji rezultat jedan jedan ili nula nula, već radi toga da se izbjegne ono strašno
gurmičanje u svlačionici. Nogomet ne smije postati poprište ničeg drugog nego prvog, to jest
borbe s loptom. Gledajte što nam donašaju i radi čega. Đorđe Staketis, morabit Grk, krasan
čovjek u najboljoj dobi, da se on uputi zatvoriti se u bačvu, pa sve skupa niz Nijagarin slap, koji
je najgori na svijetu. I nikad ga više. Radi čega moram misliti cjelu noć đe je i što će nesretna
mater Staketis u dalekoj Ateni, kad čuje za taj kraval. Ludi skijač, kog boga išće na vru onog
brda, nego izaziva vraga dokle mu se sav taj snijeg ne strovali na glavu. A nije mu bilo bolje
sjediti u toploj sobi i čitati koju korisnu knjigu nego tražiti šta mu nije trebalo. Ono maleno sunce,
nemade mu ni tri godine, a već vozi barku i skuplja šta je ostalo od poplavite kuće, premda ono
najvažnije, materina singerica, otišla već k vragu, na dno. Tko će joj sašiti opravicu, a i tako sva
tipa na tipi. Sve to da nju puno interesira, bilo straota, bilo krasni pjevač u operi koji izvađa
nezamislive operetne arije ko da ga boli kutnjak. Uzmimo baš materinstvo. Nekad već i sam
pojam zastrašuje. Uvjek neka panika, na nekoj stanici, ili u kakom redu. Svi prljavi, a mater još i
raščupana. Zarad čega je rađala kad ne može podnjeti. Uvjek nešta dramči, ili da joj se dade, ili
da je puste unići preko reda. Ne zna zapravo ni šta je unutri, ali mora prodrjeti, jer da joj kopilad
nemaju šta jesti, ili da su puno žedni. A ne može biti tolko pametna pa ponjeti uza se flašicu, ili
da uopće ne mrda iz kuće po takoj vrućini. Muž uvjek neđe drugdje. A nije mogla misliti s kojim
šuftom zanaša, nego samo izdovoljiti se, a kašnje joj, joj. Ja bi vas zato nanovo molila, s obzirom
da ste se oglušili o moju prijavu od prekuče. Istinabog da mi je mater i da imade godina koje se
uopće ne mogu izbrojati, ali što je, je. Ona zbiljam puno radi kontra, kako svojeg osobnog
zdravlja, tako i kontra cjele naše obitelji, koja se sastoji od nas dve, mene i nje. Svojeg sina uopće
ne računam jer on dođe vidjeti nas samo na pet minuta, a i kad je tuj, uvjek druka za nju a kontra
mene. Dajte, ispitajte, propitajte se i preduzmite nekake mjere u okvirima našeg pozitivnog
zakonodavstva. U drugome je sasma lojalna, nikad ništa je nisam čula da kaziva kontra nekomu,
ali to šta radi s tom televizijom, i tolko njezino zanašanje, može biti jedino proti svemu, a najprije
protivu pameti. I dovraga sa tim ludim pripovještima o blesastom mornaru Popaju, koji ždere
odurni španać. Zar nemamo mi divne pjesmice od Zmajove kako djete zaluta u šumi, a naiđe
medvjed i potpuno ga razdere! Koliku sam suzu prolila nad nesretnom sudbinom lenjog Gaše,
koji nema nigdje ničega, gladan, bos i prozebo, a još je k tome lenj. Ili zgodne sastavke o maloj
Anki, koja se sa svima gurmiča, svakoj kolegici u školi postavi špenadlu na klupu, a gospojici
učiteljici sune pješak u tintartiicu, pa ipak na kraju dobije čistu odliku iz sviju predmeta, jer je

najpametnija. Đe su one negdanje naše čitanke i buk vari u kojima je opisan svaki nesretni slučaj
za lošog đaka, počam od padanja u bunar do smrti ispod špediterskih kola. Mljac mljac. Tebe
pojesti strašni car Bokasa. Ja tebe posrkati za fruštuk. I tebe i tebe. Grozno lice poglavice Amina
pojavi se iz cestara. Je 1 to cm jaši na krokodilu. Ništa se ne boj, drago dijete, premda si već cjeli
čovjek, sve je to narisano od strane neke budale. Rišu i što treba i što ne, a djeca kašnje nek se
brecaju u snu. Ja tebe za fruštuk. Njamba njamba. Uvjek nekoja zvjer ili divljak sa nožom u
zubima. Njoj da je još prije rata pričao gospodin Rafajlović o strašnim primjerima kuvanja ljudi u
jednom kazanu. To su bedastoće u koje vjeruje samo tvoja luda glava. Bome ovaj poglavica
smazo još jedno djete za fruštuk. Ne, uzviknu kralj Gad Afi, ogrnut u svoj čudotvorni plašt. Evo,
vidiš da će ih spasti. Fala bogu. Uprav će stid sa svojim letećim ćilimom. Božem prosti, nekad
vjerujem u te bedastoće, a nekad ne. Pod nama je kraljevina Maroko, šareni Iran i moćni
Avganistan. Kako samo može gledati kad natakne onaj svoj šiljt od kape na sam nos. Vi ste
izdajnici, a ne mi koji to nismo. Ovo šta lapaću na tom jeziku ne bi preveo ni bog. Samo oni
znadu. Beduini su sjekli svoje protivnike kao da su od slame. Krvlju poškropljena drevna zemlja
krvi i beduina. Srećom što je kraj, inače bi se pobljuvala od svega toga. Ali nije ni to lako od dana
do dana nešta izumljati da se zabavi i razgali rulja koja sjedi doma i bulji u tebe po cjeli dan. Pa
nisi ni ti svemoguć da bi samo vadio iz rukava, kreveljio se tridcet godina u svakoju stranu da ti
je lice već ko od gume, a moraš im još i zapjevati jer njima bez pjesme sve skupa nije ništ. Već si
im ispripovjedo i zadnje vicove iz prvog svjetskog rata šta si ih čuo 'od pokojnog djeda kad je bio
kaplar, i šta si pokupio po današnjim birtijama i tramvaju, mlacaraš i rukama i nogama, sviraš na
češalj, s pomoću pivske flaše, kroz tratir i na dlaki od sopstvene brade, vadiš zecove iz svakog
žepa, čak i onog malog za rupčić, pokazivaš im trikove s vještačkim špilom, gutaš lopte za tenis,
hodaš po rubu stolca kojeg kašnje iscjepkaš na komadiće i progutaš, iznašaš najnovije vješti,
anonsiraš i šta je i šta nije za anonsirati, pa nakon svega još uvjek vidiš da nije dost i da kroz
karte, listove i dopisnice ištu nešta nova, jer da si glup ko noć a da te oni plaćaju da taki ne budeš.
Ne bi se ja njima izlagala u toj stvari da su još jednoč toliki, jer znadem cjeniti i ono malo pameti
koju nekiput otale izvučem, a za druge su krivi sami kad nemaju, od toga ništ. Sva sreća šta ne
slikaju samo"predsjednik^ i znanstvenika koji izumi barut, da sve odleti u zrak. Puno puta pokažu
najrabijatnijeg crnca, poslednje ljude koji spavaju u kanalu, a kad se razbude, odma odu i utuše
dve-tri stare žene bez ikake pomoći. Kašnje je zaman kad već sjednu na klupu i počmu se kajati
da nisu znali što rade, i da neće nikad više. Po vanjštini nitko ne bi pomislio, krasno odijelo, ko
da su iz diplomacije ili da raile u apoteki, a ono, vidi ti njega, odvede djete u haustor, pa ga isječe
na najmanje komade federmeserom. I Burke, i Landri, i Kripen, navodno zubar. A prije svega mu
najvažnije bilo da zatuši nedužnu dentisticu ili koga drugog. A da su samo muški, nego i u
ženama je vrag, ko što je u Kati Vebsterici, ona da jadnom svijetu mješa otrov u šalicu, grom je
sapeo. I Ijepo se vidi kad naš čovjek prije nego pruži ruku kakomu Englezu ili crncu, najpre se
popipa da mu nije otvorit šlic ili da mu kragn nije izišao kud ne treba, a istom se onda nakloni
gostu, i poljubi ga u obraz da se taj skorom brecne, a kašnje nasmije pred svima. Isto se tako
uredivo moj nesretni Dragomir kad je išo u kino sa navodnom zaručnicom, sve je na njemu bilo
ko iz kutije, samo ja znam kako je to i otkale mu je uvjek bilo. Da je barem završio pučku školu
do kraja, mogo je biti ministar vanjskih poslova, a ne da ode na prokleti tečaj za bjedne činovnike

u Sušaku, đe je odma napravio neoprostimi skandal sa podvornikovom šćerkom od samo petnajst
godina. Onda razgovor sa skromnim doktorom koji je prvi primjerno ovaj zahvat na jednom psu.
Kuražna analogija sa psa na čovjeka. Najpre na robijašima, ali posle i na potpuno slobodnim
ljudima. Ionako osuđeni na laganu smrt u groznim mukama. Ako od prvih stotinu preživi barem
jedan, uspjeh. Njegove ruke kao ruke dirigenta. U običnom životu jednostavan čovjek koji
skuplja kanarince, u operacionoj sali jedan Karajan sa nožom u ruki. Operacija danas nešta
jednostavno kao zajutrak. Tako nježni prsti a tolka snaga u istim. Ne voli da govori o tomu. Samo
našem saradniku sa kojim ga vežu najljepše uspomene iz operacione sale. Jedan operirani govori,
premda prstima, jer je još rano za neke rezultate. Za laika to bi izgledalo kao najgroznije klanje, s
obzirom da nož mora preći preko samog grla. Istom kašnje vidno poboljšanje. U budućnosti će se
operirati i zdravi. Ko fundroman najgore vrsti, samo sve ispremetano da ne znaš tko je tko. Cifre
ubitih neđe u svijetu, ko da su to kolači ili živad. Meni sve isto, nit ih znam, nit poznam, ali i ti
koji ih moraju brojati, ništ im ne zaviđam. Kako se oženio koji glumac kako je sagradit most u
nemogućem kraju i što je večero gost iz bjelog svjeta. Premda već sutra žena toga glumca može
prebiti nogu u kupaoni, most se urušiti radi lošog proračuna, a strani gost se zagušiti ribom jer je
brzo guto. Zasada sve kako treba i kako dolikuje. Divim se toj spikerici, uvjek isto lice, bilo da
kaziva o krasnom vremenu na moru, bilo o strašnom prevratu u Kini. Čak štoviše. Kad nekog
vješaju radi zavjere, sva cvate, skorom vesela, a kad veli da nas sutra čeka divan proljetni dan, ko
da joj sve lađe potonule. Ili ne razumje što kaziva, ili joj nije do ničeg, a da mi i ne znamo. I kako
samo smognu sve te novosti odasvud, nekoji jadnik mora sjediti dan i noć pokraj telefona dokle
mu se ne javi onaj njegov pajtaš iz bjelog svjeta, osim što tamo može biti sred podneva pa mu je
lako zjevati o ovomu ili onomu, dokle taj naš tuj, kojemu se spava, njemu je puno teže. Kad baš
nema ništ, onda je dobra i krunidba kraljice koja traje četrdeset osam sati a da nitko nije niti
trenuo. Sve radi toga jer puno treba dokle onu krunu otključaju iz najstrašnijeg trezora, dokle se
ne propitaju da nije možda vještačka, i da ju nekoji šuft u međuvremenu nije promjenio, pa istom
onda dok dođe i sama kraljica i dok je ne upute kako bi ju nosila a da ju ne uruši, jer je puno
teška. Osim toga oni silni konji i artilerija i ludi svijet koji mava zastavama, to stvarno mora
trajati dokle pol od njih ne pane u nesvjest, a drugi dio je tolko pijan od tog šarenila da su na
istom. Pa pomislite vi one strahote kad prokleta muha dođe udivljenom stražaru pred dvorom,
ravno na nos. Pa nije ni on od kamena, a ona zvjer ko da je došla na med, tolko odugovlači prije
nego će odljeteti. Ovdje se preznajam kad vidim. Dočim je kraljici puno lakše kad izađe iz
palače, jer treba samo paziti da ide po tepihu ravno do auta a da se usput ne potepe. Ja puno
drukam za nesretni bračni par iz Amerike koji sliči na engleskog kralja i kraljicu. Maleni
prodavač i učiteljica pjevanja, a isti istacki veliki ljudi pod krunom. To je zbiljam prevelika sreća,
a ovamo im se izruguju da neka se oni sakriju pred pravima jer da im nisu niti za mali nokat. Pa
što su oni krivi da su dvojnici a ne oni originalni. Imadu i oni pravo na život, premda su tolko
nesretni da su samo iskopirani. Niti što ištu zato što su taki, niti da bi im netko uplatio koju svotu,
jedino da im priznaju da sliče ko jaje jaju a to je stvarno istina. Kad bi ja sličila na nekoju
kraljicu, barem na Viktoriju, koja je, jadnica, mrtva već toliko godina, bila bi sretna-presretna, pa
makar mi kašnje i izrugivali se, briga mene kad me jednoč uslikaju i potpišu moje osobno ime i
prezime. Premda više volim viditi kako povećanoj muhi trgaju jednu po jednu nogu da ustanove

je li je boli, a svi vele da ne, jer ne dava glasa od sebe. Ili kako se zašiva oko koje je nečim
probušito. Ravno ko da je fertun a ne oko, tako onaj vrag šiva, a bogac čije je oko ne zna ništ, jer
je pod narkozom. Uputan savjet kako ćeš, ako ti se uruši kuća pod tobom od potresa, a ti stojiš
gore na onom rubu i drhtiš. Da samo budeš miran ko da to nije ništ, i ko da si na promenadi. A
oni će već doći s tom kukom i zakvačiti te za lače, pa ako bog da spašen si, a ako ne, zbogom
rodo. Isto i kad izgoriš do pol, jer nisi vodio računa prigodom uporabe plinskog šparheta. Da
samo šutiš dokle te ne umotaju u one ferbande, a kašnje da će ti skinuti kožu s leđa pa zakrpati
tabane. Kod plesača poštivam da mu nije najvažnije da bi gnjapao partnericu koju možebit uopće
nije dotle ni vidio, pa ne bi bilo ni ljepo, nego mu je jedino važan sam ples i onaj strašni tempo u
kojem se oznoji do zadnje kapi, doklen ne svrši i ne pokloni se svojoj partnerici. Tuj se svaki
pokaže što je i ko je, jer nije, priznam, lako previjati se sa prekrasnom kćerkom doktora sa
univerze a da nemaš nikakih zadnjih namjera, nego da je sama igra. Ali svaki zaboravi ono
životinjsko, pa se izdovolji kroz samu muziku, a kašnje, ako bi ona htjela š njim u kino, još i
bolje. A šta mi je najžalije kad vidim nekaku igranku kod Amerikanaca, a kad tamo, među
normalnim parovima po dve i dve ženske. Pa je 1 te nisu smogk čestitog partnera obratnog pola
za taj prokleti tango, nego da mladica mora se prifatiti odurne tetke koja niti ne zna tango, osim
šta joj ide iz ustiju na bjeli luk, bez kojeg ne može. Zar to ne znaju urediti bez mene, i sa malo
mozga u glavi, ni vama biti zgoreg da malko protegnete noge, a kašnje, ne branim, ako ste ženiti,
da sa malom nemate ništ. To nije nikaka obaveza, a meni osobno bi priuštili veliku zadovoljštinu.
Ja im se divim, jer se ne pjeva uvjek svakom, a on mora, radi službe. I da pas može biti tako
krvožedan, a s druge strane onako umiljat. Ugrize nedužnu staricu prosjakinju, a nakon toga
odma ide kupiti novine gazdi, i još mu donese šlape pred krevet. Isti stvor, a tako različni
postupci. Sve u vaspitanju i u onom njegovom iskonskom psećom instinktu. I tko bi znao što oni
jedan drugome vele kad se nađu na putu. Av av av. A ovaj njemu av. Isto i mijau. Pas i mačka
zapravo od iste rase, samo se kašnje razdvojili. Jedna se pola dala sva na zube, a druga na nokte.
A ribe samo mavaju onim svojim repom i velika pojede malu, a ta mala već prije toga jednu još
manju. I da ptica imade onako mizeran želudac, isto nisam znala dok je profesor nije rasjekao na
pol pred svima da možemo viditi svaku žilicu i sve drugo u njemu, od najmanjeg zrna šenice do
ukradenog fajercajga. Još k tomu ona krila i onaj let! Avion izumili samo radi toga jer su gledali
kako leti gavran. Umiljati kao štiglici, blesasti kao svrake i grozni kao jastrebi, koji za tili čas
slete u dvorište i iskopaju oko malenom djetetu kraj bunara. A kolko samo napadaju jadnog puža
radi te njegove sporosti, ko da je on kriv šta nema regularne noge, premda se vidi da zna šta hoće
kad se zaputi od ovog lista do onog drva. Nećeš ga šale sustaviti, osim ako bi ga pogazio dokle
onako grozno bali, šta bi ipak bilo zvjerski. Mora biti duša od čovjeka koja ovo snima. Dan i pol
na oprezi dok se cvijet ne otvori u hipu. Pa je 1 njemu sila da se izlaže skrajnjoj opasnosti u onoj
lavljoj špilji, tko njemu može to naplatiti ako ga podrapa divlja zvijer, kad on doma imade djete i
ženu koja zdvaja. Jedino što i u tomu lavu sjedi nekoji vrag, samo kutri i uopće ga ne želi
požderati, osim ako bi ga dražio ili ako bi bio puno gladan. Premda i slon ima neko nutarnje
poštivanje, jer bi ga mogo pogaziti ko stjenicu, a neće. Brdo mesa, a mora još preskakati ludog
operatera koji se trsi snimiti nemogućno. Tomu slonu isto se mora skiniti kapa do zemlje, jer je
tolko dobar. Sve ovo vodi nekamo u ambis, voda i samo voda, a oni se utrpaju u onaj bjedni

čamčić, njih dvadesetipet, još k tomu taj pas i ta mačka i taj slon, pa tko im je onda kriv što se
nasred toga zla probuši, a oni samo poplinu, ko pješak, na dno. Magla se isto stine za tili čas, od
ničeg. Mora biti raj za lopove i probisvjete. Uniđe u dućan i iznese trubu štofa ili vreću šećera, a
da ga nitko niti ne zna. Osim ako bi čuli korake. Pa zar ti onda nije krasno šta smo žive, šta smo
skupa i šta možemo viditi svakoju ludost sa zadnje točke zemaljske kugle. Pomislite vi tih razlika
jednih prama drugima, kako žive, đe žive, i s pomoću čega žive. U groznoj zimi na sjeveru, ili u
još strasnijoj vrućini dolje na Siciliji. Jedino kad bi hrabri Eskim koji gradi kuću od samog leda s
pomoću jedne testere, podjelio to s veselim goljom koji nema šta zaorati, tolko dolje imade
kamena. Kad bi gore bilo malo manje ladno a dolje samo kad bi duno vjetrić odozgo, da se sve
pomješa. Radi toga kod nas najbolje, jer smo na pol, ni ovamo, ni onamo, nego malo jednog,
malo drugog. Niđe dosta krasnih primjera da bi čovjek bio prama čovjeku kao čovjek. Na cesti, u
šumi, gđe god da su se njih dva strkli, odma se rukuju, cjelivaju ko da su braća i tapšu jedan
drugog po ramenu. Čak i onda kad si nisu ništ. Da ne kažem kad je jedan muški a drugi ženski,
kad su onako uspaliti da ne može ljepše biti i kad još imadu kraj sebe nekoji krevet. Tih
cjelivanja, i toga gnjapanja, ne znaju šta je dost. Ali vrag ne spava i nikad ne može proći bez
nekoje tete sa naburitim licem, jer da se to za njezina vremena nije radilo. Tko joj je kriv,
namjesto da uživa u nećakinji kad već nije ona mogla. A ima stvarno i razbojnika koji se
najljepše predstave, kako tetki, tako nećakinji, a kašnje ispane kako nitko nije htio. Jedino ako bi
policajac ili predivan detektiv, koji je još ljepši od ovog navodnog zaručnika, bio brži i unišo kroz
prozor dokle ne bude kasno. A ima i ženskih koje su grozne, da groznije ne mogu opisati, sa onim
svojim kapricima i zahtjevima, koje nitko živ ne može ispuniti. I da bi jela sladoled, i da bi se
vozila eroplanom, i da bi je slavili kao najljepšu ženu svijeta. I da je tako, sramota je isticati samu
sebe. I što onaj bjednik ne radi da joj ugodi, od bonbonjera do prekrasnih čarapa, i prsten za
svakoju ruku, a ona samo sve gurne i ismije ga da se mora pokupiti, i sav slomit vratiti se u svoj
bogataški stan. Pa sutra nanovo. A ako joj se dopadne šusterski kalfa koji joj donaša cipele s
popravka, njemu će priuštiti ono šta se taj balo nije niti u snu nadao. Take su one. Samo da ima
nešta šta će ih uzbuđivati do zadnje mjere, da ih netko na silu otme i sveže na konja komadom
štrika i takove stvari. Pa zar im nije ljepše živjeti na miru, u prekrasnoj vili sa jezerom i krasnim
mužom koji je direktor banke a još ljep ko bog. Ne, nego bi ona sa goljom koji piše pjesme, a ni
jedan od tih šrakopisa ne bi nitko pametan publiciro, jer pas s maslom ne može pojesti. I samo
zato šta je taj pjesnik bagatelizira, a dragi muž kuje u zvijezde. Sve dokle ne uvidi kaki je pjesnik
šuft, jer imade na svakom prstu po pet, a muž bože sačuvaj, i ona mu je jedina. Istom tada se lupi
po čelu, ali onda može biti kasno, jer je muž već steko nepopravimu tuberkulozu od silnog
živciranja. A kako se ta luda frizira, da ne može gledati od silne kosurdače, sve napred prebacito,
mora je netko voditi po cesti. I taka ide po dućanima, po drugim kućama, kod nekoje prijateljice
koja je ista ko i ona, pa čak i na pokop vlastitog nesretnog muža. I što će onda sama, s tolikim
bogatstvom, a pjesnik je već posve zaboravio, nego da si dade truda za heklati i štrikati opravice
nesretnoj sljepoj dječici. I malo-pomalo, opet se nađe nekoji uredan činovnik sa svim onim
nježnim riječima, koje su gore nego bilo što. Šta sve imade u činovnikovom srcu odma se vidi,
tolko mava rukama i pokaziva u nekojem pravcu kamo bi trebali viditi budućnost, premda se ne
vidi ništ. Ujko ratni veteran je u kolicima, prosjak nešta ište za pojesti, a tete bi nanovo da prirede

bal. Služavka je isto puno zgodna, sva je prilika da imade nešto tu između nje i činovnika kojem
uvjek četka mantl i kad uopće nije za četkati. Samo da ga malko podraga po leđima. Onda i mati
naglo umre a počme i zima. Jedino što uvjek se nađe nekojih zgodnih poznatih koji te razgale
usljed one strašne tragedije. Tako malen, a sav iz vraga, nit znaš otkale je, niti đe si ga upozno,
jedino šta je poznati od nekih poznatih koje više nitko ne ubraja u poznate. Uvjek tuj, sav iz heca,
znade se prekobaciti nasred sobe a da ništ ne uruši, umije svirati na brkovima, navodno da mu se
prst može odrezati na jednom mjestu, a isti momenat da je nanovo cjel. Te brzine, take spretnosti,
da bi mogo iznjeti kraljicu iz dvora a da ga nitko ne primjeti. Premda uvjek pošten i nanovo sve
vrati gdje je što bilo. Kolega iz istog dućana de su radili, samo puno veći, kola mesa, a glup ko
konj, uvjek ga mrzi i potvorava da je ukro pol dućana a da se i ne zna. Đe god se mali ugnjezdi u
kakovom društvu, onaj skot dođe pa ga oblati svakojakim lažima, da nema uopće košulje na sebi
nego samo manžete na golom tjelu, da je Jevrej i da krade srebrene vilice đe god jede. A prije
toga mu je već uturo zbiljam dva-tri para escajga u žep, sva sreća da mu je ovaj probušit pa je već
sve propalo dolje. I sva sreća da pravda uvjek pobjedi, jer je kćer gospon direktora, kod kojeg se
sve to odvija, već tolko do ušiju zaljubi ta u malog nesretnika da velikog odma sluge izbace niza
stepenice, a svi skupa se skinu i odu kupati u prekrasnom bazenu. Istom onda se pokaže kolko
mali vrijedi, premda nije imo ni badekostim nego su mu morali posuditi od mlađeg brata, koji je
isto taki krišpindl. Što sve poradi navodni budući zaručnik, u pet minuta. I pogasi požar u
blagovaonici, i uhvati obijača kase koji se okoristio onim momentom dok je još veliki bio tuj i
govorio te grozote kontra njemu. I kako se samo snađe da običnom daskom obrani cjelu familiju
od tri lava koja su nesretni cirkuzanti iz cirkusa Kluclri zaboravili zaključati nakon šetnje.
Pomislite grozne zvijeri u gospodskoj kući, a budući zet imade kod sebe samo jednu pribadaču u
zapućku, kojom inače čisti nokte. Ali ne bi on bio junak dana da sve to ne rješi jednim svojim
potezom tjela koje je stvarno kao baletsko. Skoči tuj, skoči tamo, i već su lavovi svezati u jednu
glutu, a djed, koji je sasma gluh, ništa se nije ni živciro u međuvremenu. Strašno volim te
inđipote koji se znadu preobući muško u žensko i obratno. Sve na jednoj čajanki u dobrotvorne
svrhe. Pa se onda snađi koji je ko, i da ne bi došlo do neoprostimih zabluda. Ili đe samo nađu
onog kera koji znade pjevati uz glasovir. Morabit puno trenira prije nego počme. Isto i majmun
koji se napudra i ode pred oltar namjesto nevjeste koja se zaključala u kupaonici pa ne umije
otključati. A mladoženja i još k tomu pop strašno kratkovidi, pa im je svejedno. Jedino kum zna
što je, ali šuti jer voli svakoga nasamariti. Istom kašnje vide šta je na stvari, ali onda je već sve
gotovo. To sa tim jopćima i ludama koje se mlave tortama po glavi jer ih imadu više nego im
treba, to je istom maleni međučin, a odma posle produžava se ljudska tragedija. Ono veselo volim
ja, a ovo grozno Danica. Onda se može izdovoljiti do konca i naplakati i za svoje vlastite grozne
momente. I ufatila sam da u svakojoj toj gluposti nađe da je ona doživila isto. Pa đe si ti bila na
rubu nebodera a da te je obijač htio gurnuti dolje, u ponor. Da jeste bio nekoji koji ju gurnuo u
tramvaju i tomu slično. Događaj ni sluga ovomu, a ona ga uspoređuje. Pa kako da je tvoj suprug
bio direktor banke koji se ustrijelio usljed pronevjere, kad je samo radio u dućanu za kućevne
potrepštine i da je umro, nesretnik, šta je puno pio. Ona opet da je to jedno te jedno, jer da je
svakoja tragedija za usporediti. Tvrdoglava ko konj. Sjedi na miru i gledaj gluposti koje su
izmislili luđi nego mi, i nemoj sve svaćati ko da je pravo. Ti da si bila u onakom perivoju, na

onom balu i kod onog kruni sanja! Bog s tobom. Počini, okreni se oko sebe i pogledaj đe si.
Jedino za onom singericom i kod one rabijatne točke s pijanim huncutima koji priliče Lazinom
društvu, to da, to zbiljam sliči. Ali već kod onog prstenovanja, sasma drukčije. Pa đe je tebi takav
kamelhar i takova hermelinska pelerina, što si utvaraš. A mora se priznati, Lazo je bio ljep, ali ko
pokojni gospon Barimur, ni 'to ne ide. Prvo, onaj je bio puno viši i jako šlang, dočim Lazo i manji
i više debel, da nije za prispodobiti. Priznam samo da su te tuče nešta više grube nego šta smo mi
imali kad dođe do kakih riječi među susjedima iz proklete ulice Čika Ljubine. Ono je zbiljam bilo
za ne podnjeti, na onim verandama. Svatko ti gleda u prozor i uvjek dođe sa nekojom svojom
svinjarijom. Uvjek mi bilo žao to gledati u kakom ste dreku živili, sva sreća da je došo rat pa je
sve završilo. Nije mi baš po volji vidjeti one silne luđake koje Danica isto puno voli, a u svakom
drugom filmu imade barem po jedan. I namjesto da je miran i da zdvaja za sebe u nekom kutu, on
se uvjek tolko počme drapati i anjicati po cjeloj onoj kud da ga kašnje moraju zatud peglom a da
nisu ni htjeli. Španjolske igre su mi puno odurne jer ta flićka ne može da ne igra i po stolu, a to je
ono šta me najviše živrira. Dočim, ako se nešta događa u zatvoru, to mi nije ništ, jer znam da će
probiti zid i izaći kroz gitere ko da su od čokolade. Sve je to dogovori to, a mi se ovdje strašimo i
gubimo živce. Pogledajte sad ovu ludost. On ju gnjapa, sasma ju je urušio preko tog prokletog
stola, njezin muž ju brani i udara ga odzada, a njegova opet ljubavnica drapa njega, jer joj je bolje
da se ono dvoje spletu pa da njoj ostane njezin muž fraj. Sad istom navaljiva s druge strane
detektiv, jako debel, na ovog brat od te ljubavnice od muža, koji je istom pobjegao iz rešta, a na
ovog jedna sasma nepoznata ljepotica na biciklu. Pa je 1 imadu oni pameti i poštenja da smućkaju
tako nešta. To nije bilo niti u ratu kad je ustinu bilo svega i svačega. Dok je jadni Lazo trgovo s
onim ekserima i šraubncigerima, zbiljam nam je u kuću dolazio zadnji sloj i poslednji ljudi, aU
ovako nešta ipak ne. Bilo je i boksača, i trgovačkih pomoćnika pod navodn icima, i onih sa
željeznice, a i po nekoji nesretni financ, ali ne baš da bi došla nekoja ravno sa ceste, ili kaki
gitarist komu ne znaš porjeklo. Ili da bi se pojavio nekaki šogor kojeg nitko nije nikad vidio da
veli kako je bio u Ameriki, a na stvari u Mitrovici, u ćuzi. To ne dam reći. Bilo je i onih zaluditih
šta su izvađali tečaj za bolničarke i drugih kojih sa ko zna kakim lecima, ali da bi bilo tih ravno iz
Lotosa ili sa društvenog dna, to ne. Ako smo oko nečega imali okapanja, to je jedino oko
prokletih novaca kojih nikad dost, ni u ratu, ni u miru. Kad imaš tri, ono košta pet, kad smogneš
pet, ono je već sedam i u tomu je cjela tragedija, kako naša, tako i opća. I iz toga ako bi došlo do
nekojih riječi i sporečkanja, a inače nikako. Iz ludog rata s crncima, o nekojim upalitim hotelima,
ili sa blesastim kaubojima koji uvjek pucaju po birtijama u lampu a nekad i u birtaša, neću kazati
ni slova, jer to ne gledam, a Danica kad je luda, nek se živcira. Ja i bi, da nije svaki jedan ko
jedan, bez ikake razlike. A i te bi se bajadere i lažne Japanke već mogle prestati valjati po
otomanu jer je već odurno. Pa nije ni muškima uvjek do toga, imadu oni i svojih poslova, i
konačno znadu ljepo sjediti i pušiti cigaru, a one bi samo to pa to. Brus im. I volim šta je tako, jer
je svjeta iovako previše, a kamo da nikad ne ustaju iz kreveta. Ja pošti vam i ovo. Nekojoj sirotici
milije je debeli stari čovjek radi one njegove dragosti u ophodnji, osim šta je i bogat, nego onaj
krasni naočiti probisvjet kojeg nema za što pas da ufati. To sam uvjek razumjela. Imade i takih
situacija kad zbiljam moraju pokazati čovjeka u noćnoj košulji ili curu u negližeu, jer je netko
umro usred noći ili je izbila vatra, a ne da bi namjerno ih skidali pa pokazivali. I da sve ide ko po

loju, bez ikake vatre, i da ne bi nitko nikad umro, šta bi onda bilo u tome prokletom životu. Meni
je važno samo da se svrši kako treba, a između može biti svašta, to mi uopće ne smeta. I kako je
samo sladak taj milijunaš koji joj pristane guliti krumpire u onoj njezinoj smrdljivoj kuhinji,
samo da bude pokraj nje. Sto je, je, tako šta nikad ne bi mogli viditi na drugom mjestu nego tuj.
Sve te kontraste. Lude vožnje autom, to manje, eroplan isto, a na konju, to je već puno prirodnije,
premda znam da će pasti i prebiti nogu, bilo sebi, bilo nesretnom konju. I kako su samo znali
govoriti na onaj prvi telefon koji je imo samo žicu između dvije sobe. Glumci zbiljam sve najpre
i najbrže svladaju iz života, a istom onda kašnje svi mi drugi. I da se oni ufaju u tako što, i da se
smiju upustiti u sve te stvari. Sam samcat, uz lava u kavezu, ili na santi leda koja se rapidno topi.
Jedino šta je osiguran kod Kroacije ili đe već, ali što to njemu vrijedi, osim njegovima koji bi ga
nasljedili. Bude i da je ona u pelerini do zadnjeg momenta, pa istom kašnje saznamo tko je, i da
je van strašne opasnosti. A ljepo je i da su očite starice tako dobro našminkate da mogu zavađati
puno mlađe od sebe, na očigled. I ne da bi nešta bile bezobrazne i navaljivale, nego obratno, ti
balonje jure za njima, ko da su bolje nego mlade. Tuj nemam što dodati. Poštivam je i zato šta u
jednom filmu znade biti pravi huncut, sasma blesasta sluškinja i još puno gore, uvjek smijanje od
uva do uva, a u drugom kraljica ili nešta slično, sa svom onom ozbiljnošću od koje ti drkću
koljena. A osobito garderoba, obratna, da obratnija ne može se smisliti. Od tipe na tipi, do
najskupljih dijadema. Đe si ti od toga. Najprvo ime. Usporedi samo ime Nite Naldi i tvoje,
Danica. Bog i šeširdžija. A osim toga i ta tvoja neubrojiva narav. Sve radi tih prokletih živaca.
Vidi samo kako se sve one suzdržavaju da počine i najmanju bedastoću. Fino ophođenje i sa
dobrim i sa lošim, jer i loš će sve naći pred sobom. A ti odma u oči. Đe imade na kojem filmu da
se žensko tako grozno unaša u svakoji drek i radi svega se dere po cjeloj kući. Jedino ako nije
sasma negativan tip, šta se vidi već na početku. Muški da, i to puno puta s razlogom, jer uvjek
moraju provađati nekoju stvar, ili voditi banku, ili ići u rat, ili izumljati nekoji nadnaravni stroj. A
ženske ne, nego samo da su ljubezne i da ne dižu glas za svaku bedastoću, šta je za tebe posve
nezamislivo. U filmu mi je najvažnije da je sve na svome mjestu, i da se svaka, i najgora stvar,
postigne prije ili kašnje, ljepim ili ružnim. Nema one grozne nervoze iz naše kuće, koja je radi
ničeg. Samo za to da ti je netko nešta lošo kazo, ili da su te prevarili u dućanu za pol dinara. Pa
što imade u tom, vrag i s pol dinara. A sad me pusti da vidim tu divnu reviju na vodi, kao i sve
one šta sviraju gore, iznad bazena. Tako što ne mogu viditi svaki dan od onih strašnih ratova i
bombardiranja, sa kojima malo pretjerivaju. Premda znam da svako bombardiranje nije bez
nekojeg razloga, nego jer su jedni skrivili drugima, pa im se ovi osvjećuju. Krasni badekostimi i
još ljepši svirač na saksafonu. Oni zapravo jedni drugima nisu ništ, ti svirači tima šta se kupaju,
ali ipak imade svakoja među njima svog libiinga, to se odma vidi iz tih njiovih vražjih pogleda. A
i kad bi pao dolje u vodu, isto bi znao svirati u samoj vodi ko i gore. To je vrijeme, i to su ljudi.
Nikakog drugog posla po tvornicama, ili uredima, ili što drugo, nego samo igra i svirka i pušenje
po kavanama do kasno u noć. Đe sve stignu popeti se i izvesti rumbu, da svi okolo samo plješću u
bjelim rukavicama, iako se usljed toga ne čuje puno. O toaletama ti ne moram pripovjedati, nije
to ona tvoja šumasta herikterka koja znade samo isheftati i pro stepa ti, pa kašnje kako bude. Ne
znam kako možeš cjelog života zanašati se najnižom vrsti garderobe, kad vidiš što se sve izumlja
po bjelom svijetu. Jedino šta si joj se obavezala iz iksipsilon razloga koji nemaju nikaka smisla.

Otkale vam tako krasan džemperklajd, gospođice Klara. Pa nisam, valjda, blesasta da se odjevam
dolje ispod Ratničkog doma, kod one zadnje švalje koja je na stvari herikterka za šlape, a ne za
nešta čestito obuć. Šta ti sebi ne utvaraš. Grozna pripovjest o suđenju ženi ubojici i ona tvoja
okapanja oko osam dinara. Bolje da ju nisi ni tužila, nego da se blamiraš pred ondanjim sudijom
koji je bio naš poznati. I barem da si ih dobila natrag, nego ju je sudac ipak oslobodio kao
bjednicu koja nema niti toliko. To ti je stvarno zadnje šta si mogla pripisati si bez ikaka pokrića.
Ja ne znam što ću š njom, njoj zbiljam treba jedan bolji lječnik, barem da joj je otac živ, pa nek
imade sto godina, ipak bi nešta znao. Štogod vidi, odma si prispodobi i izravnava prama najvećim
zvijezdama filma. Ne, gospon sudac, nije meni do tih osam dinara, nego radi samog ponosa.
Molim podvornika da ukloni tu nerazumnu osobu koja me ometa u mojoj nesvakidanjoj dužnosti,
odmah nakon toga neka uvede trostruku ženu ubojicu, a ova tuj, gospođa Danica Ć., ako joj se
sjedi, neka prati tok suđenja ubojici, a ako ne, neka odmah ide doma, đe je čekaju stara mati i
mladi sin jedince. Eto, u tomu je njezina tragedija, šta se uznaša đe joj nije mjesto. Ljepo sjedi i
gledaj te izmislite dogodovštine u jednom parku, na jednom kupalištu i u jednoj bašči. Zar ne
vidiš da su to sve iste osobe, ista lica jedne te iste komedije, a šta je najvažnije, na kraju svi
ostanu zdravi i veseli, premda su se cjelo vrijeme keckali oko nečega. Čujte, gospon Paul Muni,
gledajte, božanstveni gospon Valentino. Nemojte se grustiti šta se moja šumasta kćer oće
umješati u vaše osobne dogodovštine. Pustite je samo malo da se iz prikrajka izdovolji da je bila
nazočna kad ste se onako rabijatno poneli spram krasne Pole Negri. Vi na to imadete prava kao
njezin partner i suprug a moje ludo djete ne vjeruje da ju vi zbiljam gnjapate na onom kanabeu, u
šta sam ja sigurna sto nasto. Vi ne umijete drugo kad ste tolko temperamentni. Nitko ko vi ne igra
tango, u tradiciji divljih Španjolaca, premda ste vi na stvari Talijan. Vi kao čovjek legenda,
visoke strasti prama nama, slabijem spolu, imadete prava na sve. Samo kad bi bili tako dobri da
se još jednoč pokažete na onom konju koji vam znači sve, i koji vas iznaša iz najgorih situacija
samo radi toga jer je brži od konja vaših krvnih neprijatelja. Čuvajte svojeg konja, svoju suprugu
i svoj predivni ten tako šta ćete uvjek piti mljeko a ne gnjusni alkohol. Svi drugi ni sluga prama
vama, jedino nemojte da bi vas netko otrovo nečim u nekojem jelu, jer to ne bi preživjela
polovina čovječanstva u vidu ženskog djela publike. Sah-šuh, draga gospojice, pa ćemo vidjeti
što ćete sad. Ona opet veli ne, mater joj riba pod, a tetak dobiva napadaj sljepog crijeva. Jedino bi
ga mogla spasiti četri mušketira, doktor Kaligari ili Golem, strašilo našeg dorćolskog geta. U
naručaj nepoznatom, namjesto u živi plamen. Još da se ušunja u vidu majmuna na tu čajanku, pa
je spašena. U nakoj bundi nasred one ljetnje plaže, zbiljam svašta. Opet te moram opomenuti da
se ne zanašaš, jer tvoja trifrtalj bundica od astraganskih nožica ovoj nije ni sluga. Sasma je
zaboravi, šta bi mogo potvrditi i negdanji gospon Gogić, tvoj osobni krznar. Prama njezinoj, tvoja
drek na šibici. I kad će doći kraj tim silnim avanturama na gusarskom brodu i u onom ledu sa
sjevernog pola, pa da svi ti tadanji glumci sjede nepomični u stolcu ko ja, i pričaju kako je bilo.
Onda ću barem znati tko je preživio sve te strašne momente koji nisu za ljude. Nesretne dvije
sestre Talmidž, jedna crnka, druga blond, pa ipak ih nitko ne razlikuje. To im svakičas priušti
milijun nepodopština. Ne, ja nisam ta nego ona druga. A ti, Danice, niti imadeš tu dob, niti
nekoju treću boju kose, i nemoj se petljati među njih dvije kao treća sestra sa siromašnog
Balkana. Da si imala isti taki kostim u ondanjem kupalištu u Kraljevici, to se uopće ne sjećam, i

mora bit da su ga već moljci pojeli do zadnjeg truna neđe, u nekojem ormaru, u nekojoj kud koja
je danas urušita do temelja. Tih osoba i tih struka, a svi u jednom istom filmu. Oficir u najboljoj
dobi, barska igračica, gospođa sa milijun paketa iz dućana, napol Indijanac, napol kauboj s lasom,
tipična kreolka, ubogo djete koje prosi, nanovo diva s filma puna perja zataknutog u kosu, opet
oficir, premda emigrant Rus, pa lažni svećenik, a na stvari komedijant koji je spreman na
najzadnje, divlji čovjek s komadom drva u ruki, boksač najteže kategorije, sluškinja, djevojka iz
provincije skupa s rajzekorpom, prekrasna Rozmari Tebi, s divnom lepezom, skaut i engleski
lord, ludi odvjetnik koji zahtjeva nemoguće za sebe, mornar u očalima koji ne zna ni đe je jedro
ni đe je kormilo, pseto Rintintin zbiljam prepametno, šumasti učitelj s rasparitim cipelama, sve to
u onoj strki i nesreći, doklen se ,ne pojavi razuman, pametan i sabran sudac da kaže jednima van,
drugima unutra, ovima na ljevo, onima obratno, da se sve to skupa malo dovede redu i nekojoj
pameti, bez koje ne može ni najblesastiji film, da bi znao što gledaš i radi čega. I da nije bilo tog
pametnog ćuke, ona bi se, bome, smrzla na santi leda koja se topi, a kamo da bi došla na zaruke
sa inžinirom u oficirovu kuću punu muškaraca. Svi ludi za njom, a ona samo za inžinirom. Jedino
što on uprav sada mora ići kopati Suecki kanal i konstruirati Ajfelov toranj. Netko stvarno nema
sreće. Taka djevojka, a taki poslovni zahtjevi u isti moment. Uz to je tuj i taj prokleti oficir,
pobjednik sa Vaterloa i kod ugušenja madžarske bune, koji je uhapsio ruskog cara i njemačkog
kajzera" skupa dok su igrali šnapsla u onom nizozemskom pajzlu. Radi čega joj je uza sve nji
trebo još taj objesni boksač i mačevalac istodobno. Nikad zadovoljna, to je naša prokleta ženska
priroda, premda će ipak na koncu dod sebi i opredjeliti se za iskusnog i simpatičnog vlasnika
špeceraj ske radnje. Tužni gospon Novaro, otkale ste vi došli u ovaj zvjerinjak tako mladi i puni
nade, a da i ne znate što vas čeka. Na svakom ćošku po jedna faćkalica željna svega, a pred vama
je umjetnost celuloidne trake, koja je jako zapaljiva. Nemojte da vas prestraše te teške scene u
polumraku, u nekojoj kavani, pa čak i u sasma privatnoj kući. Samo da si u glavi razmrsite što je
pravo a što ne, i tko je na čijoj strani. Gospon Džilber bi vam mogo biti intiman prijatelj jer je isto
ljep, a osim toga se znade i boksati. Gospon Ronald Kolman također, premda jedva čekam da
pusti brkove, pa da ga prepozna cjeli svijet. Gospon Štrohajm nikako, jer je uvjek nadut, nikad
nema novaca nego samo posuđuje, a špinči se kao da je unuk ruskog cara. Zapravo Jevrej sa
lažnom putnicom, a da će na kraju puknuti škanda! kad se sazna sve o pohari pariške banke, to je
svima jasno. Dajte si malo truda upoznati božanstvenu Gretu, koja je tolko divna da joj nitko ne
smije prići. Ona njezina hladna ljepota sa sjevera, otkale je došla u svojstvu ljupke prodavačice
kajzerčarapa. Nemojte ulomiti taj cvjetak, dokle se dobro ne posavjetuje sa svojim bližim. Samo
mi nemoj kazivati da i ti imadeš tu Gretinu frizuru, jer ću zbiljam poludjeti. Da si je imo prilike
viditi ove krasne tragedije, gospon Krasić bi drukčije usluživo svoje cjenjene mušterije. Nego
uvjek nešta šta se nosilo na filmu prije deset godina. To da, sasma isto, samo puno kasnije. Ja bi
uvjek bila prije za gospon Barimura jer nije više balavac, imade onaj prodorni pogled, plave oči i
pravednost na licu. Ako itko, on me zbiljam podsjeća na mojeg pokojnog Dušana, premda je
Dušan bio crn, malen, i s brkovima od uva do uva. Zar je mater pustila tu nesretnu Klaru Bov bez
ide ičeg na sebi, u onu jazbinu u samom filmskom studiju. Nesretna obitelj bez brata ili strike koji
bi je pričuvo, doklen ne snimi tu odurnu scenu. Nek on samo ide po simsu i nek preskače s tornja
na toranj, njegova stvar, radi toga se ja neću živcirati niti gubiti zdravlje koje nisam našla na putu.

Ako pane, pane, nek se za to brine njegova nesretna mater, ako je uopće imade. Ili da uniđe u
kavez sa leopardom, bez ičega. Isto me ne interesira i ne moram gledati. Ti koja voliš viditi krv
više nego išta, gledaj, a kad ga sasma razdrapa da se više ne može poznati da je bio čovjek, istom
mi onda kaži. Također dokle Kvazimodo ne pane s tornja u vrelo ulje i doklen ne objese
bagdadskog lopova za nogu. S otim isto nemam ništ. A kad počmu sjed rođendanski kolač, onda
me pogurni i probudi. Pa je 1 može biti netko tako ljep ko Norma Talmidž, tko ju je rodio, sretne
li matere da se ne mora stidjeti pred ljudima. Njoj ne treba ni šminke, ni noVih toaleta, ni
briljanata, a imade i to plus. Samo da još izdržim da se ne strknu ta dva voza koji jure jedan
prama drugom, i da se ludi eroplan kojim upravlja djete od tri godine spusti cio na zemlju, pa nek
bude što bude. Danica ne može bez napetosti, a ja išto, samo na pol. Da je sve u nekakim
granicama, a ne samo jedno te jedno, stra i pokora od kraja do konca. Nek se samo oni kartaju,
nek zanašaju jedno drugo na onom krevetu pod baldahinom, nek se natežu oko ostavnine i nek se
brinu oko bolesnog ujaka, samo da je to sve u miru i slogi. Imade tolko krasnih sižea da bi mogli
poželiti. Zgoditak na lutriji, vjenčanje s bogatim tvorničarom, krunidba cara, pobjeda nad
divljacima koji su bili zbiljam pokora cjelom kraju, tetin imendan i njezina proslava, matura
završita s odlikom da su roditelji sretni presretni, zgode na kupalištu, fruštuk s direktorom banke
u hotelu, večer u ruskom restoranu, prijepodne na sanjkanju, kad su pronašli dragi kamen u
samom vrtu, povratak odbjeglog djeteta koje će sad biti još puno bolje i neće nikad pomisliti,
pobjeda na općinskim izborima, selska slava, sastanak tri stara ratna druga, ljubav između
tipkačice i najljepšeg glumca, i koja će se svršiti sretno, kad je crno djete postalo bjelo na ponos
matere koja je isto bjela, nanovo jedno nasljeđe, samo sad još veće, divna pjesma uličnih svirača
koji od toga žive, bal namještenika s tombolom i izborom najljepšeg djeteta, vesela kiša ako
imadeš kišobran za šetati, zar to nije dost da se između tog isplete i drugo šta od događaja, a da
ipak radi toga nikom ne frkne glava ko da je bundeva. Nas, zapravo, interesira samo sadržaj
vašeg dana od ujutro do uveče. To publika jako voli. Običan dan obične obitelji u našem običnom
a tako uznemirenom svjetu. To imate i u boji. Nemojte zamjeriti s obzirom da smo na probnom
radu, a ako se pokažemo, onda da. Najstarija gledateljica u Evropi i njen mali unutrašnji svijet. Sa
svojom dragom kćerkom ' i njezinim zlatnim sinom. Ako bi bili tako dobri, i uz veliku pomoć
stenografa. Ni ja, priznajem, ne razumjem skriveni svijet njegovih kukica. Samo on uspjeva da
dešifrira. I sam glavni urednik se čudi. Iz tri reda u bloku, dvije pune stranice u listu. Na službi od
jutra do sutra samo da bi prekosutra mogli saznati šta je bilo prekjuče. Mi donosimo i sa strane.
Posebno viceve. Uvjek neka karikatura koja je uperena protiv nečega. Ispočetka izgleda kao trač,
a nije. Kome što fali, ko je koga vidio i gdje. Ne mora svaki posebno progutati špenadlu u kruhu
ako je jedan već progutao. U vidu opomene. Novine u stvari čitava jedna knjiga. Enciklopedija
svakodnevnog života, jedino što se baci odmah nakon upotrebe. Nešta ipak ostane. Osim ako
neko nema stila. Čim se utvrdi, zbogom, do viđenja, hvala na suradnji. Drugi put možda, ali sada
ne. Učtivo i odlučno. Hljeb sa sedam kora. Svi najpre uređivali poljoprivredni list Od pijačnog
izvještača do dopisnika iz najvećeg grada svijeta. Ponešta i od stranih jezika, bar kolko da naruče
čaj ili koja je pipa za toplu vodu. Čak i sa Kinezima na izvjestan način, osim toga, oni jako lako
uče naš. Ta praksa vlada već dva stoleća. Onog časa kad se dovitljivi prodavač krušaka dosjetio
da ostvari nešta kao knjigu, osim šta je bez korica. Samo kad bi mogli doći do našeg skromnog

uredništva i viditi. Koji roman može konkurirati interesantnosti jednih novina, čak i onih
najbjednijih. Odmah vidan čitav siže. To je ta prokleta preglednost bez koje ne možemo. Mi lično
u stalnom haosu, ali rubrike nam uredne. Premda planeta zapravo na samrti. Kako je duhovito
primjetio jedan kanadski kolega. Mi samo da pobilježimo duhovite opaske stranih kolega, pa već
imamo pun list. Svi su oni duhoviti jer imadu drugi pregled situacije. Ni dugogodišnji staž vašeg
dopisnika sa Ostrva nije dorastao ovom događaju bez premca. Bomba na Pikadiliju, udarac u srce
Evrope. Zadrhtala je stara duša Londona. Nemirni Čelsi. Uopće svaki kutak koji vaš dopisnik
poznaje kao sopstveni džep. Ima neku lokalnu boju. To su, zapravo, bila sela. naknadno
ujedinjena u megalopolis. Ovo nam otkrio slučajan susret sa zidarom, uz čašicu viskija, u jednom
njihovom tradicionalnom pabu. Isto što i naša kavana, samo još puno manji. Veselo pribežište
prezaposlenih ostrvljana. Old, old Ingland. Ono šta pamtimo iz priča Džozefa Konrada, koji je
zapravo bio Poljak. Ličnosti Dikensovih romana. Sve to vraća nas u gimnazijske dane, iako
mnogi ni tada nisu stigli da pročitaju slavnog Davida Koperfilda. Knjiga u stvari mogla biti i veća
da se pisac nije probudio, s obzirom da je čitav siže našao u jednom nemirnom snu. Svako od nas
pronađe dio sopstvene sudbine u lutanju nesrećnog dječaka. Čak i o beznačajnim temama, on
uvjek nešta svoje. Novinarska žica. Novinar od glave do pete. Odlične veze u svim klubovima.
Jednom nešta primjetio britanskoj kraljici, koja se kašnje raspitivala đe je onaj smjeli mladić sa
leptir mašnom. To i ja mogu osobno potvrditi jer gutam svaku njegovu riječ. Dok je on tamo,
ništa značajno nezabilježeno. Vrijedi više nego moderni teleprinter, koji na nesreću često zataji.
Nestanak trske u trenutku smrti kralja ili dok se prebrojavaju glasovi. Najgore ako se ono najgore
dogodi za vrijeme vikenda. Kraljice umiru subotom, puč ne bira. To vam je prokletstvo tog našeg
poziva. Često te najstrašnija vijest zatekne u kadi. Novinar bi bio uvjek neokupan ako bi u
svakom trenutku bio spreman. Mi zapravo svi jedna velika familija u kojoj se govore različiti
jezici, premda taj jezik svima dostupan. Bez neke filozofske težine, ali, ono glavno, to jest brzina,
uvjek tu. Novinari koji su promjenili istoriju s obzirom da su otkrili čuveni slučaj sa novinarskom
patkom. U stvari spačka dokonog provincijskog urednika na koju nasjeo cio svijet. Jedan fleš iz
zapaljene Pešte obigrao čitavu planetu. Ovdje gori stop, ostalo sijedi. Neko čita samo naslove,
radi toga u naslovu treba da bude cio sadržaj, dok u samom tekstu ne. Novinarstvo, to su naslovi i
samo naslovi. Vi samo skicirajte u pogledu svojih osjećaja i tome sličnog, a mi ćemo razviti do
zadnjih granica. Mi smo vam u tomu jako spretni, to je zapravo naš fah, ta sama ljudska
osjećajnost. Vjerujte, dosadi i nama izvješće sa mjesta najglupljih ljudskih tragedija, o sasma
nepotrebnim potresima i sličnom, pa se kadikad bacimo na obični život našeg više nego običnog
konzumenta. Novina, te njegove modeme jutarnje molitve. Da sjedne kod fruštuka, otvori naš list
i pronađe u njemu upravo opis našeg običnog čitaoca koji otvara taj list i fruštuka. Neka vrsta
skrivene poante. Čitalac koji čita o čitaocu koji čita. To je skrajnji cilj svakog reportera sa lica
mjesta, to jest u momentu kad pomenuti čovjek fruštuka uz čitanje te reportaže. Ja bi samo bila
jako žalosna kad bi znala da se taj svijet skuplja oko mene jer misli da sam šumasta, ili da
kazivam što mi kad pane na um. I šta je najgore, da ne mislim tako kako kazivam, nego obratno.
Da se ja zapravo izrugivam sa najljepšim i najsvetijim stvarima, jer da sam tobož luda ili se tako
pripravljam. Baba iz betega. To stvarno ne bi bilo ljepb i svakomu bi odma pokazala vrata ako bi
se odao da tako misli. Neka samo izvole zaburiti se u tu televiziju kolko se ja zaburujem, pa nek

onda vele ako imadu šta. Ja još zbilja volijem nešta uljepšati od toga šta sam vidila, to da, jer sam
po prirodi vesela i volim se smijati pa se od toga i debljam, kako vele moji. Vidite! Svaki stari
urednik ima neki svoj stil. Matori lisac. Prepoznaješ što "misli iako ti ništa ne kaže, premda ovo
tek nakon duge prakse. Strašni lovac na štmprske grške. Samo baci pogled, odmah je spazi. Od
njega drhte slagači, svi u njemu vide oca, iako još mnogo stariji. Njegov naslonjač izlizan na
mjestu gdje dođu leđa. Za početak dopisnik iz Bugarske. Od uličnog reportera do šefa modernog
lista. Ime poznato u cjeloj Evropi, iako za njih gotovo neizgovorljivo. Više po luli, šeširu i onom
đavolskom osmjehu. Pravi mister novinarstvo, ime sastavljeno od značenja profesije. Naša
prezimena u Evropi uopće deplasirana zbog onih glupih produžetaka. Najgora slova upravo u
prezimenima, kod njih obratno. Dugo godina potpisivao se samo sa N, što znači novinar. Sijaset
pseudonima. Abc i etcetera, po čemu & odmah znalo da je isti čovjek. Posmatrač, dokoličar,
svjedok iz Surdulice. Sr. Dežurstvo od samog starta do smrti, često prerane. Poseban zadatak
novinarski izvještaj sa pogreba novinara. Pronaći njegov sopstveni stil, najsigurniji način da mu
se oda pošta. Najdirljivija ona prazna stolica u redakciji koja je bila prazna i inače, jer stalno bio
na putu. Sućut u vlastito, kao i ime moje kćeri Danice. Ta pasija i taj neprestani ritam promjena.
Vreme Gledstona nepovratno prošlo. Nije ovo ono kad je Dizraeli govorio. Šta je govorio, to više
ne pamti ni najbolje novinarsko pero, ali onaj stav i ona odlučnost iz vremena mladog
kapitalizma, to je za svaku osudu. Samo se sjetimo starog beduina iz Društva naroda, koje je,
naravno, bilo puno neefikasnije. Oči svijeta bile uprte u malog Abisinca. Sve što rekao, kasnije se
obistinilo. Vaš reporter bio tamo u trenutku kad je Negus prevalio čašu s vodom. Simboličan
gest. O samom prevratu saznao na jednoj lađi. No pasaran, i mnoštvo sličnih pokliča, od kojih
neki stvarno historijski. Izvještaj poslan golubom prevrtačem ravno u redakciju. Mi ne želimo da
se mješamo, ali na nama je da kažemo svoje mišljenje, koje je mišljenje sviju nas. Iako bez
potpisa, prepoznatljiv po ubojnom stilu. Bez straha da polemiše sa bilo kim, koji je potpisan. U
ime čitavog lista koje je u samoj stvari ogledalo našeg društva. Uvjek sinonim za novine, još od
daleke 1903. Dva kuražna pravnika u jednoj jedinoj kancelariji s poljskim telefonom. Kao i svaki
drugi veliki svjetski list koji je počeo u nekoj drvarnici. U stupici parlamentarnih smicalica. To
čovjek! Njegov glas protiv nas, zapravo će značiti za. Taj njihov truli način. Uvjek potpis Jor
truli. Akt primirja kao akt nasilja. Osuda, indignacija i reakcije. Paraf na nepostojeći papir, sjenka
sumnje na njegovom licu. Naša slika pokazuje dvoranu u trenutku potpisivanja, ono u dnu je leš
pravobranioca. Izlažući se opasnostima o kojima čitalac ne može imati tačnu predodžbu, s
obzirom da nije tamo. To što je nekad bila tera inkognita, sad više nije. Od predratnih viceva
povodom kuhanja bjelca u jednom kazanu, puno toga se promjenilo. Nijedan misionar nije
pojeden za zadnjih trideset godina, s obzirom da je misionarima zabranjen ulaz na granici. To
moja Danica zbiljam guta ko vodu. Put u neizvjesno. Poštujući gostoprimstvo, uz majušne
kolačiće, proizvod duge narodne tradicije. Lozinka u stvari ime jedne izumrle životinje. Ženevsko
jezero u poređenju s Viktorijinim vodopadima naprosto jedna kada. Stotine hiljada kilometara, a
samo jedan jelen koji usamljeno riče. Ljepota, dubine i širine od kojih vas zapravo hvata jeza.
More šume, poređenje koje se nameće samo od sebe. Zadnji čovjek tu viđen oko 1908, u vrijeme
pada meteorita. S druge strane, švicarske banke pred bankrotom. Ako iz njih povuku sredstva svi
koji nisu Švicarci, samim Švicarcima neće ostati ni dinara. Oni zapravo obrću tuđe novce dok

lično nemaju ništa osim onih šaltera i samih zgrada u mermeru. Svi očekuju ovaj korak sviju.
Sjenka pretnje nad najvećom finansijskom silom koja je zapravo kula od karata. Mogu ih spasti
samo neotkrivene šifre umrlih kraljeva bez nasljednika. Zlatno pero. Uhvati uvjek problem u leta
Karikatura nema značaja ako na njoj ne možeš prepoznati karikiranog. Ako moraš napisati ko je
Čerčil, a da se sve to ne vidi po onoj debljini i cigari, onda badava sve. Vidiš da je to ipak Cerčil
a ne netko drugi. Uvjek dva seljaka razgovaraju o politici, a s neba gleda ubijeni diktator. Te
njegove teme i likovi. Oni naši gorštaci i tuđinci koji se pojave na samom brdu. Nova godina kao
divna djevojka u dolasku, stara u vidu odurne babetine na štakama. I uvjek ona duhovita fraza
ispod. Svijet će se šaliti i posle nas. Sa onom njegovom francuskom kapom i imenom koje je u
stvari lažno, zbog dugog drugovanja sa zemljom Marseljeze. Neumoljivi Baja Patak. Sedam
okomito. Pticakoja govori u tri slova, od kojih prvo i treće isto, samo ono srednje različito.
Zimska moda već sad. Nosiće se vrlo topli kaputi postavljeni svilom. Nastaviće se. Greškom
dežurnog urednika. Nisam ja letio u tom avionu i nisam ja bio neljubazan prama njoj, nego ona
prama meni, i to dolje, na zemlji. Našom omaškom ime državnog sekretara objavljeno dva reda
niže u vješti o sapunu. Poslovođa prodavaone koji se pominje u vezi sa dočekom na kolodvoru tu
ne pripada. Usljed nove tehnologije, molimo da se ovo uvaži. Nije ubijen, nego uvijen. Namjesto
predsjednik, treba predmetnik. Iskrcala, namjesto isprcala. Radi se o mornarici, kojoj se posebno
ispričavamo. Nismo imali namjeru. Uz najbolju volju. Jedan suradnik probao da rekonstruira
sjajnu improvizaciju sa aerodroma, ali, na žalost, nije uspio. Umjesto pet miliona, treba da stoji
mnogo skromnija cifra od pet hiljada. Ne tri i dvadeset, nego dva i trideset. Takav skok moguć
samo na Mjesecu, pa prama tome i nije greška. Čitaoci treba samo da pronađu nelogičnosti i
pređu preko njih kao preko nečeg svakodnevnog. Stari običaj Tajmsa da nagrađuje svakog ko
pronađe grešku odlaskom na Havaje. Nismo u stanju, a osim toga, moguća nesolidna sprega
između slagača i potencijalnog putnika u predivni kraj. Odg. urednik odgovara prije svega sebi i
svojoj savjesti, a ne na osnovi nekog suhoparnog paragrafa. Onaj P. P. koji prekjuče ubio ženu,
majku i troje djece, pa nakon toga bacio bombu u putničku agenciju, nisam ja, iako, na žalost,
nosim iste inicijale. Susjedi mogu potvrditi da sam oduzet i da ne izlazim, a kamoli da imadem
majku. Ne bih mogao aktivirati bombu s obzirom da je nemam. Neki i dalje vide u meni
monstruma, što zaista nisam, na svoju poštenu riječ. Tražim promjenu inicijala u F. F., što je ipak
rede. Čovjek koji me naziva svinjom nikad nije vidio pravu svinju, s obzirom da tako olako
barata ovim izrazom. Neka se prvo pogleda u ogledalo a ja ću mu pribaviti krštenicu iz koje se
može viditi da je mnogo bliži tom stupnju nego ja. On mene svinjom, a svi znaju. Ona riškanja po
mojim stvarima, potpuno u domenu svinje. Ne znam kako preživio zadnje klanje i nestašicu
svinjske masti. Razumijem da vaš cijenjeni list ne želi time da se bavi, ali dopustite mi samo
malo. Ja njega čekam već duže vrijeme. Tuj ga j$ zbiljam zaskočio. Znao sam da će upotrebiti tu
sliku sa svinjom, a da će se upravo tu poskliznuti. To je njega samog najbolje prikazalo. U
najboljem svjetlu. Nemam razloga da ga blatim više nego što je sam postigao svojim prljavim
pisanjem o pomenutoj svinji. On, a ne ja S obzirom na izgled njegove njuške i sve one kilograme.
Iako se redakcija ograđuje, teška srca s obzirom na zak. o št., koji je za nas sveto pismo.
Apelujemo na ljudski ton. Termin svinje mogli zamjeniti nekim manje udarnim. To sigurno. Mi
toliko. Od nas ovoliko. Ovo naša posljednja riječ. Ne polemišemo u nepolemizantnim

okolnostima. Jako se varate. Potpuno krivo. Iz njegovog članka vidi se on sam. Sam sebe
naslikao. Nemamo šta dodati. Čovjek sebi najgori presuditelj. Netko šilji pero, netko pamet.
Svaćate ? Ja da, a Danica ne. Pa to je proti nekomu ili nečemu. Mnogi čitaju samo aforizme, i
tako se naobraze. Sa onih par rječi, a tolko da vele. Stvarno vještina nad vještinama. Uvjek
nekaka mudrost, samo ja ju ne umijem pronaći. Jedino šta ne znam komu se obraća i tko komu
govori. Ono nešta neodredito, a vidim da je puno papreno. Pa ne bi tolko pisali, u svakom broju,
ako tri bilo bedasto. Iz novina zbiljam možeš naučiti svakojeg vraga, i ovo, i ono, a najviše kako
se pišu pisma, u posebnoj rubriki i u nastavcima. U odgovoru na vaše glupo pitanje možemo vam
kazati jedino to da ste glupi kao konj i da nam se sa istim ne obraćate ako imadete i trun mozga.
Vi da tri se usudili pitati nas tako što, vi koji ne znate niti sastaviti pitanja, a kamo da na njega
odgovorite. To vam je zadnji put šta nam se obraćate radi toga jer imade drugih budala kojima bi
se mogli obratiti, a ne nama koji imademo preča posla nego odgovarati na svako blesasto pitanje
s vaše strane. U povodu vašeg rukopisa možemo vam kazati da je to drek, da većeg dreka nismo
držali u raki, koju smo odma nakon toga morali oprati vodom i sapunom. Sreća da je Danica
piodrapala svoju glupu pjesmu prije svake druge blamaže. Vi da bi se nama obratili s molbom da
bi dobili koju crkavicu. Pa što vi mislite, da mi sijemo novce, nakon čega ih samo oberemo sa
drva, punu veškorpu, i ravno vama na vašu adresu. Ja vam ovo govorim kao matera materi, ali
vaše djete tolko nema dunsta o tomu da ga najradije ispišite dok ne pukne bruka na samom
koncertnom podijumu. Ona da bi zasvirala na glasoviru na kojem su svirali najveći majstori u
historiji. Ta nemojte, molim vas! Bolje da vam otvorimo oči odma, nego kad bude kasno. Tuj se i
ja slažem do zadnje. Sve na srijedu, ili usmeno, ili putem pisma, a jie da nešta vrdaju i uvijaju, od
čega bi kašnje bilo još gore. Ako imade nešta šta cjenim, to je to, ta skrajnja iskrenost, koja
mnogomu ne prija, ali što mu oni mogu. Bolje mu je da odma sazna od čeg će umrijeti, nego da
se nada i stvara planove o ženidbi, a od sveg skupa nema ništ. Radije mi reci dan i sat kad ću
umrijeti a ne da se zanašam kako ću živjeti sto godina, premda skorom pa će biti tolko. I ja
drugomu zaljepim u lice da se puši, pa ako mu godi godi, a ako ne, ne. Tu vam zbiljam
odobravam. Mogu si misliti kakih okapanja imate š njima. Neki ovaki a neki onaki. Mister
narandža, razumjete li? Ko je ljubazan prama nama, u obratnom, mister limun. Jako dobro, koji
se vrag samo sjeti. I te borbe s pomoću pera i mastila. Tako nešta nema na televiziji, a trebalo bi.
Siroma pokojni gospon Skladnikar. Zbiljam nekad ime znači sve. Tako skladan i uredan list, toga
nema niđe. Nikomu ništa lošo, sve zgrizate i zatomite u sebi. Stvarno za primjer i svaki ugled.
Kolko ste plaćeni, i je 1 vam se to sve skup isplati ? Pa nisu se baš utrgli, bome ne. Ja sam mislila
puno više. Bolje praviti gumbe, samo ako imade tko lud da kupi milijon gumba, a nema ih na što
prišiti. Nego, doklen se sjete da im ne treba, ti već presaviješ svoje novce, pak u Veneciju, na
provađanje i vožnju gondolom. Ako bi mene tko pito, uvjek bi prije bila za nešta vrijedno i
dobroga u duši, a ne kontra. Šta imadeš od lošog društva, od hrdave rabote i od mizernog
ponašanja. A vidi te primjere čovjekoljubivosti i svakoje druge vrline, od čega mi se odma
cmizdri, tolko me to podirne do u zadnji pretinac srca. Jedino da svakoji koji imade nešta lošo u
sebi, nosi nekaku značkicu na kaputu, a ne da se čestit upusti š njim, a istom kašnje vidi kaki je.
Onda ti je badava kad si mu već posudio i tri iljade i gane nove šlape i još ga uputio đe ti stanuje
nedužna sestrična, koja je sasma sama u stanu. Pa pomislite šta može otale izaći, da mi je stvarno

grozno unaprijed. A kad bi dragi bog dao da imade taj znak u zapućku, vidila bi tog luđaka koji bi
mi prišo ili da bi me zavaro nekojom govorancijom. Jedino što bi protuva mogla strgati taj
papendekl ili od čeg je već, pa da te opet navuče na nešta zadnje. Imade dana kad samo smišljam
kako bi se čovjek obranio od sviju tih napasnika, pa mi glava oće pući od brige, a nikake asne.
Znam da i puno pametniji misle o tomu a nemadu nikakih rezultata, pa što ću se ja onda žaliti.
Nisam ja nikaki filozof. Dapače. Jedino šta gledam, pa to kašnje zapamtim. Drugo ne, da bi nešta
kontala o čemu nemam predstave, ali to šta vidim, ne može mi nitko red da nisam, nek je triput
pametniji. Ako su mi loše noge, nisu oči, to još imadem. Premišljam zato koju bi dobrobit istakla
kod čovjeka, i po čemu je ono što je, pa jedva da mogu sve smisliti. Jer u njemu imade tolko toga
za svaku pofalu, u svakojem njegovom migu, da je teško i sjetiti se, a kamoli pobrojati i
zabilježiti. Gledajte samo tu krasotu, na klupi, u perivoju i kod onog prvog očitovanja ljubavi. Ko
da bi to mogo svak i ko da to nije znak najljepšeg šta imade u ljudskoj nutrini. Mlada i sasma
neuputita djevojka, biće da radi u nekakom uredu, ili je na univerzi kao pristojna studentica, a on,
premda čovjek u godinama, ali pun sućuti, kako spram njezine vanjštine, tako i onog unutri. Što
bi mu moglo sve pasti na pamet u pogledu lošog, samo da je kojom nesrećom taki. I vidite vi
njega i čujte njegove krasne govorancije. Najpre joj iskaže tko je i iz kake obitelji i da prama njoj
ne može imati nikake namjere. Iza toga, dava joj upute od čega bi se morala paziti u groznom
velegradu, koji je stvarno pun stupica za nedužnog stvora. Ali ne da bi joj on izigravo učitelja sa
šibom u ruki. Jedino da ju pouči kao otac i to je sve. Istom onda počme opisivati ovu ili onu
zgodu, i to u takim bojama da joj je ljepše nego da sjedi u smrdljivom zraku kina koje ne vodi
ničem dobrom. To se njoj svidi tolko da ište još. Srećom je čovjek vidio svijeta, bilo ga je
svugdje i svakamo, pa imade tog matrijala za dvadeset ovakih pripovjesti. I da su to nekake priče
svaka za sebe, nego uvjek nade koju svezu, pa samo iz jedne u drugu, da bi ga i ja slušala a kamo
netko tko ne zna ni otkale je šupalj. I zbiljam ne može niti on sam kazati kad ga je počelo ono
nešta pikati iznutri, da je moro razumjeti kako mu djevojka postaje mila i premila, a i on njoj. I
džaba ti onda šta bi joj po godinama mogo biti otac, i šta je malo šepav u lijevu nogu radi jednog
nesretnika na biciklu koji je vozio kao luđak pa ravno na njega, niti to šta zapravo nije odavle
nego je na proputovanju, a osim toga niti je situiran, niti imade stana, niti ičega. A uprav je to ono
nešta luđački što malenu curu iz ureda još i više smuti da ne zna ni kako se zove, niti joj je važno
kaka je ta spodoba kraj nje na klupi. I tko bi umio kazati kad joj se približio na pol centimetra, i
kad ju je zgrabio onom svojom muškom rukom prije nego ju je odvuko u onaj haustor. Ko u
nekakom snu, nemam druge usporedbe. I premda bi se njezina nesretna mater grozno ustrašila
kad bi joj netko ispripovjedo što se događa, ja mislim da u tomu nema ništa lošo ako su već
obadva tolko zaluditi za pol minute jedno s drugim. Šta se mora dogoditi, dogodi se, makar bila i
pod najjačom paskom, jer život ište svoje, a osobito u toj dobi. I kako se samo taj stari vrag sjetio
onih nekih poredbi iz knjiga koje je negda pročito, u brijačnici dok je čekao za ošišati se. Sve šta
je bilo u noveli o nekakoj Violeti, on je pomješo sa ovom prekrasnom curom iz ureda, samo što je
svuđe đe je bila Viole ta umetnuo ime ove cure, pa je na taj način saznao i kako se zove. A kad
joj je priznao da je prije dvadeset godina imao isti taki slučaj predivne djevojke iz ureda i koja je
nakon samo dva dana od poznanstva umrla od upale pluća, i da od tada do danas nije pogledo niti
jednu drugu, premda je imo puno prilika jer je on na stvari trgovački putnik, jer mu je jedina

falinga što mu je firma za koju je putovo pala pod stečaj, kad joj je to sve iskazao u jednom dahu
da se skorom zagutio, ona nije imala drugog nego da mu se baci u naručaj, tuj na samom stubištu
đe je svaki čas mogo naići ako nitko drugi a ono pismonoša,' koji je sa svoje strane naviknut na
svakog vraga za viditi. Eto, to, taj dar da se iskaže i ono zadnje iz duše sasma nepoznatoj, premda
prekrasnoj djevojki, i ne misleći na dobrobit koju bi otale mogo polučiti, nego radi same one
nutarnje vatre koju ne može nitko stegnuti u sebi, to je među najvažnijim kod muškarca, pa bio
on star ili mlad, imo ili ne imo novaca, bio zadnji goljo ili najslavniji pjevač u operi, premda su
ovi zadnji uvjek neđe na putu, a osim toga su i debeli da deblji ne možeš bit. Jedino što se
svugdje nađe dobra duša, pa pomogni ovom, udjeli onom, te i onaj zadnji sljepac bez ide ičeg
opet dođe na svoje. Bog mu pomogo tko je izumio siromaško prenoćište u kojem ipak možeš
skloniti glavu, a i one vreće u koje se umotaš nisu baš sasma od ugljena, nego su ih najpre dobro
isprašili. I sve to za pol dinara, koji će ti svatko dati drage volje. Samo ako bi pazio da ti netko ne
presječe vrat brijačem, jer misli da imadeš svu silu novaca u džepu, a dobro znam da nemaš.
Kašnje bi bilo nisam htjeo, mili brate, ali džaba tebi ako ti je na jednu stranu tjelo a na drugu
glava. I kako je samo to zgodno iskombinirano da su svi skupa u toj spavaoni, velikoj ko
željeznička stanica, ako nekojeg drugara nisi vidio cjelu vječnost, tuj ćeš ga naći, samo ako
malko vikneš ili duneš u nekaku pištaljku ugovoriti znak. Bome, kad se bolje pogleda, siromak
uvjek nađe nekaku olakšicu, ili mu netko dava novac ravno u šešir na cesti, ili ga vuče za rukav
ne bi li ga nahranio u haustoru od prekučeranjeg ručka, koji bi i tako bacio, ili ga sasma odjene od
glave do pete u robu koja mu i tako smeta u punom ormaru, a ovom je zauvar, premda je krojito
za ženu ili djete, ali sve se dade prisposobiti uz malo konca i iglu koju uvjek moraš imati u šeširu.
A osobito šta ne plaća porezu, niti jednog jedinog dinara, što ne mora bacati novce na večernje
odjelo i glupe cilindre, jer što bi on radio u operi nego hrko ko konj, a osim toga ne mora slušati
one mačje derače pa je i tuj na čistoj dobiti. I još u jednom jako puno uživam, a to je da su svi ti
golje i bjednici uvjek onako veseli i rumeni, premda jedu samo spirine i oglabine koje je drugi
ostavio. Uvjek od nekakog heca, znadu zadnje vicove, umiju igrati na jednoj nogi, praviti se da su
glupi avgust, stvarno nekad mi grunu suze od silnog smija šta ga oni znadu izdramčiti od svakog
živog. A sad, vaš najzanimljiviji doživljaj, vaš cvjet i vaša boja. Broj cipela, ako to nije neka
tajna. Samo kad bi televizija opisala cio moj život sa svima potankostima o kojima niti ja nemam
pojma. Da bi, barem unatrag, sve dobilo nekaki raspored i redosljed, a ne da ide sve jedno preko
drugog, što ne mogu podnjeti. Otkale sam, što je bilo, i što će biti Ako može u ljepšim bojama,
jer je nešta bilo i ružno, koje se ne tiče nikog. Otkale sam samo došla, a đe sam sad. Krasne slike
o svemu tomu, sreća što dobri fotografi, koji su sa svoje strane često i malko zvrknuti, uvjek
uslikaju nekoje slavlje, ljude kod stola, zaručnike, samu svadbu i maleno djete u kolicima na
onom snjegu, a ne da tri se vidilo kako se dvoje gurmičaju i on nju mlavi radi toga jer je došo
doma pijan, ili jer je ona se tolko nisko spustila da se natezala s dimnjačarom u forcimeru, pa sva
imade one crne tragove odzada. Krasne stare slike iz našeg grada i nekojih drugih, od prije sto
godina. Bog mu dao nesretnom gospon Jovanoviću koji usliko one divne dame i njiovu djecu u
najkrasnijim špajzcimerima iz onog doba, premda svi mrtvi da im se niti pomena ne zna osim tih
istih slika. Pravi život ko i naš negdanji. Svakoji vrijedan i ljep, nikad se nisam potužila, ali onaj
šta je proso, taj je i najljepši, jer se još više procjedi dobro od lošog, pa prvo ostane a drugo se

baci van iz albuma i sjećanja i povjesti. Osobiti ljudi, šta su oni znali sažvatati i probaviti, a da su
nakon sveg ostali živi, premda ne svi. Divne osobe, nekoje puno poznate i s dosta privreditog, s
njiove strane, ljepi na oko, veseli i šlagfertig za odgovoriti. Sa* mo nekoji od tih bi se znao frnjiti
kad ga pita novinar, ali taki zbiljam u manjini, a većinom i ljubezni i dobrodušni i vrijedni za
buduće naraštaje. Ko da je njima lako pitati svakog i pisati svaki dan nekog boga. Pa niti se ne
događa tolko toga u svijetu kolko oni im adu za naštampati. A istom i kad se dogodi, pomislite u
onoj strki opisati svaki šaraf sa prevrnutog voza ili pobrojati tko se sve utušio u onom prokletom
parobrodu. Pa još ako se prevare u pogledu nekog imena da se utušio taj i taj, a on se mirno šeće
jer je zakasnio unići u sam avion, a onaj što je zbiljam raznet u milijun komada, vele da je živ.
Osobno nikad ne bi pisala za novine, niti u snu. Nešta zapisati u vlastitu teku, to da, ali pred
cjelim svijetom sastavljati one rečenice, jednu za drugom, a sve mora imati nekaki rep i glavu, i
to u onoj brzini. Lako je književniku, sjedi u toploj sobi, nitko mu ne zadava nikaku zadaću, piše
o čemu oće, a kašnje je još i slavan. A ovi ništ, ni slave, niti velikih nćvaca, jedino šta pocjepaš
donove od silnog štrapaca dok nisi intervjuiro ubojicu, iH flićku koja igra na filmu, a već sutra
svak u te novine umata grincajg ili isječe za zahod, što je još puno više ponižavajuće. A uprav oni
se zalažu da ne može više bit, da svako imade ujutro šta za pročitati kod kave ili u krevetu, ako je
malo imućnijeg stanja. Kako je kod nas, a kako kod vas. U čemu se sastoji ono za svaki dan, kako
u pogledu prehrane, tako i svakog drugog posla. Ima li ubojstava, ili da bi netko lupo prozore iz
heca. Ko je komu preoteo vjernu suprugu tp ne, to nikoga ne interesira, nego samo ono najpreče
od čega ovisi život. Netko ne voli kazivati ni dok se klanca, u vozu deset sati, pa samo šuti i gleda
u onog preko puta koji jede pohano pik i briše prste o sjedalo, a netko čim si sa njim pola minuta
u liftu, odma ti ispriča Markove konake, tko je, što je, i kamo ide, premda ga nisi ništa pito. Ima
ih koji pripovjedaju zbiljam krasno, da samo vezu, ko da čitaju iz knjige. Oni su za svaku
pohvalu, jer se od njih čuje sve kako đe što stoji, i u kome smislu. Kad bi svi tako kazivali, i to
preko televizije, onda bi se sve skupa moglo na koncu zbrojiti, pa bi znali ucjelo kako je kod nas
uopće, premda se nadam da je svugdje dobro. Najvolim one crtice, dvije-tri riječi o ovom i onom,
pa dosta. Kako je išo ulicom, pa susreo znanca, a ovaj mu kazo to i to. Sve to pomješano sa
nečim smješnim, nema ljepše za čitati, a još k tomu kratko. I kad je nepotpisato, a osobito kad
ima inicijale. Već po onome njegovom stilu prepoznam tko je. Ima vragova koji se tako izvješte
da napisu svaki dan po jednu taku sprdačina Zbiljam talentirani. Isto i o ljubavi. I ne bi taj šuft
ispripovjedo nešta do konca, nego istom je iks ipsilon u halbcilindru unišo kod grofice u
spavaonu, kad ono nastaviti će se. Pa onda dočekaj s mirom do sutra da vidiš oće li joj samo
nazvati dobarveče ili šta drugo. Pa što će ona njemu kazati na to, i da đe joj je nesretni suprug
uprav u taj čas. A i ovaj muž uvjek izađe kad ne treba, da kupi cigaretle i žigice, a kašnje se samo
lupa u glavu. I kako se samo taj u halbcilindru stvori isti čas, ko da stoji u haustoru i čeka da onaj
nesretnik izađe, a znam da nije, jer je gospodin čovjek i jer je to samo takav sticaj okolnosti A
istom sutra, u sutrašnjem nastavku! Već se je krasna dentistica pogledala u špigl nakon ulaska
toga u halbcilindru, i on joj sjeo samo na krajičak kreveta, istom joj on priča film koji je vidio na
proputovanju u Beču, kad eto ti onoga sa žigicom i cigaretama. Pa opet nastaviti će se. Ja ne
znam kako samo izdrži taj narod u toj napetpsti do drugog dana, ali šta je, je, boljih romana od
takih, za mene, nema, za to mogu ruku u vatru metnuti. Ne mora svak natovariti osamsto strana o

bilo čemu, pa da je pametan ko nijedan. Nekad volim više onoga šta piše po dva-tri stupca u
novinama, a sutra opet, u nastavku. Jedino što moraš pamtiti ono od jučer, to je ta i ta koju
spominje, je li grofica ili dentistica, a da ne izgubiš nit, pa da ne znaš o čemu je riječ. Napeto, da
napetije ne može biti. Vaše cjenjeno porjeklo i obiteljske veze. Što vas je učila vaša draga baka a
što ste kašnje naučili sami. Recite nam kao obična naša građanka u dubokoj starosti sve šta vas
žulja i što bi vam se još moglo priuštiti, premda imadete sve. Samo ako bi rasvjetlili korjene
vašeg života, koji zbiljam mora biti bogat prebogat, a s druge strane preljep na svaki način. Ovo
vam je pripovjest o našoj najstarijoj gledatelj-ki televizijskog programa u Evropi, koja će uskoro
biti još starija. Ništa ne propušta, za svakoju stvar imade svoj komentar koji je sasma pozitivan.
Ako ikako bude moguće dopremićemo je u naš skromni studio da svi čuju taj rodoljubivi glas.
Mili feldbaški kraj. Đegod da sam ugledala svijeta, bilo bi mi sasma svejedno, tolko presretna šta
sam uopće na njemu. Premda više volim da sam otale, niže Graca, nego gore prama Judenburgu,
prije tuj na jugu, no onamo prama Švedima, više ovđe na zapadu, no onamo prama Rusu i
Mongola Male udoljice, pašnjaci, šume i krasno vinogorje. Tuj bi bilo dobro biti i obična lasica,
ako bi bili tako dobri pa da je ne zatuku štapom, ili obična blesasta krava, kolko se ona ima
nabokati trave, saftne i jako hranljive. Ovaj vaš oprezni optimizam okrijepit će mnoge čitaoce.
Ljudi također uljudni, premda ženske dost pametnije nego muški Možeš ih pitati za put, pa kad ti
kažu, odma idi obratno, i za tili čas stići ćeš kud si naumio. Svaki će ti iznjeti sira i vrućeg kruva,
ali nemoj gutati ko bjesan, nego najpre sažvataj, da ne bi bila kojim čudom unutri igla, kad uvjek
moraju raditi dva posla odjednoč, prokleti bili. Ako im zaiskaš da bi neđe prenoćio, pokazaće ti
najbolje mjesto na štaglju, svi se ustrude oko tebe ko da si knez, a oćeš li osvanuti, to je drugo
pitanje. Nitko ne čita puno knjiga, jer ima posla oko tih konja i prešanja grožđa i vatanja tvorova
koji usmrde cjeli kraj svojim smradom, ali znadu više nego šta piše i u najpametnijem kalendaru,
jer se prenaša s koljena na koljeno, za zimskih noći, kad niti imadu sjeći lozu, niti ubijati međede,
niti se klati međuse radi ograd^ sa susjedom. Zbiljam divno. Uvjek vole blenuti u tebe dok ne
čuju cjelu tvoju litaniju, a onda se samo okrenu na peti i pođu doma. Moraš ih dobro povući za
rukav i pitati nanovo da bi se uvjerio da nije sasma gluh i da bi čuo ono šta te interesira. Isto i kod
pogađanja ako bi ti pala na pamet ludost da š njima nešta trguješ. Dragocjen uput budućem ludom
putniku. Prvu sumu uopće ko da nisu ni čuli, makar bila i najveća moguća, nego istom kod treće
bi rekli a il b, i istom onda počeli nešta bronzati, iz čeg uopće možeš shvatiti da bi iz ovog posla
nešta bilo. Pa de imade tako interesantne čeljadi i tako smješna'i vesela naroda. Niđe. Puno bi
izgubila da ih nisam znala i da nisam odanle, a puno vesela šta sam otišla otale prije me netko
nije zatuko po noći ili načinio nekaku uvredu, ili me prevario, ili prebio nogu štapom, ili mi
razdero opravu od heca, ili me nalago da su mi se svi potušili a kuća izgorila dok sam bila kod
bake u Feldkirhenu kojih tjedan dana. Jedino da ih možemo oživiti putem celuloidne trake. Jer
štogod da sam kazivala o svojoj domaji, moj dragi Dušan ismijo me da pretjerujem, pa da što se
onda ima kazati o njegovima, osobito o onom kraju dolje, kraj Uskoka, otkale su svi, i otkale im i
ime. Da ako su moji feldbašani pritvorni i krivo vjerni, da šta su njegovi, kojima se ne smije doći
ni do praga ako oćeš otići s oba uva. Da ako se kod mojih ne pazi knjiga, da što ta on sa svojima
koji skorom riču od silnog znanja i načitanosti, da ako mojih imade malko pritupastih, da se ne
umivaju baš svaki dan, premda svetkom uvjek, što bi imo on ispripovjedati o svojim

nesretnicima, punim pljeve i smeta u kosi i brabonjaka božemprosti u lačama. Od tog me uvjek
prođe neka zima po tjelu kad vidim kolko se svaki živi stvor zna faliti svojim krajem i njiovim
ljudima, s kakom dušovoljom iznaša svakoju malenkost, samo da bi njegov narod bio nešta
posebno i da bi kao taki ušo u knjige i u povjest. Ako bi i bilo nešta lošo kod njegovih, isto i kod
mojih, da su nekaki mlitavi i ne vole se tući, da tolko bulje u knjige pa ih je pola u očalama, ili da
govore polako i bez deranja, da ih triput moraš pitati za nešta, sve te loše strane bi sakrio kako
znaš i umješ, samo da bi one druge izašle iz najnutarnjije nutrine na vidjelo. A kad bolje
pomislim, cjeli ovaj svijet od Visle prama zapadu, i od doljnih strana talijanskih do Brabancijuma
i ludih Finaca, svakoji narod ipak imade nešta čime se može podičiti, ili je tolko spreman uvjek
vojštiti i tuj i tamo, tud se bez ikaka straha, ili tolko voli govoriti da ga jezik zaboli, ili umije
prevariti s tolko heca da ti je kašnje zbiljam smješno kad prebrojiš sve, a osobito vlastite novce,
ili znade žderati i lokati da je milina pogledati, ili umije natezati ženske, osobito tuđe, da čuješ
kikot od sjevera do juga, ili se znade na drugi kaki način veseliti a da sve skupa i ne pane puno
glava kod toga, a o svemu umije i nakrmačiti takovih knjiga da jadni učo pol šažvata i proguta
prije nego bi pročito tih čuda znatiželjnim đacima. Moja je osobita sreća što su se takove
dogodovštine, kojih je bilo istinabog od pamtivjeka, u moje doba udesetostručile, pa onaj koji je
volio se samo šakati u birtiji ili pivnici, za mojih dana popali cjelo selo ko da to nije ništ, taj koji
je lago samo malko, kod svojih poznatih i u vlastitoj obitelji, sada tura sve u debele knjige da se
izvara tisuću puta više glupog i blesastog naroda (jer kad mu vjeruje, tako nek mu i budi), i velim,
sve šta je bilo u malom, sad je u velikom, kako u naravi tako i na filmu, pa stvarno imam šta za
gledati u svojoj starosti i tim dugim danima koji nikako da se svrše. To će zbiljam biti rubrika
kake nema. Ona mlavljenja tupim i oštrim prije petsto godina, i onaj nekaki fundroman za
ubezeknuti kojeg fratra u samostanu, ili nekoja druga prdačina, nisu ništ prama ovoj fertutmi koju
gledam već skorom cjelo stoljeće, i kojoj, sve se nadam, neće biti premca dovjeka. Još samo
nekoju potankost za kakima svi ludi. Ne znam šta mi se više mili iz mojeg života, ili kad sam bila
mlada ko cvijet, ili u punoj snagi da sam mogla valjati brda i kamenje, ili sad, u starosti, kad
znam na čemu vrag sjedi. Svakoje doba ima svoje zadovoljštine, samo bena ne zna okoristiti se iz
svakog. Krasni dani, puno udvaranja, nikakih tragedija. Tko bi lud zdvajao, kad si mlad i možeš
pretrčati livadu od kuće do šume, a da ne izgubiš sapu. Možeš presjediti cjelu noć kod knjige ili
ručnog rada, a da ujutro nisi pospan ni zere. Možeš zafrkavati nesretnu benu ko šta je Sigslovac,
vrtiti ga ovamo i onamo, i da ti nikad dost. Mogla i kašnje, samo mi se više nije dalo, u tomu je
mladost. Tih detalja, to se stvarno doima. Volio mi šanuti u uvo i nekoji oficir nekoju svinjariju,
preko svega prelazila ko da to nije ništ i tako se spasila svega. Druge odma ostave muža i četvero
djece, krasnu egzistenciju i svako dobro radi slute koja ti znade polaskati, premda nema zbog
čega, a kašnje čupa kose i baci se pod voz kao vreća. Pa zar se ne mogu dogovoriti ko ljudi, čuj
draga moja, slušaj dragi moj, mi nismo jedno za drugo radi toga jer smo puno različni, pa svako
na svoju stranu. Nego se moraju gnjapati dok ne uruše sav mebl u salonu i one krasne čaše do
zadnje, a na kraju je još i zaguti ko pile. Blesasti glumci. Svaki stariji dvadcet godina nego ga
prikazuju. Grozno ponašanje. Uvjek mortus pijan. Govore strani jezik koji ne znam. Što će mi
onda još i oni na vrat, osim što ni jedan da bi mi se svidio do kraja. Znam lude ženske koje sjekle
vene radi Valentina s onim njegovim staklastim očima. Da metnem njega i mojeg pokojnog

Dušana, jednog naspram drugog, pa da svako vidi. Dušan u onoj svojoj krasnoj bradi i naočalima,
odma se pozna kolko je pametan i dobar, i ovaj, sav ulickan i samo se gladi po kosi od jutra do
sutra. Pa nisam valjda pala s tavana da ne znam za kojeg bi. I radi čega se uvjek mora vatati za
srce kad joj očituje ljubav, ko da mu je taj čas zlo. Pa nije ni ona svaka tolko luda da bi mu odma
pala u naručaj kad vidi da je lošog zdravlja. Ili da bi se bacio pred nju na koljena u novim lačama,
a ne gleda je li tuj blato ili nije. A puno njih i nema druge lače niti koga da bi mu kašnje peglo i
briskao te grozne flekove od klečanja. Mene Dušan samo uvatio za ruku i bez rječi mi sve bilo
jasno što će biti. Moje zagonetke i kako ih rješavam. Najvolim sama sebi postaviti upit pa kašnje
misliti o tomu dok mi ne pukne glava, samo da si dam nekoji odgovor. Kako se neka stvar može
pamtiti cjelo stoljeće a da nit je zabilježena, nit uslikana, niti da za nju ima nekojeg drugog
svjedoka. To vam je jako zgodno. O pamćenju i njegovim sastavnim djelovima. Tko ima a tko
nema pamćenje. Život bez pamćenja i je li bolji ili lošiji. Samo o tomu bi mogla napisati cijeli
udžbenik za pučku školu, jedino ako bi me pustili. Zbiljam se najviše divim toj napravi unutar
mozga koja sve upije kao bugačica i drži od najranijih dana do zadnjeg danfa. Tako mala glava
proporcionalno, a tolka spremnica. I kad sam bila djete, i u pučkoj školi, i kao doktorova vjerna
supruga, i kao upraviteljica vinarske firme, i u zlu i pokori strašnog rata, i ovih tridcet pet godina
nakon toga, svakoji šav i glutica i končić iz cijele te krasne periode, sve mi to stoji odzada, pod
frizurom i još niđe ne ide van, a nadam se da neće ni kašnje. I ne znam kako se da tome narodu
tolko kukati za ovo i ono, jer kad bi se po pravu izračunalo, više bi bilo onog dobrog, ko što i
najbolesniji, ako bi bio pošten priznati, ipak je puno manje bio u krevetu nego čio i veseo, osim
ako već nije rođen bez ijedne ruke i s pol glave, šta uopće ne ubrajam u normalno. Nadalje
poštivam ko bi se s tolko volje dao na nešta, od svoje rane dobi pa dokle ga netko ne ustavi silom
ili ako bi umro, sve jedno te jedno, po istoj crti i da ne zna za ništ sa strane. Bilo da piše knjige ili
da izumlja cijev koja bi spojila nespojivo ili da okuplja narod radi nečeg. Može to kašnje nekomu
izgledati i skrajnje krivo, ali već ona njegova vatra u očima, ono oko ustiju dokle govori, što sve
drkturi, skorom da bi dobio padavicu, a znam dobro da neće, sav je za to a ne za nešta drugo,
tome se divim više nego nekomu srolji koji i bi i ne bi, istinabog nitko ga ne ubije, i nitko ga ne
goni cjelog vijeka, ali se za njega, radi tog šta je mlakonja, niđe i ne zna. Zbiljam žalosni primjeri
onih koji ne mogu zaspati za majku božju, samo radi toga što im savjest nije mirna ili nešta drugo
smjeraju kontra bližnjih, ili su sami u sebi bolesni da se ne mogu skružiti i umiriti bar za tih
nekoliko prokletih sati. A i kad su zaspali, nemaju mira, nego počmu onako sanani hodati po kući
i po krovu, dok ih netko ne vikne po imenu i dok ne padnu na cestu s te strašne visine. Uvjek
spavala ko zaklana, nikakih apfirmitla ili čega drugog, ne stignem se ni okrenuti, eto ti jutro. Za
srce ne znam ni đe mi je, pluća, dišem ko tica, glava nije me bolila za cjeli vijek možda triput, i to
ne radi kake sekiracije, nego od promaje na kojoj opet volijem sjediti nego drugdje, jer me ladi.
Apetit zvjerski, pojela bi boga, samo sam se ipak susprezala za trpezom da ne misle da sam svinja
kolko mogu strpati u sebe. U cijelom životu niti jednog strašnog sudara sa nečim, da bi otale sve
išlo u šreh i u drugom pravcu nego prije. Niti jedne jedine prepreke za sve vrijeme, koju bi sa
svoje strane isto znala preskočiti, premda je bolje da si bez nje. Što je komu ljepo, u tomu puno
različni. Neki se vole oženiti skodžavom da skodžavija ne može biti, a neki debelom ko prase.
Isto i u pogledu šminke, kako se koja nosi i šta se tiče samih izraza. Puno njih da im drago ako je

malko slobodnija a da ne pretjera, dok drugi samo da je ko svetica, pa je odma uzima. Nekoja, da
bi je istuko barem jedanput na tjedan, jer da bez toga nema nikake zadovoljštine, a druga samo
onu finoću, cicomaco i tomu slično. Jedan papigu, drugi mačku, a treći konja. Netko crvenu, ko
na primjer ja, netko sasma liht plavu, a treći samo da je zeleno, šta im i nije tako glupo, radi očiju.
U muziki, namještaju, obedima, godišnjoj dobi, mjestu prebivanja, je li na katu ili pri zemlji, pa
ovo ili ono, sve sami kontrasti, ko da nismo na istom planetu i u istoj dobi historije. Ja više
nekaku sredinu, ljepo ono šta i svima, a to su djeca, proljeće, geranije, himbersaft, dobar kino, ne
pretjeran, vojska kad maršira, osobito oficir na konju koji pozdravlja, učen čovjek (ako se ne
špinči više nego smije), grad uredit za nekoji praznik, kolo na samom trgu, radnici vesela lica kad
izlaze iz one strašne tvornice, ministar ili koji drugi kolovođa kad je fin, uredan i krasno odjeven,
nekoji kralj ako ima takta a ne da nanaša svuda onu svoju krunu, ljekar koji bi lječio i drugim, a
ne samo da reže pilom i bode nožom, skromna djevojka koja znade i recitirati i isheklati
rukavicu, a ne nameće se svakome režiseru na cesti, sve sprave i strojevi koji su od neke koristi a
ne da odma ubiju onoga čiji su, krasne kočije kojih sada nema, voz, ako puno ne trese i ne strkne
se odma s drugim čim izađe sa stanice, brod, samo za vidjeti a ne da bi bila na njemu, fala lepo,
sunce, ali ne pretopio, dve-tri oprave kolko da nisam gola, ali od prvorazrednog štofa, šlape ako
su ljepe, malo cukra ili slanine za žvakoljiti kad sam sama, koja knjiga, ako nije puno debela i
ako nije sasma dosadna, i što bi još, kad više ništ i ne treba. Nikoju dječju bolest, nikad pala
onako da me puno boli, ili niz štenge, ili u brdu, kamo nisam tii išla ko ostali luđaci planinari koji
propanu sa dvije tisuće metara u ništ. Nikad da sam se zagutila komadom kruva pa da ne znaju
što će sa mnom, nikaka briga za moju jadnu mater u nikom pogledu. Zbiljam srećkovićka. Svaka
muka, i ona grozna epidemija, sve prošlo pokraj, osim šta je strado dobri Dušan, ali on, kao
doktor, nije niti mogo ne stradati. Kad smo nakon svega se izbrojali, imali više nego prije ne
znam uopće otkuda. Niti nam je trebala ratna šteta koju nitko nikad ni ne dobiva, tolko odjednoč
nasljedili od jednog tetka kojeg uopće nismo znali. Dajte tima i tima sve i sva, i potpis. Radi njih
me mogo ucocati prvi razbojnik, kao ženu bez muža i sa malom djecom, a nije. Nikad da sam
zametnila ključ od kase, ili nedajbože izgubila pred birtijom da svakoji šuft može unići noću i
otključati. U poslu oko vina, nikad da bi mi se ukiselilo, ili da bi se prolilo bure radi ljenog sluge,
nego svakoji čep i svaki račun na svojem mjestu, za ugled. Od djece, Danica udana za nesretnog
Lazara, koji volio viditi čaši dno više nego išta, ali s druge strane bio tolko ljep da se u njega nije
moglo gledati. Premda uvjek đeđen, tolko dobar, a mogo je ko drugi prekretati stolove i tući sve
po domu, šta nije nikad. Dragomir kao muško, puno toga ludog i nevaljalog poradio, svejedno što
netko mora i to, svakojoj branši pripada nešto svjeta, kako odvjetnicima, tako protuvama.
Svakoja njegova bedastoća bila s puno smija i veselja, da su mu uvjek gledali kroz prste, i na
policiji, i među kolegama. Jedino šta bi nekomu osto dužan ili ucvjelio kaku djevojku kojoj obećo
prsten, a nakon toga, ništ. Vama kao materi javljamo tužnu vijest u pogledu vašeg dragog sina
Dragomira i njegovog nesretnog slučaja, kojem nikako nije bilo lijeka. Premda morate biti sretni
s obzirom na njegova sasma upropastita pluća, srce i bubrege koji zbiljam više nisu bili za ništ. A
ako ćemo za pravo, taj se stvarno nauživo ko nitko njegov, i na taki način da mu svi mi u cijeloj
bolnici zaviđamo. Tolko i takovih prekrasnih djevojaka koje je znao iskoristiti u svakom pogledu,
to zbiljam ne stigne svatko, pa makar bio i brži od njega. Pokop morali obaviti taj čas, radi one

strke i pokore koja bi nastupila da samo svaka deseta zaželi ispratiti ga na vječni put. Pomislite
taj promet i tu cestu kojom bi išo sprovod. To nikako. Sućut, rukoljub i svako dobro, barem za
vas koji ste živi, ako ne za njega koji više nije. Dobri i nesretni Dragomir. Jest da se puno vucao
vamo i namo, ali kad ga je to veselilo, radi čega da ne. Taj je vidio svijeta i ljudi svakoje fele, a o
curama nemam tog papira da bi sve pobilježila. Tridcet sedam godina nije puno, ali za taki život i
previše. Zdvajala ko nitko moj, a sad mi lako na duši kad znadem da je tamo, otkale ne može
nikamo više baćokati niti sam, niti s nekojim ološom. Onih briga mojih za njega, prama ovima,
koje nisu ništ. Svakoja smrt od milih i dragih najpre nešta najstrašnije i najcrnje, a kašnje puno
manje. Svaki umro u krevetu, uredno, premda s puno muke, a kad pomislim da im se mogo ne
znati grob, da bi mogli biti vješani i pokazivani cijelom selu da su taki i taki, i da ih je netko i
mrtve mogo popljuvati, ovako mi puno milije i puno više dolikuje. Sve skupa, s djecom dost
zadovoljna, premda svakoje na svoju ruku, Milica ljuta ko paprika, Anka stidna, a Dragomir lake
pameti, jedino šta nema nikojeg medu živima osim moje drage Danice, s kojom se naganjam od
jutra do sjutra. Velika sreća da su svi drugi pod zemljom a ona živa pa me može poslužiti i kraj
svih tih njenih ludosti svake vrsti. Što je bijelo nije bijelo, i obratno, a ja dobro vidim kako je,
samo šutim. Nanovo tužna vijest za vašu obitelj od strane nas, iste bolnice i istim povodom.
Znademo da ako vako nastavite, sve jedan po jedan, da vas neće ostati niti jedan. Pa dajte se
malko uzdržavajte od upotrebe tih svih otrovnih tvari kao na primjfer alkohola, koji je konačno
došo glave vašem dragom zetu, suprugu i ocu, a našem cjenjenom i zbiljam discipliniranom
pacijentu Lazaru Ćosiću, koji je do zadnjeg dana bio ljubezan, fin i nimalo rabijatan, čak i u
sasma napitom stanju. Istim povodom šaljemo vam kao spomen sve njegove medalje i diplome
kao sokola, gimnastičara i prvaka u najvećoj mogućnoj količini popi tog alkohola sa istoimenog
evropskog natjecanja u Krakovu, a koje je vucarao sa sobom svakamo, pa i do naše nesretne
bolnice. Znak naše malene pažnje, kad, na žalost, i u okvirima naših moći, kao i s obzirom na
stupanj razvitka medicine kao nauke, nismo mogli više. Puno bolje da Lazo isto mrtav, jer što bi s
njim nesretnikom, da i dalje pije, a bio bi već puno star, jer vrijeme ide ko ludo i ne znam dokle
će. Ovako nas dvije ko dve sestre, još kad nam dođe moj dragi unuk da nešta ispripovjeda koje ne
umije nitko, to mi je najveća dušovolja. Nas tri, cijela ona familija od sedamdeset i pet osoba. Ko
nakon nekog potresa. Koja sreća da smo uprav mi preživili a ne neki drugi među nama, koji nas
ne bi ni pomenuli, a mi njih stalno. O svakomu vodila brigu, barem da zabilježim datum kad se
rodio i umro, a tko bi to za mene, nitko. Najljepše preživiti i biti što dulje na zemlji, pa makar
puzo, ko što bi ja da nemam ovaj stolac na kotačima. Ko ga izumio, svaka mu čast i puno fala.
Mnogo puta lude sreće, ne znam niti kako. Tuj, na mjestu de sam bila pol minute prije, pao
neljudski komad željeza odanle đe su gradili kuću, ostala bi palačinka od mene, a neki vrag mi
kazo da se maknem. Da šta je meni naspjelo iznašati obiteljske tajne i ko je komu što. Opet ono
njezino grozno nepovjerenje prama svakomu, pa čak i prama sedmoj sili. Kako mogu da me nešta
pitaju, a ja da šutim i pravim se luda. Niti crnom Cigi na cesti, ako bi mi se obratio radi nekoje
ulice kamo ide vratiti ručni sat koji je našao nasred pločnika. Da bi sad svako da nam je znan i
poznan, a dok je bilo stani-pani, niđe nikog. Je, kako ne. Pa to vam je ta stara gospođa, udata za
jako finog gospon doktora, sa Grunta. Uzor čovjek, liječnik bez premca i narodni borac iz doba
Veleizdajničkoga procesa. Bio osobno š njim, u istoj samici. Nas dva, on i ja, te tako znadem sve

one potankosti koje nije znao niti sam gospon Pribićević. Ali što mu vrijedi da su ga otpustili
ispod optužbe, skupa sa mnom, kad je nesretnik umro od Španjolke devetsto osamnajste. Da šta
on imade prekapati o njezinom ocu od prije skorom sto godina, i da kolko bi taj moro imati kad
bi sve to bila istina a ne samo presna novinarska laž. Da je on nekomu zalazio u kuću, osobito
našu. Pio kavu, šalica do šalice. Sad je lako pripovjedati kad je prošlo tolko godina, pa nitko
nikog ne prepoznaje ako i jest živ. A da nije bilo tog prokletog rata, još uvijek bi sjedila na onom
ušljivom Gruntu i zbrajala cifre i adrese, bilježila tko mi je kolko dužan i odala po vražjim
sudovima, a vako vidila svijeta, došla u prestolnicu, đe sam i sad i otkale me neće nitko. Ona da
bi imala sućuti prama drugome, makar bio i najposlednji kelner, to ne. Samo da bi sjela za stol,
odma ne valja to, ne valja ono. Čujte, gospon ober, da se niste možda zabunili pa mi donijeli
vodu za prati sude namjesto govecke juhe. Ovo da je šnicl, tvrdo ko dupli đon a vilica se iskrivi
taj čas čim je uzmem u ruke. Ovo da je bijeli kruh, mekan ko duša i podatan ko spužva, kaki ja
sama sebi ispečem doma. Ovo vam je više ko cigla, ako bi mene pitali, a ja vam pošteno htjela
odgovoriti. Salata od prekjuče, stonjak musav i zdropit ko da su ga krave žvatale, a solenka
razbita sa strane i bez truni soli. Zbiljam bi me bilo tolko sram, jedino je^sreća šta ni ona niti ja
ne idemo uopće u nikakvu restoraciju za jesti, nego sve doma, pa samim tim izbjegnemo svaku
taku njezinu glupost. Ne znam samo kako imaš duše govoriti kontra onog dobra i one potpore od
strane sasma nepoznatog oficira. Ono vrijeme, ono grozno legitimiranje na samoj lađi, kad je
most već bio urušit, pa da se nađe taki čovjek u uniformi, koji ti uopće nije ništ. Gospođo, vi ste
sada moja žena, nemojte se ništa strašiti, samo me uzmite ispod ruke, a ja ću vam već izraditi da
dobijete propusnicu od onog Njemca u kancelariji. Niti da bi ti nešta izdramčio, niti da bi te
iskoristio na bilo kaki način, a mogo je, to svi znademo. Bite legitimacion fir majne frau. Vi samo
recite vlastito ime, jer o tomu nemam pojma. Eto, sad ste slobodni, možete mirno otići svojoj
kući i svojem dragom suprugu, biće imate i djece, a ja vam se preporučam, stišćem vam šaku i
salutiram. A da nije bilo tog strašnog rata, niti bi ga ikad upoznala, niti bi svatila kakih sve dobrih
. osoba imade, čak i u oficirskom koru, proti kojeg svak znade pričati neoprostimo ružne i
neprovjerene pripovjesti. Ja, osobno, isto puno primjera dobrog u onom strašnom zlu. Bi li mogli
me propustiti bez reda da bi fasovala taj gnjusni komadić kruva, jer sam već puno stara, osim
toga udovica iz zadnjeg rata, imam kćer jako bolesnu na živcima, muž joj tolko loče da je već
nepodnosivo, maleno dijete od devet godina ne zna ništ i straši se, njezina nesretna sestra a moja
druga kći još uvjek neudata, premda joj prolazi vrijeme u ovom nesretnom ratu, dajte, ako bi bili
tako dobri kad sam vam već ispripovjedala cijelu litaniju i sav naš puno žalosni rodoslov. Kako
ne, odmah se vidi da ste lošo i da vam nije do ničeg, samo si izvolite uzeti svoje, a mi ćemo se
pritrpjeti, premda i kod nas djeca plaču doma, a naši mužovi isto tako piju, ako ne ko čuveni
gospon Lazo, prvak našeg kvarta, a onda makar za pol. Niti da bi me ko gurmičo da nisam bila
tuj, šta i nisam, a da oni čekaju od četri ujutro, i da nisu ni oni našli svoje noge na cesti, nego
svak fino i s puno sućuti, da sam se htjela rasplakati. Još da sam im kazala da uopće nisam
odavle, da nemam nide nikog a imam bolesni želudac, tuj bi mi istom učinili sve šta želim, jedino
što nisam htjela izrabljivati tolko njiovo povjerenje i skrajnju strpljivost. Svatko me uvjek diro
radi moje navodne kuraži u ovom ili onom ratu, jer meni je svaki isti i ne znam koji je koji. Kad
su došli grozni zelenokadrovci, šta su htjeli ne znam, ali ja sam ih za svaki slučaj pitala što ćete vi

tuj, fukare jedne, da niste prešli moj prag, jer ću zvati nekog ili ću sama s vama izić na kraj, i oni,
bome, izvinte, gospoja, idemo mi nekamo drugdje, ovdje nećemo, pa potprašiše pete, a oboružani
do zuba. Jedino smo kašnje vidili da su već zagutili nesretnu tetu Kaju, ondje iza bunara, ali da
im nisam prikričila, možda bi još nekog, a ovako nisu smjeli. Isto i sa Švabama. Što vi mislite da
ste netko i nešto jer imadete taj križ na svakoj ruki. Ko da se ja vas nešta strašim. I sve u tome
smislu, isto su jako bili se ustrudili da se ne živciram i odma su otišli otkale su i došli. A sada,
nešta za naše vjerne slušaoce koji vole sve potankosti, pod uslovom da je isti, o komu slušaju,
čuven. Mali savjeti naše poznate primadone. Diva u kuhinji, premda jako retko, s obzirom na sva
ona putovanja. Vi da ste bez ikakog hobija, to prosto ne mogu vjerovati. Dragi Leo, draga Lidija.
A sad još nešta iz života naše najstarije slušateljice i njezine vjerne kćeri. Dragi slušaoci, ovo
slušate zaista prvi put. Ne da bi se mi dogovorili unapred, što ne bi imalo nikakog efekta. A nije
ni fer. Samo sada, i samo za vas, ako niste imali ništa pametnije. Mi smo tuj radi vas, a ne
obrnuto. Do sledećeg petka, kada ćemo sve ovo ponoviti, samo još i bolje. Ako naš dragi kolega
uspije na brzinu da pronađe tu ploču, ako je neko nije odnio kući ili ako nije razbijena kod
zadnjeg spremanja, onda da. Odmah. U protivnom nešta drugo, što je još i ljepše, i pametnije i
poučnije. Uvjek zamišljam kaki je taj šta govori te ljubeznosti, koja je zbiljam za priču. Morabit
fini čovjek, neusporediv u svemu, a ne da je neki sroljo u očalima, ili tako što. Divim se tim
osobama koje glume preko radija najgroznije i najtragičnije drame, a da se nisu pomakli sa stolca.
Jedino što se malko ućipnu da mognu viknuti joj, kad ustreba, ili se navlas uzdišu ko da su
ustrčali uz sedmi kat po stepenicama. A ono kad su navodno promukli, pa moraju govoriti kroz
rubac ili lupiti po stolu u smislu da se šakaju sa najjačim i najrabijatnijim ubojicom iz cijele
Amerike, tuj isto moraju imatu puno spretnosti i znati svakoga vraga. Lako je pročitati to i to,
utušilo se tolko i tolko, izbio rat tuj i tuj, a umro taj i taj. Posebno ako joj ovaj osobno nije ništ, ili
ako joj t^ta nije bila na onom potopitom brodu, šta joj može biti da to pročita, ko da popije šalicu
čaja. Ali ti koji moraju odglumiti cijelo prohujalo s vihorom, samo bez ikake slike, jedino u tonu,
ti su pravi. A kad ih nema dosta, pa isti mora glumiti i sebe i svoga vlastitog ujaka! Jedino što se
sjeti da ujak malko muca, pa tako ispane da su dva. Naravski da jedan drugomu u tom slučaju ne
mogu upadati u riječ, jer nije ni on tolko svemoguć, pa prvo veli svoje kao jedan, a istom onda,
kad se sabere, kao taj drugi, odnosno ujko. Dokle jedan koji nema glasa, iz razloga da je oduzet
ili slično, a razumije se u posao, on im je tuj da puca iz revolvera u zrak, ili da udara čekićem po
loncu, da oni koji glume trojicu istodobno ne moraju se gnjaviti još i s otim. Ovaj šta je nijem, to
prevoli, a dobije i nekoju crkavicu za tako malo posla. Kadikad pokažu cijelu obitelj, negdanju,
kako sluša radio iz velikog ormara. Otac s lulom u zubi i sa štapom, premda još puno mlad,
naslonit na kamin. Dvije žene, od kojih je barem jedna njegova, heklaju, što im ne smeta da
slušaju tu napetu tragediju. Mladi brat nešta pokaziva sestri u jednoj knjigi, i to bez riječi, da ne
bi smeto drugima, a je li mu ona zapravo sestra, tuj se nikako ne bi mogla zakleti. Još ostaje djed
koji čita novine i ne interesira ga ništ, i najmlađi od sviju, slično mojem znatiželjnom unuku, koji
isjeca iz jučeranjih novina nešta šta ga zanima za ostaviti. I doklen sve to porade, u tome će ona
nesrećnica preko radija skočiti sa zadnjeg kata, a ondje će onaj gluvi samo lupnuti malko dlanom
o dlan, jer da je ta prokleta cesta tako duboko dolje da se puno više nije ni čulo. Krasno vrijeme,
krasni ljudi i još krasnije tragedije. Odma se sjetim mojeg starog hornifona, i šta sam sve iz njeg

mogla čuti, a da ono šta fali odma dometnem sama u vlastitoj fantaziji. Mi vam prenašamo uprav
onako kako vidimo. Sve šta je pred nama, biće i pred vama. Putem radio-talasa, koji su izumili
najveći ljudi današnjice, dva rođena brata. Da ne bi svatko išao iz svoje tople sobe ravno ovamo
na opasno bojište i u groznu rulju na nogometnoj utakmici. Koje kuraži! Ja bi samo htjela znati
dobivaju li oni nešta ekstra za onaj stra koji istrpe onamo kamo idu? Istinabog to nije televizija đe
se sve može kontrolirati, s pomoću radija može me slagati čim trepne, premda mislim da je tolko
čovjek da nas sve ne dovađa u bludnju, nego šta zbiljam vidi, to i kaže. A posebno ono strašno
rondanje od topova i tenkova tamo đe je on, jadna mu majka. Ako bi jedan strado, odma uzme
mikrofon njegov kolega koji je još neustrašiviji i samo veli, ja produžujem, to je naša zadaća. Da
se barem sagnuo kad je ono puklo, nego ne da mu vrag mira da proviruje i kad ne bi smio niti u
snu. Pa ne može se ni onaj s druge strane uzdržati da ne puca, kad vidi taku benu da mu se
namješta na nišan. Nije ni taj lud. Jer ako neće on njega, on će njega. To je surovi zakon rata koji
nam je rastumačio naš dragi znanac Jovo Sikira. Samo sjedneš u zaklon i čekaš. Čim naiđe, a ti,
du! U tomu ti je cijeli kunst u ratu, i da kad se kašnje sve zbroji, da naših ostane više nego
njiovih. Dragi naši slušatelji u dalekoj domovini. Ovdje je krasno vrijeme, ljeto da vrane zijevaju
a ne ko kod vas doma, đe pada snijeg i puca drvo i kamen. Sad ćete čuti izravni prijenos nas
ovdje, vama tamo. Zbiljam, ko da ste tuj, posredstvom našeg malog mikrofona koji može stati
kravi u uho. Samo ako pomno slušate, razumjet ćete sve šta se ovdje događa i tko je ko. Jedni su
bijeli, drugi zeleni, dok je sudac sav u crnom. To šta ste čuli nije nitko nikog ubio iz revolvera,
nego sudac daje svoj znak za naprijed. Kad bi samo bili tuj da vidite sve te krasne boje koje ja
vidim. To je zbiljam šteta da ne možete svi putovati namjesto mene, a da ja sjedim doma. Ali ja
ću se svojski truditi da vam to sve naknadim u okviru mojih malenih snaga. Meni je to u krvi da
kazivam šta vidim, a da me slušaju tisuće. Tuj nema nikake varancije, jer bi me odma otpustili s
posla ko zadnju protuvu. Sve kako je, pa makar bilo i crno, premda je daleko od toga. Kuražna
spikerica koja je prenašala potapanje parobroda na kojem je njezin vlastiti sin. I da bi ona
pokazala ikakog žaljenja kod ove nemile dogodovštine! Ne i ne. Samo polako i bez živciranja,
najpre ode prvi dio, pa kapetanski, pa ono odzada, i više ga nema. Istom doma otare suze i počme
zdvajati ko bijesna, a tamo đe prima platu, niti govora. Vi mi stvarno ne bi vjerovali što sad
vidim. Tko pogodi, dadem mu pol svoje mjesečne plaće. Nije niti slon, niti tenk, premda imade
istog rondanja i kod jednog i kod drugog. I u kakoj je opravi sklizačica, i kaka joj je frizura. Tko
pogodi, dobiva njezinu kućnu adresu, s obzirom da je neudata. Sad ćete čuti odgovor jednog
sasma običnog prolaznika. Ne da sam ga ja biro iz nekih posebnih razloga, sačuvaj bože. Posve
jednostavan čovjek koji se tuj našao, ni sam ne zna radi čega. On će vam potvrditi sve moje
navode. Čovječe i građanine, samo prama svojoj savjesti! Niti milimetar šta nije. Naši slušaoci u
dalekoj domovini biće vam puno zahvalni. Ono što je, i kako je, od riječi do riječi. Samo
naprijed, slušaju vas milijuni. Tuc muc, uistinu je tako. Ja ne bi imo ništa dodati drugu koji je
govorio prije mene. Vi ne vjerujete da je Pongrac pao. Pa mi smo bili na samom terenu, pod
pretnjom da budemo ubiti i ugnječiti kao buha. Vi ćete nama kazati da je Pongrac još uvijek na
strani protivnika. Govori vam vaš vjerni izvještač sa prve linije. Pongrac je zbiljam pao. To vam
ja jamčim svojom novinarskom legitimacijom koja je sa svoje strane vidila puno toga. Na moju
časnu riječ, pao je, razrušit i raselit na sve strane. Kako možete biti taki da ne bi vjerovali šta vam

ja javljam uz pomoć telefonske žice, koja je moja jedina veza sa svijetom. Pozdravite moju dragu
obitelj, ženu, djecu i susjede, jer mi je to jedini način. Je, je, pao je, poštenja mi moga. I kako
netko može ne vjerovati čovjeku od tolika povjerenja, nego da bi valjda svaki išo onamo da se
uvjeri. Pa radi čega onda šalju te nesretnike u same ralje, u grotlo, nego da nas izvjeste što je i
kako je. Iz ratne bilježnice, sa stratišta cijelog jednog kontinenta, sa mjesta na kojem je nekoć bio
grad. Iz pripovjedanja ljudi koji su negda bili ljudima. Iz onog njiovog mumlanja sastaviti kako-
tako pristojan izvještaj za milijunsku publiku. Da bi bilo istina, a da ipak ne pokvarj volju za
čitanjem. I one najveće grozote u nekakoj formi koja se može svariti. Da nije pao? Pa ja vam
stvarno ne mogu pomoći. Ljepo vas molim još jednoč da mi vjerujete radi toga jer sam tuj na licu
mjesta. Jer ovdje* nema televizije da se mogu ispomoći rukom, ili da namiguju, ili izvedu neku
drugu grimasu. Ne. Samo govor i govor i ništa više. Dragi naši slušatelji i drage naše slušateljke.
Mi zbiljam govorimo iz zapalite tvornice i sa lica mjesta de se dogodila strka tramvaja. Evo sad
će vam kazati koju čovjek koji se sretnim slučajem izvuko ispod prekrenutog voza, a da mu nije
ništ. Ili da bi nam govorio šef stanice koji je rješavo ukrštenicu u vrijeme kobnog križanja. Svi oti
ljudi i njiovi glasovi u onom njiovom živciranju. Mi bi radije da vas izvještavamo sa cvjetne
livade, ili đe rastu tulipani, ali sada je druga stvar, premda tih straota ima puno manje nego se
misli, a ovih tulipana mnogo više. Prenašanje kako raste trava ili iz istorijata najstarijeg drveta u
šumi. Sa svim onim šumovima i pjevom tica. Tu su uistinu majstori. Tako dočaraju da misliš
kako će ti izletjeti lastavica ravno iz radija starog pola stoljeća. Osobito kad počmu govoriti mladi
o sebi i o drugima. Tog veselja i te sreće da su ih pustili izvesti nekaku pjesmicu uz pomoć gitare
ili da bi šta recitirali. A i same njiove zgode iz života, u pogledu učenja, ili ako se neki malko
zagledo u kolegicu na času zemljopisa. Sve to bez ikakog zgrizanja, jako lijepo za čuti da sve ide
svojim redom. Kod njih nema nikakih potapanja brodova ili da bi prenašali đe gori, nego samo
kako su sretni i zaljubiti do ušiju u ovu ili onu. I ono njiovo mucanje, šta mi je puno milije nego
da ne mucaju. Dokaz da su tako uzbuditi, preko svake granice. Mi smo još mladi, pa ne znamo
dosta toga, ali kašnje, onda ćemo znati šta vi stariji i ne sanjate. Ja sam prije za mladog, premda
ne znao ništ, nego za ove druge, koji nemadu nikake perspektive, već zarad samih godina. I to
sveskup fino i kulturno, bez ikakih svinjarija, a mogli bi i podrignuti se koji put, pa i nešta i gore,
kad su puno daleko od tebe da bi ih ćušio kroz taj prokleti radio. I tuj, u tomu svemu da ti nije
dobro i da ti nije ugodno radi svega. A pomisli da nebo nije uopće plavo nego da je braun, šta se
isto tako moglo dogoditi. Da su drva lila, a da je zec i koza i krava nešta između lihtplavog i roza.
Pa morala bi već radi toga biti sretna što je svaka boja na svojem mjestu, a ne da je pomješano i
porondano, da se ne bi moglo gledati od te zbrke. Unesi se samo za momenat u to i prispodobi si
što bi iz toga izašlo. A ne da zdvajaš šta nisi stigla pobrisati prašinu i pomesti forcimer u koji i
tako nitko ne ulazi. Ti da se tolko ljutiš na vjetar koji ti je pobarušo frizuru, pa đe je tebi pamet i
onaj tvoj zbiljam neusporedivi mozak. Molim jedan maleni isječak u prilog samome vjetru. Pa
što je vjetar kriv zarad toga da si ustala na lijevu nogu. On puše jer mora puhati, ko što voda mora
oticati, jer bi inače bilo belaja. A pomisli samo na ono jadno sjemenje koje se mora raznašati s
pomoću toga puhanja, jer inače ne bi rodilo ni jedno jedino drvo, a nekmoli trava. Pa što sam joj
ja kriva da se frizira uprav prije te grozne salaukovine, a ne kašnje. I da si uvrti takovu bedastoću
da je to nekaki njen osobiti peh. Isto u tramvaju. Da uvjek mora biti stiska, da se pokraj nje

namjesti nekaki špengler koji je mortus napit još od jutra, a osim toga da se osjeća na bijeli luk ko
futavac. Pa onda ono četvero djece, sve jedno drugom do uveta, koji gamižu po nesretnoj materi
da ova ne može kupiti ni vozne karte, a možda nema ni tih zadnjih sedam dinara u žepu. Osim
toga još nekaki bezobraznik koji je uneo strašnu štanglu od ne znam čega unutri, pa komu izbije
oko, a komu ne. Plus svemu dimnjačar koga ne smiješ podirnuti jer si odma crn ko Cigan, i još
ona seljakinja koja nanaša živad, a svaka od tih kokoši zarad one nutarnje nervoze u tramvaju
samo ćipa svakog tim svojim groznim kljunom. Pa jesam li ti kazala hiljadu puta, nemoj ići u
novom kostimu u to zlo, barem ne u to vrijeme kad su svi naživcirani jer moraju nekamo stići, a
niti sami ne znaju đe. Zašto se ne voziš tramvajom u četri po podne, kad nema niđe nikog. To je
prosto milina, a sam kondukter zijeva od toga šta nema posla. Očisti sve nokte krasnom turpijom
koju drži skup sa osobnom kartom i malim češljićem u nutarnjem žepu, odma pokraj slike svoje
djevojke koja je trenutno u inozemstvu. Pa odma taj čas ona intimnost, jer nitko nikog ne
gurmiča, i svak je vesel od same vožnje. Vi to, gospodo, morabit idete kod očnog ljekara ili u
posjet svojoj rodici iza Slavije. A ona da ne, nego kod šnajderice iz Cvijićevih paviljona. To nju
pita kontrolor koji rješava ukrštenicu pa mu fali slovo u onoj riječi od tri mjesta za papigu,
premda zna da je srednje r. Pa ima i tomu ljeka. Samo ni za boga da bi se pravdala među tom
ruljom, koja je i tako naljutita od svega i svačeg. Nego jedino ljepim. Gospodine i druže, bi li bio
tako dobar da iznesete tu prokletu štanglu van na prvoj stanici, jer vam ista ionako čini se ništ ne
koristi, s obzirom da nema nikake forme, a može izbiti oko nedužnom penzioneru koji niti ne
sanja o tomu. Da je barem bandera ili sinja za graditi kuću, a ne ovako nešta dugačko a jako
oštro. I kad bi bili tako ljubezni, pa da vaše najmanje od male djece ne bljuje po mojim cipelama,
jer su skorom kupite, gane nove, a to se kašnje ne može ničim izvaditi, taj flek. A osobito se mora
paziti kod napitog špenglera, koji ne zna za boga. Š njim najbolje izokola. Kako je čitala nekaki
fundroman u komu se pojavljuje taka spodoba koja kašnje utuši sve kod kuće, i mater i ženu i
šogora i troje djece, samo zato jer je bila pod vlasti alkohola. A da je bio trijezan, ne bi ni za živu
glavu, i da mu je posle bilo žao, prezao, ali badava. Tako jiekako u obliku lošog primjera, pa da
vidiš kako će se u špenglerovoj duši nešta pokrenuti nabolje, još će ti poljubiti i ruku i izviniti se,
a ti tu ruku možeš kašnje pobrisati s malo kolonjske vode, a ne da ti ostane onaj smrad kao
uspomena. Da ja oponašam svakog vraga koga god vidim, šta uopće nije točno. Jedino što se ne
mogu suzdržati da nekomu ne prispodobim nešta šta mu i pripada. Kad znam svakog u dušu, i
kako diše. Samo zarad tog silnog gledanja od jutra do sutra, i jer nisam od jučer, nego iz bivšeg
stoljeća, a već je skorom i ovo svršilo. Znadem unaprijed što će kazati, a to je samo pohvalno za
svakog od njih, jer znači da i taj pojedini imade neki svoj štih, a ne da sliče ko jaje jaju. Nekoje
familije od dvadcetpet njih na rpi, šta je i lijepo koji put, ali ne uvjek, naša od dva i po člana, pa
nam je i to dost. Najvolim kad smo nas tri za stolom bez ikojeg četvrtog, pa ja nešta potaknem,
moj dragi unuk dometne, a njegova mater sasma kontra, i da smo nas dva u nekoj punti prama
njoj. Ja znadem barem usporediti što je manje zlo od većeg, pa se prama tomu ravnam. Tolko
straota svude po svijetu, pa mislim da je nama puno bolje nego da smo pokraj užarenog vulkana,
u groznom ratu zarad proklete nafte, ili u eroplanu koji pada ravno na zemlju, jer mu ne radi
upravljač i kazalo. Sto nam fali. Najgore od svega, rđava narav koja grize samu sebe, namjesto da
je vesela jer je na prvom mjestu živa, kao drugo, ne prosi, a kao numero tri, jer nema rak niđe u

sebi. A što je proljeće i tice pjevaju ko lude, to je samo plus. Ja zapravo ne znam što je sreća
jedino zato jer skorom nikad nisam bila nesretna, pa mi je sve egal i svaka me stvar veseli. Samo
radi toga da je svaki komadić na svojem mjestu, da nitko nije bolestan, ili da bi se pravdali
meduse oko bedastoća, da nikog nije pogazio auto ili da bi ispao kroz prozor dok je briso staklo,
da nam nije zagorio zafrig ili iskipilo mlijeko. A tko nije za smijanje, nije za ništa. Grozan život
od prvog dana, pa ako niti to, onda što imademo. Premda svakoja dogodovština drži u sebi nešta
veselog, samo ako se promatra s te strane. Danica puno naburita, voli eksplodirati radi ničeg, moj
dragi unuk ni jedno ni drugo, nikad ne znam što misli, a ja samo u veselu stranu. Nas tri, a sasma
tri razna karaktera. Nikad zavidna bogatašu jer će postati goljo, niti zdravome jer će se razboliti,
niti mladom jer će ostariti i smežurati se ko stara jabuka. Od sveg šta ima volim ovo iznutri, u
glavi, da uvjek znadem što je što, da se snađem u svakojoj priliki i da mi nitko ne mora tumačiti
da vako je vako a nako nako. Još ako mi pomogne neki lijep film ili kako pametno predavanje s
televizije, nema mi ravne po pameti. A gledajte tu našu poziciju i taj naš neprispodobivi položaj.
Lijevo i desno Cika Ljubina, jako uska a tolko interesantna, s puno negdašnjih radnji, i za kupiti
kravatlu i za poštopati proklete čarape koje se svaki čas cijepaju, i za popiti koju s nogu, ako si
muškarac i ako si već ne možeš gospodariti u tome pogledu. Jedino što nema više slastičarne Siti
sa vlasnikom Nikolić Ilijom, niti isto cukerbekeraja Karmen, po španjolskoj igračici, i njezinoga
gazde Jove Ristića. Elegancija, dućan za midere i pojase isto više ne postoji a Danica i dan-danji
luda za tim stvarima, niti Sajdler Ane, izrada bijelog veša, radi toga jer je bila folksdojčerka, pa
joj više ni traga ni glasa. Na koncu, u samoj našoj kući, tuj ij prvom katu, niđe više Avalske
zadruge, šta je uvjek bilo nešta mistično, ne znaš ni što prodaju a što kupuju, uvjek nekoji ljudi u
trenčkotima i sa aktaškama, a unutri ako nisu milijuni i šperhakli najbolje vrsti, nije ništ. Iznutri
krasan svijet, negdanji ministri ili da su imali špecerajske radnje, a bude i koji profo. Puno njih u
pregraditim stanovima jer im je tako bolje radi zime, a ne da ne znaju što će s tim prijašnjim
sobama ko tenisplac, nikad zagrijati. Hauzmajstora negdanjeg isto nema, fala bogu, da počme
špijati čovjeka, još nije niti zakoraknuo unutri, nego svak slobodno, pa ili će kod toga šta je imao
špeceraj, ili kod profe, ili kod mene na čašicu razgovora, šta se ne dogodi nikad za nikad. A
osobito što imademo fasadu na kojoj nam svatko zaviđa. I vaze i cvijeće i nekako voće, a sve iz
gipsa. Bog mu dao tko je to gradio za onih dana, prije rata. Već je puno i stojati skorom u zraku,
na onoj prokletoj skeli od trule daske, koja može svaki čas pasti dolje, a on još smogne kuraži da
vaja iz običnog morta i nešta gipsa tu prekrasnu posudu punu krušaka i banana, koje možda prije
nikad nije ni vidio. Kako onda, tako sad, stoji pedeset godina a da se nije odlupio ni najmanji
komadić, niti od kruške, niti od auzaca. Šta bilo da bilo, uvijek nađem neku zgodnu stvar za
preturati po glavi, pa mi nikada dosadno. Kako funkcionira nekoji stroj, ili kako je sastavita
država, ko neko tjelo, i kako čovjek pliva a da ne potone, sve te krasne stvari, i u tome mi prođe.
To vam je naš dnevni raspored, našatafel-lista i naše kinderštube. Od voća puno manje volila
krušku i jabuku, a dinja već sasma za svinje, najviše badem, lešnjak i oraje za tucati i Ijupati,
najpre zato jer moram pogađati kaki je iznutri, je li suh i paučinast ili kaki treba, ko što volim
svakojoj stvari zaviriti u nutrinu da vidim kaka je. Uvijek unaprijed okladim se sama sa sobom
što je u ljupi, a istom onda uzmem tučak i razbijem ga. Volim ruskati i grickati šta je tvrdo, a
Danica bi samo mekano i koje se topi u ustima, još jedan kontrast među nama, pa smo ipak žive.

Ta pasija me prati kod svega, da prokontroliram kolko ima špulni konca u ladici, ili cvjetova u
važni, sve prebrajam, a šta me više zanima, pribilježim. Tako i s knjigama, kojih pročitala da ne
znam broja, al ne radi zabave da bi vidila tko je koga ubio i zbog čega, nego isto da zbrojim sve
šta je unutri, a to svaka bena i ne primjeri. Od najvećeg mudraca do skrajnjeg bjednika, svakoji
umetne nešta u vlastitu knjigu a da i ne zna, na prvom mjestu oni koji opisivaju cio život kaki
jest, u ljepim bojama i vedrome raspoloženju, u čemu sam i ja uvjek i do vijeka. U kojoj bi se
reklo da vlast biva sve više obljubita u narodu, da ljudi puno bolje poštivaju zakone i plus toga
svakoji je miroljubiv i dobar ko zec. Medu supružnicima da se javlja puno više sloge, sasma
velika vjernost, veća njiova odurnost prama brakolomstvu i svakojem krivom sokaku u koji bi
mogli zaci. Sluge pokornije, rabotari bolje rade, trgovci uopće ne varaju po dućanima a
dimnjačari ne sjede skrstitih ruku na krovu nego neće stati dokle i zadnji trun čađi ne poližu
iznutri iz dimnjaka da je milina upaliti vatru dolje. Đaci uredni i svakoji da imade napisanu
zadaću, učo začešljan i bez ikakog fleka na kaputu, a kamo da bi zadiso na šljivovicu, žandar
strog, premda pravedan, i kojem se ruka neće lako dići da bi nekog ćušio samo ako je kino na
cesti ili u brijačnici ispred kraljeve slike, brijači isto bez one njiove negdanje pasije da porezu po
licu nesretnu mušteriju ako im se ne dopane, a koja još i više, da joj i sasma presjeku grkljan ko
da je to prase a ne čovjek. Ljudi prijazni i spremni na svakoju ljubeznu riječ, a ne da bi kleli jedan
drugog najzadnjim izrazima, od kojih ti se prekreće želudac, susjedi dobri jedan drugomu u
nevolji kontra prijašnjim slučajima da gleda s dušo voljom kako ti gori štagalj ili se tuši dijete u
bunaru, a da niti prstom ne mrdne. Vrijeme ljepo, šenica rodna, vino naravno i dobro a da ne
opija prer više, kruh ispečen ko sunce a ne da bi zagorio s gornje strane što ne mogu podnijeti,
svakoji artikl u svojoj škatulji a ne da bi bilo pomješano, svaki cajger tamo đe treba a ne da
pokaziva vrijeme od jučer ili nekoliko dana prije, jer što će ti onda ura ako te sluđuje da ne znaš u
koji dan živiš i koji će sutra svanuti. Svakoja cura tolko sretna ko da je uprav dobila zaručnički
prsten, i to ne od jednog jedinog šufta što ide po selu i zavada lijevo i desno a na stvari ima ženu i
četvero djece u drugom kraju, nego svaku posebni, a osim toga i neoženit i bogat i s dobrom
službom u državnoj upravi. Bogaljastih niđe, a osobito ne na cesti, đe se uvijek moraš skružavati
da ne bi gledo u onu prokletu praznu nogavicu ili onamo đe lamita rukav bez ičeg, zakvačen
zihericom za gornji dio, kod ramena. Čitaju bez očala, odaju bez štapa, divane bez one prevelike
vike od koje zaglunem kad dođe nekoji papreniji predmet rasprave, a šta je najvažnije, svi na
koncu saglasni u svakojoj točki i po svakom pitanju a ne da bi se nekoji odrbečio i strčo i tepo
jedno te jedno, kontra cijelom drugom društvu. Kad pomislim kolko sam morala biti sretna šta se
nisam rodila ko crnica, ili Židovka, ili da bi imala grbu na ledi. Već samo to, pa bi mi bilo dost,
makar bila zadnja bjednica tokom cjelog vijeka, a nisam. Niti me gonili, niti pribijali na križ, niti
se israknjivali na mene radi porjekla, niti da me bog obilježio pa da sam cjelog vijeka vukla kraću
nogu. Tolko krasnih ljudi, i pametnih i dobrih u duši, a što im vrijedi ako se rode s pinklom na
ledi ili da bi se zvali Kon pa ih svatko može razapeti na križ. A koji je grbav, može biti ne znam
kako dobar, malo-pomalo, od onog živciranja radi čega baš on mora nositi tog vraga na ledi,
jedno po jedno, pa i sam postane zavidan i gadan da ne može gori bit. Ja sam rade za to da se
svatko rodi prav i zdrav, pa da kašnje vidimo tko je bolji i pravedniji. Puno sretna da nisam živila
prije, premda tad bilo i ljepše i lakše, jer bi već davno bila pod zemljom, a još više da sam istom

malo dijete pa da nisam svojim očima vidila svu ovu fertutmu za zadnjih sto godina. Uprav na
vrijeme, ni puno rano, ni puno kasno, da mogu sjediti, zašiljiti tintnblaj, pa sve zabilježiti i što
treba i što ne. Uvijek bolje napiši više, pa ako je nekomu puno, nek podrapa, a ono malo nek
čuva, a kad si reko na pol, nema od tog ništ ni on, ni ti. Danica voli kazati do tri frtalja, skorom
sve, ali ipak ne do zadnje, a ja sasma i do kraja, pa nek se znade. Volim i što nisam dvojak, da
imadem brata ili sestru koja bi mi tako sličila da ne znam jesam li ja ona ili obratno. Štogod
kažem ili smislim, da može i ona, pa što ću onda ja na svijetu, to bi me ljutilo više nego išt. Kod
nas nikad u familiji, svaki se rodi sam i tako i umre, od poznatih, kod Bjeloša dvojke, pa obe
nesretne, jedna pala u bunar, a druga pod voz, kod Kljajića dva brata sasma ista, jedan gluplji od
drugog, ne može se mozak podijeliti na dve pole pa da svakomu bude dost. Jer svakomu nešto
falilo što je ostalo kod drugog, a to kašnje ne možeš vaditi nožom iz rođenog brata samo radi toga
da treba tebi. Ništa nemam proti da sam žensko a ne obratno. Muški puno više zadrti, rabijatni i
poduzetni, uvijek nekamo lete, jer bi i ovo i ono, i još treće, a ja, premda u groznom poslu i
morala priskrbiti djeci i sebi, još uvijek imala više vremena za promisliti o svemu, kako je i što
imade u svemu tomu. I djed i otac uvijek u onoj ludoj trki oko konja i kako ih uzgojiti, a kašnje
još i uzjahati, moj nesretni Dušan sa svojim odurnim pacijentima, Danicin nesretni Lazo i u
sokolani, i u birtiji, i u dućanu sa željezarijom, a nas dvije na domu, kutrimo, šutimo i znademo si
svoje. Puno mi krivo što i Danica nije tolko pametna da promisli o svemu ko i ja, nego jadna
mora preduzimati sasma muške poslove kod dobave i drugog za naš život, radi toga joj nešta fali
od pameti, ali taka je sudbina. Samo koji nije u tomu da mora jašiti konja i vikati na rabotare, i
poslovati u dućanu ili ordinaciji, samo taj može viditi izvana što je i kako je, i biti i pametniji i
bolji u svakom pogledu. Pomišljam samo kako je sve moglo ispasti naopako da se samo malo
mrdnulo ovamo ili onamo, a nije. Da sam ispala muško, radi čega, već sam rekla. Da me je mater
nosila malo više, pa da imadem šupljinu u glavi. Da sam se rodila nijema, pa da ne mogu iskazati
što me muči i sve što mi pane na pamet. Da nisam naučila pisati, da su me ostavili u šumi, pa da
me pojede zvijer, ili, šta je još gore, da podivljam i počmem živiti s međedima. Šta se toga tiče,
poštivam svakoju životinju, jedino kad bi i ondje mogla misliti bistro i da me nitko ne smeta, a ne
svaki čas moraš klati ovcu, ili se gnjapati s drugim medvjedom, ili se izlagati bogatome lovcu da
ti spraši ravno u srce i onda zbogom. Šta bi naš dragi Lazo, da je imo sreće doživiti da ga zovu na
televiziju, šta nesretni Dragomir sa svojim huncutarijama, a šta mili i premili naš Banjeglav.
Stvarno bi se ovi ovdje imali radi čega postiditi i odma otići iz studija za uvijek. Da je našeg Laze
pa da pokaže kako može naredati čašu na čašu skorom do plafona a da se niti jedna ne mrdne. Ili
da je mogo izvesti ono svoje francusko mišljenje koje se sastoji iz stojanja na jednoj nogi, i to na
samome stolu. A da sasma pijan radi na prečama čitavu sokolsku točku, to je već nešta sasma
njegovo i ničije drugo. A Dragomira nek bi ostavili nasamo sa najgrubljom filmskom glumicom
koja neće da čuje za nikog! Volila bi je viditi kako bi onda. Uza sva ona njegova natentavanja i
druge ludosti. Samo onaj njegov vražji osmjeh kad podirne velnavu kosu, izvadi rupčić iz gornjeg
žepa i navlas se obriše. A kašnje još pogladi krasni prsten, vrom nokta očisti malko onaj srebreni
zub, i nakon svega izvadi filfeder i potpiše joj se u kalendarić. Zbiljam bi bila rada čuti iz njezinih
ustiju ne, nakon svega ovog. Mogli bi se okladiti, samo kad bi nesretnik bio živ, kad bi našli taku
krasnu glumicu i kad bi imala u šta bi se mogla okladiti. A Banjeglav, koji je zbiljam znao na

čemu vrag sjedi! Taj bi najpre održo predavanje kako se ophoditi u birtiji i radi čega. Kako unići,
kojim rječnikom nazvati dobar dan poznatome konobaru i kako zauzeti onaj njegov stari stol u
kutu. Radi toga jer otale imade najbolji pregled tko ulazi otkale, i da ga ne bi urušila ona dva
inđipota šta se gurmičaju ispred šanka. Onda kako što naručiti, a ako je na stvari alkohol, tuj bi se
tek predavanje oduljilo doklen nam ne opriča sve šta postoji za lokati. Crno, bjelo, šljivovica,
aerkonjak i obični, soda i mineralna voda. Koji što proizvađa, kake su cijene i koje je manje
otrovno. Bruno Mozel ili gospon Kolić iz Zagreba. A istom kako bi se nakašljo, usto u onom
krasnom elegantnom odijelu i naklonio se da pozdravi svoje osobne znance, a to smo mi.
Nesretni Lazo, naša draga Danica, njiovo maleno dijete, jadni Dragomir i ja, njiova vesela mater.
Svakom ponaosob, kako i sada rade ti koji mogu, i koji imadu koga pozdraviti. Djelovi kavane.
Vanjština i nutrina. Čaša, flaša i stol. Sasma trezni, malo nakresani, pijani, i oni mortus koji su
pred izbacivanjem. Kad je gazda vesel, kad je nerješeno, a kad mu ne prilazi radi te njegove
grozne naravi. Gosti stalni, oni što samo ponekad, i posve novi. Kako koji nazivlje komu dobar
dan. Riječi za ljude, za one srednje, i one ispod svake kritike. Oni koji mirno toče jednu za
drugom, ti koji samo ždrknu, pa trk natrag u dućan, i oni koji uopće nisu došli radi pića. Najpre
koji se pravdaju oko nogometa, onda drugi oko politike, i oni najzadnji, koji razglabaju o nekoj
gospojici koju nisu vidili niti u snu. Još ovi šta prodavaju kojekake pjetliće za duvati, harnadle,
špigliće, žnirance i nekoju ukradenu navodnu srebrenu lisicu. Ispod ruke i u pol cijene. Još i koji
zbir za kojeg svi znadu da je zbir i radi toga se samo nakašljavaju doklen on ne popije tu svoju
prokletu mineralnu vodu, pa kad vidi da se tuj neće puno ovajditi, ajd u drugi lokal. I u tomu je
sve. A šta bi istom ti mogla se nadržati predavanja iz tvoje vlastite struke, samo kad bi bili tolko
pametni da te puste. Moj radni dan u kući. Kako izlazim na kraj sa bolesnom materom, grozno
neposlušnim sinom i ovom luđačkom skupoćom koja nije za ljude. Pol sata o brisanju prašine. Sa
poda, sa ormara i sa onih prokletih staklenih slonova koji su za ništa, osim za živcirati se doklen
svakojeg ne pobrišeš i vratiš nanovo u vitrinu. Kako se pleba veš, kako se trebi riža, a kako
pravda sa starom materom namjesto da je poštivam i držim ko oči u glavi. Kako pobrisati pod,
kako oprati prozor, a da ne ispaneš van, i kako skiniti frandže od paučine iz najgornjeg kuta, u
koji i tako i tako nitko ne gleda. Ovo vam je metla, ovo partviš, a ovo krpa za brisati, obična. Ovo
kefe, a ovo mast za glancati parket kojeg svaki drugi poljubi nosom, ako ne pazi. Kako samo
pomesti, a kako žicati sa žicom i glancati sa glancaricom. Sve zorno i da svatko može naučiti za
pet minuta. Da imade univerza za ovo, bila bi profesor izvan svake sumnje. Doktorka Danica iz
predmeta opće glancanje. Zbiljam tako. Ima puno smisla a nije joj dojadilo ni do današnjih dana,
premda posla preko glave. Sve druge profesorice mogle bi se sakriti. Alzo, draga kolegice, taj vaš
istup bio je za svaku pofalu. Zbiljam da. Kratko, jasno i puno korisno. Jeste bili na simpoziju iz
uporabe partviša u Amsterdamu. Kako ne, pa to je skandal. Druge, koje ne znadu niti zamanuti,
idu, a vi ništ. To se mora ispraviti, prvom prilikom. Ako itko umije iskazati se, to je, također,
naša mila i premila gospođa Plazinić, koja iz ništa načini šešir u pol sata, a za drugih frtalj
saštrika rukav za najkrupnijeg muškarca. Svaku njezinu crticu gutam jer je sve pregledno
ispripovjedano, kako nametnuti očicu a kako je skinuti, osim toga što krasno riše. Kao neka mala
pripovjest, samo što u njoj nema nikakih ubojstava, ili da bi netko prevario nedužnu ženu, nego
jedino kako saštrikati pulover ako nemaš novaca da kupiš gotov, ili kako uraditi monogram za

sina jedinca, isto na jednoj bluzi od vune šta je ostala od prije. Zbiljam jedan roman, samo bez
ikake krvi, i u komu je sve ljepo. Kako postaviti stol kod rođendanskog veselja, pobrisati prašinu
prije nego dođu gosti ili inkasant, i kako si urediti nokte namjesto da gubiš vrijeme i novac kod
odurne manikirke. Premda ona u bivšoj Pašićevoj, jako ljubezna, i nikad ne poreze nožom, ipak,
bolje kod kuće, i na miru. Za naše vrijedne domaćice. Kad kupite sve šta vam treba, načinite
slastan ručak za vjernog supruga i dijete koje je odlikaš u školi, eto par savjeta kako da se
poljepšate dok se oni ne vrate doma. To su dani Revlona. O, je li to naša ondanja mater i supruga,
ova zbiljam prekrasna filmska glumica sa fertunom oko krasno njegovanog tijela. Kako vlastitim
silama urediti maleni vrt u samom prozoru, koji nema više od šezdeset centimetara. Rajske bašče
na prostoru nešta većem od taksene marke. Iz sastojaka koji se inače bacaju, ukusna juha koja
krijepi naše vrijedne ukućane. Maleni stolić za podmetniti noge kod gledanja televizije. Onda to
isto i pokaže pred svim slušaocima, željnim uputa. Veliki slasni kolač od jednog jedinog jajeta,
samo se preporuča ako bi bilo od noja. Od dve-tri žlice vegetinog dodatka, svakog vraga samo s
pomoću jedne jedine kosti. Vašem psu ljubimcu uskratite jedan i tako nezdravi obrok, jer bi
slomio zube, a vi ćete doći do nesravnjenog užitka. Veselje u svakom domu. Jer to su dani
Revlona. I kraj krasnih šetnji po divnom vremenu, kuhanje je ipak najveća razonoda za svaku
mladu i zdravu žensku osobu od 25 do 28 g. starosti. Sve šta nije uspjela na konkursu za opernu
divu ili televizijsku spikericu, može naknaditi u neusporedivom izumu koji zamjenjuje svaki
klasični zafrig. S vegetom se znade više. Od dvije poderane čarape, jedna ko nova. Ushit za vašeg
ljubimca, koji inače ne bi smio imati krumpir odzada, u cipeli, kad ode u školu. Samo dva-tri
poteza škarama i nešta konca. Krpljenje, kao sredstvo za umiriti nezdrave i prenadražene živce.
Ispolirati svaku čašu prije upotrebe rezolutnim pokretima ruku, koji su na stvari zamjena za glupu
i bezrazložnu gimnastiku. Svaki pokret sračunat, a ne da se maše po zraku bez ikakog cilja. U
samom hodu sagibati se jedino da bi se pokupio pobacani papir po cesti ili da bi se podigo mali
komadić od pedeset para, koji donosi sreću. Sve od jutra do sjutra propisato i pokazato kako se
izvada. Osim ako bi uvjek imali kaki list za pisati i malu olovčicu. Tko uvati skicu u onaj tren kad
pokažu, dobiva još i nagradu koja se sastoji od iste take skice, samo rađene od strane umjetnika.
Ako bi gledali bez ikojeg opreza, nikad ništa niti bi svarili, niti bi stigli javiti se telefonom radi
nagrade. Samo tako vrijedi, a ne da netko sjedne pred televizor i odma zadrijema, što ne vodi
nikamo. A mogli bi se malko ustruditi, pa pokazati sve dobre i loše strane kakove pojave, osobito
obiteljske. Što kada nekomu dođu gosti a ovi ne znaju što će š njima. Nit ih znadu, nit poznadu,
nego su samo čuli da bi ovi bili sretni da im netko dođe, pa da su uprav oni ti. Najpre jedan ili
dva, a nakon toga svi, cijela bulumenta. Isprva s nekojom izlikom, a kašnje i bez išta, nego samo
ko u štalu. Taj taki naravni život, koji je skopčan s puno poteškoća i svakojakih stupica. Porijeklo
porodice, privatnog vlasništva i države, i to sve iz sasma malenih detalja koji znače puno više
nego veliki. Sve u tom nekakom razgovoru i toj nekakoj blesastoj konverzaciji. Mi smo ti, a koji
ste vi. Mi bi da se upoznamo, s obzirom da vas nismo prije imali čast, a sad bi. Dajde, onda, dobri
gospon susjed, samo vi uđite. Ne da bi vi nama smetali, sačuvaj bože. Jedino što moramo dići
cjelu kuću na glavu, radi spremanja. Na svaki način, naći će se neki kut i za vas, budite bez brige.
Vi da ste došli u neugodan momenat, ni govora. Uvjek dobrodošli, bez obzira na čas i sat. Drugi
možda, ali vi nikako, to za vas ne » važi, jer da mi smetate makar i trun, ja bi rekla. Samo malo

dignite noge dok ja ovo pobrišem, a posle ih nanovo spustite. Da sjedite u čistom, ako već nema
šta bolje. Dapače, ja čak volim da imam nekog dokle spremam, s obzirom da moja mater stalno
bulji u televizor, pa da barem imam s kim riječ-dvije. Jedino što je prašina da se ne može disati.
Vi sad oprostite. A onda, nešta o prijateljstvu i prijateljevanju kao jednom posebnom načinu, koji
dolazi u obzir kako kod ljudi, tako kod životinja. Dapače i između. Kraj nepoznatog prođeš
sasma ladan, a s poznatim odma se sustaviš i počmeš razglabati o ovom ili onom, dokle zbiljam
već moraš požuriti da bi stigo na rendes, jer ne može se cijeli dan stojati na tome ćošku u onom,
premda interesantnom razgovoru o svačemu. Mi bi bili tako slobodni pokazati vam nekoliko
najobičnijih scena u tomu smislu. Izrabljujući vaše strpljenje, koje, vjerujemo, imade svojih
granica. U okvirima vaših mogućnosti da možete izdržati, a da vas ne ubijemo našom vlastitom
gnjavažom. Dosadno o dosadnomu isto imade nekoje čari, premda do izvjesne mjere koju nikako
ne želimo preći. Mi vas samo molimo da pomno probate svatiti tko je u tomu onaj koji dosađiva a
tko onaj komu je dosadno. Ohoho, što ja to vidim, pa vi to pijete kavu. Vidi ti njih, šta su se
dosjetili za popiti jednu malu kavicu. Volim taj njegov ton i tu njegovu pasiju da uvjek kaže što
vidi. Ako pijemo kavu, onda o tomu, a ako bi bilo nešta drugo, onda o tom drugom. Gle ti nji,
pazi ti ove gospođe, alal vjera, šta se tiče kave, vi si zbiljam znadete ugoditi tako šta ćete sjesti i
popiti jednu kavu. I kako samo umije motati o toj prokletoj šalici ko da je pitagorin poučak a ne
malo vruće vode i ono nešta samljetog unutri. Kafića je dobra kako za srce i bubrege, tako i za
opće raspoloženje, bome da. Mislim šta se tiče tog osjećaja kašnje, kad ste ju već davno popili.
Izumio besposleni hodža u nekakoj džamiji, a sad pije cio svijet ko lud. Više kao sekta, a ne da bi
samo popili šalicu kave sa cukrom ili bez. Ta njegova tema i taj njegov način, puno šteta šta
nema nekojih većih škola, da bi predavao na univerzi, koje čudo bi načinio samo od tog iznašanja
u pogledu kave, a kad bi se dovatio nečeg jačeg, ne bi se moglo ni izdržati. Jedino radi tog
njegovog nastupa i divne boje glasa, bez obzira na sve te puste godine koje imade za sobom, na
to šta mu gebis nije baš najbolji i na nekoju smušenost radi koje i je uvjek tako kuražan. Zašto ne
bi uzeli još malo. Nemojte se samo skanjerati, to je malenkost, sitnica u poređenju sa našim
negdanjim primanjima. Ništa za ništa. Prvo mislila da su naručeni, odnosno iz slastičarne, a sad,
kad znam da nisu, još su mi puno draži. Ne znam samo otkuda taj ukus na buter, šećer i jaja,
mora biti da unutra ima i jednog i drugog i trećeg. Ja samo ne znam kako od tri neutralne materije
može uspjeti četvrta, odnosno kolači. Nešta uvjek preovlađuje, ali sve skupa, to je ipak ono
posebno. Čujte, šta velite vi na jaja kao na vrst ishrane. Osim ako se nekomu gadi, još od
djetinjstva. Najgore kad nekoga gadiš nekojom pričom o nekom jelu za vrijeme samog jela.
Imade koji mogu čuti sve o bljuvanju ili onom drugom, ali iznositi pojedinosti o nekom jelu,
nikako, sve mu se vraća, u najgorem obliku. Samo uvjek one gnjusne aluzije na ljudska. Cjelog
vijeka nisam mogla ulupati kajganu a da se nekoji blesavi muškarci ne podgurkuju, da šta ja to
radim, da na stvari lupam jaja, a da to i ne znam. Malo soli, malo ulja i sama jaja, to vam je ta
teorija o kajgani. Premda su kolači nešto sasvim drugo, i u tome treba uvjek onaj grif koji nema
svaka, a vi imate da se odmah vidi, otprve. To kako je dobro, dobro je da vam ne možem opisati,
jer je tolko dobro. Nadasve. Vaša licenca, vaša firma, samo ona krije tajnu proizvodnje, je 1 tako.
Pa ja vam to velim, on je puno zabavan. Razumjete? Uspoređuje vaše domaće poslove sa
industrijom. Uvjek se sjeti nekog poređenja koga ne bi niko drugi. U tome taj njegov način,

svakom nešto prišije, svakog zasmijava, a još se k tomu nitko i ne naljuti, što je najveća dobit. I
vi, i vi, i vi. Blago vašim gostima koji dolaze malo posjedeti i malko se proveseliti. To dolazi od
tog veselja koje je tako karakteristično za vas. Posve zarazno. Ja sebi ne mogu pomoći, ali meni
je najljepše biti neđe u gostima i brbljati bez kraja i konca, jer život je kratak. To i ja kažem
njemu, a i on meni. Jedino što ne znam kad samo stignete sve to uraditi po kući, pored velikog
sina i bolesne gospođe majke, što nije šala. Govorim o kućevnim poslovima. Mislim na poslove
po kući. Htjela sam reći o onom što se mora svaki dan uraditi u okviru same kuće. O onom
vezanom za nekorisni rad nas domaćica koji se nikad ne primjećuje. U vezi domaćinstva. U
smislu održavanja kućanstva koje je u stvari osnov našeg života. U pogledu toga šta sve jadna
domaćica mora počiniti od jutra do mraka, a sljedećeg dana nanovo. Kao neka vrsta cirkulus
viciozusa ili perpetum mobilea. Baš naprotiv, samo odmaže. Ono što kod njega naviše poštujem
to je da bi od svake teme mogao napraviti članak za najbolje novine, jedino što nema tog
prokletog sicflajša, inače sam sigurna. Je 1 vi zbiljam ne možete bez mora? Znate što, ovaj, da
vam pravo kažem, zapravo tako je. Jedino što smeta to je ona sol, ono slano u ustima kod
plivanja. I meni isto. Da je dragi bog dao da još nije slano, to bi bilo nešto, ali nije. Premda je i
ovako dosta prijatno, naročito kad je puno vrućo. Dočim vam ja najradije volim breske, iako se
čovjek od toga vraga sav usvinji, što je isto tako tačno. A kruške, i još ako su onako tvrde,
sačuvaj bože, pre bi dala svinjama. Ja isto, baš kažem mome mužu. Jagode isto slatke, samo da
nisu onako životinjski skupe. Šumske također, premda male, a osim toga nema ih ni za ljek, jer
nema tko da se sagiba. Uopće izumiranje zanata, pa prama tomu i skupljača šumskih jagoda.
Najbolje da ostanemo kod bresaka, jedino kad bi se resilo to pitanje šta im je koža ko od samta i
da čim je zagrizeš, ne iscuri ono što je u njoj najslađe, ravno u rukav. To je taj njiov pasjaluk koji
je u njima samima. Isto, isto. No da se nađe bar ljudi složnih u nečem na ovom ludom svetu. Pa ja
to isto velim. To zapravo hoću reći. Uzeli mi riječ iz usta. Mi se slažemo u devedeset procenata, i
još i više. To vam je neki izbor po srodnosti. Prama Šekspiru. Također i u pogledu kafe. Ni
preslatka, ni sasma gorka, nego na pol. Upravo tako, fala lepo, molim i drugi put. Jer da samo
malo više, ne bi valjalo, a i da malko manje, gorko ko otrov. Imam u ruki, u grifu, za tolke
godine. Mogla bi skuvati i svezanih očiju, samo da mi neko pokaže đe je šećer, đe kafa, a đe
voda. Još i da tačno znam đe se uključi ringl. I ja, i mi. Naše dve kuće jako slične, skorom iste,
osim što je naša naša, a vaša vaša. Radi toga, i samo zato. Ajmo onda šaha. Oćemol šahirat? Bi li
mi jednu malenu partijicu? Je 1 po volji da mi otšahiramo koju? Ma je li bi vi sa mnom podjelili
megdan, premda nisam bogznakakav, nego tolko da nam prođe vrijeme. Ima crni i bijeli, ja ću
biti bijeli. Dadem vam kulu više. Ne morate ništa misliti, to vam zbiljam nije teško. Najpre
pijurcima. Ako bi bili tako dobri da odigramo jednu, te da nam tako prođe sat-dva. Stvar u tomu
da se tuđi kralj dovede u nezavidan položaj. Isto ko i u politiki. To vam na stvari čitava svjetska
situacija, samo u malom. Na komadiću drva ili papendekla, cjeli svijet. Rat bez zrna baruta, izum
besposlenog maharadže koji nije znao što bi, i pored sviju onih krasnih žena. Onog istog koji
izumio i kafu. To vam je stvarno krajnje jednostavno. Bijeli jede crne, a crni bijele. Samo konj
ide u šreh i slovo g, ćirilsko. Drugi svi ravno, ili krivo, već prama tomu. I šta imadu oni od nas, a
šta mi od njih. I radi čega uopće zalaze oni k nama, čak i kada nikomu nije do toga. Samo zato da
bi vidili nekog drugog nego što su oni, s obzirom da dojadi svaki dan gledati istu priliku, čak i

najbližu. I radi one izmjene misli, bez koje se ne može. Ja tebi ovo a ti meni ono, pa se to sve
podvuče i zbroji, a konačna suma je i tako posve nepoznata. I da bi svatko to šta se u njemu
zglutalo izbacio van, a od mene opet dobio moj dio, kao nekaku duhovnu okrepu. U tomu i jest
svrha svega toga potipanja od kuće do kuće, i od obitelji do obitelji. Nije svako uvjek pripravan
primiti i podvoriti, niti je baš uvjek puno razgovoran ali se mora, radi opće sreće. Uza sve, drago
mi je da je vama najvažnije viditi nas, a ne da bi došli radi nekake koristi. S obzirom na ono staro
prijateljstvo iz ranijeg kraja, koje je sad samo prošlost, kao i taj isti kraj. Nas nekoliko odande,
ovdje, u velikom gradu, koji je surov prama svima iz onih manjih. I pomislite vi to strpljenje
popisati svaki svoj korak, i svačiji mig, i sve šta si stigo viditi za duga života. Pa on zbiljam ko da
je spavo s tintnblajom a da mu je komad papira uvjek pod jastukom. Sve svoje uza se. I kad samo
smogne vremena za drugo šta, kad stalno mora zapisivati. Usto na lijevu nogu, jučer na desnu, a
prekuče isto na lijevu. Nakon mjesec dana kolko puta na ovu, a kolko na onu. Što za fruštuk, a što
nakon fruštuka. I je li mu se premila supruga iskesila od milja, ili je nešta naburita da je sačuvaj
bože. Isto zbroji. Što obuče i kamo ide. Svaki korak i svakog čovjeka u glavu. Taj i taj otale i
otale. Porjeklo, čin i narav. Sa kojim kako. S ovim krasno, drugi da je zvjer, dočim treći na pol.
Sve u milimetar. Počam od prvog dana kad se zaposlio u elektriki, još tisuću devetsto dvadcet
devete. Da je sve izgorilo, on bi imo cijeli arhiv. Tko je kolko dugovo nekoć električnoj centrali,
do zadnje pare. Biro Reklama 3.244, demokratski klub 4.125 a Žak Buli 4.289. Pomislite tih
demokrata, a osobito truli bogataš Buli, kojeg nije stid tako šta. Moša i Hajim Alkalaj 6.434, a
mogli su lijepo podjeliti, pa platiti, s obzirom da su braća. Nabavljačka zadruga preko osam
tisuća, Karlo Hedrig isto, a Isak A. Baruh više nego duplo. Pa što rade ti Jevreji s otim novcima
kad nemadu niti za struju. A mlin »Sloga«, preduzeće »Loko-Mašin« i kupatilo Sevdić preko sto
tisuća ondanjih novaca. Svi već pokojni, ali kod našeg dragog gospon znanca sve crno na bijelo.
Za utrošak vode također. Golub Janjić, Spira Harisijadis i Đuro Džamonja, D. Šićanski, valjda se
srami pa samo slovo namjesto cjelog imena. Dom Činovnika Klasne lutrije. Šta se ti naloču vode
kad su prorajtali preko četrdeset tisuća, a meni nikad ni najmanje premije. Tvornica leda isto u
groznom dugu. Pa je 1 mora svaki vrag otvoriti tvornicu kad nema ni za vodu da opere ruke
nakon musavog rada. I to samo dok se još nije izvještio i doklen ga interesirale samo cifre. Ali
kašnje sve, kako je vrijeme, kolko je tica vidio na drvetu i je li mu zavezan mašn na cipeli ili nije,
pa je htio pasti na nos. Kad nakon toga zbroji, znade ko je sve lud u ovom svijetu a tko nije,
premda to znam i bez bilježenja. Svaka mu teka sa dvije rubrike, kako je, a kako bi trebalo biti. Ja
sam uvjek za ovu drugu, jer u toj sve lijepo i krasno, a ne ko što je u onoj prvoj, zlo i naopako. Ja
se tako uživim da bi moralo biti sunčano a ne da lije kiša ko iz kabla, i sutra zbiljam onako kako
sam ja smislila, a ne kako su prognozirali oni što uvijek navlače na lošu stranu. Štovani gospon
tajitaj, pa vi zbiljam imate strpljenja. Mogli bi s tom svojom nutrinom raditi goblen, ili da bi
izgradili zemunski most od samih šibica. Pomisli ti da dragi gospon Netko bilježi svaki trun,
svaki korak, kako vlastiti, tako i same gospođe Netko. Nisam ni u svojim najboljim danima. I đe
stanuje, i tko je sagradio kuću, i svi vlasnici redom pobilježiti, i za koju svotu ovaj prodavo
onom, sve do zadnjeg, koji uopće nije prodo, nego mu je uzeto, jer da je imo previše. Jako bi mi
puno učinili ako bi pronašli i o našoj. Uvjek znatiželjna. Na osnovi plana iz 1929, kao i općinske
uredbe o gradnji ove četverokatnice. Broj uvjek isti, samo se menjao naziv, usljed ratova. Vi se

stvarno ne bi mogli izgubiti sa tim svojim bilješkama. I rodoslov, i tko vam je ko i kaki su vam
prihodi, i što ste nasljedili. Sva imena potanko a osim toga i svačije špicname. Zbiljam kao neka
vrsta mojeg nasljednika u tomu. Šta niste davali da podrapaju djeca, puno bolje, radi same
povjesti. Gruntbeogradska neprivilegovana. Glavnica: ništ. Rezerva obračunavana mirovinom.
Članovi ravnateljstva: Danica Ćosić, njezin sin, te njegova draga baka proti svoje volje. Ukupna
svota bilance, kao i račun gubitaka i odbitaka, u Daničinoj teki. Pričuve deset tisuća, ako ne lažu.
Inventarij, sve ostalo, sustav. Zdravlje, otnošaji i prijateljevanje. Idite k vragu, kolko toga držite u
glavi, vidite vi njega. Blago vama što živite sa njim, tako veselim, vicig i tomu slično. Stvarno
nekojeg nemaš što viditi, a kad počme kazivati, taj ti umije i popuniti šta je bilo prazno, ispeglati
đe je bilo rapavo, porediti pobrkano, razvuzlati zavuzlano, rasplesti glute, osvijetliti đe je bila
kmica. Pa koji bi vrijedio više nego taki, a velim nanovo, može biti da mu je lakat progledo i da
se nije brijao tri dana jer nije ni imo kad, od toliki misli. Najsretnija kad mogu svakomu prišiti
nešta, ili kaku osebinu ili barem špicname koje puno više kaže nego pravo. Najsretnija kad bi
svako dobio što mu spada, ako je luđak, luđak, ako je tat isto, da svaki znade unaprijed i izdaleka
što ga čeka a ne da se kašnje iznenadi. Tko bi pustio luđaka u kuću ako će ti nakon pol sata
polupati sve tanjure i ako će te ubosti škarama iz čista mira. Ili da bi se pravio Tošo i razgledavo
album sa starim slikama, a kašnje nema ti zlatnog sata koji si ostavila na stoliću. A kad bi bio na
spisku kao tat, molim ljepo, gospon tat, dajte se sjednite u kut, dobićete i kavu i kolačić, ali
nemojte da biste krali kod nas jer znademo unapred tko ste i što ste, pa bi vas morali prokazati
policiji a tu bi imali okapanja i mi i vi. Nema čovjeka koji ne bi mogao stati na nekoji spisak, bilo
kao vakav ili nakav, samo me smeta što nema toga ko bi odredio koji kamo spada. Možda nekoji
put i da pogriješi, bolje nego da ne znamo tko je ko. Sa svoje strane nemam se što bojati, nit sam
luda, nit kradem, jer nemam đe, niti sam Židovka, kako sam već naprijed kazala. Što čovjek
imade drugog važnijeg u sebi nego da je zabavan i da umije ispripovjedati pripovjest od
Mopasana ljepše nego šta je sama napisana. U knjigi uvjek stoji jedno te jedno, a on svaki put
nanovo nešta nadometne i pripomogne da bi mu pokojni spisatelj bio zahvalan ko bratu. Istom
misliš ona ista bedastoća o mužu i ženi i njezinom ljubavniku, kad ovaj primetne jednog šnajdera
kojeg tu uopće nikad nije bilo. Što smeta ako,uvjek ispripovjeda jednu te istu zgodu o curi,
njezinom dečku i poštaru koji tu uopće ne spada. A kako je samo sav iz vraga i kako znade da ga
volimo slušati, premda prepoznamo svaki njegov vic čim počme. Radije volim njegovo jedno te
jedno, nego nekoga tko uvjek donaša nešta novo a posve nezanimivo. Imade u njemu nešta šta ne
znam kako bi prikazala, i radi toga nečega ću sve drugo progutati ko da ga i nema. Drugi ne bi
proso ni s puno ljepšim vicom, a njemu toleriram sve radi te same njegove zanimivosti za koju i
ne znam u čem je i radi čeg je. Samo sjedne, izvadi cigaršpic, utura unutra onu svoju cigaretu i
veli. Je l znadete vi možda onu o djevojki, njezinom dečku i poštaru. Ma je l sam zbiljam tolko
bedast da vam nisam ispripovjedo tu zgodu sa nji troje koji jedno drugom nisu ništ. Čujte vako.
Vidite kako je to bilo. Ma mene bi zbiljam trebalo išibati da vam nisam već ispričo to šta sam čuo
za vrijeme svog vojnog roka u malenome Plaškom. To je ispričo jedan naš, više je Bosanac a
možda i nije, nego je samo puno bio veliki i namjesto da govori, uvjek urla. Taj šta je znao tih
stvari, nijedna okrugla, sve ćoškaste, samo sam puno toga zaboravio jer je bilo prije rata. Ma nije
vrag da vam nisam kazivo o poštaru koji uniđe a ono dvoje na toj vražjoj sofi. Ma je 1 sam

zbiljam tolki konj da vam već nisam to kazivo, tanko potanko. Pazte, kako je to bilo, to je bilo
vako. Ja to prije uopće nisam znao, nego sam i sam čuo od te čovječine u Plaškom. Za vrijeme
vojnog roka, uprav kad smo obadva bili soldati. Te pripovjesti najprije čuješ među soldatima,
među kojima kolaju od uha do uha. Nemaš što drugo, nego to. Ubio me bog ako sam to znao prije
nego u Plaškom, a od tada moram je ispripovjedati svakomu koga znam, jer bi mi bilo žao da mu
ne ispripovjedam. Pripovjest nije da se drži u sebi nego mora van, prvom koji nadođe. Ma je 1
stvarno ne znate tu zgodu sa to troje, od kojih su dva navodno verenici a treći nije ništ nego
raznaša poštu. U tomu je cijela stvar šta Lu oni svi troje u nekakoj svezi igrom slučaja a ne radi
toga da su jedno drugome ne znam što. Jedino što se nikad ne mogu sjetiti samog početka i otkale
se taj poštar stvorio tu, kraj nji, u toj sobi. Valjda radi toga da im donese nekaki list ili
razglednicu od nekojeg rođaka koji je bio neđe na drugom mjestu. Taj početak nisam zapravo ni
čuo ondje u vojski, u Plaškom, jer sam uprav bio u zahodu. A doklen sam se vratio, on je već bio
počeo tu pripovjest odanle kad je poštar već unišo u sobu đe je ta sofa. Tuj mi uvjek fali taj uvod
koji si morate sami zamisliti i u kojem vam ne mogu ništ pomoći. To je nekako prokletstvo da
sam baš tad moro ići u onaj prokleti zahod, namjesto da sjedim i slušam pripovjest od samog
početka. I namjesto da mi drugi soldati pridodaju ono od naprijed, nego svaki šuti i pravi se da ne
razumje. Samo radi toga da mi rastumače otkale se stvorio taj prokleti pismonoša i tko ga je
pustio unutri. I ko su ono dvoje i što je u tomu smiješno a što ne. Čujte, gospon zemljak, nemojte
se vi ništa žestiti. Samo vi pripovjedajte to šta ste nam već sto puta. Ako nešta fali, dometnućemo
sami. Jedino da bi bili tako dobri da nam nanovo ispripovjedate ono u sredini đe mi uvjek nešta
promakne. Ono kad je poštar već unišao a oni ondje na sofi. Tuj uvjek nešta fali a ne znam što.
Ne mogu si pomoći nego ako bi bili tako dobri da čujem još jednoč, pa ću pribilježiti u svoju
teku. Tako krasna pripovjest a da ode u vjetar. Premda neće, kad tolko pripovjedate tu istu stvar
svima i svakome. Eto, to je čovjek koji me može razgaliti i u najvećoj duhovnoj boli, i kod
najgore sekiracije, ili ako bi bila nakrivo nasadita jer sam ustala na ljevu nogu pa mi sve koze
nisu na broju. Od drugih osobina koje cjenim, naravski je poštenje, vjernost i da bi čovjek bio
marljiv ko mrav, ali prije svih je to da bi bio zabavan. Neusporedimi gospon lancman, Radi toga
on ima pristup u svakoje društvo, kako starih, tako mladih. Bez iznimke. Ne može se odbraniti,
kolko ga zovu. Dođite ako boga znadete, samo da bi nam ispripovjedali nekoju onu vašu masnu
stvarcu. I zbiljam mu ne pomaže kolkogod se otripo da ne zna. Da znade jedino onu koju je čuo u
vojski kad je služio u Plaškom, prije rata. Jedino tu. Pa tu uprav i oće, koju bi drugu, zar ta jedna
nije dost. Ali da ne zna početak. Pa uprav je to nešta. Svakoja imade početak, a da bi oni uprav
onu bez početka, nego iz sredine srede. Ne, taj vrag se zbiljam ne može usporediti sa nikom u
pogledu zabavnosti. Kaki Roland Kolman ili neka druga budala iz svijeta filma. Sve to prođe, a
gospon prijatelj sa svojim vicom ostane. I da bi mi tko reko da ću voliti slušati jednu te istu
glupavu pripovjest pol vijeka, rekla bi mu da je bena. Kad on ne bi umio oponašati svakoju od tih
osoba o kojima pripovjeda. Nježan kao vjerenik, sasma u fistlu kao cura, premda se ta upušta u
grozne stvari, a kad uniđe poštar, on posve poludi kolko ga glumi. Jednoć ko seljo iz našeg kraja,
drugi put Bosanac, a onda jopet ko da je s mora. Živa vatra u tom pogledu, šteta šta nije u nekom
stvarnom kazalištu a ne među nama koji ga uopće ne umijemo ocjeniti sa čisto pet kolko
zavređuje. Šta sam ja vama dosadan ? Nemojte mi kazati da bi ja možda bio vama na smetnji s

mojom pripovješću koju slušaju ljudi cjele naše zemlje ozdola do gore i odanle dovle. I u kavani,
i u tramvaju, i u sasma nepoznatom društvu, među našim običnim svijetom željnim malo šale i
nešta duševne oduške. Oćete kazati da bi ja možda vas gnjavio s oto dvoje i sa tim trećim koji je
pismonoša. Dajte, recite, ako sam vam dosadan samo za volišno, ja vam više neću smetati ni
minute, odoh u bjeli svijet i nek me proguta pomrčina i nikad me više nećeje vidjeti. Ne, samo vi
izvolite kazati da sam vam ja na nekakoj smetnji ili da bi gledali taj glupi program na televizoru
ili čitali nekaku knjigu od prije sto godina u kojoj nećete naći ovako poučne i smješne stvari.
Niđe. A ako inzistirate, ja ću zašutjeti i neću cjelu večer prozboriti niti slova. Samo mi vi
signalizirajte da bi bilo glupo ako bi vam ja nanovo ispripovjedo tu zgodu radi koje sam
obljubljen po cjeloj našoj republiki. Ne, ako nećete, neću niti ja. Imam i ja nekakoga ponosa,
premda se to ne vidi otprve. Jedino šta ne volim ako bi vas ja samim tim što pripovjedam mogao
ometati u vašem kućevnom poslu, kod peglanja, kuvanja pekmeza ili tako nekake stvari. To bi
me zbiljam jako ražalostilo da vam ja nisam zabavan a svima drugima jesam. Čujte, ja mogu i
skratiti cjelu stvar, već samim tim šta joj ne znam početak radi one nesretne zgode sa zahodom.
Sredinu znadete i u njoj je ono najveselije i najzabavnije, a sam konac mogu i preskočiti. Premda
ćete sami moliti da svršim jer da ne znate što ćete i kud ćete s pripovjesti koja nema ni početka ni
konca. To zbiljam može biti jako lošo i po živce i po probavu. Jedino ako sam vam se tolko
popeo na glavu i tolko dojadio da oćete iskočiti iz kože od živciranja. U tom slučaju ja odma
prekidam, i to ne samo kod vas, nego niđe više neću izustiti tu prokletu zgodu s kojom nemam
ništ. Ja sam ju čuo sasma slučajno u onom gnjusnom vojačkome krugu, u koji me je gurnula ruka
sudbine kao još nedužnog dječarca. Prokleta moja memorija koja mi se sveti na svakom koraku.
Samo da nisam zapamtio ono od sredine nadalje, bio bi miran i ne bi sad mislio da vam
dosađivam a htio bi vas razveseliti. Pa je 1 to zdravo buljiti cjeli dan u tu spravu kad imadete
pokraj sebe živog čovjeka i svjedoka krasne pričice iz vojničkih dana. Ja bi probo samo još
jednoč, pa ako vam se ne svidi, možete me slobodno šupiti van nogom, premda vam je bolesna. U
tomu je ta njegova zgodnoća, i taj dar da od ničeg načini nešta. Zbiljam bi ga mogli uzeti na
televiziju da čita obavijesti i drugo šta nije veselo ni za voliko, a on bi od tog izmajmuniso da bi
se smijo cijeli svijet. Štovani gledaoci, nemojte se puno žalostiti u vezi toga da je pao avion pun
nesretnih ljudi, jer se to dogodilo na sasma drugom kraju globusa, sa čime mi nemamo ništ.
Dajte, nemojte cmoljiti radi posve neznanih beduina koji su osim toga svi bili puno stari, jednom
nogom u grobu. Namjesto da se živcirate u vezi toga, sad ću vam pročitati nešta o novom izumu,
nepromočivoj kravatli s kojom možete skočiti ravno u bazen a da joj ne bude ništ. Kad bi ga
pustili pet minuta svake sedmice, odma bi svima bilo lakše u pogledu veselja i zanimljivosti.
Premda bi uvjek bila u groznom strahu da će Danici popustiti živci, pa da će izgovoriti i što bi
htjela, i što ne. Da zar ne vidite vi, gospon druže, kolko ste nam dojadili s tom vašom pripovjesti,
uvjek jedno te jedno, da bi i gluh poludio a kamo ja koja čujem ko zec. Dajte si malo pameti u
glavu pa nemojte gnjaviti moju nesretnu mater i sav ostali auditorij od jutra do sjutra, nego otiđite
malko doma, barem kolko bi popila čašu vode bez vašeg tutorstva, a kašnje se nanovo vratite, ako
već morate. Što je vama, gospođo susjetko, s tom vašom blesastom opravom, pa je 1 imate vi
mozga, u groznom taftu po otoj vrućini, kako se ne bojite da će vas udariti šlag s obzirom na vašu
dob, a osim toga ovdje vam nema nikog od tih vaših podvornika mlađih za pol nego šta ste vi, da

bi ih mogli zavađati samom toaletom. I radi čega si ne riskirate malu operaciju da bi skinuli tu
groznu glutu s nosa koja se ne može više podnašati ni kod nas, đe skoknete samo na pol sata, a
kako je vašima doma, mogu si misliti. Recite, nesretni gospon poznanik, je 1 to zbiljam istina šta
se pripovjeda u vezi manjka u vašoj blagajni, i je 1 je to hec da vam je gospođa supruga otišla sa
navodnim rođakom u Sloveniju, ili je to grozna java. Nemojte se ništa skružavati, meni možete
kazati ko da ste zakopali u grob, jedino šta vas moram pitati jer volim da je sve na sredi a ne po
kutovima, i sve pod žaruljom a ne u babinom prknu, đe se ne vidi ni prst pred okom. Dajte si
malo truda pa mi ispripovedajte sve potanko o vašem okapanju sa sudcem, inkasantom i
nadzornikom za financije, i kako ste se vražji izvukli iz toga belaja. Ja ne mogu da vam ne bi
rekla otkale vam taj grozni flek na lačama i kako možete biti u toj košulji tjedan dana, da joj je
kragn zbiljam ko iz paprikaša, tolko masan, a i vaša bi supruga mogla već jednoč pokrpati tu vašu
glupavu čarapu, barem kad se vrati s tog nesretnog izleta, a ne da uvjek imadete krompir odzada,
što nije za nikaku pofalu. Čujte, ako mi još jednoč dođete a da ste pol sata prije toga nabokali se
bjelog luka da se osjećate ko futavac na pol kilometra, a znadete da se moja jadna mati ne može
micati i bježati od vas iz ovog prokletog stolca, pa dajte si malo truda regulirati vlastitu
špajzkartu jer ću od toga poludjeti. Sa kojim pravom da bi vi sjedili tuj od jutra do sutra i
iznavljali sve jedno te jedno ko megafon. Dajte se malo saberite, nismo ni mi od drva, premda
imademo tolke godine, ipak nismo za baciti na smet i da bi slušale bljezgarije kad možemo čitati
poučnu knjigu i gledati televiziju radi koje živimo. Dakle, Danica stvarno umije me osramotiti do
skrajnjih granica pred nekojim gostom, koji zbiljam voli pripovjedati i što je i što nije, premda
kao gost imade puno pravo, a na nama je da šutimo i slušamo. Ne bi se ona suzdržala ni pol sata
dokle taj nesretnik ne ode, nego ravno njemu u lice, pa je stoga puno bolje šta uopće ne dolazi,
niti on, niti bilo tko, nego smo vječito same i u božjem miru, koji nam najviše odgovara. Ja ne
znam kaki je to svijet, općenito građanski, i tko ga je naučio onom njegovom šlifu i šnjufu, koji je
zbiljam drukčiji nego ikoji drugi. Najpre kako si uredi sobu za primanje, pa trpezariju, spavaonu,
a na koncu kuhinju i sve one nuzprostorije, sve po koncu da ih možeš narisati kako su složene. Pa
đe imade kod njih špajzcimera bez velikog stola i barem osam stolaca, ura na zidu, a na trpezi
uvjek auzgus pun suvih kolača koji krasno dođu uz svakoje vino. Još k tomu idu slike rodbine u
zlatnoj rami, ondje đe se spava iznad kreveta baldahin, a na prozorima zastori, uštirkani da sve
stoje kolko su čvrsti. Pa taj gospon, kako se samo naredi prije nego ode u svoj ured. Đe bi to bilo
bez gamaša i rukavica, ili ako je malko šepav, a ako i nije, da mu je u ruki i štap, sav iz drva,
osim glavice koja je iz kosti ili nekake mase. Jer svakomu je bolje živiti u obitelji da ne moraš
žderati sam ko zvijer, iz papira, pa kašnje samo obrišeš rukavom usta i napiješ se vode iz
vaserlajtunga kad te nitko ne gleda. A u familiji, i stol i stolci, i tanjuri i salfeti i beštek. Samom
se ne mili niti izaći na cestu, a kad su njih par, pet-šest, odma počmu anjicati se i govoriti glasno,
pa ravno u šetnju ili kojoj drugoj obitelji u goste. U domaćem sve ljepše, veselije i u slogi,
premda bude i velike žalosti kad nekoji umre na brzinu, šta se ne može nadomjestiti u nikom
dućanu. Tuj je samac puno na boljem jer mu nema tko umrijeti, osim on sam, a kad to i bude, on
o tomu više ništ ne zna. Ja bi uvjek prije bila za skupinu, da se na rpi pripovjeda, gleda televizija i
štika maleni goblenčić, premda, ako ih je previše, jne valja ni to, radi živaca i radi toga što
dosađivaju jedan drugomu. Sve ljepo i krasno, samo da ne propitkuju svaki čas što je bilo i kako

je bilo i đe su bili i kog su sastali i šta im je taj reko. Dok se sve to rasplete i ispripovjeda, ode
dan u nepovrat, jer se sve duplira i triplira šta se već dogodilo a da nije ni puno zabavno. Englezi
su zbiljam ispred sviju da poduče kako što treba u familiji, i kako nazvati ocu dobro jutro i materi
nešta slično, a s druge strane što uradiš kad dođeš doma mortus pijan pa ti nije do ničeg. Oni to
stvarno svojski usnime do zadnje. Sasma naravna familija, nikaki glumci. Jedino vele, vi sad
živite kako živite, i ne sramite se. Odma ovaj sin šta je došo mortus, odvali komad od stola pa
raspali starog oca po glavi, a mater počne šutati po cjeloj kuhinji do samog šparheta. Manju
sestru odma baci kroz prozor, premda nisu visoko, prvi kat, a sa starijom da će istom pripovjedati
kašnje. Da ko joj je onaj šuft u haustoru i da drugi put pospremi svoj dolnji veš sa stubišta, a ne
da ga ostavlja đe ne treba. Kad sve to svrši, otide natrag u birtiju, a ovi gledaj tko će kojeg prije
poviti i utješiti. Istom tad ovaj koji snima, i koji se nije mješo u ništa, razjasni kako se dođe do
takog stanja da svako od nas znade, i opet na koncu svi budemo zadovoljni. Tako i kad bi neki
džokej pao s nesretnog konja u utrki, on odma prileti i pita ga je 1 ga boli i oće li konja s
prebitom nogom ustrijeliti taj čas ili kašnje, a onaj sa zemlje, premda sav u masnicama, veli
odma. Taj se nađe svuđe i samo se stvori kad je najviše gusto, bilo da lopov orobi banku, on ga
ipak stigne u nekom haustoru i odma priupita kolko je orobio i u što će uložiti tako veliku svotu.
Svak ga zna i svak poštiva, nitko ne odbije da mu reče, bilo jahač, bilo tat, bilo rabijatni sin u
onoj, i tako propaloj obitelji. Odakle samo sipa ? Otkale samo vadi? To zbiljam znadu samo
Englezi sa onom svojom ladnoćom. Dođe sin posle dvadcet godina iz Amerike i uopće ne poljubi
mater nego veli da najpre mora oprati ruke. Oni stvarno u svemu umjereni, kako u jelu, tako i u
drugom, zato svi onako skodžavi, osim Čerčila, koji si nije mogo gospodariti nego je zbiljam
ždero kolko je mogo, da bi imo sile za držati govor u parlamentu dvadcetčetri sata neprestance.
Od osebina, povjerljivost, među prvima. Ne bi ti taj prizno svojem gazdi što ima među njegovom
ženom i finim gospodinom u gamašama koji je uvjek u dućanu. A mogo bi sa svoga mjesta
kasira, jer je to najbolje u ovom pogledu. Svatko mu mora pristupiti radi samog plaćanja računa,
a on samo sjedi i kutri na sve strane. I kod toga još za ovu diskreciju nema niti jednog dinara. Šta
nije lijepo ni sa strane gazdarice. Kad već radi one svinjarije s finim gospodinom, mogla bi cunuti
koju banku nesretnom kasiru, koji je njem i ne bi kazo da ga deru. Ja da sam vidio kako je gospon
Rafajlović pipnio vašu cjenjenu suprugu za lakat? Bože sačuvaj. Moje je da zbrajam novce a ne
da špijam milostivu gospođu koja mi daje kruh. Niti vidio, niti vjerujem u te strašne laži,
proizvod jala vaših konkurenata. Ona je čista kao suza, to vam ja garantiram kao kasir i vaš vjerni
sluga od prvog dana. Ne i ne. Da ste rekli da ja griješim nakon posla sa kakom djevojkom u
pivnici, to bi vam priznao kao ocu, taj čas. Ali ona, ona ne, ona vam nema što priznati, nemojte je
badava mlaviti kad vam nema što kazati a rubac koji je izgubila našo sam ja pokraj same kase, đe
je nekojim slučajem ispustila kod one božične navale prokletih i neuviđavnih mušterija. Meni
možete priznati da ste okrali narodnu banku, da ste u uroti sa dvojcom tišljera i jednim
špenglerom kontra države, da ste u ljubavnoj svezi sa nesretnom gimnaziskinjom iz bolje kuće,
nikom ni riječi. Ja sam taki jer poštivam da ste me uzeli za kasira i pored moje nesretne prošlosti
u kojoj su me toliko puta bacali u rešt posve nevina. Eto, to je čovjek, a ne moja luda Danica,
kojoj ne smijem kazati ni slova, a ona već reproducira po cjeloj kuća od gore do dolje. A tko bi
pomislio što će se sve poraditi uz pomoć mašine i njezinih silnih ručica, šarafa i drugog željeza.

Sve skupa jako nalik čovjeku i njegovim djelovima, jedino šta je puno brže. Osim toga, imade i
onog rondanja koje se ipak mora istrpjeti s obzirom na veliku pomoć u svakoj vrsti posla. Da se
ustoboči nekoji mrtvac iz prijašnjih vremena, ne bi znao što je, je li nekaka zvjer ili šta drugo
protuprirodno, a kad bi počela raditi, vratio bi se dolje prije nego je došao. Na svaki način nešta
grozno ružno i puno korisno, jer dva dobra nema niđe. Ali tko bi mi umio rastumačiti koji je vrag
smislio svu silu onih alata od čistog željeza i pleha, na koji se uvjek možeš posjeći kad ne paziš, a
koje tako dobro dođe ako bi htio zakucati ekser u zid ili rastepsti stari stolac da od njega upališ
vatru u šparhetu. I čekić, i sikira, i držalica za metlu, pa šnekestn, vaga za krumpir i čovjeka,
dalekozor, gromobran, nož za odsjeći komad kruva ili bolesnu nogu, stroj za elektrizirati
bolesnog od padavice, željeznica, eroplan, morzeov stroj za čestitati imendan u Ameriku, ura, sa
svom silom kotačića od kojih te zaboli glava, žarulja, lampaš za u rudniku, koji se nikad ne utrne,
povećalo, škare, gelender na stubištu, dizalo ljudsko, ko i za stvari, ključi, lokot, manikircajg, da
ne ideš svjetom s pandžama ko vukodlak, cigaršpic, slušalice za slušati pluća kod kašlja, dresina,
potezalo u zahodu, ribež, rifljača, ziherice, gumbi, kotači mali i veliki bez kojih bi bili ko bez
ruku i nogu, štaka kod prebite cjevanice, lautšpreher kod govora i na stanici, sklizaljke, premda
one i nisu tako puno važne osim Rusima, klješta za izvaditi sasma truli zub, lornjon kod starih
frajli negdanjih, pero i držalica, pipa za vodu i za vino, rajsferšlus koji zbiljam stvara čuda jer
otvori i zatvori u hipu, kofer manji i veći, jer tko bi nosio sve u rukama, ili po žepovima, roleta
ispred dućana kontra sunca, kasa đe su novci, pikse za držati svu silu stvari koje bi se inače
rasteple, kino za gledati sve to skupa, pa tko je to izumio morao je zbiljam imati glavu ko zemljin
globus, ako ne i veću. Kadikad pokažu kako što funkcionira, koje čemu pripada, i što je radi čega
na svijetu. A istom od odjela, i kaput i lače i suknja, o onom doljnjem i da ne velim ništ. Iz one
krpe sasma ravne i nikake, da se za tili čas mogu iskrojiti i isheftati i frak za predsjednika, i
oprava za knjeginju, i lače za ubogog rudara. Još kaku kapu na glavu, i bog te veseli! A bez toga
bi i jedan i drugi išo gol, bio ministar ili pastir, premda nije uvjek za to vrijeme, bilo radi zime,
bilo od srama. Kaka bi to bruka bila da je stol niži, a stolci viši, đe bi ko sjedio i kako bi jeo, bolje
ne misliti! Ovako sve na svom mjestu i ne možeš zanjeti za uvo, jedino ako ne paziš. Isto se jako
veselim krevetu nakon cijelog dana ovog sjedenja, a da ga nisu izumili ni dosad, đe bi i kako bi?
Puno puta vidila na filmu kako nekoja leži i živcira se, što si uopće ne mogu zamisliti, jer je to
najveća milina koje ima, a ona da zdvaja samo radi toga što ju je ostavio nezahvalni herihter.
Zato uvjek brinem brigu što će birtaš s jelom koje pripravi a nitko ne dođe požderati. Pa ne može
ni on biti tplko bez karaktera da to prodava tri dana kašnje, jer će svatko viditi da smrdi. A nema
srca ni baciti keru, kad tolko košta. Lako je drugom koji prodava jedino šljivovicu i tomu slično.
Ta prokleta pića mogu stajati pola vijeka a da se ne uskisnu, a daj skuhaj varivo od poriluka pa
ostavi za sutra. Sami drek. Kad sam ja taka pa volim da je sve na svojem mjestu, novci u kasi,
poriluk u trbuvu, a zadovoljština u svakojem čovjeku. Ko i ovaj ovdje. Šta se taj nasliko, i debelih
milijunaša," i djece koja tjeraju romobil, pa slastičara, opatica, nedužnih artista, veselih brijača,
glupavih boksača, pa čovjeka koji prosi koricu kruva a zna da mu neće nitko dati, ludu studenticu
koja puši a svjesna je da joj škodi, jednog Čeha, jednog književnika, jednu pijanisticu, sve
skodžave jer nemadu prođu, lošo vrijeme, loša država, Berlin i okolica. Još mogu zamisliti mladu
i đuvegiju, ili zaručnicu, ili gazdu sa kasom za ledi da se vidi, ali kud se sjetio slikati onoga golju

na ćošku ili onu groznu usjedilicu pod kišobranom! Pa tko bi to gledo, neće ni njezina mater.
Premda sve skupa jako poučno i više dajem na to nego na glupe novine iz kojih se ne vidi ništ,
samo imena i cifre, a ovo je ipak ko živo. Da nije nji, sa blesastim nogarima i onom škatuljom iza
koje uvjek zavuku glavu pod tu opravicu od crnog, ne bi znala kako su se provađali prije sto
godina kraj one rijeke, u Ameriki. Ni kaki su bili dućani, firme, plac, pučka škola, pjevački zbor,
djevojke za ručnim radom, autobus na tri kata, veseli vojaci, selidbe i gnjurci, kupači i lude
tenisačice, koji krpe lonce a koji popravljaju cestu, bjednik što nanaša anonsu za kakav propali
lokal, a osobito ako bi se urušio neki voz, poletio balon, potukli štrajkači ili ustrijelili generala.
Razbojnici uredno uslikani u samom ljesu, Sara Bernar kod prozora i pokraj onog kipa, dama u
suncobranu, za stolom, kod domina, ili izumitelj dok izumlja lijek, Indijanac, gubavica od devet
godina i nesretni Kinez koji puši opijum sasma na podu, mornar na vr jarbola, Holkar Maharadža,
komu nema niti kostiju a ja ga još uvijek mogu viditi, samo ako pokažu tu sliku. Puno sretniji jer
smo iz ovog doba nego da smo iz onog prije, kad nije bilo ničeg. Gospon Hukersa, gospon
Tajlora, gospon Darvina i gospon Karlajla. Sjede starine. Gospon Heršela, s onim njegovim
očima, bolje ga ne sresti u mraku. Pa krasnu Elenu Teri, neuzbrati cvjetak. A istom Mej Prinsep,
takih cura više niđe. Ona sananost i onaj ten, putar i mlijeko istodobno. Jedino mi glupo kad dadu
gospodskom sinu koji imade sve i sva, da ga fotografiraju kao ubogog prosjaka na putu, kristuša
pred crkvom ili Jovana Krstitelja kao malog, a da on o tomu nema pojma. Netko se igra s
vlastitom djecom i nitko ga ne globi radi toga, a trebo bi. Ako moram gledati kako sude nekojem
bjedniku radi toga da je strpo nešto tuđo u žep ili da je zagutio nedužnog poštara samo zbog onog
njegovog torbaka, odma znam za koga ću drukati, je li za tužioca koji uvjek puno mrgodan, ili za
obranu, mladog i finog čovjeka, koji se cjelo vrijeme smije i veli da mu je klijent sasma lud. I
zbiljam taj nesretnik koji žulja optuženičku klupu, cjelo vrijeme pravi brodice od papira, izuva se
pred svima i pokaziva kako su mu prsti izašli iz čarapa, i smije se da se ne može sustaviti. Pa tko
bi ga lud sudio i trpo u rešt da i onđe pravi brodice od državnih papira, nek ljepo rađe odma ide
doma pa nek trga svoj papir i nek zasmijava svoje po kući a ne čestite ljude u zatvoru kojima nije
do toga. Najviše volim kad se podijele svi na ravne časti, pa ludi u ludnicu, ubojice u rešt, a mi
drugi doma, da sve to gledamo iz svojeg fotelja i uz malu šalicu kave. Vidim da sav svijet ide
prama tomu i radi toga sam puno vesela a ne da bi se potrgala od živciranja ko moja luda Danica,
kad nekojem moraju odrezati glavu pred svima. Ona bi ušla u televizor, tolko se ešofira, a ja ništ,
ko da gledam kako kolju pile, jer znam da je osuda pravedna do zadnje točke, ko i u pogledu
onog luđaka što je pravio brodice u sudnici. Bude da nekoji put kašnje sudac trči cestom i busa se
u grudi, majko moja, objesiše nevinog čovjeka, ili da je onaj navodni luđak s brodicama nanovo
orobio državnu blagajnu do zadnjeg dinara, ali to su zbiljam iznimke radi kojih ne treba svaljivati
brda na nesretne sudce, čija je struka teža nego nadničara na prugi. Uvjek pret^nem da vidim
život u velegradu kako funkcionira ko po koncu, premda je tolka stiska i taka trka da jedva stignu
i oni mlađi na sve, i da budu svuđe. Istom se konobar rasto od zaručnice, ali eto ti ga već kako u
zadnji momenat stigne tamo đe raznaša pivo i kruh s maslacom, a da gazda koji puši tompus na
vratima od birtije ne poludi. Samo pripaše fertuni već trči poslužiti jednog koji je i tako mortus
pijan, ali oće još, premda konobarovo nije da mu želi dobro, nego da mu izdramči koji dinar
tringelta, a ovaj nek će u grabu ili u crkvu, njemu je isto. Dokle ta njegova zaručnica isto leti na

drugu stranu, da sjedne na stolac kao telefonistica, i još onako sva od zora i od onog gnjapanja u
haustoru, odma zove druge gradove i spaja nekoje besposlene ljude koji kazivaju na tolke
razdaljine svakojake bedastoće da se njoj samoj smuči. Isto rade i kontrolori u autobusu, i
razvađačice u kinu, đe pol njih ne gleda uopće film nego se stiska u kutu sa svojom koju nađe, da
je strašno za pogledati. I tko sve to poreda tako da sve štima i da nitko niđe ne zakasni, a ako mu
se i dogodi, on se ljepo izvini i odma mu oproste, samo da se drugi put ne bi ponovilo. Stvarno
izumio najpametniji čovjek da imadeš sve na rpi i da ne moraš putovati nikamo, a znati sve i biti
ti dosta svega. U dućanu za kupiti, u kinu za viditi, u školi za naučiti. Banka, pošta i nekoji sat
koji otkucava, i što će ti više. I za putne potrebe, i za foto materijal, po koji juvelir i krznar, a kad
su još tuj i biro za kupnju i prodaju, šnajder za muške i ženske, parfumerija i gvožđarija, što ćeš
bolje. Jedino da se pripaziš kad izađeš na cestu kupiti lokot ih fajercajg ili britvicu kontra
hinerauga, da te ne uruši auto, koji ništa nije kriv ako ne gledaš. Ili da bi ti netko izvadio geltašn
dokle zvjeraš po onoj radnji, a sam ne znaš radi čega si unišo unutri. Ili da ne bi pazio kod
uzvraćanja sitnog, pa dobio više nego si dao, šta isto nije pošteno. Ili da bi uletio u kino, a .ono
već si taj glupi film gledo prije tjedan dana, pa nije vrag da si ga već zaboravio. Sve su to malene
stupice za živjeti u gradu, koje se mogu svladati samo ako si pametan i ako ne misliš na nešta
deseto od onog što trebaš misliti. Stoput tolkujem Danici u tom pogledu, a ona ipak izgubi
geltašn, i prebije petu da jedva dođe doma, i uruši je dimnjačar onom svojom lotrom, da se
dovuče sva garava po onoj bjeloj opravi. Da se ne pravda po liftu sa zadnjim ološom koji ide ni
sam ne zna kamo, na zadnji kat, niti da ne kupi svaki papirić sa štenga kad već nema nikog
drugog da to sve pomete i pobriše. Uvjek nešta bronza da nema više parfumerije Luksol, niti
Save Ivanića, koji je prodavo britvice za brijanje, ko da joj to treba. Što će njoj kralj kravata
Dragi Stanković i Eliot Fišer, koji je nekoć prodavao undervud strojeve za tipkati. Samo broji i
priča, a jedino šta kupuje to je hljeb i mljeko, koje imade na dva koraka. Najradije bi joj sastavila
vodič kroz Beograd u sliki i riječi. Đe je koji most, kako nadleštvo i kako se zove koje kino. Uza
to malenu mapu sa označitim brojkama, jedna za tramvaj numero dva, druga za parno kupatilo,
treća za negdanji kino Uranija. U tom trokutu možete sve, samo ako ste pametni, i ako puno xne
ištete preko svojih mogućnosti. Da je živ naš nesretni Lazo, koji je znao svaki ćošak i svakog
konobara ovdje, kamo bi vam bilo kraja i konca, ovako što vam ja mogu pomoći, tuj sam. Grad je
i napravit da je sve na ruki, i sve nablizo, a ne da odate preko brda i dolina radi napiti se vode.
Velegrad, niđe takog. Kako ga zapamtila od prije, taki i sad. Prestolonasljednikov trg, angločeska
i praška banka, osiguravajuće Jugoslavija, palača i restauracija Kasina, savez sokola, te
ministarstvo pravde. Sve na jednćj rpi, sve tuj, na jednom mjestu, a otale, izmeđ dva prekrasna
hotela, još i pogled dolje, prama Savi. Ovamo, s naše strane, i narodna banka i akademija,
francusko „ poslanstvo sam bjeli mramor, uzorito šetalište Kalimegdan, saborna crkva s onim
tornjom, Cvijetin paviljon, spomenik prepametnome Dositeju i uljudnom profesoru Pančiću, koji
i taki, u bronzi, drži jedno povećalo da bolje vidi, uz to, državni monopol, divni dućani, kavane
koje plaču za našim Lazom, svijet, ljudi i djeca, život u prestolnici. Onda opet prama sredini,
uredništva listova kako negdanjih, tako sadanjih, zanacki i ratnički dom, privilegirana agrarna,
češko poslanstvo, Filipovića dućan sa željezarijom, jedan i drugi dvor, Ristića kuća, skupćina
koja je zbiljam najveća za koju znadem. Pa istom ovo tuj, dve-tri ulice šta se križaju pod našim

nosom, dosta za živiti sto godina, jedino ako te nitko ne bi pokreto nekamo, i ako bi bio zdrav.
Još samo kad bi mogla natentati moju ludu Danicu da sjedne i uživa u ovim blesastim slikama iz
Amerike, od prije rata. Zar to nije krasno, plešu po šest dana uzastopce, ždrknu koju kavu i malo
se o tuširaj u, a tko izdrži i ne pane mrtav, dobije koju crkavicu da može preživiti onu strašnu
skupoću. Svak se slika ravno na cesti, i crni pjevač u gamašama, i bogataš koji se oženio
prekrasnom djevojkom iz polusvjeta, i pilot koji se zaburio u more skupa s eroplanom, a osto živ.
Svi puše, kako muški tako ženski, i kupaju se u bazenu ko filmske dive, a nisu. Ondanja moda sa
šeširima ko kahlica, pa budi kuražan i metni ga pred svima, a dokle dođe k nama, nakon deset
godina, svi već sviknuti i nikog nije sram. Utrka u šišanju i velnanju, tko će prije, ne bi nikad, jer
mi nije sila da ostanem ošišana do glave radi te pasje brzine. Svakoju glupost anonsiraju ko da je
od najboljeg, a kad tamo, dok dođeš doma, ta škatulja se raspane u milijun komadića i ostane ti
drek. Bolje da se naučiš što te sve može snaći kod tih ludih rasprodaja, a ne ko grlom u jagode i
ko da je badava. Prekrenila bi tu prokletu maju i te zadnje čarape sa sviju strana da nisu podrapate
ili rasporite odzada, kad se davaju skorom za ništ. Osim ako taj šta prodava nije steko, na nekoji
način, koji neću niti kazati. Ne košta ga uopće, pa ako proda i za pol dinara, i to mu je nešta.
Barem da voli šport, osobito tenisačice, koje su na stvari lijepe, da ljepše ne mogu bit. Da šta će
ona na tom blesastom četverokutu u bjeloj opravi ko za vjenčanje, i kako samo može mavati
prokletim reketom a da ne raspara rukav. Jedno vrijeme nisu smjeli popiti ni štempl rakije, odma
u rešt, pa ženske morale nositi flajku u brushalteru, a ti ih onda popipaj ako smiješ, premda si
policajac. Božanstvena Greta, u kojem sve nije bila krevetu, a uvjek djevica, zbiljam joj se divim
šta je mogla odoliti. A istom u Njemačkoj, đe svaki vrag izađe na cestu i odma upuca prvog koji
naiđe. Samo je 1 se neko proglasio za predsjednika, već ga ucocali ili bacili iz trećeg kata ko
vreću krumpira. Odma onaj drugi preuzme govoriti s balkona, a ne zna uopće što njega čeka, jer
su ga držali u badecimeru dok su bacali prvog, pa mu uopće nisu rekli. Onaj narod, oni ljudi, a što
se učini. Zavrnu opravu židovskoj curi, pa se svi izdovolje, skupe sve knjige na rpu, pa potpale,
jer da im je puno zima, a i tko bi to čito kad je na gotici. Takog čuda i sprdačine nije zbiljam bilo
niti kod nas, to stvarno ne. Blaženi Hitler, šta mu je žena izjavilo najveću vjernost, a jedna otvori
bluzu da mu se pokaže cjela cjelcata. Taj se naprimo ljubavnih pisama od šumastih Svabica, svu
silu, da je proživio, mogo je čitati tristo godina uz toplu peć, al mu vrag nije dao mira, a nije niti
imo živaca za puno čitati. Njemci najpre svi u šapkama, radničkim, kašnje u halbcilindrima, a
najposle u šljemovima, što im je i došlo glave. Žene sve prvo blajhane, sa velnama i drugim
glupavim štripcima, a kašnje povezate maramom ko snaše, sa pinklom u ruki, a u njemu komad
kruva i stara rukavica, za prodati. Đegod koji prevrat, najpre sva ona krv i bosa djeca, jako
napeto, a nakon toga, samo se vozaju špediterom s kraja na kraj, ko da svi sele. Nikomu dobro đe
se zateko, a tamo kamo se uputili, da će biti med i mljeko. Samo dok pošalju koji milijun ljudi na
onaj svijet, jer da ako ne, tko će izraniti taj silni narod kome takođe nije do ničeg. Bude puno
onih koji uopće nisu u vojnom, nego sa šeširom na glavi i u ibercigeru, gola puška preko ramena,
pa bog te veseli. Ne znam samo kako im šešir ne pane od te strke, dokle upucavaju one golje i
gnjusne oficire prislonite uza zid. Sve ko ljepo i krasno, kad odjednoč pripucaju iz čista mira i
strovale nekojeg ministra koji pije kavu i puši u kavani. A i taj je mogo misliti đe će sjesti i
provađati se uz svoj tompus i šlagobrst, a ne vamo đe puca otkale se i ne nadaš. Svi kašnje veseli

i mavaju ko ludi da ih vidi cijeli svijet, pa i ja ovdje đe sam. Svijet je danas tolko mali da može
stati u fertun, tolko je sve blizu da ga možeš potegnuti za nos. A siguram da će se sav taj vašar
jednoč svršiti i svako imati leba i putra namazanog odozgo s prsta debelo. Najvećma se raduju
nekake žene, nit ih znam nit poznam, u krasnim bundama, a gledaju one silne ubi te i rastrgane
žandare koji leže po putu. Pa se još popnu na glasovir ili nekoju kištru, te odanle pozdravljaju.
Kad sve to gledaš od dana na dan, postane ti obično ko popiti čašu vode, a kad je njima dobro, i
meni je. I šta su sve izumili vragovi u ovom vijeku, da se svuđe i na svakom mjestu osjetiš ko
kod kuće, to je stvarno za svaku pohvalu. Je 1 nisu sastavili onaj kupe u vlaku: i krevet, i mali
lavabo za oprati ruke, i mreža za kofer, i bremza, i sijalica za čitati fundroman prije nego zaspiš, a
sve na tom komadiću mjesta, reko bi nije ni kolko za kozu ili ćuku, a ipak sve stane. Jedino ako
bi imo para to zakupiti, pa još dovesti i krasnu curu koja bi htjela, pa ajd u Pariz ili kuda te volja,
ne moraš se gurmičati sa neobrijanim seljom ili radenikom koji vonja na željezo, nego odma hop
cup u pidžamu, pa u krevet, a onaj vlakovođa nek gleda kud će i kako će. Krasan život u jednom
restoranu. Svak sjedi na svojem mjestu, sveže si uredno salvet oko vrata, pa čekaj u miru dokle ^e
preljubezni kelner ne nakloni do poda, ko da će taj čas dirigirati simfoniju od Čajkovskog.
Naručivaš sve šta ti srce zaželi, a nije te uopće briga je li će onoj nesretnici odzada zagoriti zafrig
ili ne, jer je to njen osobni riziko i vlastiti problem. Sasma drugi podvoravaju šta se tiče jela, a
drugi šta se imade popiti, pa ako ćeš i vino od prije tridcet godina, stvoriće ti. Tolki narod za
naraniti, a niti nekake strke, niti vike, nego svakom svoje u njegov tanjur, a ne da bi onom šta je
htjeo gusku, da bi uvalili nogu od odojka, ili obratno, šta je još puno gore. Isto i kod računa. Ne
da bi se onaj pravdo da mu je skupo i je li može u dvije rate i tomu slične gluposti, nego odma
vadi geltašn ko da je plaćanje nekaki osobni privilegij a ne stra božji za siromaka koji srećom niti
ne ulazi u ovaki lokal. Kelneri i kod plaćanja pokazivaju onu svoju veliku kulturu, ko da je cjela
kavana njiova, dobivena od djeda, a ne da ih kuharica zaduživa za svakoji batak, a oni šta dobiju
više u vidu tringelta, to je njiova osobna stvar. Sreća moja šta ne mogu hodati, da si prištedim
okapanja s Danicom, koja sa svoje strane isto srećom ne zalazi na slična mjesta. Već znam da bi
bilo, vidi kaki su svi ko jedan u onim frakovima, pa vidi sad onu odurnu ribu koju nanašaju preko
cjele sale a njoj se odmah dignu sva crijeva nagore, ili kaka je to salata sva smješata u jedno, pa
kolko košta ovo a kolko ono, to zbiljam ne bi bilo za izdurati. A ovako, na filmu, još joj se i
provuku od njezinih silnih primjedaba i ostanu nekako živi, osim šta je i ne čuju, jer oni su ondje?
a mi dve smo tuj. Pomislite samo nekoć, bez ikake pošte, osim ako bi se smilovo sluga, pa ođneo
ceduljicu, jašući na konju tri dana ko lud. A đe je Amerika i nekoja teta kojoj moraš čestitati
imendan! Taj na konju, i da je sve ravno između, ne bi stigo prije drugog ljeta, niđe ' traga niti
samoj teti, a kamoli njezinom blagdanu. Moglo i golubom, ali nije ni svaka tica tolko luda da ide
pravo onamo kud je šalješ, nego malo vamo, malo namo, pa nađe drugu sličnu, pak sjedi malko
na jajima, a tvoj list pod njezinim krilom već sasma svinut i za ništ. A kad bi i htjela dalje, dođe
zvjer u ljudskom obličju i načini od nje pečenku, a uza sve još tvojim papirom potpali onu
gnjusnu vatru. A vako marku, štempl i ljep, namirisan koverat, pa tjeraj! Ako bi i dobio neko ko
ne treba, taj i kad pročita tuđi list pun tajni, ipak ga prepakira i vrati natrag, a ne da bi ga pogulio i
da bi otišlo u vjetar. I sve zarad toga šta gospon Hil, Englez, Bišop isto, dva-tri iz Švicarske, iz
Portugalije, dokle se nisu sastali i dogovorili kako i što, i da je svaki list, i ono u njemu svetinja, a

ne da bi jedan drugom čitali i kašnje se izrugivali radi samog sadržaja. Zato volim kad nam
prikažu kako maleno djete uzme držalicu i komad papira za pisati ocu u Njemačkoj, pa kako mu
što imade kazati, i za mater, i za ćuku, i za strašni snjeg koji je zapado. Sve po redu, a kašnje ga
još nauče i kako će zaljepiti marku bez puno pljuvanja po samom listu, nego samo malo, i kako
će na koncu uturati u onu kištricu na pošti, da sve bude kako bog zapovjeda. Komu je moglo pasti
na pamet tako što! Kalendar, mjere, tarife, telegraf, carina, zakoni. Pomislite da toga nema, u
kakoj bi zbrki živili. Je 1 maj il nije maj, kolko je sati, kolko košta ovo a kolko ono! Svatko bi
mogo zacjeniti šta mu prne na um, a ti ako si lud, plaćaj! Svako bi se vozio preko granice bez da
išta pokaže financima, a od čega bi oni živili sa svojim mnogobrojnim familijama? Pa ne možeš
prenašati cijele djelove lokomotive u malenim koferčićima, jedino šta ideš često vamo i tamo. Ili
da bi htio unjeti zlatnu polugu od sto kila sa dva tregera koji misle da nose običan gus, željezo za
sinje. Nije ni on lud šta pregledava. Malko zagrebe, a ispod se odma zažuti. Da nisi znao, da su ti
to podmetnuli u kavani kod šanka pod željezo, i da ćeš vratiti jer su te iskoristili. Ili da nema
policije. To bi bila krasna parada. Svak svakog robi i ubija, a oni šta bi morali biti na policiji,
sjede doma i uređivaju nokte. Ili da su na proputovanju sa ženinom sestrom i zetom, a ovamo
buna, da ne može, gora biti: razbivaju izloge, ljepe kojekake svinjarije po plotu i istresaju crijeva
na samom trgu. Fala bogu da je ipak sve uredito i da svaka stvar imade svoju škatulju. Pa samo
otvoriš, a unutri to šta si htio. Tko je sproveo tu organizaciju od dolje do najvišeg stolca, sve s
pomoću nekog plana u tri boje, narisanog, taj nas je spasio svega. Jedino šta se mora puno
ispisivati i gravirati, da znadeš da je u tomu i tomu stanu taj i taj profesor, a da je u onoj škatulji
taki i taki šešir. Ne da bi na onoj adresi bio nekaki goljo, a u onoj kutiji najgroznija zmija šarka.
Zato, de je što napisano, tuj i jeste! Ja u ovo vjerujem, i dosad me nitko nije prevario. Kako šta se
tiče nekog ureda, zahoda ili konca pod tom i tom numerom. Pa pomislite vi samo da vatrogasna
komanda odjednoč otkaže poslušnost, ili radi toga šta se pokvario telefon, ili što je komandir
zaspao, pa zaboravio zvoniti na uzbunu. Uvjek prikazuju kako po cijeli dan sjede i šahiraju, sjeku
jedan drugome kurje oči ili igraju čovječe ne ljuti se, dok ne podivljaju od one nervoze što niđe
ne gori. A kad nešta plane, šta ćemo onda, svak klekne i zaziva, dajte, dragi si ga ljudi i braćo,
izgore štagalj ili dućan, ili državna štamparija, i što već znade goriti. Istom se tad pokaže kolko se
isplati što im se dava da šahiraju i sjeku kurje oči po vas dan. To je sasma isto i sa onima koji
rade u banki, u zalagaonici, na pošti, i na svakom drugom prokletom mjestu đe moraš nešta
dramčiti ili čekati da ti se udovolji kaka molba. A da nije nji, kako bi se domogo vlastite crkavice,
ili da bi susjedu pošlo depešu sućuti, a u najgorem slučaju, da bi za sasma stari kaput koji ti i tako
ne treba, jer je vrućo, dobio koji dinar za kupiti kruva i mljeka. A da toga nema, đe bi našo novce,
i po kojem bi lupežu smio slati svoj list, a da bi moro prodavati stari kaput na samoj cesti, o tomu
da ne kažem ništ, jer govori samo za sebe. Sva se udivim kad se nakane pokazati te krasne
dvorane sa stubama, vještačkim palmama i slikama negdanjih direktora koji su sve to priskrbili.
Tu je zbiljam trebalo sitne pameti pa iskombinirati sve one šaltere i te divne cure u kratkim
sosovima, koje samo još više pojačava njiov jako koristan i jako težak rad. Da svatko imade
ondje svoj pretinac i svoje ime u registru, a ovo sve uredno po abecedi od a do ž, ili kako već je.
Prvo to, da nije sve na rpi, jer tko bi pronašo tvoju glupu numeru sa trinajst cifri da se nisu sjetili
tog redanja i tih škatulja, za svako slovo po jednu. Pa đe bi izvuko Uskokovića kraj Vakslera i

Urliha i Prdičića i Pavasovića. Em imademo zbiljam najluđa imena na svjetu, em da je to sve
skupa neuredito. A ovako, svak u svojem pretincu, pa ako još bude i nekoji iznos koji možeš dići,
a da ona cura samo udari štempl da si podigo, kako ne bi i opet, pa da dupliraš, još i bolje! Isto i u
policiji. Ne daj bog da razbiješ nekoji izlog, ili slučajno staneš nekomu na nogu, ili da bi se
izrazio lošo u kavani, a da oni ondje nemaju sve uredito i punu kartoteku. A ovako, možeš mirno
i dalje sjediti u toj birtiji ili sasma otići sa mjesta đe si nagazio onog nedužnog čovjeka, registar
misli za tebe, pa će te pronaći i ispod zemlje, jedino ako nisi uopće odavle, ako te nitko nije vidio,
ili ako nisi to ni počinio. Stvarno imade nekojih ureda i kojekakih službi a da i ne znaš za nji,
doklen ne prigusti pa ti ustrebaju ko ozeblom sunce. Onda su svi dobri, pa ili da te spasu sa
zadnjeg kata u plamenu, ili da ti otčepe vaserlajtung koji načinio čitavu poplavu po kući, ili da bi
odnjeli pokojnog ujaka koji se sasma već ukrutio, da ga više ne možeš držati tuj kad mu je mjesto
drugdje. Od malene skele koja prevaža kola i konje i nešta naroda na tioj rijeci, do groznog lifta
što digne u zrak za tili čas četri-pet osoba spremnih na sve, da je to tako uredito i dogovorito u
cijelom svijetu, zbiljam da se skine kapa prvom koji je uveo, i koji je sve to najpre nariso, a istom
onda počeo izvađati. Bude da lift nekoga i sasma prignječi, ako je bio lud da dolje ispod traži
izgubiti fajercajg, ili da se skela, prevrne usljed bjesnog vjetra, ali za tako što nije valjda kriv onaj
dobrotvor inžinir, koji je ovo konstruira za sasma malenu svotu, i premda živeći prije toga u
najgroznijoj bijedi. Kad god oće prikazati nekoji novi stroj da znademo kako bi š njim, i da ne
turamo ruku đe ne treba, jer će je odsjeći ko da je od papira, uvjek sve pribilježim, da kašnje
znadem postupiti pa i kazati drugom, ako me oće slušati. U tvornici novaca, kolko i u livnici. Ne
znam što bi tamo, jer i tako i tako ne mrdam iz ovog stolca, ali je dobro znati da se ne smije turati
ruka đe se sjeku krasno ispeglane novčanice od sto iljada, a sačuvaj bože tamo đe je željezo još
sasma crveno i vrućo. Kašnje, kad se oladi, ili kad se ti novci opsjeku, onda da, ako vam ih netko
dadne barem za pogledati, ali prije ovog, ni za živu glavu, jer ćeš prositi na cesti a da nisi bio ni u
ratu, ni u eroplanu koji je pao iz one grozne visine. Fino je viditi i razne ćudi, i ako bi netko bio
ovaki a netko onaki. Svaku falinku, ili koji bi imo neku svoju mušicu. Nema čovjeka bez nekog
štiha, čak i medu najvećim. To sve odglumito od točke do točke, da se znadeš vladati. Kaki je
naivan, kaki ljubomoran, a kaki da zavidi. Sedam smrtnih grijeha, i još puno manjih. Jedan
navodno prima novce iz nekoje kase, a drugom curi voda na usta. Ili muž koji uhodi lakovjernu
suprugu koja ide u knjižaru, đe je čeka nestrpivi zavodnik. To dvoje uopće nije važno, nego ovaj
šta se živcira dok ih prati. I to onaj isti glumac koji je izvađao jal u onoj banki. Onda da je
navodno splašen od lava, premda je lav u urednom kavezu. Što i kako drhti koji se puno boji. A s
druge strane, kadikad oće odglumiti obzirnost u prevađanju sljepca preko ceste, kojemu još na
drugoj strani kupi sladoled i najnoviju ukrštenicu ako bi mu netko htio rješavati. Od onog
rabijatnog luđaka koji samo šta nije zagutio nevjernu ženu iz knjižare, pa onog bjesnog
zavidljivca kod primitka novaca za drugog, do ove zbilja ovce u ljudskom obličju. Što taj sve
znade imitirati i oponašati, da svakomu odma bude jasno što nam oće pokazati. A ne ko u
nekojem kazalištu, natežu se tri sata oko nekakog drveta ili u krasnom perivoju, te ubit će se, te
neće, te voli ga, a opet da ne voli, te rješio se pročitati tu debelu knjigu a opet nema očale, da
steknem mlade čekajući! Ili čitaj, ili baci knjigu u jezero što je isto tuj, ili ćuši tu nevaljalicu koja
ti ne odgovara na ljubavni list, ili klekni pa je moli do boga. Jedino šta ne podnašam to je ona

neizvjesnost, kako u kazališnoj predstavi, tako i u samom životu. Zato ovaj koji glumi razne ljude
i njiovu narav puno bolji i za najvišu ocjenu. Nježnost, grubost, ucjene, grozna čamotinja, ili da je
netko lenj ko prasac, mrzost ili da se topi od miline, to volim viditi zorno i odma. A istom oni
jezici. Svak svojim, a ne da bi svi u rpi, ko marva. Englez engleski, Indus induski, a mi malo
naški, malo madžarski, a malo njemački. Krasno izumito, svakoji svoje, da ga šuft, i tat, i taj što
mu nije naklonit, ne razumije. Pa bome i taj što je sasma mutav i jopet pronađe nekoji svoj način,
s pomoću prstiju ili drugog, da ti ište čašu vode, ili da te pita đe je ta i ta ulica. I kako se on samo
špinči tim svojim da ne umije govoriti, bez ikaka srama, ko da kaziva najljepšu pjesmicu na
francuskom. Za svaku pohvalu. Pa i gluv, a ipak utura onu svoju trubicu u uvo i čuje sve da je
milina. Jedino da se predsjednik zove pangalos, ma čujte, može on biti stoput Grk, mi znademo
što to* kod nas znači, i dajte ga nagovorite da promjeni ime dokle nije kasno. Zar i grozni Turci
mogu promjeniti vlastito pismo, bog mu pomogo, Kemal-paši, sad da imadem znanicu u Turskoj
i da znadem turski i da joj imam što javiti, mogla bi joj sve ovo napisati našim pismom a da me
ona razumije. Sve se menja na dobrobit cjelog čovječanstva, a ja samo sjedim, gledim i divim se
svemu. Zapravo ne znam što komu može smetati da je neko malko i blesast ili na svoju ruku. Ne
baš posve lud, to ne, jer te može udriti peglom ili te gurnuti pod tramvaj samo zarad svoje zabave,
tolko baš ne mora, ali da bi bio malko drukčiji nego svi mi, to me baš puno puta zbiljski veseli.
Što sve možeš čuti od takova stvora, to je stvarno za sjesti i odmah zabilježiti da se ne zaboravi.
Isprva ti se čini sve naopako i bez ikaka smisla, ali istom kašnje, kad bolje promisliš, vidiš kolko
na stvari pametno i za pamtiti. Svakoja služba je dobra, i onaj šta mava barjakom na nekoj postaji
prama vozu iz kojeg ga nitko ne pogleda, i ona šta pegla tuđe košulje od jutra do sutra u onoj sapi
da joj propanu i oči i ten i uopće prestane biti žena, ali ipak je najljepše sjediti među knjigama, ili
svojim ili barem tuđim, ter se baviti znanošću od zore do mraka. A gledajte šta je tih učenjaka,
kako naših, tako sa strane, i koju silu izuma imadu oni u svakojem žepu, pa samo ako ga
priupitaš, a on izvadi ceduljicu i veli na, nek vam je alal. Najpre Tesla, koji je izumio i žarulju i
električnu peglu i sjenilo za istu žarulju, i hokrl za sjediti u kuhinji, i nož za ljupine od krompira
koje ravno padaju u jednu škatulju, a krompir ostane cio i ogulit sa sviju strana. Pa onda Branko
Polić iz Valjeva, isto naš čovjek, koji je sastavio enigmatski rječnik i radi toga izabran za
predsjednika društva »Vuzla«, osim čega je konstruiro i magični kvadrat pet puta pet, koji ne
može rješiti nitko, ni naš, ni njiov, za budućih pedeset godina. Iza toga ide Edison, koga ne
smijem metniti odma do Tesle jer bi bilo velikog belaja kao i za njiova života. Ova gospoda
Selman i Vaksman zbiljam su bili sretne ruke kada su iz najgore plesni izumili najbolji lijek.
Samo da su kojih dvadcet godina prije, pa da pomognu i mojem nesretnom Dušanu, koji im je i
tako bio kolega. I kod nas je tolko puta nešta popljesnivilo, pa ništ, a oni, samo jer su Židovi pa
im je bilo žao baciti stari kruh, gledaj ga, od dana do dana, pa nećemo ga šundrati danas, nećemo
sutra, dok se jedan od njih dva ne rješi da ga malko gricne, kad od tog, on sasma drugi čovjek.
Jedino šta ne znam kod tih izumitelja kako znadu šta je ljek, a šta najgori otrov za buhe i žohare.
Otkale znadete, dragi gospon Miler, da se vaš grozni prašak diditi ne smije kušati žlicom kao
bikarbona, nego da se time imadu tušiti buhe i komarči. Tko vam je to reko, ako nije dragi bog
koji sve znade i prije nego netko izumi. Pa oni šta nasmažu od nekale tu masu, bilo perlon, bilo
bakelit, koja je neuništima a zbiljam se radi iz ničeg. Ili prepametni gospon Klarges, koji je uspio

pročitati svakoji rukopis uz pomoć vlastite grafologije. Moj je, fala bogu, još uvjek čitak da čitkiji
ne može biti, ali pomislite kod nekakih apotekara đe život ovisi o koncu, i je li predsjednik
zbiljam potpiso pomilovanje ili nije, gospon Klarges samo pogleda i veli je, i nesretnika odma
puste ispod sjekire za dlaku. Ili ovi šta rješe da se penju na najviši vrh svijeta a da ih gore ne
čekaju medeni kolači, bome ne. Tko bi se vero uz onaj zid od stjene jer kašnje se treba i vratiti
natrag, a ne znaš ni radi čega si išo. Samo dobri živci i da si mlad i ako ti ne otpanu nos i uši od
one ladnoće, onda idi, ali drukčije nikome ne bi preporučila. A da se rješe sagraditi onoliku štreku
kroz Afriku, niz cjeli Zambezi, to je isto jako veliki riziko da veći ne može bit. Crnci se ne smiju
voziti jer se straše, a bjelih nema nego dva-tri, osim toga i oni su svi redom popovi koji više vole
pješice i uz molitvu. Pa komu je onda taj vrag na uslugi ? Lavu ili klokanu, koji još uvijek stigne
prije jer imade one njegove noge koje federiraju. Od drugih izuma, najvažniji telefon, ako ga
znadeš upotrebiti, a ne da pripovjedaš znanici cio film a drugi za to vrijeme ne može dobiti
vatrogasnu četu jer mu kuća izgore za tili čas. O telegrafu neću kazati ništ jer mi ne ide sasma u
glavu da ovdje tiskaš slova koja onamo u Ameriki izađu iste sekunde sasma ista. Prije bi istakla
izum gospode Mohara, bez zanimanja, i Hubačeka, koji je zapravo šnajder, kontra sudara vozova.
Da imadu neku malenu spravicu koja ne da jednome da se sudari u drugi nego da prije fićuka
kako bi svi primjetili i skočili na vrijeme kroz prozor. Jedino šta im nitko ne vjeruje i neće da
čuje za tako što, a svaki dan stotine ljudi ode u komade kod sličnih slučaja. Gospoda braća Čolić
iz Batajnice vele da su izumili napravu za električni mlin, ali su ih odma bacili van jer vele da se
mlin okreće i bez njih i bez njiova izuma, koji bi ga možda samo pokvario i još da bi mlinara
ubila struja ni kriva ni dužna. Gospon Adam Rap, koga sam osobno poznavala, izumio je za onih
dana patentnu motiku za saditi, jedino šta nikako nije umio narisati niti rastumačiti u čemu je
izum i radi čega ne pusti ljude da rade motikom ko i prije, pa se jedva i uz pomoć jednog
poznatog na policiji spasio strašnih batina u samom patentnom zavodu. Ja zbiljam nikad ne bi
sjela i izumljala kaku bedastoću, kad vidim kako prolaze najbolji ljudi iz naše i strane sredine kod
takovih pokusa. Oni nemaju ni sreće, ni familijarnog života, tako uvjek za uvjek. Radi toga i
poštivam učenjake, kako sadanje, tako one od prije. Pa zar iz ničega iznađu otkale dolaze
vjetrovi, svaćaju grozno gurmičanje među toplinom i ladnoćom, rastolkuju kaku silu imade grom,
kaku munja, iz kojeg razloga imademo snjeg u zimi a kišu po ljeti, promatraju prirodu,
posebnosti koje imade Mjesec, kakom brzinom ide Merkur a kojom blagotvornošću Venera, sve
te pametne i mudre zgode kojima pune svoje debele knjige, pa je 1 onda čudno šta su malo
zaneti, šta izađu na cestu bez mašna i u jednoj šlapi i šta im nije do ničeg nego do njiovog rada i
papira. Ja, koja tolko pazim kako sam obučena i da mi od nikale ne visi nekoji žniranae, ili da
nisam okrenula opravu na krivu stranu, ili da nisam pobarušana, ili da mi je ruž otišo ukrivo od
ustiju, ili da sam puno više napudrata nego se smije, pa sam ko lorfa ili glupi Avgust, kad bi i
sama bila učenjak, možda ne bi dospjela tolko se rediti i možda hi bila isto tolko šašava u dnevnoj
ophodnji ko i oni svi. Nesretni Nobel, koji izumio barut, od čeg već pol svijeta otišlo u zrak, dava
medalje ko je najbolji u kojem predmetu, ali ipak se vidi da se srami radi onog prvog, to jest
baruta. Nije niti sam znao da će puknuti za onog pokusa u badecimeru, a ipak je. Osobito šta je
raznjelo vjernu kuharicu i vrtlara u komade, ali znanost traži svoje! A najveći od njih, koji k tomu
znade i popuniti svakoju prazninu, ne da bi se skakalo s jednog na drugo, nego uvjek umetnuti

nešta između, da se i ne primjeti, ono što je zbrkano dovesti u bilo kaki red, rasplesti staje
zavuzlano, razdriješiti glute, bilo macom, bilo rastumačenjem, osvjetliti šta je u mraku da bi i
sljepci vidili đe koja stvar stoji i kako se zove. Ja bi pofalila tog šta je izumio čekić koji, samo da
nije sastavit, mogo bi ga odma baciti kroz prozor i na smet jer ne bi vrijedio ni pol dinara. Komu
bi trebala držalica odvojita od onog željeza, ili da bi imao željezo samo bez onog drva. Zbiljam si
morao biti triput doktor da se ta dva komada koja je neko našo na cesti, svezu jedan za drugi, pa
još ako bi ti netko posudio koji ekser, eto ti da možeš kovati od jutra do sjutra i zakivati dasku na
dasku, makar ne znao niti radi čega. Drugo je naprstak za ne ubosti se i ferband za previti strašnu
ranu, ali čekić, to je zbiljam nešto izumito da ne može ljepše biti. Još ako nisi tolko lud i
nespretan da ne tučeš po vlastitom prstu nego tamo đe treba, posred eksera, i još ako ga ne
iskriviš pa se radi toga živciraš, onda si stvarno sretan da sretniji ne možeš biti i puno možeš od
toga imati u vlastitom životu. Isto bi kazala i u pogledu medicine, u koju se razumjem preko
pokojnog muža, lječnika u ono prijašnje vrijeme. Sta je tu sve izumito da se može popraviti u
čovjeku ko u bilo kom drugom stroju, čak i onaj dio koji se najmanje vidi i koji je tolko sakrit
neđe unutri, iza kake kosti, da se prije ne bi moglo do njeg doći ni u snu. A pazi sad takih
spravica da se upravta majušna boleština iz najzadnjeg kuta čovječijeg tjela ufati i istrga, a da se
ništ okolo tog ne upropasti ni za centimetar. A kraj sveg tog, nesretni učenjaci. Šta ti sebi
natovare na glavu da bi ustvrdili nekoju naučnu stvar, a ne mogu znati ni otkale bi počeli, kad im
nitko neće kazati ni bijele. Lako je postolaru kojem majstor veli tako i tako, tu je đon a tuj lice, pa
ti samo sastavi. Ali što će učenjak koji zna da bi moro biti učenjak a ne zna ni kako, ni otkale, jer
još nitko o tomu nije napiso niti slova. To je zbiljam za ugutiti se vlastitim rukama. Nauka o
ničemu uz pomoć ničega. Vlastita izučavanja profesora toga i toga na osnovu proučavanja ničega.
Pazite vi samo tu skromnost i to vlastito priznanje. Iz ništa nešta. Samo uz puno sicflajša i
nekojih bilježaka koje su se naslagale tokom iks godina. Do toga došao jednoč dok je na zahodu
čito nekaki nevažni oglas. Traži se naučnik koji naukuje još neispitanu nauku. To mu dalo
nekakog poticaja. Slično kad je Njutnu pala jabuka na glavu. Perpetum mobile i pitagorin poučak.
Sve u hipu. Kašnje samo moro razjasniti pred učenim društvom. Svaka prijašnja nauka osnovana
na nečemu, šta uopće nije nikaki vic. Dočim naša nauka dobita putem obrata sviju prijašnjih. Ono
što bilo bjelo — crno, i obratno. Te skrajnosti koje razjašnjavaju sve. Samo ako bi pogledali
drugim očima i sa jednom drugom idejom. Za to naprosto bio potreban novi čovjek, odgojen u
novim uslovima i sa novim načinom novotarenja. O čemu se radi u našoj oblasti? O tomu da se
ne uzima u obzir niti jedna druga, niti jedna prijašnja, niti jedna uopće. Na stvari nauka koja je
izvan svakog naukovanja i radi toga i iznad istih. Lako je rasjeći jabuku pa pobrojati košpice. Isto
i sa naravnom vodom, koju najpre smrzneš, a kašnje je uskipiš do sto stupnjeva. To zna i maleno
djete. Ovdje nema niti vode, niti leda, niti jabuke. Najobičnijim promišljanjem, koje je zato posve
neobično. Radi toga je cijelo njegovo predavanje tako. Niti šta šara po ploči, niti pokaživa nekoji
eksperiment, kojime može dići u zrak cjelu dvoranu. Niti da bi nešta brojo na prste, ili se češljo
da se primjeti ona elektrika koju imade u kosi. Ne. Samo s pomoću riječi koje ne obilježavaju
ništ. Riječi o riječima. Uz tolko fantazije da me zaboli glava. Da smo svi mi učenjaci, samo da
nam nitko nije reko. Svaki bi se mogao dosjetiti, jedino da ga je netko opomenuo. Obični tišljer
bi nadošo na tako što, samo da si zapusti dućan i hoblić. Jedino tako. I da počme malko mućkati

glavom o svemu drugom nego šta je njegov rad. Puno pjesnika bili prije toga kolporteri i portiri
na portirnici u hotelu. Otale njiovo ono poznavanje ljudi, bez kojeg se ne može. To isto i u nauci.
Učenjak moro prije zdušno kopati zemlju da bi iskopo tu vlastitu ideju, inače ne. Tko bi samo
sjedio u šlapama u vlastitoj sobi, jedino šta bi mogo napisati to je o uporabi slapa u vlastitoj sobi.
S druge strane, stvarno nemam ništ proti tih silnih znanstvenika koji sjede u svojim sobama i
izumljuju najnemogućije stvari koje još nisu izumite. Sreća njiova šta još puno toga ne postoji šta
bi trebalo, pa oni samo sjednu, zamisle se i vele ja ću ovo a ti ovo. Gospon Markoni, Talijan,
telegrafsku žicu, gospoda braća Rajt eroplan, doktor Frojd od čega pametan čovjek poludi, a
gospon Krup kako zgrnuti novce. Svaki u svojem kutu, ali svi u svezi sa drugima, da ne bi dva
izumljala istu stvar, kad ima tolko toga šta još nije niko. Oćete 1 vi, gospon doktor, o luđacima, a
ja da bi o željezu. Rado, veli mu gospon doktor, a vi bi mogli smisliti ultravioletnu lampu i
kakovostniji žilet, ako mi dođe da obrijem bradu u momentu depresije. I kako se samo oni lijepo
slažu jedan s drugim, a ne da bi terali inat svako svakomu. E, neću ti konstruirati te lampe, pa
makar izgubio oči buljeći u ovu glupu knjigu koju si svojeručno napiso jer nisi imo pametnijeg
posla. Ili da mu se ovaj zagrozi da će ga ostaviti blesavog ako poludi kod tolikog rada u tvornici i
da ga neće cjepiti kontra ludila, iako može. To nikad, makar bili i krvni neprijatelji. U tomu se
stvarno vidi kolko je koji čovjek velik, da prelazi preko svega, i šta je ovaj Njemac a onaj Židov,
ili onaj treći da bi bio iz nejake zemlje Danske. Kad se samo sjetim mog dobrog Dušana, kojem
se najavio depešom isto lječnik Bela Šik, bi li ja smio izumiti cjepivo kontra difterije. Ali kako
ne, krasni gospon Šik, ja ću biti osobito vesel radi toga, a što ga nisam ja izumio, to je radi toga
što na našem prokletom Gruntu nemamo nikakih povećala ili sličnog, da bi kroz to vidili kako taj
vrag gamiže. I sve u tom smislu. Ili gospon B. Vilstater, koji ga je isto pito za dozvolu bi li smio
izumiti sastojke klorofila. Dušana sve to jako interesiralo i svakomu je odobrio, a on im je sa
svoje strane obećo ako nekoji od nji padne na koljeno, pa ga razdere, ili ako ga bude boljela
glava, da će im odma poslati malko ferbanda za uviti nogu i nešta neškodljiva praška za popiti
kontra boli u sljepoočnicama. Samo, jeste vi zbiljam sigurni da ste otkrili još jedan planet. Da se
niste zabunili, nemojte, zaboga, to bi bila velika blamaža, možda se netko htio nasmijati s vama,
pa vam nariso malenu točku, izvana, na samoj leći kroz koju gledate. Meni je osobno drago, ali
ne izumlja se svaki dan, čujte, vidite, prebrojte ih sve još jednoč, da se niste zabunili, ili da vam
je baš taj čas upao neki prokleti trun u oko, stvarno bi mi kašnje bilo puno žao ako bi vas pribili
na sramni stup kao prevaranta i tauznkinstlera, što nadam se da niste niti u snu. Znate već naš
svijet koji ne izumlja ništa nego samo čeka da netko drugi izjavi kako je izumio, a uprav je imo
peh da to i nije nikaki izum, nego mu se učinilo. Istom onda ono sve drvlje i kamenje po njemu,
premda je učenjak svjetskog glasa i što drugo ide k tomu. Ali onda je kasno i vrag odnio šalu. Eto
ti sad svih tih izumitelja, jedan do drugog, slikani za onog njiovog skupnog sastanka u
najskupljem hotelu. Premda ne gore, đe se odma plati cijeli apartman za dan i noć, nego dolje, u
kavani, đe popiješ himbersaft i imaš još za otići doma tramvajom. Gospon Cajs, izumitelj očala,
bog mu dao, gospon Kodak, sa svojim aparatom za knipsanje, gospon Pulicer, izumitelj nagrade
sa vlastitim imenom, pa svaki navali na onog drugog s hiljadu pitanja. Da kako je njemu palo na
pamet izumiti te očale, premda je i on sam puno o tomu razmišljo dok je jednoč imo hunjavicu. I
da je on zbiljam pravi vrag da izumi nagradu uz pomoć vlastitog imena. On samo dava novce a

drugi ga svi slave i hvale do groba. Svi oni puno više veseli nego sam mislila, vole i pojesti i
popiti i ćipnuti nekoju od onih koje izvadaju noćni program na bini, a prije sam mislila da samo
sjede u svom prokletom kabinetu i nešta rišu, pa brišu, pa nanovo rišu. Niti govora. Ljudi od krvi
i mesa i jako zadovoljni općim tokom stvari. Najviše od sviju gospon Hugo Junkers, koji je
konstruiro taki eroplan da u njega može stati osam konja, četrdeset vojnika i da još bude placa i
za njiovu prtljagu. U počast onima koji su mnogo bolji od drugih. Koji su dalje, dublje i više nego
bilo tko. Najprvi na svijetu, pobjedniku u jedenju knedli, olimpijskom rekorderu, premda rekord
nije priznat od strane zadnje instance. Kralju oslobodiocu, ujedinitelju i dobrotvoru malene djece.
Rodnoj grudi. Pijanu čašu Banatu. Gradu mučeniku i prestolnici. Smionim, a nepoznatim. Koji su
bili smioniji od svakog poznatog, a ipak ostali posve anonimni jer su izrazili izrazitu želju u tom
smislu. Ne i ne. Neznanome junaku, koji da je znan ne bi bio ovo što je. Onom tajanstvenom u
tomu, jer ime ne znači ništ. Jedan psalam voljenoj osobi koja to uopće ne zaslužuje. Borcu,
umjetniku i čovjeku, tom najboljem što je u njemu, a da to ovaj i ne zna. Zapravo, dobrim
osobinama, koje odnašaju prevagu nad lošim. Bez truni jala ili nekake zavidnosti. Kad počnu s
otim, ja bi najrađe se rascmizdrila, ali onda neću vidjeti ništ, jer mi se sve zamuti. Kako može
samo faliti tolko drugog a da mu ne bude žao sebe samog, koga onaj sa svoje strane ne fali ni u
pol toliko. Zbiljam žalim nekoje ljude radi njiove slave, tolko ih gnjave od jutra do sutra, što
misle o ovomu a što o onomu, pa bi li mi ovako ili onako. Ako je netko već steko tolki ugled, nek
ga puste na miru u njegovom kutu jer mu je to najveća nagrada, a ne da ga potežu ovamo i
onamo, i slikaju ko bjesni po vas dan. Svatko radi da jednoć ne bi bio pitan za ništ a ne obratno, i
da bi se slobodno šeto poljem, a ne da pripovjeda s budalama o čem ne mora. Budite sretni zbog
toga šta niste slavni i šta ste na svom a ne na tuđom, i kod svojeg osobnog posla a ne kod općeg.
Ja da bi bio slavan, nemojte molim vas. To mene uopće ne interesira. Moje dijete da bi slikali za
novine i žurnal, to da, to nju, malenu, jako puno veseli, ali mene, niste trebali, ozbiljno ne. Ja da
bi se pojavio na tolkom skupu pred tolkim ljudima, i sa tolkom pompom. To meni uopće ne
odgovara, ja sam vam jako skroman, ja o tomu nikad nisam mislio niti u snu. Ja da bi bio na
naslovnoj stranici, to mora biti da je nekaka greška, tragični obrat u samoj tiskari, nisu imali sliku
pravog pa uzeli moju, koja nikomu ništ ne znači. Pored toga nisam uopće fotogeničan. Svako
drugi s ceste da, ali ja, ljudi će vam se' smijati radi te katastrofalne pogreške. Zato će mnogi
tražiti svoju pretplatu natrag, toga se morate jako čuvati. Ja i da jesam slavan, što nisam, komu bi
to pogodovalo. Niti meni, niti vama. Mene bi mrzili a vas bi pitali đe ste pronašli takovu palociju
da od njega načiniti nekog. Šta se drugog tiče, ja vam uopće nemam razlog za nekaku slavu, osim
šta mi je lice kao konjsko, ja vam imam rukopis ko djete iz pučke škole, ne znam zbrajati
dvocifrene brojke, ne znam niti pol glavnih gradova Evrope, nisam bio u nikoj tajnoj organizaciji,
nisam prenašo tajne spise u šupljom zubu, niti davo lozinku špenglerovom djetetu da kaže
dimnjačarovoj kuharici, ništ za ništ, sasma običan čovjek bez stalne egzistencije, jako nesretan i
neobljubit od drugih a da zapravo ne znam radi čega. Premda, uvjek želila da vidim puno
vrijednih i slavnih ljudi, i to na rpi. To jedino znadu u Ameriki, đe na istu sliku dođu i Lindberg,
pobjednik oceana, a i Sako i Vanceti, koje su kašnje zvjerski ubili za ništa, i Suzi Đui, koja je
poznata jedino po tomu što je kćer od najvećeg bogataša u cjelom velegradu. Tu bi ja još
dometnula Lilijanu Bojer, koja je prva od ženskih visila ispod eroplana držeći se samo jednom

rukom za neku štangu, a pomislite da se ta štanga izvinila ili sasma otpala! Nadalje gospon Džon
Held, koji je riso sve one anonse za puder ili kolonjsku vodu, ali preko cjele osmokatnice, a ne na
poštanskoj marki, a kao zadnje Klara Bou, koja je zavađala svakoga od muških dok je snimala
film u krevetu, iz kojeg nije volila izaći dok se ne izdovolji do konca. A znadem ufatiti kako se
tko fotografira, već prama položaju, ali i kaki je koji čovjek. Književnik većinom nalaktit na
jedan stol, malko unazad, jer pripovjeda sa drugim književnikom koji mu je kolega. Cesto u
fraku, a nekoji, na primjer Danuncio, više voli u čizmama, onako ćelav, bjesan i ljep, na konju.
Doktor Švajcer medu gubavcima, koji ga svega ispipaju a njemu nije ništ, jer ima devet života i
jer se namaze prije toga nekakim lojom. Paster medu bjesnim kerovima, ali i on se prije
obezbjedio pa si dao groznu injekciju ravno u trbu. Mogu ga i rastrgnuti, njemu neće biti ništ.
Zinka Kune kraj klavira, a Hedi Lamar posve gola u jednoj kupaoni. Sazonov isto na konju, kome
nije lako jer je gospon puno debel. Ili je konj jako dobro istreniran, ili je vještački, iz drva, a da se
ne primjeti. Kičener, Englez sa trubom, jer svakom voli pirniti u uvo da ide isti čas u rat, pa
makar i pogino. Naravski da taka čajanka ne može proći bez neubrojive ljepotice Suzane
Langelen, tenisačice u sasma malim bjelim hlačicama, da bi ju čovjek poždero kolko je slatka.
Ona ne mora niti mavati reketom po toj kavani jer bi i tako polupala prekrasni luster, nego joj
vjeruju na riječ da je osvojila još jedan pokal iz kojeg svi na koncu popiju koji gutljaj šampusa u
njezinu čast. A oni koji nisu dobili ni pokal, ni nagrade, sjede isto u kutu, jer su i njih zvali i
svakomu dali po bjeli karanfil u zapućak da se utješe. Jer ako nisu dobili sad, dobiće druge
godine, pravda nije slijepa, svatko će doći na red, svakomu će biti momenat da se iskaže, što god
zavrijeđuje, makar i trun, mora dobiti svoju satisfakciju. Taj žiri, u kojem nikad ne bi bila jer te
svatko mrzi osim onog jednog, zbiljam radi u najgorim uvjetima, a ipak tolko pravičan da mu se
naprosto divim. Ne da bi mu netko šanuo, dajte pogledajte mojeg nećaka, on vam stvarno ima
puno smisla za opisati jesen i zimu istodobno, nije zato jer sam mu tetak, vi ćete sami prosuditi a
ja vas neću zaboraviti u okviru svojih skromnih mogućnosti. Ili da bi se javila ujna od te uistinu
jako zgodne pjevačice koloraturnih arija, da ako mala ne dobije taj pokal, da će se ustrijeliti na
samoj pozornici, premda je ujna već prije, radi svake eventualnosti, zamjenik njezin grozni mali
damski revolver jednim istim takim, ali koji radi jedino na vodu. Čujte, mi znademo da vi imate
svojeg kandidata koji je poznat cjelom općinstvu, ali dajte si truda pa pogledajte ručne radove i
drugih pretendenata, tuj imate tako krasnih komadića za prste polizati, nije lako u tim godinama i
sa takovim skromnim predznanjem isheklati komplet za dvanajst osoba a osim toga si još i
muško. Njiovi prsti rade puno teže jer nisu za tako što, a on si je dao tolko truda. Uvjek imo puno
volje samo se nije znao iskazati. Ako izaberete nju i njezinu štaturu, koje imade još samo na
filmu, izabrali ste onu koju bi i svakoji drugi sa ceste. Pitajte običnog smetljara ili rasijanog
profesora sa univerze koji ne zna svezati niti žnirance, dobićete isti odgovor. Ona i samo ona.
Jedino ako bi htjeli da imademo svjetski skandal. Onda ne, i onda vam se divimo na vašoj
nerazboritosti, do koje, ipak, nadamo se da neće doći. Osim tih koji su naimenovani da odaberu
najbolje od najboljih, šta je zbiljam jedan sizifov posao i šta je jedna ahilova peta za svakojeg
čovjeka, kamen kušnje njegovog osobnog karaktera. Drugo slično je raditi u sudu časti, kako
obrtničkom, tako i puno višem. Pa što je njemu bilo da se izlaže takovoj blamaži da mu sude
njegovi vlastiti kolege, i to samo radi te proklete časti koju sad moraju vagati je 1 taka ili je vaka.

Niti se to može, niti imade što, sve je u zraku, jedino ako netko misli ovo a drugi ono o njemu. Pa
nitko nije svetac, svi smo mi ljudi, muškarac bi moro razumjeti muškarca i njegove nekad uistinu
životinjske nagone kojih je sve više. Dajte se samo sjednite i kažite nam kako je bilo od prve do
zadnje, i što ste radili u tomu haustoru kad to nema nikake veze sa vašom strukom tvorničara i
inžinira i autora te divne disertacije. Mi smo vam jako skloni, jedino ako bi htjeli demantirati tu
nesretnu djevojku koja je posve sigurno gurnuta u ovu avanturu tuđom rukom, vi samo
posvjedočite i zakunite se na vlastitu knjigu i sve će biti zaboravljeno. To je ono čemu se uvjek
divim, ta želja da se čovjek izvadi iz dreka i smeća, a što uopće ne bi morali. Svaki bi ga još više
zaburio dolje, ali nešta ono ljudsko u njima im ne da, osim šta nije ni lijepo da tako talentiran
čovjek propane zauvjek. Ne, mi to nećemo dozvoliti, ne i ne, nama je vrednija svakoja njegova
riječ nego iskaz sludite curice koja nema niđe nikog. To se mora znati, premda je i nama strašno
šta se dogodilo, ali što je, tu je. Drago mi je i to sastajanje u drugim gradovima, jer je pravo da
svijet malko protegne noge, da oni iz Londona i oni iz Pešte otidu nekamo, u Minhen na
konferenciju, jedino šta tima iz Minhena to nije ništ, jer su ondje i tako i tako. Zato je bolje da svi
skup odu nekamo otkale nije nitko da svi budu zadovoljni, a i da su na miru od sviju.
Blagoslovene osobe i prepametni učenjaci koji ostave sve svoje poslove i spise, da bi tamo
kazivali jedni drugima šta i ovi drugi znadu, samo da bi se kašnje fotografirali kako se rukuju po
svima pitanjima. Najdraži mi panslavistički skup u Pragu, koji zbiljam odiše panslavizmom do
krajnjih granica. Ili da bi se rješilo pitanje misionara, i radi čega to postoji. Zar je njima sila ići
među gubave i medu crnce da ih uče kako bi se izlječili ili ako bi htjeli pobjeliti. Puno njih svrši u
kazanu ili ih nataknu na ražanj, a oni ipak neustrašimo, s bjednim revolverom, kojeg se više nitko
ne straši, i s one dvije teke u kojima piše sve. Da sam ja misionarka, ja bi najpre dobro se
posavjetovala sama sa sobom oću li to činiti ili ne. Ko da gospon Balfur ne promisli prije nego
potpiše transvalsku konvenciju. Mora najpre pitati nekoga da mu rastumači gdje je taj prokleti
Transval i radi čega mu treba ta glupa konvencija. Istom onda, kad vidi da je nož pod grlo, i da
bez toga ne može, istom onda sjedne i potpiše za pol minute. A najljepše kad nakon pedeset
godina, ako je još živ, on pripovjeda kako je to sve bilo i radi čega je potpisao. Da je mislio
sasma krivo, a da je sve ispalo ne može biti bolje. To je ta vražja politika koja sliči tomboli, samo
tko umije uvjek dobija, šta sa tombolom uopće nije slučaj. To, to, i bogatog, i siromašnog, u
jednoj istoj sliki! Uprav ovaj bogati izlazi iz ministarstva, sav ugladit, čeka ga neki strani ministar
vanjskih poslova, a presretne ga tuj, na samoj cesti čovjek u groznom odjelu i veli da mu je
školski drug, jedino šta ih je razdvojio život, koji je grozan. Onda nastane kratak i jako neprijatan
razgovor o ovomu i onomu, iz čega svaki može u hipu zaključiti da je puno ljepše raditi u
ministarstvu vanjskih poslova nego na cesti u vidu prosjaka, pak nek se svak ravna još od malih
nogu, a ne kašnje, kad više ne bude nikake pomoći. Jedino da je ovaj otišo na pravu stranu doklen
onaj na krivu, što se moglo viditi još na početku. Ko da je to bogatstvo njima od juče. Nego od
malene obrtničke radnje sa dva balava strojarčića i jednom mašinom koja je tulila od jutra do
sutra, malo-pomalo, pa eto ti druga dva radnika, pa onda dogradi još jedno krilo, pa kupi još i
onaj stroj iz Ceske koji radi sve sam, pa primi te drotare i šlosere koji su i sami imali radnju ali
nisu znali što će dalje, pa sve skupa u sasma novu tvornicu, koja će istom sad početi raditi
kuglične ležaje, šta zapravo nikad nisam znala što znači, jedino mi je ljepo zvučalo. A biće da je i

puno skupo. Tako se gospon Kon i gospon Vajk i gospon Fusar dadoše u veliki poso sa tim
drotom i željezom, sasma izvan grada, da ne smeta ljudima ono silno rondanje, jer tko može raditi
sa željezom a da ne ronda po celu noć. I bome načiniše oni i sinje i voz i svakoga vraga po zemlji
đe je god trebalo nešta čvrsto, a ne da se uruši do preksutra, jer je bilo od drva ili običnog pjeska.
Pa onda tko da se pita otkale tima gazdama toliki novci i sva ona provadanja na rivijeri uz
šampus i najljepše djevojke sa filma. A moramo i njih razumjeti. On je prije svega prodo staru
bakinu kuću da bi kupio ovaj stroj za izradu kišobrana i šnelsidera i šraubncigera. A koja će kuća
opstojati bez kišobrana, šnelsidera i šraubncigera ? Je li njemu sila da se nateže s blentavim
radnicima koji uvjek dramče nešta da bi dobili više, pa sa državom koja mu otme zadnje novce
radi poreze i sa gnjusnim novinarom koji napiše najveću svinjariju o njemu samom i nekakoj
flićki koja pleše u baru a koja je navodno njegova ljubavnica. Samo da bi ti imo čime se zakloniti
od kiše, ili skuhati na brzu ruku kavu ili zašrafiti nekoji šaraf s pomoću njegovog šraubncigera.
Tu se zbiljam treba paziti da čovjek ne upane u nešta u šta ne bi. Što je, je, ali poštenje iznad
svega. Koliku noć probdije on sračunavajući kolko košta žica za kišobran, kolko radnik, koji će je
kadikad i upropastiti jer misli na svojeg Hari Pila, kojeg je istom pročitao, a koliko onda treba
koštati sam taj prokleti kišobran za vas, draga gospojice, vrag ga i odnio kad sam ga počeo
proizvađati i smontiravati. Isto i za drugu robu, koja je samo jedan teret i ništa drugo, jer je nitko
neće kupiti i jer drugi nekoji šuft krade matrijal pa može prodavati u pol cjene u smislu nelojalne
konkurencije. A najljepše je to što ti mladi tvorničari nisu nikaki nabusiti, ili da bi šutali svakojeg
radnika na kojeg naiđu u samoj radioni, nego uvjek veseli, sva tri kompanjona, zadovoljni šta im
se posrećilo s tim prokletim pamukom pa imadu novaca ko pljeve, ali ne da bi čuvali za kašnje,
nego ravno pol spreme, a pol prorajtaju istu večer u birtiji, među curama i na konjskim trkama,
koje su stvarno nešta posebno. Ako se već moraš baviti tom strašnom strukom punom strojeva i
neukog svijeta koji po njima barata, onda je bolje doklen si mlad i doklen te ništa ne živcira i od
ničeg te neće trefiti šlag. Od drugog čega, znatiželjna sam vidjeti kad zasjeda upravni odbor
kreditne banke, svi u crnom, isto i pen klub, obratno opet svaki u bjelom, jer je to u nekakom
ljetovalištu, ili kad nezamislivi Vajsmiler dopliva prije sviju, koji je opet sa svoje strane skorom
sasma gol. Uvjek se divim onoj kuraži kod tih bankara, kad počmu kapom i šakom posuđivati i
levo i desno, a oće li im ikad vratiti, to je pitanje. Sta njima vrijedi da ih kašnje naganjaju
policijom ili da im plene nekake lupotke, kad su njiovi pravi i zdravi novci otišli u šekret. Ja bi
uvjek prije dobro promislila ocu li ili ne posuđivati svakom golji, a ne da me posle boli glava i da
sama panem na prosjački štap kraj onog svog silnog bogatstva. Šta se tiče književnika koji
zasjedaju ispod one palme, uvjek me interesira što veli jedan drugomu, jer nije vrag da bi ovaj
odao tajnu onome kako piše i o čemu, jer bi onaj mogo odletiti doma i sve prepisati načitko, pa
ravno u tiskaru. Nitko nije lud da drugomu pravi dobro kontra sebi, pa niti oni. Zato volim onaj
njiov razgovor izokola, je 1 i kod vas ljepo vrijeme i jesu 1 rodile trešnje, i kako je vaša gospođa
mater, i je 1 zbiljam da ona isto piše, i što je sa onim vašim krasnim psom dogom koju ste prije
dovađali da i ona nešta lane tuj, i tomu slično. Vrijedno je da se oni ipak fino rastanu i rukuje
svaki sa svakim, a ne da bi nekoji nekog izbjegavo, i da će se druge godine opet naći u jednoj
kavani na tom i tom morskom kupalištu, osim ako ne bude rata ili nekog drugog vraga. Premda,
najviše musavih radnika pokraj onog stroja o komu nemam pojma. Zato nam i oće razjasniti kako

koji šaraf radi i zbog čega je, sve tanko-potanko. Nakon tog otare nos nadlanicom, jedna
šmrkavica ga opet nešto priupita, a on nanovo odgovori točno za pet. Kašnje opet briska po toj
mašini koja se puši od silnog rada, ja ne bi nikad. Da mi odsječe ruku, ili da me trefi po glavi ona
kuka, fala ljepo. Ofurila se jesam sto puta na mljeko i doklen bacim prokletog miša kroz ringl, pa
samo cvrkne, ali ovako šta, ne. Imade i onih što i jesu u radničkom, premda se vidi da nisu otale,
jer im dolje vire one njiove žute cipele, koje se jako cakle. Odma znaš da su gospoda, a ne nekoja
fukara koja samo briska po onoj preši. Durh kroz onu tvornicu, a svi pljeskaju. Nakon toga popiju
mineralnu vodu i počmu razjašnjavati tima kod stroja da ovaj ima raditi, a da radnici samo
moraju paziti kako bi sve bilo podmazano kako valja. I da taj šta proizvađa šalice ne poludi
odjednoč pa počme izbacivati kefe za ribati pod, koje ne trebaju nikomu. Svaki stroj imade biti za
ono za šta ga je bog stvorio, a ne obratno. I to im zbiljam moram dati za pravo. I što to ima
čovjek u sebi da ga goni na najgrozniji rad, a drugi je tolko lenj da ne bi usto iz kreveta, samo da
ga već ne zaboli od silnog ležanja. I kako samo veselo uzme onaj jadni rudar svoj lampaš i
lopatu, pa ajd u strašnu rupu iz koje možda i nema povratka. A ovaj drugi se prekrene na drugu
stranu i hr fr, do sutra. To uvjek pokazuju i razjasne kolko je ono prvo zdravije.od ovog drugog,
premda se u jami sav usvinjiš od onog ugljena, a u krevetu ne, ali da je zato onaj prvi puno
sretniji od drugog. Nekad sve se Vidi i iz same slike, a nekad mora učo objasniti i pokazati
štapom, najpre musavog radnika a kašnje zvjera u krevetu, da se znade koji je koji. I tko samo
nauči te vrijedne čele da letaju vamo i tamo, doklen ne skupe onu jednu jedinu kap meda. Malko
veća od muhe, a prenese cjelu košnicu, samo malo-pomalo. A što je slatko i hranljivo, to je samo
plus. Mravi isto. U onom crnom mraku dolje, pod zemljom, a nanašaju tu jednu čačkalicu jer im
treba radi mosta. Pa ne bi bolje ni najpametniji inžinir. Zbiljam jako pametni kukci, volim ih
gledati, još ako ih uvećaju da budu velikikao auto, to mi je milije nego išta. Samo mi je puno žao
kad onako krasno uvedena banka, londonska, Birbek, padne pod stečaj radi toga jer više u njoj
nije ostalo ni prebite pare. Ne znam samo radi čega nisu čuvali novce, nego su svakom davali i
kapom i šakom, namjesto da nešta prištede za ovakovi moment Jedino šta su time nekoji drugi
bankari, još bolji i još pošteniji, došli do nekoje koristi, pa se opet sve nekako naknadi u ovom
božjem svjetu. I te lude ženske glave što se oće postaviti ispred muških, a nemadu niti one njiove
rabijatnosti, niti im to treba. U onako krasnoj opravi, a počme govoriti bedastoće sa jedne kištre
od sapuna. Pa tko bi taku gledo, osim ako je neće ućipnuti odzada. Zbiljam su muški pametni kad
im ne davaju kormilo niti dan-danas, jer kolko bi taka jedna načinila nepodopština, sto muških ne
bi moglo popraviti Neka joj samo pune neki tenisač u glavu, ostavila bi ona i državu i vojsku i
sve, pak za tim tenisačom ravno u Australiju, a to ne ide. Svakoji kralj pregori i najljepšu barsku
igračicu ako mora najaviti rat drugoj zemlji sutra ujutro, a kod ženskih je sve drugo preče nego
baciti bombe na tuđu prestolnicu. Pa tako im i budi, i zato im nitko ne dava tvornicu ili univerzu
u ruke, nekoju slastičarnu, to da, ali drugo šta, nikad! S druge strane, šta sve čeka nas, nesretne
supruge i matere tokom cjelog života, sve zorno i jedno za drugim, ko u nekoj čitanki. Ona i
uvjek ona. U buri, ratu, na domu i kod koljevke. Dok uzabire cvjetak kao mala, dok služi u
sramnoj službi kod sultana, sniva na brijegu za mjesečine, blista u biljurima, kleči pred njim
posve uzalud ili zamata bolesno djete u plahtu. Na žici, a još se i nabaciva nožovima. Stoji na
vjetru da joj sve raznaša šlajer, koji je inače proziran. Sasma sama kuje željezo, fotografira i nosi

škaf na glavi. Vozi kočije, jer njega boli ruka. Pere veš, gata joj grozna Ciganka iz dlana, a kašnje
se ladi lepezom, sklize se na ledu ako joj je do toga, pije šampus sa zadnjim kavaljerima u loži,
gledi kroz prozor, a njega niđe. Svira uz tamburu, prodava cvjeće, jer je tolko bjedna ko nijedna,
ruča u krasnom restoranu, a sve ispod oka gleda kaki je. Vucara tešku kištru koja bi bila teška i
Njemu. Riše, a vidi se da nema dunsta jer samo misli na svojeg vojnika. I kad je sljepa, želi nešta
privrediti, pa plete košaru. A istom ko knjeginja, Žena s tri lika uz pomoć jednog špigla, ili da se
mačuje. Uvjek nekoga služi ili mora sasma gola leći u strašnu postelju. Nikad mira, nikad sreće,
nikad ničeg. I kad je kip, nije joj puno lakše, vidi se po tim sadrenim očima. A voli i kartati, pa
ipak umre od sušice. Onaj stvarno svinjski težak rad, a ipak veseli. Istom zazvoni zvono da je
svršila šihta, odma sretni ko i prije, tjeraju šegu jedan s drugim, pjevaju iza glasa, šutaju nekoju
praznu škatulju po tvorničkom krugu, naganjaju se među strojevima po tom skliskom podu,
grudaju se ako imade snjega, a ako ne, ništ, naprave jedan drugomu nekoju malu psinu, a kod
fotografiranja skupnog, svaki onom do sebe načini roge iza leda da se fotograf prečevilji od smija
dokle knipsa. Kako im se samo dade, onako musavima po licu, osobito rudarima A svi iziđu iz
one rupe, stra za pomisliti, živi zakopati, pa odma nako garavi mašu lampašima, piju iz malene
flajke koju su spremili u žepu, od prije, zbiljam im se divim. Pa i onaj na visokom dizalu, mah ko
špekula, a mava ozgo, premda glava u torbi stalno. Ili željezničar u onoj silnoj žegi od ćumura
koji tura u peć, a isto mava i pozdravlja svakog šta stoji u polju, pa makar bila i obična krava. Još,
kad se urede, umiju i ljepo začešljaju, izvade papirić iz žepa i počmu čitati pjesmu koju su sami
sastavili, a jedva znadu svako slovo. Sta je ravno iz duše, to je najljepše, pa je 1 to njima sila, a
vidim da jest i da bez tog ne mogu. A još onom onolikom šaketinom uzme pa malja nešta na
komadu drva, premda sve po sliki krivo, i kuća, i djete, i konj, ali se on izdovolji i kašnje mu je
lakše. Znadu izvoditi i nekoji komad, svatko se obuče kako inače ne bi izašo na cestu, nariše
brkove i drugo, pak stane vikati jedan na drugog, stra za slušati, a nakon svega pane zastor i
poklone se. Baš su prava djeca, a vidi se da ih veseli, i još dođu nekoji fini ljudi na pozornicu,
dadu im značku, maleni cvjetak i knjigu, potpisatu od direktora. A nekom i veliki sat, zidni, skoro
da ga uruši. Najvolim kad je svestran i umije spjevati pjesmu, predsjednik je u mjesnoj zajednici,
a k tomu je član vatrogasnog društva u samom selu. Krasno igra šaha, divno malja, izrađiva
goblene, kad samo sve stigne, bog ga dao. Maleni brk, morabit da polude djevojke ondje, kad ga
vide. Još se ufa i jahati konja, premda ga je jednoč jedan bacio, grom ga sapeo, pa je osto malo
kljakast, ali njemu to ipak ništ ne smeta. Da nije ovog stroja ne bi vidila toliki naš svijet koji se u
nečemu ističe. Onaj skretničar na željeznici koji umije izvoditi na muntharmoniki svaku koju čuje
na radiju! Samo da mu ne promakne neki voz pa du! u željezni stup, ali valjda neće. Šta se tiče za
sastaviti deklamaciju, to bi isto znala ko i sve drugo u životu, jedino ako bi mi netko počeo prva
dva reda da znadem o čem, i u kojem tonu. Fala bogu, imade tolko riječi šta se svršavaju na isto,
pa kad se take dve poredaju, jedna u gornjem a druga u donjem redu, eto ti stiha i rime ko kod
pokojnog gospon Dučića, ako ne i bolje. Premila Rada Bjelica, žena vozač bez ijednog sudara,
koja iza toga groznog prevažanja svakakog naroda, od jutra do sutra, još smogne vremena da
napiše koju pjesmu o svojem i našem životu. Vidila bi ja i najvećeg pjesnika, skupa s gospon
Pandurovićem, ili kojim sad a nj im, da uz stalno šofiranje i natezanje sa ovom marvom od
publike, da bi postigli nešta slično. Lako je sjediti u krasno ureditoj sobi književnika, gledati kroz

prozor prama drveću u bašči, i iznavljati nekoje bedastoće o prolaznosti svijeta. A vidi ove cure,
niti sasma mlade, niti puno starije, baš na sredini, djevojke iz naše ličke korenike, koja se našla na
prestolničkom pločniku a da nije pokleknula ni jedan jedini put. Moja publika. Tolka žena krade
bogu dane, ja u svojeg auta trpam kolko stane, ministre, pjevače, krasne kavalire, koji na radiju, u
kavani svire, umjetnike s dugom, umastitom kosom, i nježne tajnice šta žure na poso, prekrasnu
gospodu što dođu sa vlaka, čudni svijet jurca od jutra do mraka, nekojeg u banku, na nogomet
druge, te šta su veseli, ubiti od tuge, svaki svoju tajnu pripovjest imade, ljubi neku tuđu, mešetari,
krade, sva u krasnom pelcu, taj skorom bez lača, u ništa od toga Rada se ne pača, prama meni
svatko fin što mi i prija, ljubezan skrajnje, jer žensko sam i ja, a mogo bi da me grozno šikanira,
da mi šta predlaže do čeg mi ni u snu, geltašn da nudi il ručerdu gnjusnu, samo jer sam svima
pažljiva i ista, taki poso ne bi menjala za ništa. I ne znam samo što rade te bene iz književnih
revija da ne bi potpomogli ovako krasnog stvora sa svojom kritikom, barem da bi joj proširili
krug njezine publike, a ne da mora sama i voziti i pisati i tiskati za vlastite novce i prodavati u
samom autu tu zbiljam divnu pjesmaricu. Kad bi znala boksa ili barem džudo, japansku vještinu
koja stvara čudo, ne bi se strašila ni najgoreg tata kojeg moram čekat pred bankom, kraj vrata,
dokle on šperhaklom raspazari sefa, il kockarsku rulju i njiovog šefa, podbule od onog groznog
alkohola, prehladite strašno, za svakog su kola, sa odurnom mačkom il opasnim kerom, moram
vozit svakog i svakojim smjerom, zato bi volila da se džudom služim, pa da sa svakime smijem
da se družim. Kad bi imala novaca. Što je sve fino. Kamo bi na ljetovanje. Kake muškarce volim.
Pogledajte vi samo tih naslova i tih slobodnih tema. Ta zbiljam ne preza od ničeg radi toga jer je
jaka ko i svakoji drugi muškarac, s obzirom tko je i otkale je. A čujte ovo. Pjesma o espanderu.
Velegradska čuda bez konca i broja, izum do izuma i sve stroj do stroja, mišaufl, bicikl, pa
šparhet na struju, telefon sa zvonom da se bolje čuju, vilica sa nožom da se može jesti, osobno
dizalo i taksi za sjesti, tramvaj sa šinjama za svakojeg smjera, premda nema niđe krasnog
espandera, dva drška a izmed njih uvinute žice, da okrjepiš tjelo i krasne mišiće, za muškarca ne
bi htjela niti čuti koji ne razvuče sto pedeset puti. A sad koju o vašim čajankama. Lude vožnje,
razgovori u tim, sve ja pamtim, samo kašnje šutim, stariji o ratu i vinu, mlađi o glumcima,
ludiranju, kinu, puno toga koje nisam znala, premetanja, pokore, skandala, samo slušam i pazim
signale, još mi treba globa i penale, jedino što radi neki vrag u meni, kamo idu, u ured il ženi, ko
da cjela svojta bez ikake stanke srlja izmed jedne i druge čajanke, što je bilo ondje, a što vamo,
svak razglaba, prepričava samo, to što je od onog, il od ovog čuo, grozno smeće, tajne, pa meni u
uvo. A onaj drugi, šta voli recitirati vlastitu pjesmu, glasno da ti popucaju bubnjići, i to tako da se
popne na stolac, pa otale. 0 djelovima puške, topa ili bojnog broda, i da je navodno ta puška
sama napisala o svojim preživljavanjima. Da volije da je u rukama našeg vojnika nego njiovog,
ako bi ju taj nekom nesrećom oteo. Da u njegovim uopće ne bi htjela pucati, nego samo u
njegovim, šta će reći u našim. I kako se samo sjeti tako nečeg, da me odma pođe zimica ozdola
do gore. Sto misli top dokle je na mrtvoj straži. Prije zbilja mislila da top ne misli ništ, a sad
vidim da da. Pa kaki je osjećaj željezne tice koja je u letu. I šta je najvažnije, sve od prve do
zadnje u rimi. To je ono. Inače bi mogo sastaviti bilo ko, a ovako ipak mora biti izobražen, barem
malo. Ko da je lako spojiti četri kitice, pa makar i o nečem najbedastijem. U tomu i jeste kunst,
da se nešta što je skorom ništa preobuče u puno bolje. Samom pjesničkom metodom. 1 taj da

nema smisla, niti dara, niti dunsta u pogledu pisanja. Pa koji onda imade. Najprvi od sviju, kako
po broju čitalaca, tako i po nutarnjim kvalitetama. Ja vam se dovoljno ne mogu nafaliti, vi si to ne
možete prispodobiti sa ničim, što je to i kako je to. Zbiljam nikad za nikad do sad, a morate
vjerovati da sam vidio puno toga i najbolje od najboljih. Taj njegov prokleti stil koji opija poput
najgroznijeg alkohola. I sve te nutarnje stvari koje uspije svezati jednu sa drugom, a ne da svaka
lamita za se, i da se ne bi znalo tko je tko u samom djelu. Izvana isto ko i iznutri, i šta se tiče
korica, i osobito šta se tiče hrbata. Teško preteško za držati, a kamo šta sve znači za daljna
pokoljenja. Ja od tog nemam ništ, ja sam uvjek bio nepotkupiv, ali ovo me naprosto frapira da ne
smažem dost pofale i onih epiteta koji mu stvarno pripadaju. Eto, kako se može nešta i faliti a da
ti ne pane kruna s glave. Radi čegft ne bi netko dobio i čisto pet, a ne samo te ovo, te ono, da ti se
smuči i šta si uopće sjedao za stol pa napiso tolko veliko djelo. Pa. đe još imade tako puno
dejstvujućih lica koja su sva jedno sa drugim u svezi, a niti da se pravdaju ili da meduse ne
govore, šta je i normalno, jer kad bi svaki šutio sa drugim, kaki bi to onda bio roman, sačuvaj
bože od dosade. I kako su samo svi izabrati, od malenog djeteta do najzadnjeg starca, isto i po
vanjštini, po pozivu i vjeroispovjesti. Jednom rječju, cjelo čovječanstvo u malom, samo što je u
formi pripovjesti. Neka vrsta našeg Don Kihota, samo što nije na španjolskom nego na našem.
Ali mi stari imademo barem knjige. Jadna dječica koja nemaju bauštajne i kupovne lutke, a
moraju se sa nečim igrati, jer život traži svoje. Uvjek se nekoji inđipot i među najbjednijima sjeti
pa sveže špagom glutu starih čarapa, i eto ti lopte za nogomet A onima sasma malim dosta je i
krepani miš pa da ga natežu cjeli dan ko najfiniju pupu. A da bi našli kaku prastaru kefu za kosu,
bez ijedne dlake, ili probuši tu rajniku, isto svezanu špagom, tuj su pravi majstori. Sva ona
grozota što sjede u dreku i kalu, i nemadu kruva, i curi im kiša za vrat, a bjedni otac samo jurca
na posuditom biciklu vamo i tamo, ne bi 1 našo komad misirače koju neće niti krava, sve to
zaboravim kad vidim te male huncute i njiove igračke napravite vlastitom rukom. Ja mislim da
ovaj svijet zbiljam ne može propasti jer uvjek netko smisli i najblesastiju igru sličnu šnapslu i eto
ti partije karata nasred ceste, za cijelo vrijeme štrajka, a oni glupi žandari samo nek se šeću i nek
im za viđaju. Prokleti film, šta taj sve znade i kuda sve ne uniđe. Čak i u najbjedniji pajzl sa
sedmero djece i malenim psetom, a svi spavaju u prevrnutom stolu. Ako ćeš jesti ono šta nemaš,
a ti najpre ustani, prekreni stol, pa eto ti. Niđe ničeg, jedino šta imadu na zidu Lenjina kako
govori, izderano iz nekih novina, i majku božju trojeručicu, pokraj. A da bi njima netko solio,
toga nema. Svi nanašaju sliku Karla Marksa, maljanu, koju je izradio isto jedan od njih, rudara, a
cjelo selo, i bake i djeca i stari, drže stisnutu šaku u zraku, ko da se drže za štanglu u tramvaju,
premda se nikamo ne voze, tko samo nauči te male vragove da se znadu igrati od jutra do sutra a
da im ne bude dost. Nikad umorni i nikad im dosadno. Ja bi već sto puta pustila sve k vragu, a on
ne, nego vječno skače preko te proklete špage ili se bavi oko špekula. Zbiljam im zaviđam. I to
kako. Ako ne zna jedan, čuje od drugog, a ovaj već trećem, i eto ti bande. Svak svaća i pravila za
igru i sa čime se može sve zabaviti doklen njiovi još bedastiji stariji stoje cio dan za pultom u
dućanu, ili prepisivaju nekoje svračije noge u kakom birou za prepisivanje. Pa sad usporedite šta
radi pametno djete a što glupa mater. Ono se barem zabavi i bude veselo, a ona cio dan natmurita
da ju je stra pogledati. A šta se tiče privređivanja, i mali i veliki privredi ravno nul nul. Što uopće
imaš od života u groznom gradu kad je puno ljepše otići u polje, razastrti deku s krasnim

sandvičima i čajom u termosici, još ako poneseš knjigu za čitati, mali jastučić, i da nema puno
kukaca koji ti gamižu po nogi, da te bog veseli. Ako je što za ljude, onda je to izlet. Ne znam
samo radi čega ga ne rabe puno više, nego stoje po tim ludim tvornicama i u uredima đe nema
nikaka posla, a već u banki ili na policiji, tamo moraju, i tko im je kriv kad se s otim bave. Zato
šta svaki čas može netko iskati novaca ili pomoć od policajaca, a da nji tamo nema, nego da su na
onoj deki s termosicom, ode sve k vragu. Jer što sve neće naučiti mladi skaut pod onim svojim
šatorom. To samo moja nesretna Danica da su bedasti, rabijatni, i da se tamo nema vremena za
čitati knjigu. A pogledajte na drugoj strani kako umiju upaliti vatru iz ničeg, skuhati ručak isto iz
ničeg, a i obraniti se od medvjeda sasma s ničim. Jedino šta su imali dobre učitelje koji su ih
instruirali u svemu, a đe su ovi sami naučili take stvari, to ne znam. Uopće svakoja skupina puno
koristi, kako dječja, tako i druga. Vidite te malene crnce koji stoje u redu da bi dobili tanjir pure,
ili isto ozbiljan svijet koji čeka da kupi nešta u špeceraju. Bilo da je u Češkoj ili crnoj Afriki,
svakoji taj red nekako združi čovjeka s čovjekom o komu prije toga nije imo niti pojma. Još ako
se taka stvar odulji, do podne će svakoji znati o svakomu više nego ja o svome šukundjedu. I đe
se rodio, i što radi, i radi čega stoji u tome glupom redu. Onda se uvjek nađe nekoji šaljivac koji
počme pripovjedati vicove i kvađati nešta s pomoću žepnog rubca, i eto ti tih nekolko sati prođe u
čas i u ništ, i već si na redu da dobiješ svojih frtalj kile riže ili čega već trebaš. Ali velim za djecu
da je puno bolje da su skupa nego svaki posebno, sa svojim šašavim roditeljima, i u obitelji đe se
svađe i gurmičaju po cjeli dan, i đe se ništa lijepo ne može naučiti. A tamo, i što je lav, i tko je
predsjednik, i kako funkcionira parni valjak. Ali nije lako ni uzeti pinkl u ruku i djete u naručje,
pa na onaj prokleti brod na kojem se izriga i šta si večero prije mjesec dana. Ondje, nit znadeš
njiovog jezika, nit imaš krova nad glavom, samo šta si poneo malenu rajniku da ti mogu sunuti
ajnprenčorbe još na samoj obali, da ne svisneš odma od gladi ko štakor. A bome, za koje vrijeme,
eto ti unovčio svoju rajniku, djete ostavio kod dobrog pazikuće na kratko, pa ovaj poso, pa onaj
poso, kad evo i vlastitog dućana i firme i fabrike, onda odeš pazikući i uzmeš djete koje je već
cijeli čovjek, i tako ti se stvori čuvena kuća Taj i taj i sin, i da ne znaš ni kako, ni otkale, ni na
"koji način. Tomu se divim više nego onome koji se rodio u svili i kadifi, ali je puno volio rulet,
pa cjelo to blago nesretnog oca koji je poginuo u autu kod jednog križanja, prorajtaš do zadnjeg
dinara. Što ćeš onda neg kod onog Taj i taj i sin, da ti posudi nekoje novce, a kašnje, kuda će te to
odvesti, o tomu da ne pripovjedam. Zbiljam sam uvjek prije za svakoji uspjeh nego za grozni pad
u bjedu, jer ono prvo svakoga veseli, a osobito toga koji je uspio. I tko je samo stvorio isto tako
krasnu spodobu kaki je seljak. Gradski je čovjek isto dosta dobar, pa i željezničar, dapače i oficir,
uza svu onu ljutinu i ko da frkće na svakog radi one svoje dužnosti, ali seljo, taj se umije i
nasmijati i pružiti nažuljanu ruku svakomu, premda mu ovaj i ne mislio dobra. A da bi netko znao
bolje orati od njeg, toga isto nema. Jedino šta mu je zimi puno zima, a po ljeti vrućo, šta ga bije i
toplo i ladno, i tvor i lasica, a nadođe i nekoji rat, pa zarad toga ne može uvjek biti dobar spram
kućanica na placu i da bi im dao svu onu svoju muku badava, nego mora i on zaguliti da imade
koju crkavicu za crni petak. A Danica, i to njezino vječno natezanje sa slugama i sluškinjama,
isto ispod svake kritike. Da su svi oni pokvareni i ljeni i nikaki, i da š njima čovjek imade tolko
okapanja, pa mu je bolje da sve svrši sam. Pa je 1 ne razumije ona kako je tima ljudima Unutri, u
duši. Cjelog vijeka moraju nekomu služiti, pred nekojima se klanjati, znadu se jedva potpisati a

kamo šta drugo, a ovamo, na njezinoj strani, i novci, i školovanost i sve. Pa đe bi oni bili i kamo
bi stigli kontra nas i prama nama kad bi još bili sasma poslušni i podatni do kraja. A kad još dođe
prokleti štrajk svi sjednu na pult, kako brico, tako mesar, pa kupi onda pol kile mesa ili se ošišaj
ako si pametan kako. Muški, a krpi lače, jer nema drugog posla. Dućan, a u dućanu ni žive
mačke, jer nemadu para za nešta probrati, sve kalfe i šegrti leže na pultu i zjevaju. Jedan napiše
da nema ništa za jest, metne to odzada, na leđa, pa izađe na cestu. Ko da će mu to pomoći, još mu
se smiju kuda god uniđe, a i smeta mu, jer zapne o vrata. Muški sjede na ulici i vrte prstima jer
nemadu posla, a lude žene nataknu šešire, pa se zapute pred kraljevu palaču da se deru, dokle ih
ne poliju polivači onim crijevom koje može srušiti slona. Pravdaju se po cesti i gurmičaju sa
policijom, dok ovi ne podivljaju i ne počmu ih mlaviti čime stignu, da onoj ne ostane ni jedan
jedini gumb, a sva plava od masnica, kad tako više voli. Ima i ljepših slika, kako rade u slogi i
miru po tvornicama i prodavaonama, samo ne znam kog vraga uvjek neki šegrt smije se ravno u
aparat, ko da je ćaknut, pa taki ostane za vjek vjekova. Svak izvađa šta mu paše, a istom Englezi,
to svijet nije vidio. Jedni ko prava gospoda sjede u kavani i ručaju najslasnije pečenke, a drugi se
skinu sasma goli i počmu hodati i govoriti u prilog nudizma, što je za mene glupo da gluplje ne
može biti, barem da dobiju upalu pluća, nego neće na vraga ništ Nekoji zajaše bicikl, čak dva ili
tri na istom, tolko puno imadu pedala a šta su kašnje znojavi ko konji, to je druga stvar. Nek se
samo napiju ladnog piva iza toga, galupirajuća im je pisana, ne spase ih ni najbolji lječnik. Pa baš
se ne moraju slikati ni sve te babe šta su smislile dobrotvorne čajanke i sakupljanje priloga u
korist sljepih, ter sjede nasred ceste i moljakaju ljude koji se žure za neku crkavicu. Pa ne može
taj uvjek nad poladinarac koji je baš neđe zametnuo, osim toga mu je preša u dućan, a da im
dadne u krupnom šta imade u lisnici, nije ni on pao s kruške. Zbiljam šta se sve ne izvađa po tim
cestama, namjesto da svak ide kud se zaputio, neko u banku, neko u crkvu, a neko Iječniku da
promjeni ferband na nogi. Samo se odnekud stvori rulja, pa jedni dižu u zrak skupitu šaku, a
drugi posve raširit dlan, moraš biti pametan da znadeš koji su koji. Svi isto rabijatni, svi u istim
odjelima, uvjek srednja žalost, pa tko je onda kontra kojeg! Što taj svijet ždere kad počmu
štrajkati, sam bog zna. Niđe ni zadnje ljupine, ni ćuko ne može naći što za glodati, a oni se
kapriciraju da neće, nego da im se povise plaće, a gazda ne da jer zna da će ovaj prije ili kašnje
morati nanovo pokucati na njegova vrata. Nije ni to lako, ostaviti svoj posao u dućanu ili za
šnajderskim pultom, pa svi skupa u onaj grozni autobus za ići po gradu i razbijati šajbe, ili vikati
po haustorima kontra Židovima ili kojoj drugoj feli. Jer mogu i ovi drugi imati isto koji komad
drva u ruki, ili željezni lanac, a ne samo ti. Tuj se stvarno mora pokazati nekaka kuraž ako oćeš
ostati na svome mjestu, a ne da ti netko podropi kapu ili podere rukav. Što će ti reći brižna mater
ili žena ako joj se vratiš u tome stanju. Badava njoj što joj doneseš nekoju brazletnu iz razbitog
izloga, kad ti gazda tom prigodom izbije oko ručkom za zatvaranje rolete. Tko će onda njoj
naknaditi tvoje oko ili slomitu ruku. Zbiljam se svatko mora paziti u velikome gradu, kako u
miru, tako i u svakoj drugoj fertutmi, jer treba živiti i nakon toga, a o ovome malo ko vodi
računa. Po tim prokletim gradovima, stvarno, malo-malo pa prekrenu tramvaj pun ljudi, pripucaju
na banku ili porazbijaju sve prozore na ministarstvu, a ti onda budi ministar, kad moraš sve to
naknaditi iz vlastitog džepa. Puno je ljepše na selu, đe jedino moraš paziti da ne paneš u bunar, da
te ne probode krava, ili da te ne nađu oni isti iz grada koji prekreću tramvaje, jer bude da isti

zalutaju i na selo, pa onda ispane još i gore. Svakako moraš kazati odmah da si za nji, i istaći
njiov barjak, a ne slučajno nečiji drugi, ni za boga, jer to bi te koštalo glave. Ipak su i ovi sa
najvećim lancima u rukama i groznim letvama, i u onoj njiovoj drhtavici, ipak također ljudi,
samo ih je nešta naživciralo, a kad ih prođe, sve će biti opet dobro ko i prije. Jedino da im dadeš
malo za pojesti i popiti, koji komad kobase i nešta rakije, pa da vidiš kako će se razveseliti ko
nitko njiov. Čovjek je taki, traži svoju zadovoljštinu, a kašnje može biti ko janje, samo da
preživiš doklen se još nije smirio i dok ište svačiju krv. Radnici, mili druži. Nećemo vas mi
ostaviti na cjedilu. No samo bi im još to trebalo. Poštivaju onaki grozni rad. Ujedinite se, to je
zbiljam pametno. Šta bi svaki sa sobom, ništ! Jedan ko nijedan, nego uz druga drug. Sviju
zemalja. Znadete da sam se sva naježila. Zar vam nije ljepše skupiti se u kakoj praznoj hali, pa
nek se onaj šta je pametniji popne na tu kištru od sapuna i nek reče šta je svima na srcu. A ne da
bi sjedili u birtiji i natezali flundre koje su jedna do druge zarazite, a osim toga svakoj fali onaj
najvažniji zub, odnapred. Bolje je neka upanu i grozni žandari, pa nekojeg i natuku tim svojim
ručerdama, nego da ne znaš ništ od onog šta govori ovaj s kištre. Jer nije ni on pao s neba, nego je
prije toga pročito svu silu pametnih stvari iz jedne male knjižice koja može stati i u žep, i u
cipelu, i u rukav, da je ne bi netko spapčio za kojeg nije. Stvarno pomno slušaju. Prvo radi toga
što nemadu svi te knjižice, a osim toga ne znade svaki ni čitati. Jedan za sve, u tomu je stvar. Mi,
vaši druzja i bratja, mi i vi, mi s vami, vi s nami. U tomu smislu. Ruski, da te svatko razumije koji
je radnik. Nešta i njemački, premda oni se odma razočaraju i pređu na drugu stranu. A osim toga
su disciplinirani. Gospodo radnici, marš u svoju tvornicu i da mi se niste micali. Auisten i te
stvari, a oni, zbiljam, ko najpravija gospoda, ravno u tvornicu, zasuci rukave, pa rintaj ko zvjer.
Samo radi toga šta im je gospon žandar reko, gospon radnik idi radi. Kako bi smio da ne bi
poslušo. To za njega ne postoji, niti u snu. I kako su se uopće sjetili da se organiziraju u stranku i
kako je to provedeno. Da su pročitali u nekakim stranim novinama šta je bilo u Petrogradu, pa je
jedan šta je pometao u nekoj brijačnici reko kako bi i ovdje imali kome prerezati vrat prigodnom
brijanja, pa da navodno ispane nesretni slučaj. Da ne velim kako su svi, kao mladi ljudi, išli na te
tišljerske čajanke i drugdje, sa curama, pak onako, u hofiranju, od tih cura čuli za ovo i ono, šta ih
je puno zainteresiralo. Cure iz dobrih obitelji najrađe opet vole na zabavu tišljerske omladine, jer
su momci svaki od dva metra, a kaku ruku ima, to samo one znadu. Tako su oni od tih cura čuli i
za Rusiju, i za Bakunjina i za Natašu Rostovu. I šta veliš kad se u takoj glavi sve to pomješa, a k
tomu još i sama cura ljepa ko upisata. Ter on rekne svojemu kolegi kod stroja, ovaj se zaveže pa
čak i svojem poslovođi, i tako, malo-pomalo svi saznadu sve, i urote se za tili čas, barem njih pet.
Što sve nema jedan velegrad da bi se razonodio običan svijet, i kino i kazalište i kavana puna
veselog naroda, premda je meni jedna od najljepših zabava kad se digne podijum nasred trga,
izvjese barjaci, cvjeće i slike kojekakih velikih ljudi, a onaj jedan, isto tako velik u svakome
pogledu, počme govoriti rulji, okupitoj sa sviju strana. Volik bi viditi tko bi išo u glupi kino ili
među najgore pijanice po pajzlima, a da ne čuje šta umije taj kazivati od jutra do sutra ko navijen.
Samo deklamira i udara šakom po onom pultu, a tuj i tamo se obriše rupcom jer je sav znojav i
popije čašu obične vode. To mu je sve. Jer smije i on predanuti za pol minuta, a da mu se ona
publika dolje ne počme razilaziti kud ne treba. Radi toga mora stalno imati nekoju novost za
saopćiti kao nekake žive novine, osim šta su još i fraj i ne moraš naprezati oči, nego samo slušaj.

Pogledajte ovo, čujte sad još i ovakovu stvar i zamislite što se dogodilo tuj i tuj. Istom si htio
iskrasti se i otići nekojoj curi ili na kaku čajanku trgovačke omladine, a on te nanovo podirne u
najosjetljiviju žicu. Ko da bi čito fundroman pa da ga ostaviš na najnapetijem mjestu. Bome,
nećeš. Dragi sugrađani, drugovi i braćo. Već sam taj njegov način da svakomu stisne ruku, barem
u mislima i na riječima. Odma te sustavi i ukipi tamo đe si. Pazte, ovamo. Ovo šta sam vam sada
htio reći, niste čuli oikad i od nikog. Pa kako bi to ispustio. Što ćeš ispripovjedati doma
ostarjelom ocu i brižnoj materi. I šta je najvažnije, svakoja njegova priča i svaki navod tiču se
uprav tebe lično i nikog drugog. U tomu je stvarno pravi vještak, đe mu samo sve stane u onu
malenu glavicu na onom velikom tjelu. Puno uživam, kako u tomu šta kaziva, tako i u njegovome
izgledu koji se zbiljam ne može prispodobiti sa ničim. Takih dva nema niđe. Mi smo rješili da
vam priuštimo nešta posve nova, čega još niste vidili niti u snu. Ufamo se u uspjeh samo radi
toga jer očekujemo vašu pripomoć. Iz ničega, sve. Dolje ono, ono i ono, živilo ovo, ovo i ovo!
Čujte, počujte, trgnite se ako boga znadete! Poslušnite kako vjetar duva i otkale, omjerite njegovu
snagu pa nam se onda javite. Mi ćemo samo regulirati vaš osobni bjes i druge nedaće kojih je
zbiljam puno. Mi da zabivamo trn u zdravu nogu? Nama nije do nekake plaće ili da bi imali
uredne prinadležnosti. Nitko od nas neće otići u mirovinu radi toga jer ćemo se žrtvovati kao
mladi. I kako samo stigne svakomu odgovoriti, i nesretnoj ženi sa sedmero djece, i crnom Cigi, i
selji s vra brda. Imade puno i blesastih pitanja, radi čega ide ura, i što će nam pet prsta na ruki i
tomu slično, ali to njega ništ ne smeta, nego samo sjedne, namjesti očale, gleda malo sa strane u
jednu knjigu, što opet ne vidi niko osim mene, te onda samo razveze. Zato i zato, radi toga i toga.
Pa onda budi tolko bezobrazan da ga nanovo pitaš to što ti mora biti jasno, inače si stvarno
zaslužio da dobiješ pljusku. Komu što smeta, koga što žulji, i da bi mu netko nešta naudio. Ne
garantiramo, ali ćemo učiniti sve od sebe, što je u našoj moći. Pomoć u nevolji danju i noću.
Samo okrenite naš telefonski broj koji zbiljam može zapamtiti i maleno djete. Sve ista cifra,
jedino trebate znati koja je i koliko puta. Ako vam mi ne pomognemo, ne znamo ko će. I to bez
ikake naknade. Nenaplativo. Mi smo samo lječnici i pravnici i članovi socijalne skrbi. Vi ste svi
naša djeca a mi vaši brižni roditelji. Jedino nam morate vjerovati, jer ako ne, onda ćemo izgubiti
svaku volju. Mi da bi vam lagali? Pa što to nama treba. Mi samo želimo da vam razjasnimo što
nije jasno, i da zorno prikažemo što je zglutano u glutu. Ono odzada izvući naprijed da svakomu
bude jasno. Nama ni iz žepa, ni u žep, nego za vaše dobro. Ono šta najviše volim kod tih
govornika, to je ono njiovo strpljenje. Ne da bi, čim izađe na taj krasni balkon pun cvijeća, pred
tu rulju koja zbiljam ne zna što će od pljeskanja i mavanja, ne da bi on odma kazo sve što je
smislio, pa ajd zdravo. Kolko samo on ima živaca da pričeka doklen se svi izdovolje dolje na trgu
od pjevanja i silnog veselja, pa istom onda digne šaku i sve se umiri ko mrtvo. A i tada ne veli on
ništa na prečac, nego kako je ljepo vrijeme, kako je sretan šta su svi veseli i zdravi i tomu slično,
a istom kašnje, malo-pomalo, dođe do onog najvažnijeg, koje ima zabilježito na jednom papiriću
u gornjem žepu, đe drži isto tako krasno čistu bjelu maramicu. Ja bi dala ruku u vatru da bi on
znao o tomu glavnom kazati i bez ove ceduljice, ali i sami ljudi koji slušaju vole kad on izvadi taj
papirić, jer su istom onda sigurni da je to najvažnije u cjeloj govoranciji. Onda ih on opet malo
pusti da plješću (jer je prije toga reko nešto puno glasno i lupio šakom o ogradu), pa ih samo
gleda pun zadovoljštine kad sva ti da su uprav to htjeli čuti šta su i čuli. U tomu i jest cjeli kunst

kod govora, da svakom reče ono šta on zna i prije, samo voli da mu ovaj osobno potvrdi da je
tako. Pa neće ih valjda strašiti nekakim stvarima za koje prije nikad nisu čuli. To ne. Nego ono
šta svaki kaziva svojoj ženi prije nego će leći, ili djetetu za stolom, ili starom djedu kad ovaj
nešta šundra pa ga moraš opomenuti, uprav to veli i ovaj s balkona svakomu od njih, samo puno
pojačano i uz pomoć lautšprehera da odjekne po cjelom trgu, pored toga šta istodobno prenaša i
radio. Ja sam prije mislila da samo glumac koji glumi da mu je umrla mater, ili da je puno
zaljubit, zna tako mavati rukama ili se vatati za srce, ili pokazivati cjelom šakom nekamo prema
istoku ili zapadu, šta nije ni važno kamo, premda svi u hipu pogledaju onamo kamo je pokazo.
Ma šta znade glumac prama tome s balkona! Niti sluga. Kolko ih samo ima da u fićukaju sa
zadnje galerije da nije za ništ i da ide doma, i neka pusti na pozornicu boljeg ili barem ljepšeg. A
tko bi ovomu fićukno makar i iz zadnjeg kuta, dolje, u publiki. Taj se još nije rodio. A nema niti
zašto, jer sve šta se događa, tuj na balkonu, i ljepše je i napetije nego nekaki blesasti komad u tri
čina đe ne možeš povezati niti kraj s krajom, niti znaš radi čega je ona djevojka bolesna, niti tko
joj je zapravo otac od ove dvojice sa sikirama. Ako bi se mene pitalo jedino šta H bilo za
kazalište, to je ovaka jedna govorancija o svemu i svačemu, a ne kojekake maskirane flundre i
jopci koji se puno zanašaju, uvjeravaju nas da su svi skupa jedna nesretna obitelj, a zapravo jedno
drugom nisu ništ, nego kolege. A gledajte što ovaj veli. Najpre kako nastane grom, ili iz kojeg
razloga pada kiša, samo radi njezine vlastite težine pa zato mora neđe pasti, a ne da bi ostala na
pol puta od gore nadolje. I premda znadeš to još iz pučke škole i iz najprve čitanke, opet ti je
drago za čuti tu zgodu iz njegovih usta. A kad se samo pojavi u tom prugastom odjelu, sa štapom
u ruki, pa kad se nakloni, a istom kad počme trkati one kugle po zelenome stolu, to je onda
zbiljam milina za gledati. Kugla i njezin značaj, kao i radi čega je okrugla. Usporedba dvije iste,
od kojih jedna bjela a druga crvena. Kako ih gurnuti da obe propanu u rupu na stolu, samo svaka
sa obratne strane. Stol bi bio dobar i za svečani ručak, samo da nema onu groznu visoku ogradu i
one rupe. Đe bi stale vilice a đe tanjuri. Nakon toga frtalj sata o pušenju, isto poučno. Najpre
izvadi krasnu dugačku cigaretlu iz zlatne tabakere, onda fajercajg koji se odma upali, a istom
onda pripali i dobro povuče. Tko nikad nije niti zapalio, propušio bi za tili čas. Tolko gustiozno. I
ona kretnja rukom ko u najljubavnijem filmu. Kako pušiti i radi čega. Cigaretlu, tompus ili uz
pomoć lule. Šta se mene tiče, najprije za lulu, radi onog držanja kojeg imadu samo detektivi i
pravi sportsmeni. Uvjek voze auto, zagrte najljepšu glumicu, a onda iznenada izvade još i lulu i
otpunu ravno u gledalište. Da me nije stid, i kad bi imala lulu, i da mi još netko pripali, i sama bi
povukla koji dim radi probe. Poučno i zbog toga šta prikazuju od čega se što sastoji i kako je koja
stvar sastavka, pa se kašnje na bojiš, bio primus na špirit ili grozna handgranata. Osim toga, svaki
koji predaje o ovomu ili onomu, uvjek sa svoje strane divno elegantan, začešljan i feš, a ne da bi
bio debel, razdrljit, ili sa umastitom kosom. To zbiljam ne. Danica se tolko znade istresati na naše
spikerice, te ovo joj ne valja, te ono, a nitko im ne prizna što je, i onaj zbiljam krasni izgled. U
životu sve puno musavije i grđe ali barem ovdje sve kako valja i zato prija svakomu, osim ako
nisi nakrivo nasadit ili da si baš usto na ljevu nogu. Kako hodati ulicom a da se ne strkneš sa
nekom benom koja ne gleda preda se, nego se zabuljio u izlog ili čita novine. Što mu imadeš
kazati u tomu slučaju i kakim sve izrazima. Kako preći cestu a da te ne uruši strašni tramvaj ili
špediter pun ugljena, nakon čega te ne mogu ni sastaviti. Kako sjediti u društvu,a da ti se ne vidi

podrapana čarapa koju uvjek moraš sakriti malo duljim nogavicama, osim ako ti i nogavica
nemade rupu odzada, od neke blesaste vožnje biciklom. U kojoj odjeći ići na rendes sa
djevojkom, u kojoj otići ubiti nedužnog medvjeda, a kako ako si već tolko zakacko da se moraš
ići ženiti. Sve tanko-potanko, da znadeš đe ti dođe svaki bug i svaki mašn, jedino ako smogneš
peglu i ako ti imade tko taj mašn zavezati. Gledaj ti samo njih! Nije im dosadno stoput se
okrenuti i ljevo i desno, samo da možeš doma skicirati i iskopirati taj šnit dokle su još na sliki.
Bome, samo ako imadeš singericii, nešta materijala, i ako si brz na risanju, eto ti modela sa kojim
možeš otići kako u zološki vrt, tako u svakoju posjetu, a da te ne bude stid. To isto i kroz istoriju.
Kako se odjevala Pankrustica, sifražetkinja, kako gospojica Kolontaj iz ruske revolucije, a kako
Greta Garbo u svojoj najboljoj dobi. Od Francuskinja princeza Ponjatovski i ina dam Alfonso.
Čak i Tomasica, koja je zagutila svu silu nedužnog ženskog svijeta. Odora na stratištu i kod
pobune na nekome brodu. Svude se moraš nositi ljepo, radi onih uslikavanja. Što bi inače rekli
kašnje. Nadalje o vladanju. Što i kako ako si mutav a oćeš kupiti nešta u dućanu. Ili da bi se penjo
uža stube, a nemaš pol noge. Ili kada bi bio sljep, a oćeš znati što je u nekoj knjigi. S pomoću
prstiju, dobre štake i vjernog čitača. Tko je samo imo tolko strpljenja da igra i gluvog i kljastog i
sljepog po onim stubama i onim dućanima, to je zbiljam požrtvovno do skrajnjih granica. Što i
kako, ako bi ti bilo dosadno. Također krasno odglumito u onoj sobi, i sa onim naživciranim
čovjekom koji je stvarno za žaliti. Samo se ušeće ko posran golub od zida do zida, pa počme
zavirivati u najdolnje ladice, ovdje ništ, ondje ništ, kašnje sjedne, pripali cigaru, odma je ugasi,
nanovo skoči, ode telefonirati, odanle samo dumi, nema nikog, opet počme nanovo prekapati po
ormaru, turati ruke u žepove, ko da bi htio naći nekoju cedulju, a da će baš na njoj biti nekoja
uputa što bi sa sobom, posije legne na kanabe, ali ni tuj nema mira, ko da je lego na rajsnegl,
tolko skoči uvis, stvarno kad ne bi bio glumac, ja bi se strašila da će onaj čas otvoriti prozor i
skočiti sa trinajstog kata u rijeku. I da nije one gospojice koja uljudno pokuca i donese mu
škatulju sa čovječe ne ljuti se i dominama, reketom za ping-pong i vrećicom bronhi bombona,
bome ne znam što bi i kako bi svršio. Onda opet ona počme objašnjavati svaku od tih igara, svrhu
radi koje se rabe i sa kojim pravilima, iz čega odma možeš naučiti i kako bi švindlo, samo ako
imaš srca i ako ti ono u duši ne da da izgubiš niti jedne partije. Već iz toga kako se onaj komu je
dosadno ozario, kako je počeo ljubiti ruku krasnoj gospojici, vidila sam na čemu smo, a kašnje će
možda i skupa sanirati, ali to je posve njiova stvar. I jopet onaj s bilijarom. Da nije vic u tomu da
samo gurneš štapom onu kuglu, to da bi znala i njegova baka. Nego u tu jednu kuglu, ova u onu
drugu, crvenu, a istom ta u treću, koja mora unići u rupu, tamo, s druge strane stola, u kutu. Da
samo tako vrijedi igra u slučaju da se kombinira, a ne lupati kako koji stigne kojim štapom po
kojoj kugli, jer da to vodi tomu da će se među sobom prije potući tim istim štapovima do kraja.
Taj me uvjek razveseli kad nanovo rastumači, a ja nanovo zaboravim pa mi uvjek novo. Ono što
je lošo kod te proklete igre, to je onaj pognuti stav i ono stalno stojanje na nogama. Pa je 1 to
neka gospodska igra za zabavu najprominentnijih osoba, ili vražji rad ko da si ložač na željeznici.
I kako se samo sav pretvori u taj štap, sav se ukipi ko ćuko kad vidi zeca, a istom onda, ne znaš ni
otkale, gurne ga nešta odzada, i već je pogodio i crvenu i bjelu kuglu, osim šta je urušio
znatiželjnu gospodičnu koja se naviriva odzada, jer oće i ona viditi šta se radi na zelenome stolu.
Zbiljam vještina i tolko uspjeha jednim jedinim potezom. Nema tog pjevača opernih arija, niti tog

ministra vanjskih poslova, kad prima svojeg kolegu iz druge zemlje, da bi bio tolko spretan i da
bi se tako naklanjao svakih pet minuti, ko što su ova dva sa štapovima. Oni su za mene najprvi,
onda istom dolazi glumac Gari Kuper, pa iza njega predsjednik Vilson kad potpisiva mir za cjeli
svijet, a za tili čas ga trefi šlag za samim stolom. I kako samo znadu tko je pobjedio kod te zgode,
-kad su već sve kugle, i crvene i bjele, nestale u onoj rupi na stolu, pa tko će pamtiti koji je koju
gurnuo unutri, a nije se lako sporazumiti kad svakoji drži taj grozno dugački štap i kad su svi
naživcirani do zadnje mjere. Volim gledati više radi onog kašnje, kad je cjela igra gotova, nego
samo ciljanje kugle štapom, što je puno monotonije. Da ne uniđe redar i žandari, a i sam učitelj
biljara, koji nam sve tumači, bilo bi i izbitih oka i prebite hrptenice, a ovako ne, i ti isti mogu
nanovo i sutra se natjecati, kad su već tolko svladani u sebi i kad im ne dojadi. Nadalje, da kad
grmi, ne stojiš pod drvom, a kod kiše, da je na cesti blato. Krasni savjeti, pa tko ih se želi
pridržavati, bolje za njega, a tko ne, sam si je kriv. Da ako prekreneš levu cipelu na desnu nogu i
obratno, da ćeš pasti na nos, a ako svaku na onu koja joj pripada, onda ne. Mali savjeti, puno
koristi, ko i u svemu. Radi čega, nije to nikaki sram, svak se mora naučiti slati depešu, ispuniti
nekaki račun ili telefonirati rodici da joj je muž pao s trećeg kata. Zar to nije ljepše nego da se
vavjek iskazuju dve iste glumice o svojim zgodama i nezgodama, a to se nikog ništ ne tiče nego
jedino njih. Bilo bi nekad dobro pokazati i kako treba držati očale, a osobito nešta kompliciranije,
kao, na primjer, uporabu flajšmašine. Da je toga negda bilo, ne bi strado naš pokojni Lazo od
glupave mušterije koja mu izmeljala dva prsta. Pa nož i korist od istoga, kako za odrasle, tako i za
djecu. To zbiljam i pokažu, od onog kako se oštri pa doklen ne zakolju svinju od petsto kila pred
svima. Stra za vidjeti, ali nek znadu prije nego odu u kaki rat. Isto i vadičep, a ne da bi upropastili
krasni štempl, od čega mi je uvjek muka kad vidim. Ili voziti bicikl, igrati domine, prevažati se
dresinom, pa čak i ako si tolko lud da bi si istetoviro njezino ime na ramenu, a kašnje što ćeš s
time. Ona se udala za cvjećara, a na tebi to glupo ime, i još k tomu cvjetnjak s kaktusom. Ko da si
ti taj cvjećar, a ne on. Da svak znade kake su posljedice, pročitaju i nekoliko očajnih pisama od
tetoviranih luda, pak svako prije razmisli. To kolko on imade načina i živaca da govori sedam i
pol sati iz obične bilješke zapisane na zadnjoj strani škatulje od cigaretla, koje osobno uopće ne
puši, to je jedna milina. Ja razumijem da je on nekaki glumac, ili da je prije, ko mali, predstavljao
nekog vraga u diletantskoj družini, ali nije, to svak veli. Nego mu je taj dar zbiljam od boga, da
umije govoriti ko iz knjige, a niti tu knjigu imade, niti taka knjiga uopće iđe postoji. Otvorim
četvore oči, pa ipak ne mogu dobro viditi što ovaj mešetari tim svojim rukama po onom cilindru,
bog ga ubio, i što sve iz njeg ne izvuče van, ko da je čitavo bure, a ne obična kapa. Morabit da
mu nekoji vrag tura ozdol sve one race, mačke, zecove, golube, cvjeće, kišobrane, rupce, noćne
lonce, šnekestn, avan i tučak, pa onu dugmad, konce, lopte, nekake zamotuljke, prsten, očale,
onda još jedan drugi cilindar iz ovoga i sve jopet nanovo, a nakon svega podigne tog đavla i
metne ga na glavu, a ondje na stolu nikake rupe, niti da bi mu se prolila po glavi ona jaja i
izmilile sve one tice i druga zvjerad. Pa nije se on badave vježbo doma pred ogledalom uz pomoć
najboljeg glumca koji mu je bio od velike koristi. I kako će stati na taj balkon, i kako će se
nakloniti, a osobito nakon prvog aklamiranja. Isto i u pogledu odjeće. Ne možeš govoriti i
najpametnije ako si u nečem sivom i neuglednom, bez i jedne zvjezde koja blica, i koju može
viditi seljo iz zadnjeg reda. Taj šta je ostavio plug i nenaranite svinje, ili onaj kome stroj još uvjek

posve sam radi u tvornici, pa neće ti on doći a da se na tebi barem nešta ne sjaji. To je zbiljam
kao najnapetiji komad u kome imade tolko puno opasnosti od zlikovaca i željeznice koja se ruši u
provaliju, a kašnje ipak sretni par uniđe u crkvu i vjenča se. U tomu je cjela ta tragedija koju
izvađa jedan govornik, a mora ga to zbiljam puno koštati kad ga vidiš posle da je znojan i iscrpit
ko da je prepilio najdeblju bukvu iz najveće šume, ili preplivo kanal Lamanš. Šta me je
iznenadilo, to je kad sam opazila onog negdanjeg balu Trkulju, koji se potipo po svakojoj kavani
s našim nesretnim Lazom, a sad imaš što i vidjeti, glavešina i pol, nitko ne bi reko. Tomu se
uvjek vidile čarape, tolko su mu lače bile kratke, a i na čarapama uvjek krumpir odzada, nitko ga
nije imo ni pokrpit, a kamoli što. Lazo mu pokazivo i šta je dobro i šta nije, bog mu dao, a on,
najpre za pultom po gvožđarijama, a bome nakon rata, odma bio šef te iste negdanje radnje, pak
sve više i više, i eto ti ga sad u novom odjelu, od istog i lače i kaput, još i crni gumb u zapućku,
biće mu tko umro, krasno očešljat, naočale, kravatla izvana, rubac štraftasti viri mu iz gornjeg
žepa, a prije se nije umio ni obrisati kod hunjavice, nego sve dlanom, kolko puta mu rekla. A evo
radi čega volim Trkulju kod tih njegovih govora. Ni za majku božju da bi se on sa nečim šalio, ili
da bi u tomu bilo išta neubrojivo, ili da bi trkao taj mikrofon ispred sebe, češo se po nosu, briso
rupcem, iskašljivo se, a mogo bi sve što oće, kad su mu već dali govoriti. Ne. Samo ozbiljan,
uvjek nekako napet, ko da će taj čas buknuti nekaka vatra, sav se ustrudi da pročita sve šta je
napisato na onom papiru, i čim prije završi pa da pusti i drugog. Kad pomislim od onog cmolje i
nikaka dečka, ovako krasno discipliniran, strog, pravedan i za puno kazati. A što bi tu i bilo za
smijati ili nekoju šalu, kad kaziva samo o najozbiljnijem i najopasnijem, oćemo li imati kruva i
oće li biti nekojeg prevrata. Tuj nema vicova, i volila bi viditi nekoga da se s otim šegači i
bentači. Moram priznati da ima i Danica u nečem pravo, samo joj neću kazati, jer će mi se popeti
na glavu u onoj svojoj slavodobitnosti. Jer i mene smeta, samo neću reći, kad čovjek govori onoj
rulji, pa se usred toga počme češati tuj i tamo, ko da se ne može suzdržati tih pol sata, nego je
našo baš kad će. Srećom, narod je tolko udivit onim što čuje da to i ne vidi, samo nas dve
prokletinje, koje kutrimo od zore do noći i imademo preko mjere vremena, nama zapane za oko, a
ne bi smjelo. Ili da bi se za to vrijeme češljo malenim češljićem kojeg drži u rukavu, ili namjesto
kravatlu, ili popravljo zbiljam krasan jedan prsten na ljevoj ruki. A šta je skrajnje, to da bi
pogledavo na sat, ko da imade rendes na ćošku, pa se mora žuriti da svrši što prije s tom masom.
Ali to je stvarno malo prama onomu šta on donaša i iznaša, i nije niti ljepo tražiti dlaku u jajetu,
koja, i ako je ima, puno je mala. A i ti glumci, šta moraju izdurati, stvarno junaci. Gnjapaju ih bez
ikake sućuti, guraju u ladnu vodu, a kad im dadu na filmu nešta pojesti, to ili je iz neke mase koja
se ne jede, ili srču iz sasma prazne šalice, ko da je najfiniji ruski čaj. A uza ovo, osuditi su da
melju svu silu onih bedastoća koje uopće nemaju veze sa radnjom, nego da su to neke navodne
uspomene iz njiovog djetinjstva. Te kako se ustrašio od mraka, te kako joj je umrla mater u
njezinih pet mjeseci, te kako ju je očuh izmlavio u prvom razredu pučke škole, pa je ona taka
samo radi toga. Jer da nam to ne saopće u vidu nekaka razgovora za šankom, koji uopće ne
interesira onog drugog komu govori, ne bi imali pojma radi čega se tuku ko zvjeri u toj birtiji i
zašto je glavni glumac cjelo vrijeme naburit ko vrag na sve i svakog. U biti dobar ko kruh, ali ga
ne razumiju. Imade novaca više nego Rokfeler, ali to njemu nije ništ kad ga ne ljubi ona
stenografkinja koja radi u banki. Toj tici ljepše se vozati na biciklu sa kolegom iz gimnazije koji

muca, nego da bi se izvezla s bogatašom na jezero iz sna. Sav onaj nutarnji raskol i one birane
riječi koje nitko ne razumije! To nekakav njiov jezik iz internata, koji već onda bio zabranit.
Kašnje se samo još više iskompliciralo. Danas kino ne može gledati svaka šuša bez ikake
naobrazbe. Uvjek pomenu tolku silu imena iz naučnih krugova sa kojima su oni na ti, a mi ovdje
gledimo u kut od srama. Kašnje se sve razjasni ko je ko, i radi čega se upliće u samu dramu
između bankovne službenice i milijunaša, ali onda je već proso voz i ne znaš više što je bilo
naprijed. I to šta se razjasni, uvjek je na nekakom brodu, u vrijeme karnevala, i dok oni detektivi
pucaju iz mašingevera na posve nedužnog obalskog radnika. Jer radi čega je imo bluzu groznog
ubojice na leđima, radi toga je i ubit, a da nije kriv ni zere. Poučno i izvan filma, koji uvjek
naučava što ne valja, jedino ne znam kako bi to izbjegla. Dugo nisam svaćala što se događa u
opernoj umjetnosti iako uvjek napred rastumače tko je kontra komu. Dok nisam sama prepoznala
da siromašni umjetnik veli barskoj igračici daj mi leba, daj mi vode, jedino što je to u pjesmi.
Namjesto naravnog govora, ono turlikanje koje je nekad stvarno krasno, jedino što ne razumijem
u čemu je vrag. Istom kad sam vidila kako operska diva sječe onaj kruh i natače onu vodu, onda
mi se vratilo u pamet što je drvodeljac iskao. Kraj tog šta pjevaju, još je sve i u rimi. Osobito
dobro za nagluhe, jer s pomoću jedne riječi svaćaš onu drugu, s obzirom da se poklapaju. Vražji
umjetnici. Uvjek imitiraju da ne znaju što će biti kašnje. Jako iznenađeni kod pojave nove osobe.
Navodno promisle što će reći, a onda izlanu to šta znadu napamet. Svaki čas nešta otežu, jer da
nisu sređeni. Ili da su sipljivi i stari, iako točno znam da je obratno. Uvjek ih puste da se prikažu
u najgorem svjetlu, jer to prevole. Uživaju da su musavi, da hramlju i da im je prebita hrptenica.
Izdramče dozvolu od upravitelja kazališta da mogu baliti na jednu stranu usta. Sami si zatvore
jedno oko, jer da ih onda puno više vole ti iz prvog reda. Meni također najdraže kad umiru, jer i
oni u tomu uživaju, a ja zato jer je gluposti došb kraj. Kao kad nekoji drži govor a imade nogu u
gipsu ili flor preko rukava, jer da mu je poginula punica, a i on je istom prigodom teško ranjen.
Onda moraš sve zorno slušati jer nije ljepo da si takav spram ranjenika koji je u koroti. A osobito
to povjerenje. Ja da sam neiskren u pogledu vlastitih osjećaja? Niti jednoć u životu. I nakon
očitovanja ljubavnih osjećaja. Pa nisam ja bilo tko, sa ulice. Da je moje pismo prepisato iz
fundromana, i da ja zbiljam imadem ženu i četvero djece? Triput oženit? Da me ganja policija
radi toga i da mi je slika u svakom uredu koji se time bavi. Što bi ja imo od toga. Vi ste mi prva,
jedina i zadnja, u to budite sasma sigurni. Neiskusan stoposto. Samo ako tri mi povjerovali na
riječ jer kod sebe nemam ličnih isprava koje su mi ukrali prigodom jedne krade isprava. Mogu
vam narisati moju nesretnu majku, koja je željna da bi dobila snaju iz dobre familije. Isto i
nesretnog oca, premda je on već puno godina u zemlji, s obzirom na groznu katastrofu kod
istovara željeznih sinja. Kako da vas uvjerim u vlastitu ljubav nego da vam je očitujem pred
dvojicom svjedoka, koji su moji cuplingeri u svemu, i koji će potvrditi otiskom svojeg palca da ih
zaištem za bilo što. Radi mene i u rešt, samo ako tri mi pomogli. Zbiljam nemojte da bi me lagali
i kazivali ono čega nema niđe i u nikom obliku. Komu to može koristiti, a kašnje sve izađe na
vidjelo pa bi vas samo bilo sram. Zar nije ljepše kazivati kako je da je, pa ako padaju sjekire, da
padaju sjekire, a ne da bi me mazao kako je vani krasno vrijeme, sija sunce i sve vrane zijevaju
kolko je vrućo. Ja umijem svakojeg pronikniti u dušu kad počme petljati, te je, te nije, odma mu
vidim iz očiju da me laže da se rukom može vatati. Ipak bi vas ljepo molila da mi uvjek kazivate

istinu, jer me u kontra slučaju to može puno ražalostiti i razočarati u vas kao čovjeka. Što imadete
od tog^ ako bi me okrali. Pa je 1 tri to bilo ljepo šunjati po mojim ladicama ne bi li našli koji broš
pokojne tete Fride Ui taku nekaku malenkost, koju još morate prodati da U došli do neke
crkavice. Jer nećete vi valjda osobno nosati bakin broš na jaknu ko da ste poludili. A sve drugo u
pogledu kradenih stvari skopčano je s puno poteškoća, u koje se bolje nemojte upuštati radi vas
samoga. Otkale tebi taj broš i što ti pada na pamet da ga prodaš po tako mizernoj cjeni. A ti tuc,
muc, da nemaš jesti kruva i da je taka stvar i tomu slično. Ko da se i tomu ne može stati na kraj i
odma uhititi da niti si gladan, niti ti šta treba, nego voliš krasti više nego boga vifliti. A šta se sve
neće sjetiti ovi koji pišu te letke i proklamacije za znatiželjnu raju, koja voli pročitati tajni papirić
ili neregularne novine više nego kruva. Mi smo za to i to, a kontra tomu i tomu. Sve od riječi do
riječi, pa probaj da se ne ravnaš ili da ti je to svejedno. Još je gore kad sutra ti isti vele da nisu za
ono od jučer, nego sasma za drugo, jer je sad druga situacija. A ti budi lud pa se ne prekobaci na
vrijeme nego duvaj ono od juče, šta je već davna prošlost. Drugovi, braćo i građani. Nama
zbiljam morate vjerovati jer ste nam vjerovali i prije, pa radi čega ne U i sada. Poštenja nam
našeg. Nemojte slušati tog i tog šta samo sije razdor i neslogu, namjesto da smo složni i kontra
njemu i kontra svima. Jedino u tomu je naš spas da budemo kontra nečeg i da znademo otkale
vjetar puše. Ja bi se odma saglasila ako bi vidila da je čovjek koji nosi papirić čestit i da je iz
dobre obitelji, i ako ne bi imo podrapaty kaput ili da se nije umivo tri dana. Uredan dečko te
nikada neće navesti na neko zlo, a onaj koji je pod šiljtkapom, ili ako bi bio umazat od kolomasti,
on već možda i da. Zato im je dobro što su složni, svaka struka skupa, da ih ne može svak
izrabljivati i guliti kožu kako oće. Bratski sindikati, ujedinite se kontra guljenja vlastite kože od
strane onih koji su i te kako ovisni od vašega rada, jer inače neće imati ni elektrike, ni vode u
cjevima, ni kuhanog jela. Što je značilo prije biti radenik a da te nitko ne pita ni tko si, ni što ti
treba, nego samo lopatu u šake pa lopataj. A vako ne. Svaki znade da je pod numerom tom i tom,
u urednom spisku kod tajnika cjele struke koji se fino odjene, očešlja, pa kod gazde na pregovore.
Ne može niti onaj više ko nekad. Nego ako nećeš dati dinar povišice, a mi ćemo prebiti lopatu na
dva djela, koja vrijedi puno više. I još da nam se natoči bjela kava prije rada, i pusti nekoja
muzika da nam svira,, a kašnje da imademo šta i opipati našom radeničkom rukom umornom od
svega toga. Bog mu dao tko je smislio taki radnički savez i tu njiovu organizaciju. Šta je to ono
malo novaca za članarinu koja se uredno upiše tintom u svakoju knjižicu. To nije ništ prama
svemu šta otale dobiju. Ne mogu svi srljati naprijed jedan ko jedan. Za to se moraš pripremiti,
kako izvana, tako iznutri, u duši. Ko da je lako stupati pod korak, pjevati one komplicirane
pjesme i lupati šajbe po dućanima onih koji nisu uza te. Za to treba i jaka ruka, i dobar glas, i
čvrsta noga. Kraj toga i pokoji kamen. A osobito one uniforme, sve jedna ko jedna, teško i rođena
mater prepozna svojega jedinca dok mu mava s prozora kamo on maršira. A istom djeca, koja se
isto tako mogu divno urihtati da znadu i tko im je vladar i tko im je neprijatelj i šta treba vikati i
kako mlacati barjačićem na cesti kod prolaza bornih kola da ti se zavrti u glavi. Draga djeco i
drugovi, mili narodi i predrage nacije, ljubezne matere i sestre, neusporediva rajo, samo se
postroj i ostani na mjestu voljno dok ti se ne razjasni što je što, i kojim putom treba ići, a kašnje
možeš se vratiti svojem domu i misliti što si čuo ovdje od najpametnijeg svijeta u zemlji. Dobro
je čuti i kako pripovjedaju među se gazde i radnici, premda su ovi drugi jako musavi. Dajte, dobri

ljudi, idite dolje, pa donesite koju tonu ugljena, jer će se smrznuti cjela zemlja. A ovi njima da bi,
ali da nemaju kruva. Pa neka samo oni mirno idu dolje, a kru će se već ispeći u krušnoj peći za
tili čas. I, bome, sve bi bilo kako valja da oni ludi žandari ne pucaju vavjek iz pušaka, pa onda
bjež, i gazda, i radnik, da te nekoja kugla ne obrije đe nisi htio. Uvjek isti krasni ljudi, naš svijet,
ko da svakog poznam, jedino šta nemaju požderati niti mrve, a veseli. Bradati Rusi, musavi
Belgijanci u onome rudniku, i rabijatni Poljaci. Oni jedno, gazde deseto. Sve doklen ne sjednu za
zeleni stol, počmu se rukovati, piti limunadu, ljubiti u obraz i pjevati himnu. Onda svi zaborave
šta su se prije pol sata i nešta pokeckali i popravdali oko kojekakih bedastoća, da tko imade veću
plaću i tomu slično, a sad svi plješću, mole se bogu i potpisivaju ugovor velikom olovkom.
Zbiljam su za pojesti, stvarno su za požderati, i radi ponašanja, i radi one veselosti koja je u
njima. Pa šta je trebalo tomu predsjedniku vlade, čovjeku finom, napudranom i ispeglanom, da
sjedi sa šloserima i nagađa se o plaći i kruvu. Jedino radi svoje dobre volje, što je ipak htio doći i
pogladiti ih svakoga po ramenu i kazati da su svi oni braća. To odma dade nekaki utisak, i svak
mu vjeruje na riječ, iako nosi crne očale i ne znaš kuda zapravo gledi. Dragi gospon Kon, gospon
Vaksler i gospon Hodniković. Libe heren Krup, Šnajder, Škoda i Ansaldo. Ljubezni g. Jageljski.
Bi li bili tako dobri da date nekoju crkavicu nama kao radnicima, u smislu povišice, radi toga da
ne U štrajkali i badava razbijali ciglom prozore vašeg ureda, jer znamo da to košta. Vama to nije
ništ, a nama čini puno, jer nakon ovoga, članovi naših obitelji ne bi poboljevali od sušice, ne bi se
odavali prodaji vlastitih tjela na samoj cesti i drugo. Pa ja ne znam radi čega i te gazde ne odreše
kesu, majka mu stara, kad je ovakova stvar. Nego odma bataljon žandara na konju, pa udri, lemaj,
a nakon svega ipak oni šta popravljaju vaserlajtunge uniđu u samu spavaću sobu kod gospođe od
tvorničara i načine š njom što im srce zaželi. A posle se još i naprave nasred perzera, da se zna.
Što onda vrijedi tomu ludom gazdi kad vidi svu tu sramotu. Štovani gospon ministre, mogu li
zlorabiti vaše strpljenje ovim primjerom. Ako bi bili tako dobri da nam posudite jedan top, veći,
koji vam ne treba na granici prama Njemačkoj, Španjolskoj i Bugarskoj, nego da ga mi
montiramo ravno u spavaonici, pa ova rulja više se neće sjetiti da radi šta je poradila. I tri-četri
granate isto, ako bi i nadalje bili tako dobri. A zar nisu se mogli sporazumjeti još na početku, pa
ne tri bilo ni onoga u uredu, ni onoga na cesti, a osobito ne onoga u spavaonici, šta je sasma
nepopravimo. Ja da sam na njegovom, dala bi mu i dirižabl u vidu tompusa, samo da se sve riješi
kako treba. Osobito poštovani gazda, znadete li vi za ove svinjarije od strane vaših nadzornika.
Da ne bi smjeli praviti skup ukraj samih mašina, naravski dokle nisu u pogonu, a ne inače. I da ne
bi smjeli pročitati proglas o svemu ovome. To vas može puno koštati. Vidite kako su oni samo
odgojeni. I niđe nikake greške u čitavom listu, morabit im sastavio neki učo koji se uvjek nađe
pokraj tvornice u kojoj se nešta kuva. Da je u pučkoj školi, ja bi takoj zadaći čisto pet. Ajdmo mi
sjesti za pregovarački stol i rješiti sve za pol sata. Vi malko da zagrabite po ćoškovima, a mi sa
naše strane isto malko da se stisnemo. Sporazumnu nagodbu u smislu dogovora. Vi svoj cjenjeni
potpis sa obaveznim murom, a mi našim jako širokim palcom, zamočitim u mazivo za stroj.
Svaki sa svoje strane. Dne toga i toga i u nazočnosti tih i tih. Koji jamče svojim poštenjem i radi
samog položaja u društvu. To je za vas zbiljam sitnica a za nas rješeno veliko pitanje. Pomislite
safrio tih pet centa plus dva dinara i sedam feniga. Puno, jako puno. A vama za jednu mineralnu
vodu koja je u zadnje vrijeme i tako loša, i kontra vašoj cirkulaciji. Ono što me podirne do srži,

kad ti bogci na štakama i u kolicima počmu ići cestom s barjakom na čelu, koji nosi jedan šta
samo nema ruku. Da ako neće oni, da će oni nanovo uzeti pušku u ruke, pa makar i iz stolca. Ta
njiova kuražnost, premda niti vide na jedno oko, niti su u onoj kondiciji da bi pucali. Pa nije šala
okiniti taj okidač ako ti je ruka već sasma stara. Ali ne, ne daju se oni sa ceste, dok ih sasma ne
odnesu doma, na rukama. Volim ih šta su složni, premda je jedan sasma ćelav, drugi nosi
kosurdaču do ramena a treći opet jako kratko podšišato. I po vanjštini posve različni, a kad se
počmu drmusati i rukovati pred svima u onoj kavani, svi plješću i plaču, tolko su podirnuti tom
slogom. Istom kašnje, kad bi i jedan i drugi htjeli biti ministar vanjskih poslova a nitko od njih za
poljoprivredu, onda dođe do svakojeg vraga, iz čega ispane da za vanjske poslove dođe sasma
treći čovjek, koji niti se pravda niti se gurmiča, jedino šta je gospodin, nosi ružu u zapućku i
znade francuski. Premda nikad sasma složni. Jedni za, drugi proti, treći se misle, četvrti bi i za
jedno i drugo, ti su mi najmrži, jer bi htjeli na dvije stolice, pa im se obadve izmaknu. Čujte,'
gospon Stolipin, pa je 1 vidite vi ove spačke, i zar ne znate da će vas spapčiti prvom zgodom
samo ako glasate kontra nji. Dajte se pomirite sa opozicijom, pa da svi na miru provedete
uskršnje blagdane. Jedino ako bi pustili da bace bombu u sam parlament, i to barem kad nikog
nema. Samo da bi grunulo i da bi se čulo izvana. Nisu ni oni baš najgori, imadu i ti djecu, nego su
bili u svijetu, pa su vidili razne opačine koje sada moraju nekome ispripovjedati. Pomiritelji
kontra vperjodista. To je isto puno napeto, među najnapetijim. Liberalno ljevičarska liga. El el el.
Tri 1 da se zavara protivnik. Tko bi se sjetio da je to naziv stranke, prije bi mislili da su nekaki
bomboni ili kaka štamparska pogreška. Punta mladih trakslera. Isto puno naivnije nego da bi
isticali nekoje bombaste riječi koje vode ravno u rešt. Tko može imati što protivu mladih
izrađivača ručki za gelendere. Uvjek nešta simbolično, da ne udara u oči i da ne izaziva gnjusnu
policiju da odma sve pronjuši. Moramo i njih razumjeti jer i oni radi nečeg dobivaju plaću, a im
adu isto po sedmero djece kao i mi. Ujedinjeni konobari južne Bavarske. Zbog onih silnih
kavana, šta je i prirodno. Koje god struke ima puno, moraju se skupiti na rpu da vide što će dalje.
Neće valjda cjelog vjeka biti konobari a drugi samo da dolaze i loču to njiovo pivo. To ne ide.
Jednoć će i oni pred s druge strane šanka, a nek oni prvi malko nataču. U tomu je cjeli smisao.
Prijatelji kontrapoložaja natakača piva. Koji nisu ništa, biti će sve, i obratno. Čujte, nemojmo da
bi gruvali i puvali u prazno i svaki za se, kad se sve to može krasno organizirati u vidu stranke i
jednog čvrstog saveza bez kojeg se ne može ništ. Da vam ispripovjedam staru priču o sedam
prutova ili ste to naučili već u pučkoj školi. Radi se o tomu da svaki posebice možete prebiti
preko koljena, a sve skupa, povezane špagom, brus, niti u snu. To isto važi za ovaj slučaj. S
pomoću nekakog programa koji će napisati na arku papira po jedan iz svakoje struke.
Ravnopravno prama svakom obrtu i svakom mjestu otkale je koji. Da ne bi svaki na svoju stranu
i zarad vlastitog interesa. Blagajnik, jedan koji nikad nije osuđivan ili da bi previše pio, jer
alkohol ne bira. I da bi imo uglednog rođaka kod kojeg bi mogo ostaviti novce u ladici, pod
ključom. Cjelu sumu ne dirati dok ne ustreba, jer bi se lako profućkala, pa kašnje ne bi mogli
kupiti top ili šta nam već bude ustrebalo. Ko od u glavi, jer to nam je sve. Sami odvojili od
vlastitih usta za opću stvar. Ako bi nekoji drug moro id u inozemstvo, radi pomod da može kupiti
urednu voznu kartu trećeg razreda, a ne da ide na biciklu, na komu uvjek može puknuti guma, pa
što ćemo onda. Sam pokret izbio odma nakon šta se onaj prije počeo nenadno gasiti, a trajo cjelo

vrijeme prije nego se novi najavio kroz nekoliko prominentnih imena. U svakojoj svojoj pori
odiso onim svojim posebnim, šta nije imo ni onaj prije, niti će imati taj za njim. Sasma posebno u
cjeloj povjesti i u svemu razvoju svijeta. S početka se činilo da je na stvari samo nekaka smjesa
prijašnjih primjera, malko drukčije rasporeditih, ali kašnje ne. Sve ovisi o pojedincu ili dva, koji
udanu sasma novi duh u one stare forme, koje su još skorom do juče bile nove. Korak po korak
prama savršenstvu sveg i svačeg. I tko bi pomislio šta će se izroditi u onom malenom bifeu, za
onim musavim šankom i kod onog jako sumnjivog društva. Da to nisu samo obični pijanci koji
dosađivaju svakoj nesretnici koja prodava svoje tjelo otraga, u zahodu, nego da imadu nekoje
vražje papire po žepovima koji će protresti cjelu civiliziranu Evropu. Mi, danas i ovdje. U našim
žilama teče posve druga krv nego je ona u žilama naših djedova, s obzirom da su već dugo pod
zemljom. Sve od prije bacamo pod noge radi onoga šta smo uprav načrčkali kod te boce
prekrasnog burgundca. Vinski manifest vinske braće u povodu popijene flaše vina i njegovog
tajanstvenog okusa. Vino je tuj samo simbol za krv kao puno važniju tekućinu" u životu svakojeg
pojedinca. Osim šta je vino krv u grožđu, a krv da je krv u čovjeku. Sa tom svezom prama prirodi
i prama umjetnosti, koja isto mora biti prirodna. Proglas prirodnjačko vinske braće u povodu
njiove odluke da prestanu sa svakojom starom uporabom vina, prirode i umjetnosti. Trinajst
potpisa vinom, šta isto simbolizira krv, koju ne vrijedi prosipati samo zarad potpisa, nego se ima
čuvati u svrhe samog života. Mi dolje potpisani i prisutni na ovaj simvolični dan koji je zapravo
noć između ovog i jednog još simvoličnijeg. Između danas i sutra. Djeci Evrope i prijateljima
pisane riječi. Narodu gladnom nove glazbe, novih slikarija i novog općenja, kako u kavani, tako i
izvan nje. Ljudima dobre volje, koje na stvari preziremo jer nama trebaju oni koji bi nas mrzili.
Samo u tomu kontrastu i kontra njima javlja se naša posve nepotkupiva misao. Jer ako bi pristali
na nekoji dinar potpore, istom onda bi pokazali svoje'pravo lice dostojno pre. zrenja. Mi smo
djeca sunca, mjeseca i jednog još neotkrivenog planeta na kojem imade mjesta samo za nas tri,
koliko nas i imade u ovoj družbi. Danas tri, a sjutra cjeli svijet. To šta je danas san sedmero
pučkoškolaca u školskom zahodu, sjutra će biti java čitave jedne nove pismenosti. Tima se
zbiljam divim šta se svega neće sjetiti, a osobito njiovim jadnim roditeljima, koji sve to, za svaku
pohvalu, toleriraju. Ta djeca koja stvarno imadu radi čega postati ljudi. Jer to šta se može načiniti
zbrke u samoj historiji, takovog čuda nema niđe. Samo da ništa ne ostane kako je bilo i đe je bilo,
nego bi prekretali, pa makar i nagore. Pa zar im nije bilo dobro kod Franje i kod Baldvina i kod
Leopolda, nego bi ovaj u šreh a onaj ukrivo, taj unatrag a drugi nadolje, pa hajde ti onda sve to
svezi i povataj konce ako si pametan. Nesretni gospon Pilsudski na onom svom krasnom konju.
Pa nije to mala stvar držati Poljake na uzdi, kad svaki voli popiti i ućipnuti tuđe žene više nego da
okusi hljeba. A osim toga, svaki za se onako rabijatan i divalj, da ga je stra pogledati. Jadni
gospon Masarik, s obzirom na njegove Cehe, koji su još puno gori, onako podatni i strašljivi čim
neđe nešta sušne, a kamo ako čuju njemačke ili ruske riječi. Samo da im je onog njiovog tjesta i
puno piva, a nesretni gospon predsjednik neka trlja glavu s potpisivanjem ugovora, zajmova,
zahtjeva i kapitulacija. Panji građani, dični sinovi našeg Jana Husa, ne mogu niti ja sve sam.
Dajte pogurnite malko ovdje na krivini, a kašnje nanovo sjednite, pijte pivo i divanite sa tim
blesastim vojnikom Švejkom, koji ne zna ni dvije unakrst. Stvarno, da nam nije bilo te dve-tri
pametne glave, ne bi imali ni trojni savez, ni mahi antantu, ni versajski ugovor, nego bi sve

podrapali i podropili oni šuftovi zdesna i sijeva. Braćo, ne pucajte na vlastitu braću koji su vama
braća, jedino što su u uniformama različnim od onih u kojima ste vi, to jest naša braća. Odjeća ne
čini čovjeka, nego dajte da se složimo u tomu da smo složni i da smo jedan narod, osim što se ne
razumjemo, što živima na različitim mjestima i što nam je vjera druga. Samo kad bi se naši
ministri i ostali pametni ljudi skupili u jednoj sali punoj ogledala, da se mogu viditi kako su
bijedi, i da nakon toga potpišu primirje jedni sa svima. Što može Madžar sam, osim da kuha
paprikaš i govori madžarski sa drugim Madžarom. To nije ništ. Jedino ako bi malko probo i sa
Čehom, i sa Rumunjom, barem s pomoću prsta. A osobito u smislu trgovine. On njima svoju
horgošku papriku, a oni njemu finu mehanijeu u vidu štrafstoka i solingen žlice i vilice. Niti onaj
može bez paprike, niti ovaj bez štrafstoka. Svakom treba sve, a ne samo pol. Jako volim kako
umiju narisati mapu Evrope u vidu nekakih likova, samo šta su svi u stiski i jedan preko drugog.
Ozdo, od Portugala, koji je nekaki jado u kutu, a preko njega se razvaganila Španjolska kao
najzadnja žena, i debela, i raskalašita i još puši. Odma iznad nje, premda ju uopće ne gleda,
Francuz, a nešta niže Talijan, ko u nekakom zamahu da bi bacio neku bombu, a još ljevo i
Korzika i Sardinija, dva otoka, samo spojiti u vidu jednog dečka, okrenutog s leđa i biće da piši.
Strašna babetina u vidu Engleske, a Irski otok ko njezino kuče. Isto velika dupla zvjer su Švedi i
Norvežani, premda s dosta splašenim izrazom. Zato maleni Danac se i špinči ispod, ko da je
uvatio boga za bradu, a taki nikaki. Ostaje strašno naduti Njemac, koji se raširio đe je stigo, dolje
ispod njega naš Austrijanac, premda u našoj, srpskoj kapi, pa strašno stari Turčin, koji plače, a
iznad sviju najgroznija i najveća spodoba od sviju u vidu Rusa, kome nije malo što je noliki, nego
vucara još i vreću na ledi, po kojoj uprav i piše ime zemlje koju predstavlja. Stara mapa ali puno
istine, sad nešta i drukčije, ali volim je držati prikvačenu s rajsneglima, onako izvecanu sa sviju
strana. Vječiti kumiri koji bdiju nad njiovim dušama. Savremeni moloh i svjetska sfinga.
Pomislite ta prispodoba s jednom zvjerkom koja znade postavljati pitanja kao najpametniji učo.
Ako znadeš dobro, ako ne, ode ti glava. U rascjepu između svih svjetskih gorućih pitanja, na
domak novog vijeka i ne bez razloga strahujući od sjutrašnjice. Burke, Durham, Elgin i Grej, pa
još k tomu lord Rosberi i Balfur, sve Englez do Engleza, a da bi bili tako poduzetni. Pa je 1 njima
sila da ostave krasni čaj od lipe u pet po podne i svoju toplu sobu, pa da se počmu gnjaviti s
crnim Cigom u Indiji, ili još gorim kojima u Afriki. Namjesto da ulovi lava iz prvog metka i vrati
se svojoj neusporedimoj suprugi i sinu koji je već avijatičar na prvom eroplanu, nego skupljaj
kapom i šakom sve šta je za Imperij po bjelom svijetu, ko da će mu kašnje netko kazati fala.
Englez zbiljam gleda najpre svoju kuću i imetak, i kako mu je uredit vrt, ali kad mu grune ona
vatra u lice, umije se taj založiti, kako na konju, tako i pješke, po cjeloj zemaljskoj kugli, da mu
nema premca. Ako se treba iskopati nekoja zlatna važna ili razaznati kaki glupavi natpis na
stijeni, ili smućkati kake dvije tekućine da ispane treća, i to kroz strašnu eksploziju da popucaju
sva stakla, eto ti njega da je prvi. Samo traži neke pustolovine, i na moru i na kraju, a kad tolko
ostari da se ne može maknuti, istom onda zaište tintu i papir i u svojem kutu i šlapama opiše to od
prve do zadnje, a da nije slago niti za centimetar. To je ta njiova memorija i to njiovo poštenje
koje im se vidi u očima, a ne ko nekoji koje ne volim spomenuti, ali oni već znadu na koje
mislim. Uvjek me gnjavi taj učeni svijet, i što sve on imade u glavi, kontra tomu šta je kod
obrtnika ili drugog običnog naroda. Samo kćđ ga vidim ondje u akademiji nauka ili na nekakom

fotelju, dok čita knjigu, ili se duboko zamislio pa gleda u perivoj. Odma znadem da je na svoju
ruku i da nešta posebno konta, a ne da uzme hoblić u ruke ili kovački čekić pa udri po onom
željezu ili po onoj daski da sve puca. Nikad se ne žuri, samo nešta bilježi, riše i briše, i kašnje se
digne sa tog stolca, nakašlje i saopći da je upravo smislio dirižabl, grozni balon pun nečega lakog,
koji se može dići u zrak i ostati onde za vjek i vjekov. To i jeste za svako poštivanje, samo kad
radi toga ne bi zgrnuo onolke novce, a običan svijet će i jopet stradati čim se balon pokvari, pa
počme padati dolje u komadima, skupa s lakovjernom ruljom željnom prvanja. A nekad, bome, i
nisu tako fini i mirni, nego svatko se stane pravdati da je on nešta izumio, ili da je on prvi u tomu
i tomu, a ti budi pametan pa presudi koji je stvarno to, a koji nije. Mauzer da je izumio pušku i
pucanje, braća Maksim za mitraljez, a M. Laubenf za sumarenu, iako bi im bolje bilo da su šutili
doma i igrali domine, a ne da drugi pogibaju radi njiove huncutarije. Isti su taki i Dajmler i
Rentgen i Koh i Bel, jer dok se taj njiov ljek i ta njiova sprava za gašenje vatre i to njiovo cjepivo
ne pokaže, toliki je nesretnik otišo bogu na istinu radi pokusa kontra bjesnila, a puno kuća je
izgorilo jer ova pumpa uopće još nije bila upotrebiva. Premda ne mogu griješiti duše, kad ih
vidim onako uparadite na nekom primanju, puni ordenja i u lakovanim cipelama, svejedno mi
dode da se rasplačem ko nitko moj, jer ipak su to najveći ljudi zemaljske kugle, pa nek im bude
što im bude, i novci, i slava, i krasne žene, bog i s njima, zbiljam su sve to zavrijedili. Kolko su se
samo nagutali otrovnih plinova, ili su sami davali da ih ugrize bjesni pas, ili su vlastitu glavu
metali u torbu kod onog skakanja s Ajfelovog tornja, pa sad zato i uživaju tu slavu koja im
pripada. Dragi gospon Hercl, pa je 1 vi zbiljam vjerujete da je jevrejski narod nešta skupno, ili da
su oni samo rasuti među svima da svuđe bude i nešto pametnih. Čuveni gospon Zola, je 1 bi vi
dali ruku u vatru radi tog nesretnog gospon Drajfusa i njegovog jako kompliciranog imena. Dajte,
razmislite, imadete i djecu i više žena, tko će to sve uzdržavati, ako odete onđe kamo i taj gospon
kapetan. Čujte me, gospon Leseps, je 1 vi zbiljam mislite kopati taj su vi pijesak da bi unutri
pustili vodu iz dva mora. A što ako se ovi ljudi s lopatama potuše prije nego se sklone? I sve to
po onom strašnom suncu? Ako vi mislite da da, ondak u redu, samo ipak promislite prije, jako bi
vas molila, vas samog radi. Zbog vaše vlastite simpatičnosti i radi toga jer ste Francuz. U povodu
toga šufta Kaserija koji puca iz svakog puketa ruža u nekog predsjednika, nemam ništa kazati u
njegovu obranu, osim da je ludo kuražan i da zbiljam znade pogoditi svakoga u glavu otprve.
Crna ruka, narodna volja i slobodni strijelci. Vidi ti samo tih naslova, tko bi se lud sjetio da iza
toga stoji nešta opasno. Ja bi prije mislila da su nekaki skauti ili sokoli, a oni pucaju odasvud, da
sve praši. Biće im dojadilo kuglanje i šnapsl i navlačenje nikakih cura po čajankama, pa udri u
drugi kraj, samo šta od ovoga pane i koja glava, ali i to sve spada u povjest, pa moram šutiti dok
se sve ne svrši i svi ne dobiju svoju. A da će se Marija Večera nako zaljubiti u gospon
Majerlinga, i to za vrijeme samog fruštuka, ispred onog špigla, to zbiljam nisam mogla pomisliti
niti u snu. Jedino da nema tog prokletog petroleuma, grozne tekućine radi koje se proljeva krv po
cjeloj zemlji. A samo zato što je onaj besposleni beduin probušio prstom

u vlastitom dvorištu, u samom pjesku, i to od duga vremena, a otale, iznutra, rignulo to crno zlo
da ga je svega okupalo, neka mu i budi. Pa kad su ti Indijanci, i crnci, i drugi počeli to lickati < i
pijuckati, i vidili da nije niti za jelo, niti za piće, onda su izumili da bi upalili, i eto ti sad vraga,
plamti sa sviju strana, kako u tvornicama, tako i u vidu pravog rata, da sve sjeva. Dajte se
urazumite, dobri ljudi. Pa nećete se valjda gložiti oko nekake vaškujine ili bude za prodavanje
novina. Je li na ovoj ili onoj strani granice, šta to koga briga, kad se veš inače mora prati na kojoj
god strani bio, a isto je i sa prokletim listovima, koje moraš čitati premda su nekad puni straota i
svega najgoreg. Tako, fino sjednite se za taj zeleni stol, pa cirkl u ruke, te uz pomoć olovke i
ravnala, ljepo i krasno, komu što i radi čega. Kašnje samo popijte jednu flašu šampusa u to ime,
pa opet jovo nknovo, jedino što će se ono selo zvati sada po njemački, a ova rijeka po madžarski.
Ribe u njoj ne znadu o tom baš ništ, i sasma im je isto ko i prije. Kako samo lakim krokom unidu
u onu bjelu kuću, dauning strit i dom lordova, iako imade i starih medu njima. Uvjek sva sila
posla, što se vidi iz onih spisa koje natežu iz dvorane u dvoranu, a bome im nekoji papirić i
ispane usput, a nitko ga i ne digne. Pomislite vi onih govorancija i onog konferiranja, a sve radi
otoka Island, koji je zapravo jedan veliki komad leda. Svako na svoju stranu, premda bez ikakog
pokrića. Solidarno ujedinjeni savez kontra panslavističkog germanizma. Tamna sekta crnačkih
nigera, isto tako. Iako bez teških riječi radi toga jer su svi oni diplomati. Tko bi se tuj snašo, ako
nema nekojeg tumača za sve ovo. Republikansko monarhistička organizacija za izoliranost i
veze. Liga naroda kontra narodne fronte, što se, zapravo, svodi na isto. Zar nije taj u očalama
glaso prije za za, a sada za proti. Nije, nego sliče. Eto ti vraga. Jedan ko jedan, sve radi onih istih,
gane novih crnih odjela. Osim ako bi imo karanfil u zapućku ili kost od deve upletenu u onu
krasnu crnu kosu. U ime dominionske pokrajine i nezavisno samostalne kneževine Lilihip. Tima
se zbiljam divim kako se samo sjete dogovoriti se o nečemu o čemu narod uopće nema pojma, ali
se bome kašnje mora ravnati sve jedan ko jedan, jer bi ga volila viditi da neće. A sve zato šta su
se oni četvero sjeli na taj kanabe, popili kavu i kljucnuli koji kolačić, a nakon toga premjestili se
za šrajptiš i potpisali taj papir sa murom. Ili da bi se sastali u onoj nekoj afričkoj zabiti, svaki sa
svoje strane svijeta, svak dođe prerušit ko beduin ili .u ženskom, da ga ne prepoznaju, a istom u
onoj sali se razodjene i pokaže ko šef najveće države na svijetu. Što je tajnije, to se o tomu više
zna i pripovjeda nakon svega od raznih protuva ko što su sobari i pazikuće, te ja sam mu
pridržavo iberciger, te ja sam mu natakala himbersaft u samoj spavaoni, a šta je uza to radila, to
ne bi rekla ni rođenoj materi. Krasni feljtoni malenih osoba koje su, htjele to ili ne, postale velike.
Kako sam zvirkala kroz ključaonu premijera i predsjednika. Podsdamski sastanak odozdol. Zapis
jednoga koji se sakrijo pod stol. Teheranska konferencija očima jednog rođenog Teheranca koji
se prikazao da nije. Navodno da je on njiov iz pratnje, premda onako crn, jer da se sunčo. Jedan
mislio da ga je pustio onaj drugi, a drugi da je prvi. Tako se i uspio uvući u sam kabinet, a da
zapravo nitko nije znao tko je. Fotografiran sa glavnim komandantom, jer su mislili da je u
osobitoj misiji. Samo iz puke znatiželje. Uspomene znatiželjnog člana pratnje, zaduženog za
vlastitu znatiželju. Mogo ih sve upucati, samo da se toga sjetio i da je imo pucu. Te detalje ne
pamte ni oni sami, to jest generali koji su potpisali primirje. On sve bilježio jer nije bio
zainteresiran. Slučaj sa progoritim tepihom, usljed one nervoze radi zaključenja sporazuma.
Tajna malene čikobernice koja nije bila tamo gdje je trebala biti. To ljude interesira više nego

cjeli rat i mir skupa. I sam taj sporazum, koji je, zapravo, mrtvo slovo na papiru. I jedni i drugi se
zakunu, triput prekrste, ko kako već umije, kleknu, potpišu se, a istom onda počmu čitati šta su
potpisali, jer u onoj strki nisu dobro ni vidili, a jednom je uprav tada konobar stao na naočale, pa
nije smio priznati. Ja da sam to potpiso, pa nisam pao s kruške. Nikad za nikad. Da plaćam tolike
reparacije radi ničeg. Ili da bi onaj dio južne pokrajine potpao pod sjevernu pokrajinu od donjeg
susjeda. To nikad. To je naš narod i mi ćemo ga zaštititi milom ili silom. Samo radi toga jer je
žarulja kod potpisivanja bila tolko slaba da se nije ništa vidilo. Osim toga, cjeli papir su mu
pružili s naopake strane, pa kako bi onda znao šta je na stvari. A ljepo je htio sam sastaviti rade
nego da to pišu tajnice koje su uvjek zaljubite u nekog iz garde ili da je pilot, pa ne znaju šta
pretipkavaju. Nisu ni one krive kad krv radi i život traži svoje. Mi bi, ako možemo, sastavili
amandman da dopis prama kome se ono prije ima proglasiti kao nepotpisano iz razloga dole
navedenih, a u svezi sa deklaracijom o pravima čovjeka i nezavisnosti potpisanoj prije dvjesto
godina. Mi bi vas jako molili da ne moramo upotrebiti silu, aneksiju i referendum, na kome
nećete dobiti ni pol postotka. Kako ne bi morali upućivati anketnu komisiju, koja je listom na
našoj strani. Svatko bi potvrdio, kako od nazočnih, tako od ostalih. Ad akta i bog te veseli. Ali
nisu ni .oni ludi da se skupljaju po nekim birtijama ili u staničnoj restoraciji, nego uvjek u
nekakom dvorcu prijašnjih kraljeva, među svim onim starinama koje moraš paziti da ne urušiš u
onoj velikoj žurbi. A labuđi samo gledaju iz svojeg bazena i misle si svoje. Tko bi to i potpiso da
ga nisu doveli u versaljski dvorac, đe se odma napraviš u gaće od tih silnih špigla sa kojih gledaš
samog sebe. Jedino da bi se narod priupito oćete li, ljudi, vako ili nako? Biste li vi još malko
diktature i sviju onih svinjarija, ili da bi došli do nekakog boljitka? Ne, u redu, samo vi kažite,
zahtjevajte, vaša je riječ za nas zakon. Mi smo vođi jedino radi toga da vama ugodimo do zadnje.
Nama nema druge zadaće nego šta je ta. Čujte našeg dičnog predsjednika, evo glasa Prima
Rivere, mudrog državnika i finog čovjeka. Otac obitelji i otac nacije istodobno. Brka svakoje
svoje djete sa bilo kojim seljom, koji je isto njegov sin, jedino što ga osobno ne pozna. Tko god
želi može doći taj čas na njegovo mjesto. Gospon Zamora ili đeneral Francisko, tko oće. Ja ću
dragovoljno odstupiti ako tako žele naše težačke mase i naši ugledni pojedinci. Samo bez
pucnjave, molim, jer mi je teta bolesna, a upravo je malo zadrijemala. A i moj mali imade šarlah,
čemu ne odgovara ništa osim svetog mira.. Nemojte da bi provaljivali na glavni ulaz parlamenta,
jer bi došlo do nepopravime štete, a sve to jako puno košta. Nego ako bi vam trebo ključ od
zadnjih vrata za poslugu, ja bi vam bio voljan predati putem moje služavke, pa vi onda već vidite
kako ćete. Teško da bi sve išlo kako vrijedi, da se od vremena do vremena nekoji bradonja, ili
koji već je na vlasti, ne sjeti da bi nešta reformiro u prilog nečemu. Sve šta je bilo prije da nije ni
za drek, a da će istom sada biti. Kako se samo oni njegovi i pokraj njega lupe po čelu od jala i šta
su se stvarno iznenadili. Pa mi tuj š njim nogu do noge, a tako što nam ne bi palo na pamet do
sudnjega dne. Đe je samo držo tu ceduljicu, u kojem nutarnjem žepu, da mu je nitko nije mogo
istrgnuti prije njega, da bi ga zaskočio. Zbiljam je lopov i spreman na sve. Vidra. Vražji podanik.
I sve kroz taj njegov vražji stil i te njegove vražje novine, koje se čitaju kako na zahodu, tako u
brijačnici. Kad govori iz duše samih običnih ljudi, koji ni ne znaju da su tako mislili. A istom kad
ne može milom i putem pera, onda se počima pucati iz revolvera. Krasne studentice i marljivi
đaci koji više ne žele podnašati sve te bedastoće okolo sebe. I Šonja Petrovska i Vera Zasulič,

premda je ova zadnja Židovka. Svak nacilja svojega cara, ili namjesnika, ili šefa policije, pa du!
Radi čega, ako boga znate, gospon Halturn, i gospon Akseljrode, što vas je ponukalo na tako što.
Ja, ja ne, samo on. Ja pišem knjige a on puca, taka je podjela. A kašnje i jedan i drugi i treći u
povjesti, svi osim ustrjelitog šefa sa policije za kojeg ne zna nitko, kolko za crknutu mačku. Mi
jedino oćemo srušiti stubove društva s pomoću dinamita, a inače smo mirni i trudoljubivi građani
po svim pitanjima. Moj je tata inžinir na željeznici a moj u rudarskoj struki. Mi samo želimo ubiti
svakog' koji je kontra nama, a druge niti u snu. Kako veli naš veliki velikan Bakunjin, koji puno
puši. Jedino treba podirnuti dušu seljaka, marljivog studenta i socijaldemokrate. Uvjek netko pita
nešta a nakon toga sam odgovori. Što da se radi, kamo i radi čega. Seljak samo bulji i ne svaća,
dokle mu taj isti i ne razjasni. Tuj i tuj, radi toga i toga. Gospon Baldvin, gospon Balfur i lord
Askvit. Koji krasan svijet, svi krepki, premda stari, u dobrom odjelu i iz odabranih obitelji. A
vamo, tolko okapanje oko nerešimih problema. Bolje da puste k vragu i Dancig i Dardanele i
istočno pitanje, pa da popiju svoju čašicu konjaka nakon jela i šlus. Tko će to rješiti i kontra '
kome. Antisemitizam proti semitizma, koji je to isto, samo što je na obratnoj strani. I radi čega ne
iznesu sve na berlinskom kongresu, pariškoj konferenciji ili ispred suda u Hagu. Netko će već
rješiti, samo ako se ustrudi. Jadni Aristid Brijan, koji je prije rata imo i ulicu ovdje kod nas, a sad
nula. I on koliko je govorio sa raznih govornica, pa ništ. Nit je imo kome, niti radi čega.
Demokrati, radikali i socijalisti kontra republikanaca. Svaki si izabere nekoji pravac, a što se taj
križa sa tuđim pravcima, pa tko je za to kriv. Šta se nisu unapred dogovorili, nego usred onog
rata, u kome se nema kada dogovarati. Kad topovi govore, kad istina i razum šuti. I taj fini
gospon Beneš puno me je razočaro, kaki je bio prije. Jedino šta je Čeh, to mu opraštam, jer oni
uvjek na kraju zakackaju. Samo kad nije došlo do građanskog rata, koji je ipak, mislim, najgori.
Pucar i koji nije uopće vojnik, nego jedino građanin, pa se po tomu i zove. Običan činovnik u
regenmantlu ili kalfa u šiljtkapi, a čuči u nekojem haustoru i puca u istog takog kalfu ili učitelja s
druge strane ulice. A niti se nije ni raspito ko je taj u kojeg puca. I što ćeš reći ako te taki
legitimira kad pođeš po kruh i mljeko, ako ovoga uopće bude. Ili da bi išo po aspirin u apoteku
jer te boli glava. Jesi za ove ili one? A oni na vlas isti, jedan ko jedan. Tu stvarno moraš imati
sitne pameti da se provučeš. Nije ti to obično glasanje za ljevi i desni centar. Svak imade svojeg -
kandidata i svoj stranački grb, bilo nekoji alat, ili tica, ili neko nerazumivo slovo. A vako, čiji si i
đe si, o tomu ni povjest ne zna, jer još nije napisata. Najvolim anšlus, ili direktorij i nagodbu, ili
kompromis, jer onda zbiljam vidim da imam posla s pametnim ljudima, kojima nije za cilj bosti
se u onom rovu punom vode, ili da bi se bacala handgranata preko štreke. Jedan veli tako i tako, a
ti ili ga slušaj, ili lupaj glavom o zid, ali šuti. Kad si potpiso, a nisi gledo ni je li mjenica, ili račun
za elektriku, ili bezuslovna kapitulacija. To si mogo prije, a sad nikako. Tko povuče Kerzonovu
liniju, taj se ima i vladati prama istoj, a ne da bi je briso ili premešto vamo-tamo, ili da bi je
prelazio bez potrebnih papira. Što je, je. Ne znam pravo za koga bi bila. Edvard Grej, stari
gospon Klemanso, ili nesretni Gandi, koji je umro željan svega. Jedan krasan barun, drugi
pametni seljo, a treći samo oda gol i bos, i prosi, i to ne radi sebe, nego radi cjelog naroda. A
svakoji velik na svoj način, šta me i smućuje da se ne umijem rješiti. I tko je samo izumio sve te
velike stvari kao opći štrajk, svjetsku izložbu i prvi svjetski rat. Nije valjda jedan te isti, jer bi mu
bilo puno za izumljati sve te dogodovštine. Nego ovaj jedno, a drugi sasma drugo. Još sam

zaboravila kazati za seobu naroda sa sjevera na jug i obratno, kad vide da dolje nema ništ, i da im
je tamo đe su bilo puno bolje. Kao i kod privredne krize. Radi čega se nisu prije dogovorili kolko
će koja roba poskupiti, pa da je nakupuju dok je vremena, a ne kašnje joj, majko moja, što ću bez
kave, bez pamuka i bez petroleuma. A sve skupa ne vrijedi ni pišiva boba i bez svega se može
kad se mora. I otkale im samo ta fina imena, Hamilton, Heg i lord Halifaks, i to samo na h, a
kamo đe su druga slova. A pomislite vi te kuraži od lorda Kičenera da stane pred cijelu onu
vojsku i vikne naprijed, premda kugle prašte sa sviju strana. Ili kad je Kemal paša strgo feredžu
sa svakoje Turkinje. Pa ti muževi su ga mogli podrapati ko uš, tolko ih imade, a svi grozno
rabijatni, što znamo i od prije. Ali ufa se vrag da će mu kašnje dići spomenik i napisati zlatnim
slovom njegovo ime, pa se ne straši. Još bi tomu pribrojala Belu Kuna, koji premda debel, isto se
nije strašio da govori s onog balkona u Pešti, a svakoji ga je mogo naciljati s druge strane, jer je
bio jako velika meta. Onda ludi Lorens od Arabije, što je taj iskao u onom pjesku đe se mogo
zagubiti ko jedan i jedan, a on ipak klipsa s kraja na kraj crne Afrike i ne boji se ni lava; ni zmije,
ni silne žeđe, jer niđe ni kapi vode. Puno mi imponiraju pakt u Lokarnu, u Lozani i u Ženevi, i
kako samo ti vragovi pronađu krasno mjesto za sjesti i potpisati te papire, niti ne gledajući. Tolko
oni imadu povjerenja jedni u druge. Jedino što je to u Švicarskoj, đe nema laganja i đe svatko
svakom vjeruje na riječ. A sa sviju strana skijači, urari i oni šta ciljaju jabuku na dječijoj glavi.
Zbiljam svijet za sebe i nešta posebno, š njima sam uvjek bila jako zadovoljna. Vi mislite da je
meni lako potpisati taj prokleti pakt s Njemačkom. Pa vidite da prašti sa sviju strana i da ne znaš
de naći glavi mjesto. Pa nisam niti ja posve lud. Budite pametni. Jadni gospon Peten, nolko star a
mora se klanjati -nesretnom Hitleru, koji ne zna ni đe je, ni što radi, tolko se pohasio. A niti on ne
bi bio onako nepodnosiv da mu nije tog kljakastog Gebelsa, koji ga samo podgovara na najgore,
pa mu je kašnje krivo. 1 on je čovjek, nego ima loše savjetnike, što je gore nego da nemaš ruku ili
nogu. Da je meni netko utuvio u glavu da sam Hitler, pa još k tomu zaljepio one proklete brkove i
šupio me odzada da moram govoriti s onog balkona čitavoj toj rulji dolje, ja bi sasma drukše, to
vam ne moram posebno ni tumačiti. Mili moj narode, ljudi Njemci i žene Njemice. Premda sam
Hitler, ja neću počiniti sve one svinjarije na koje me nagone ove zvjeri u ljudskom obličju, jedan
debel a drugi sa prebitom nogom, koji me puntaju na najgore, jer u meni ipak imade nešta od
čovječnosti, pa neću. Što će meni da svi vi izginete u ljutom ratu, koji uopće neću navjestiti ni
najmanjoj zemlji u susjedstvu, nego ću im, obratno, pružiti ruku pomirnicu. A vi drage moje
Njemice, zarad čega bi vi sve bile u mene zaljubite kad, prvo i prvo, ja nisam nikaki muškarac,
vjerujte mi na riječ, a vi imadete tako krasne muževe da vam zbiljam zavidam. I samo da trošite
tolku tintu i papir da mi zakazivate rendes kod prvog stuba na mostu, kad ja stvarno nemam kad
izaći donle, a i netko bi me vidio od mojih posilnih, pa eto ti vraga. Ja zbiljam hoću samo da
svaki od vas vrijedno radi u tvornici, a kašnje ode doma i poljubi svoju krasnu plavušu ili brinetu,
kako koji koju imade. Eto, da mi je bog dao sa. mo pet minuta da unidem pod njegovu kožu kao
Šarlo Šaplin, što bi mu prišapnula, pa nek misli što misli. A i taj nesretni Gebels isto ne bi bio
tako krvožedan da mu je stvarno neprispodobiva Zara Leander dala mali mig kako bi išla s njim u
kino. Nego onako cotast, a još da ga ne voli cura, osim toga da ostane bez kina. Svaki bi se na
njegovom mjestu naljutio i počeo lupati nogom po zemlji, barem onom zdravom, i bacati se po
cesti i zazivati mater, a ona nesretnica davno mrtva, jer je radila kao švalja do zadnjeg dana. Sve

njih ja razumijem, i zato bi htjela uvjek popraviti, a koji put mi to i pode za rukom, samo kad me
puste da ih malo oponašam. Ja bi isto tu legiju stranaca zabranila jer nitko ne zna ni komu
pripada, ni radi čega je tamo đe je. Navodno da nešta čuvaju, a tamo đe su nema ništa nego
pješak. Pa tko će ga odnjeti, ako nije radi toga šta su svi iz jako propalih obitelji, pa im je lakše da
tako prođu a da im nitko ne zamjera. Masoni isto. Radi čega bi oni bili u tolikoj tajnosti kad im
nitko neće ništ. Samo da vele mi smo ti i ti, ljudi poslovni i tomu slično, jedino šta smo masoni.
Pa komu to smeta. I ja sam oduzeta i ne mogu odati, pa opet kontra tomu nema nitko ništ. Svatko
imade nekoju falingu, pa nek su živi i zdravi. Nego samo šunjaju nešta po nekojim kutovima i
radi toga i sumnjaju na nji, a nemaju stvarno radi čega. A da se svaki iskaže, da ispripovjeda
nešta duhovito iz njiova života i te podzemne stranke, svako bi se rado nasmijo i puno bi ih više
poštivo. Pa i ja najviše volim gledati diplomaciju u cilindrima i balskim opravama, svaki je sa
svakim dobar, samo se smiju, ljube ruke ženi od onoga najljućeg protivnika, sa svima tehtlmehtl,
a ovamo šalje depešu svojem kralju, ili već komu, da odma bace bombu na prestolnicu onoga
čijoj ženi je tako zdušno ljubio ruku. Uvjek sjede za zelenim stolom, ko da će isti čas zaigrati
bilijara, puno spisa pred svakim, samo piju vodu, nekoje krasne djevojke sa svake strane im
prevađaju, a što rade dolje pod stolom, to samo oni znadu. Čim je u drugoj zemlji, a ne u svojoj,
odma mu je bolje, to svak zna. Nitko ga ne smije uapsiti niti nanjeti zlo, svi ga zovu na večere i
gratis veselje sa šampusom i najgroznijim ribama, ne bi jela nikad, a svak je u lakovanim
cipelama i gazi po perzeru ko da je princ. Oni i ako se zarati ne idu u rov ko prosta rulja, nego
samo dobiju šupkartu, i da moraju sjediti u švicarskom hotelu do svršetka rata. To im se vidi po
nosu, to da nikoju napast neće ni osjetiti, i zato je svaki stvarno pravi gospodin, da im nema para.
Da je naš Dragomir znao barem frtalj jednog jezika, njemačkog ili tomu slično, ali kad je više
volio naganjati flundre, pa bi sad sjedio u ministarstvu vanjskih poslova, ako već prije ne bi
načinio nekakvu nepodopštinu sa onom istom koja prevađa. Kad god su kod zelenog stola, svi su
udivljeni ko mile Gere i ko da mrava ne bi zgazili, a istom potpišu nekoje papire u kakom salonu,
odma udare iz svih topova, da se samo puši. A kad skupe novinare da im ispripovjedaju kako je
bilo za zelenim stolom i iza zatvorenih vrata, moraš biti triput pametniji nego su oni, da uvatiš što
je na stvari, i što se sprema, a ne ono šta ti taj stari u očalima mota, te vako, te nako, a rat će
kolko sutra, da ne smogneš svezati ni pinkle. To je njima u krvi da jedno kazivaju a drugo si
misle, pa onda probaj s njima, šut s rogatim. U tomu je sva svjetska politika i zato volijem kako
su Hitler i Staljin, sve svima u brk, mi ćemo to i to, i sutradan zbiljam i bude. I još mnogo gore.
Milijuni kila željeza na glave, a ti gledaj gdje ćeš, ali te je lepo opomenuo, pa ne smiješ reći da
nije. Zgodno je bilo i kad su se njih dva isto rukovala za onoga pakta, a kad tamo, ipak je jedan
drugog slago, ko ruka debelo, pa je kašnje bilo, e jesam bena kad sam mu vjerovo. Da se i njima
to dogodi ko i običnom svjetu, to mi je bila sva zadovoljština. Sta je kod te diplomacije
najzgodnije, to je isto šta počmu od ničega. Sjedi diplomat u svojem salonu i odjednoč nešta si
zamisli, odma počme nazivati razne osobe i kazivati jednom jedno a drugome sasma drugo,
doklen sve ne izmješa, a kašnje ode na gala prijem kod nekojeg od svojih kolega i vidi šta je sve
poradio i kako se zavađaju pred njim na očigled, pa ode natrag u svoj salon, mirno popije nekoje
skupo piće, i legne spavati. Samo mora paziti da se ne posklizne i da oni svi ne počmu svaćati tko
je sve zamutio, jer onda je gotov. Što je da je, samo da nešta je, radi čega se ima svrhe živiti i da

sve ide nekakim redom. Najprije opijumski rat, onda incident u Mukdenu, a kao kruna svega,
džentlmenski sporazum. To sam primjetila, nema sporazuma a da prije toga nisu padale glave.
Meni je provizorna vlada još i milija nego ona stalna, radi toga jer svi koji su u njoj nisu gladni
proklete vlasti, nego su samo od danas do sutra, a preksutra nek netko drugi tare glavu sa
državnim stvarima. Mi nemamo od toga ništ, mi smo tuj za dobro naroda i interese većine koju
poštivamo kao zjenicu oka. Jedino da se uvede red, i da Cigani ne bi krali iz polupatih izloga, i da
se ne zavede nezamislivi skandal u pogledu nemorala po kinima i gasthausima. Samo da svatko
ne vješa kakove oće barjake po balkonima i ne iznaša slike najvećih šuftova u historiji, nego
jedan barjak i jednu sliku, a za druge figa. U tomu je naša provizornost, mi smo inače ljudi sasma
drugih struka, inžiniri, kemičari i profesori sa univerze, radi ovog naš osobni rad jako trpi, zato
smo i potpisali da ćemo biti vlada tridcet šest sati, a više od toga niti minute. Dajte, gospon
Kerenski, pa vi barem imadete puno vremena, nemojte nas ostaviti na cjedilu. Ne i ne i ne. Onim
svojim načinom uljudnog a nepomirivog vojnika. Iks generacija unatrag sve oficir do oficira. To
je za poštivanje, premda je bio kontra svakome napretku i drugom šta je pozitivno. Kako kod nji
sve to funkcionira. I nije se ženiro gospon fon Bulov, svjetska glava, niti da bi mu bilo dosadno
otići čak na drugi kraj svijeta da bi potpisivo nekaki ugovor o Mandžuriji. Ko da on ne može
živiti i bez toga s onolikom silnom plaćom predsjednika. I što sve ne smisle ta tri-četri čovjeka u
svojem salonu, doklen piju čaj. Ajmo sad blokirati Venecuelu, a sutra da bi počeli rat Engleza
kontra Bura na najdoljnoj točki Afrike. Samo koji mjesec, a onda ćemo podburkati Ruse kontra
Japancima, a i ove druge kontra prvima, da vidimo što će biti. I što vele, to stvarno i bude. Ja ne
znam što će Rusima da kraj svoje zemlje mlave se s onim malim stvorovima iz ostrva, ali i oni
imadu svoje zabave. Danas jednu dumu, sutra drugu, skupćina do skupćine i reforma kontra
reforme, da se znadu oni ludi matrozi s Potemkina popuntati već radi tih silnih promjena koje ne
razumiju. Oni su, sa svoje strane, uvjek na moru, otkale imadu pregled cjele te fertutme na
suhom, pa zato i vele jedan drugome, daj da opalim dvije do tri granate odavle tamo, pa da
vidimo što ćemo kašnje. A političarima nikad dosta putovati, ne zna de je fruštuko, ruča ovde, a
đe će večerati isto mu je još pod velikim upitnikom. Uvjek spremit kofer od kroko kože, pa ajd u
voz, il brod, ili eroplan, to mu je sve isto, što meni, bome, ne bi bilo. Dajte, gospon Izvoljski, k
nama u London, a naš će kralj Eduard sedmi k vašem Nikolaju u četvrtak. Čemberlen u strašnu
Afriku, de ga svakičas mogu pojesti crnci, ali kad je već izabro taj poziv, nema mu druge. Pa
jeste li vi Buri šumasti, da bi ratovali kontra Englezima, a vi Bugari kontra Srbima, a prije toga i
protivu Turaka. Najprije izbrojite do sto a onda, ako već morate, onda ajte. Ne da bi netko opalio
metak na kaku ticu, a oni s druge strane da pogrešno razumiju. Kašnje je badava. Nismo, poštenja
nam moga, nego smo htjeli srušiti ticu koja nas je živcirala. Radi šumastog lovca, dva milijuna
mrtvih. Ja samo volim kad se prije svega smisli, porazgovara u krugu političara, jedni s drugima,
potpiše abdikacija, memorandum i ultimatum, a kašnje neka bude. I što će ludim Ircima ta
stranka koja ne znači nikomu ništ, a jedino će ih radi toga Englez mrziti još i više. Sin Fin kontra
krune. Da je to u nekakom filmu, ili da su to neki športski klubovi, to da, ali vako je uvjek netko
kraći za glavu, a da nije moro biti. Vidite one krasne ljude kako divno sviraju u kvartetu. Gospon
Dvoržak, gospon Elgar i gospon Rahmanjinov. Sva tri već dosta stari a nije im teško da svaki
uzme svoju violinu i odsviraju nam skupno vlastitu kompoziciju koja opisuje prirodu. U čemu je

ta njiova veličina. Samo u tomu šta sjednu u svoj kabinet, na onaj fotelj koji bi volila više nego išt
radi gledanja televizije, pa se dobro zamisle. Vani, u forcimeru, svi moraju ići na prstima dokle
on ne smisli nešta, a onda samo lupi po zvonu i odma uleti onaj general koji je neka vrst
doglavnika i zapiše što je veliki čovjek izumio za dobrobit cjele zemlje. Ili da bi bili neutralni pa
im nitko ne može ništ, ili da bi, dapače, potpisali nekoji sporazum s najgorim neprijateljom, radi
iste svrhe, ili da bi odma počeli graditi tvornicu nečega šta se još ne proizvađa niđe na kugli
zemaljskoj. Samo je važno da taj ađutant zapiše sve kako valja, a ne da bi krivo čuo, pa istom kad
su potpisali i sporazum i podigli tvornicu, a tek onda vide da niti su trebali potpisati s tim
šuftovima, niti je bilo dobro graditi tvornice na vr brda do kojeg nema ni kozje staze. Sve ovisi o
toj budali koja bilježi, zato je puno važno da on ne bude baš zadnji, ni po pameti ni po rukopisu.
Čujte, gospodo poslanici i dragi moj narode. Dragi gospon predsjednik. Ja kao susjedni
predsjednik nudim vam ruku pomirnicu, premda to ne bi nikako smio radi onog groznog pokolja
u prijašnjem ratu. Ne, ne radi našeg, nego radi vašeg. A ipak zbog toga što sam ludo dobar, ja
mećem svoj paraf, pa nek mi buduća pokoljenja sude ako sam profućko njiovo povjerenje. Kako
samo umije On njima odrezati, ko da su išli u isti razred pučke škole. Jedino šta je malko blijed,
radi čega je još ljepši. Ja bi tražio da mi narodna skupćina odobri da bi podigo te tvornice i most i
ciglanu, a osobito plac za kuglanje iza tvornice, jer znam šta našem narodu fali, a vi prosudite
jesam li zavrijedio tako što. Ako našem radniku ne treba pivara, onda ne znam što mu treba. Pa
probajte vi raditi ko marva od jutra do sutra, a da još ne utažite žeđu jednim kriglom na koncu. Pa
je li to puno, jedan krigl nakon onog rovanja ispod zemlje. Ili da bi malko gledali nogomet, bar
jednoč na nedjelju. Pa bez toga mu se ne mili penjati se na onu visoku peć u koju može pasti
svakog momenta, samo ako se naživcira. Ja vam velim da je to jako važno za njegov osobni
razvoj, kako vanjski, tako nutarnji. Pitajte doktore. Svatko neka dadne maleni prilog, a ja odma s
ruke skidam zlatni sat, pa neka ga pretope u šta treba. Zbiljam je njegov primjer tolko zarazan da
bi i sama izvadila zlatni zub iz usta, samo kad bi ga imala. A masa njih imaju, pa šute, ko da su
im usta puna vode. Taka zemlja, a taka skromnost. Nitko ne bi pomislio. On da je taj. Ja ga uvjek
zamišljam kao puno manjeg, a i da je stariji, zbiljam ko najljepši glumac. Netko imade sve,
jedino šta se naživciro kod čitanja dnevnog reda i rasporeda satova. Nanovo maršalov plan kontra
monroove doktrine, a navodno da je na stvari lokarnski ugovor u svezi sa mak mahonovom
linijom. Sve je to ucrtano na mapi svijeta, da se znade de je što. Neka vrst kazala za povjest, jako
napeto u svakoj točki. Istom tada vidila veliku četvoricu i malih sedam patuljaka. Ma nije vraga.
Elbidži, Hari Lajm i Bobi Votson. Ma đe? Tuj, u prvom redu. To Danica ne može svatiti do
preksutra. Sada će govoriti predstavnik Kouminterna. Taj je praktički Kinez, premda ničim ne
pokaziva. Sve radi proklete rudače, koju jedan ima a drugi ne. Njegova vlastita krivnja jer nije
kopo u svojem dvorištu, pa nije ni otkrio što imade dolje, u njedrima zemlje. Bjelo zlato, crno
zlato, plavo zlato i žuto zlato, koje je, zapravo, zlato. Upravo to je taj prokleti kamen kušnje i
spoticanja za svakoga čestitog čovjeka, osobito diplomatu. Mi da smo za osnutak te zemlje koja
je posve vještačka. U njoj je vještački narod, vještačko drveće, dapače i 'vještačka zemlja, koja
uopće nije od zemlje nego iz nekake mase. Jedino šta me umiri da nakon svega svi plješću i ipak
iskape šampus svi do zadnjeg, iako bi nekomu sigurno i škodio radi samih godina. Barem kada se
ne bi umješo njiov neljudski klan, koji je svuđe. Jedan ministar, sestra isto filmska glumica, a

sestričina je udata za predsjednika u dominionu. Ti drmaju čim oće, kad su puni novaca i imadu
vlastiti čamac za spašavanje. Doklen ne pukne bruka i ne izađe na vidjelo sva ona muzga oko
afere s parfemom. Mi samo molimo da dobijemo protektorat nad njima, koji bez nas ne mogu niti
mrdnuti. Oni sami oće, pitajte narod s pomoću plebiscita, kojem znademo rezultat već sad. Svi su
za to da se pomogne razvoj u regionu, samo da bi došlo do referenduma, ratifikacije i autopsije.
Šta se jednom odredilo da to i bude. Uz pomoć pečata i svojeručnog potpisa najpozvanijih. Čija
je riječ zakon. Ne bi je on prekrenuo, pa da ga deru. To nikako. Svako se potpiše na tuđem, pa
dadne onom drugom, a onaj drugi ovom. Tako da svatko imade punomoćje i pismenu garanciju
protivnika, ako bi došlo do kakog suda. Tuj zbiljam imade reda a ne da svako drapa šta je drugi
napiso, ili da cjeli taj papir proguta pred svima. Tu onda stvarno ne bi bilo spasa. Mi da smo
upalili Rajstag, što je vama? Niti Jevrej, niti Rus, nego Bugar. Kad je Bugar što upalio? Samo
sadimo paprike i čitamo poučne knjige. Taj čas čitao jednu, još mi je tuj, u zadnjem žepu. A da
nije možebit rajsmaršal, koji je prije svega gospodin? Niti puši, niti naganja ženske osobe. Samo
ponekad šnapsl u krugu najbližih, i tuj i tamo šta kupi nekaki kip. Na jevtinoj dražbi, jer mu je to
dušovolja. Nemojte se vi groziti. Ne, nego se nemojte vi groziti! Tužiće vas svome tetku, koji je
slučajno rajsfirer, pa ćete vi viditi svoga boga. Moje su ruke čiste, a u pomenutoj knjigi imade
mjesto đe sam stao. Tuj je jedan mali češljić kojim sam se češljo u knjižnici, za onih stanki, jer se
ne može čitati neprestance. Mi ne znamo ništ, nismo čuli ništ, i nismo odavle. Slučajno prolazili
kad rekoh ženo vidi gori rajstag. U tomu je sve. Dokazni postupak, svjedočenja i apelacije svršile.
Radi svega proglasiti krivim Nizozemca, koji je navodno peco ribu u kanalu u kojem uopće nema
nikake ribe. Njegova udica nađena u žepu podvornikove svastike. Na vješanje, konfiskaciju same
udice i brisanje iz spiska živih. Da je on odao kolko topova imade Francuska, a zna svako djete
da ih je bilo šest. I da je na tom papiriću raspored komore i đe koja četa vari pasulj sa slaninom, a
na stvari križaljka koju sam izumio, za vožnje vozom, koja mu došla glave. Tko je lud da riše
bedastoće, tako mu je. A zbiljam čist ko suza. Gospodo sudije, gorko ćete se pokajati u vlastitoj
starosti. Sve ćete naći pred sobom. On da je krivotvorio vlastiti potpis? Radi čega? Daje nekoji
tuđi, ali svoj vlastiti, to je bedasto. On samo sliči na ubojicu jer imel tu prokletu istu bradu, a
podvornik je bio napit, pa mu je jedno te jedno. A njemu nije, ako će radi drugog na vješala.
Poroto, ljudi i žene naše domovine, dajte se malo promislite, dovedite se pameti, a nakon toga
idite mirno doma, svojim najmilijim, što i ja jedino želim. Pravda je zadovoljena. I kako samo
uvjek pogodi onaj kut u koji baci one proklete rukavice nakon egzekucije! Jedino što je, je, to je
da je bankar zbiljam pokro svoj vlastiti novac jer da mu žena nije davala ni kolko za tramvaj, što
isto nije ljepo. Ja sam za svakoju parlamentarnu reformu unutar samoga parlamenta, već radi toga
što je to rezultat one prepametne parlamentarne diskusije koja zbiljam imponira. Svakoji najpre
zatraži riječ, a onda izađe na govornicu i rekne. Ne da bi viko sa svoga mjesta, a osobito da bi
potezo revolver na onog koji je govorio prije njega. Istom onda kad svaki kaže što mu je na srcu,
istom kašnje svak glasa po svomu i složi se do u zadnju točku. Tako je potpisat i rapalski ugovor
i tripartitni pakt i trijanonski zakonik. Jedino šta sve nije na istom mjestu, nego je jedno u Rapalu,
drugo u Trijanonu a treće među onom trojicom, samo ne znam đe. I to ne da bi svi letili s jednog
na drugi, nego su jedni tuj a drugi tamo. Volim da svak imade svoje mjesto u povjesti i da je sve
sredito a ne jedno preko drugog i u isti čas, a kašnje sto godina ništ, samo glupo igranje karata i

šahiranje od kojeg postaneš još gluplji. Đe ima nečega bez takovih ljudi ko što je gospon
Pilsudski, gospon Ratenau i gospon Primo de Rivera. Svi u brkovima, premda stari ljudi, ali koji
još mogu dobro podviknuti. Raspućina već manje, radi one njegove brade i musave mantije, a
ispod koje možda drži i sikiru. Jako je bio zlovoljan i zato su mu svi puno ugađali. Samo da se
nasmije na caricu ili bilo kog, a on ne, ni za boga. U tomu je došlo do te njegove nesreće da ga je
nekoji zlobnik pretesterio pilom nasred ceste. Ko da je drvo. Carica je puno cmoljila a i ja š njom.
Kako i ne bi, kad joj je bio sve i svja, a što, to ne smijem kazati. Crni čovječe, ponašaj se ko da si
bjel, samo pusti da te naučimo prati zube i hodati u cipelama jer je to za tvoje dobro. Osim toga,
blago si ga tebi što možeš stajati na suncu cio dan, a da ne paneš u nesvjest. Kad bi nama dao
dragi bog da smo tako crni. To ti je zbiljam veliki plus, prama našima, čak i najpametnijim.
Jedino da te ne pogrize nekaki prokleti lav kojih ondje imade ko kod nas mrava, osim što su puno
veći. Samo budi dobar, pa će ti tvoj bjeli brat namazati putra na bjeli kruh da će ti sve pucati za
ušima. Ne možeš cjelog vjeka jesti rođenog tetka, koji je umro od upale pluća, ili djete od
susjeda, koje ti je zalutalo u dvorište. To ipak nije ljepo. Đe mi je djete, a ono pojeo ga susjed za
fruštuk. Premda je bilo i tutlavo i svakako, ipak je bilo naše, baš sada nam je puno trebalo.
Nesretni gospon Gembeš u Madžarskoj, kojemu su Židovi stvarno dojadili, pa im mora lupati
šajbe na izlozima, bez obzira što je sam jako fin i učtiv čovjek. Ovi drugi, Daladje i Remzi
Makdonald, Dolfus, s onim svojim malenim rastom, svi nešta petljaju, nekamo se upućuju,
nekomu pišu pisma i kojekake memorandume, a od svega toga na kraju ne ispane ništ. Đe si bio
niđe, što si radio ništa. To je ta zdvojnost koja prati svakojeg predsjednika i radi toga mi ih je
puno žao. Pa imadu i onu dušu, obitelj i vlastiti život, koji zapravo nemaju. Istom kad dođe do
nekake krize, vidi se kolko su oni žrtve sviju nas skupa, koje baš briga za bilo što. Pa molim
ljepo, taj Lazaro Kardenas, sa tako krasnim imenom sa kojim bi mogo biti filmski glumac u kojoj
god mu drago državi, a on se mora patiti kao predsjednik Meksika, đe su još polovica goli i bosi a
svaki deseti se znade potpisati. A ko da je gospon Azanji bolje, ili da bi Leon Blum bio na nečem
sigurnijem, samo zato šta su u Evropi. Niti govora. Emil Haša, Čeh, još i najgore, s obzirom da se
njegovi ne vole tud za majku božju, a sa sviju strana mu zvecka pod nosom tuda puška. Svakojeg
mi je žao koji je na položaju, ali kad je još k tomu i Čeh, onda sam naprosto zdvojna što će i kako
će. Pa tko od njih znade rastaviti i sastaviti pušku, a kamoli da bi pucao iz nje. Pa i kad bi našo de
se mora potegnuti prstom, ima iza toga još nešta, a to je naciljati prama neprijatelju, a ne prama
svojem drugu koji tuj isto stoji u blizini i ne sumnja na ništa. Jedino ako bi oficir bio tako dobar
pa da mu pokaže u kojem pravcu su oni tuđi a u kojem njegovi, to onda da, premda jako sumnjam
da i oficir to zna, jer ni njemu nitko ne pokaziva, a on osobno je kontra svakoj sili na svijetu. Šta
se rata tiče, ima i groznoga, osobito ono komadanje živih ljudi u samom rovu, jer onaj koji puca
iz topa ne može birati, nego opali, pa kud pane. Ali morate priznati, imade i ljepog, prije svega
ono na koncu, kad svi unidu u najluksuzniji pulmanov vagon, u kakom nisam bila sedamdeset i
tolko godina, potpišu one spise, popiju po štempl šljivovice i rukuju se da ih cio svijet vidi. I
jednima i drugima, i koji su pobjedili i koji nisu^ malko suza u oku, kolko da se vidi da su ljudi
od krvi i mesa a ne drveni lutki sa kojima upravlja netko iz sasma trećeg kraja zemlje. Bez obzira
što ne znadu jezik onog drugog, oni, svaki kako umije, vele nazdravlje i živi bili, pa svak svome
domu. Jedan da popravi urušito, a drugi da proslavi što je onom prvom urušio sve do zadnjeg

krova. Ako u tom nema nikake zadovoljštine, ne znam u čem ima. I nije se dogodilo da bi ovaj
poraziti general došo atljav, dronjav( i bos pred pobjedničkog, koji sa svoje strane naravski da se
sav blista i cakli od šmolkreme, briljantina i odekolonja. Ali velim i onaj prvi, koji je posve
izgubio rat, isto je tolko elegantan i izbrijan, da bi i njemu puno koji goljo s ceste pozavidio,
samo da bi bio na njegovom mjestu, pa makar moro potpisivati i kapitulaciju. Ne mogu pravo
vjerovati da rade onake stvari u onoj klaonici. Pa nisu ni ljudi tolka marva da mogu udariti
nedužnog vola u pol čela čim uniđe unutri. Što je on njemu skrivio i je li ga on ranio, i sa kojim
pravom. Jedino radi toga šta su mu dali to prokleto drvo u ruku i napuntali da zamane. A ono oko
nedužnog vola, koje se tako otvori, uprav ko

da zna sve još od prije. Pa je 1 imade taj mozga da tako lupa po božjem stvoru ko šta je i on. I da
samo ne moram gledati kako se nakon svega otripa one dvije minute zadnjim nogama, doklen ne
zatuli još jednoć i ne prekrene očima. To šta posluju u nekakoj banki ili čak i u električnoj
centrali, pa konačno i u založnom zavodu, sve je ljepo i kulturno, bez ikake krvi, jeste da neko
jamra za zimskim kaputom ili da su mu isključili elektriku ili da je potrošio zadnje novce, to da,
ali ovo, sa deranjem te nesretne krave na pol, a kašnje još na osam djelova, u to skorom da ne
vjerujem da je od istog naroda i od istih ljudi smislito i uradito. Barem da puste onđe nekaku
muziku ili da mesare iza nekakog zastora, još bi i moglo, ali vako, teško da bi se uopće smjelo, a
možda nas samo time straše ko i nekim glupim filmom o vampiru i baba vještici. I jedino da u
tomu bude nekakog reda. Nemam zato protiv da raščetvore cjelog čovjeka ako bi nam pokazali
de što stoji i kako koji dio funkcionira. Samo nemojte da bi okretali puške spram živog stvora, šta
ako je nabita? Tuj bi stvarno moglo doći do velike nesreće. Što ako bi mu kugla prošla kroz
nedužnu glavu. Isti čas mrtav, ili barem paraliziran. Stvarno ne znam tko izmislio, i radi čega. Pa
nećete se valjda gnjapati okolo tog prokletog Verdena cjele godine. To vam je na stvari jedna
livada i nešta brda. Komu to treba. Zbiljam, što se sve može dogoditi u onoj pasjoj pucnjavi. Niti
znadeš tko je sa koje strane, niti ih uopće poznaš, a pucaš ko lud. Jedino šta su Njemci, to
priznam, i radi toga šta su njiovi, a da su ovi naši. Pa čujte vi, gospon Foš, i gospon Peršing i
gospon Dijaz. Ja zbiljam ne znam. Pa je 1 to vama sila da se naganjate sa onom drugom
gospodom koji su isto tako gospoda ko i vi. Čujte, gospon Hindenburg, bi li vi nešta poradili za
zelenim stolom. Vi ste barem pametni. Kad je već taj vražji brod otišo na dno, i kad mu nema
pomoći. Krasni mladi zrakoplovac Ginemer da je zbiljam pao ravno u ledinu. Jadna ta mati, stara
gospođa Ginemer. I otac isto, stari gospon Ginemer. Samo da sam im znala adrese. Dočim ni ta
kugla nije najgora, nego ono strašno blato. To ne mogu podnjeti za gledati, premda bez blata
uopće im nije stalo da bi ratovali. Onaj vrag jedva čeka da pane kiša, pa istom zaurla naprijed i
svu tu silu

bedastoća. Jedino da mi netko razjasni što je što, i da bi se makar ratovalo po čistom i ravnom, a
ne vako. Po brdima i dolinama, a još po snjegu. Pa nije to rodlanje. Ne bi nikog svog pustila, za

živu glavu. Onako krasno svi obučeni i obuti, pa da legnu u onaj kal. To me nitko neće ubjediti.
Da su se samo gospon Poenkare, gospon Askvit i naš nesretni Franjo skupili i dogovorili. Albert
isto, a mogo je i gospon Holveg, ako bi ga pozvali. Glavno da se to ustvrdi, plati ratna šteta prije
samog rata i dodjeli komad zemlje ovomu i onomu. Svakom bracu po falacu. A ne ovako. Jedino
ne znam što bi s onim kasarnama i tim silnim puškama, kad nema tolko zecova, ali to nek oni
rješe a ne ja. Nesretni vojnici koji ne znaju što bi u tom odurnom klanju, jer im nije nitko ni reko.
Što, mi da bi pucali u one na drugoj strani? Ma nije vraga. S pomoću vatrenog oružja i
odšarafljene handgranate? Je li skupa, ili svaki kako znade i kad mu se prohtje? Onda da. Samo vi
nama recite da bi mi znali. Mi smo sitni obrtnici i prodavači ženskog veša, pokupiti zadnjom
naredbom kraljevskog vojnog ministarstva. To je za nas nešta sasma novo. Jedino ako bi nas
uputili radi čega moramo držati ovaj strašni mesarski nož tuj na cijevi od puške, kad nam tako
samo smeta. Mogli bi nedajbože zakačiti nekojeg kolegu, bilo od naših, bilo iz kompanjonske
pukovnije s onu stranu. I da bi imo netko ferband pri ruki ako se to zbiljam dogodi, jer je čovjek
čovjek. I samo još ako bi nam kazali da im moramo nazvati dobar dan ili nešta drugo prije nego
skočimo u njiov rov, ili da odma počmemo pucati i raditi druge grozote. Mi bi samo da budemo
sasma upućeni, da se kašnje ne bi ispostavio nekaki manjak na koji nitko od nas nije naviko. I
kako se samo ustrudi onaj lovac oko puške i stolca na kojem sjedi, sav se pretvori ' u ništ, a sve
zato da ga ne čuje oprezna lasica i mudra lija. I ne bi taj ni trenuo, ni podanuo, samo doklen mu
ne dode što bliže na nišan. Sav se pretvori u uvo i oko, pa odjednoč du, usred krvožednog vuka
koji je već možda poždero stotinu ovaca, plus Crvenkapinu baku. Pa komu onda da bude žao radi
njegove sudbine kad je zvjer, da gora ne može biti. A s druge strane, i lovac se mora izdovoijiti
negdje, bolje nego da ucoca rođenu ženu ili nagrdi

staru mater radi ničeg. Ovako saspe u skota ono željezo i još kašnje dobije kolajnu, a doma posve
miran, niti mu drhti ruka, niti ništ, niti da bi sanjao vuka u ljudskome obličju, ne. Ja poštivam i
ribolovce. Pomislite kolko se oni moraju mrznuti u onom prokletom čamcu dokle ta prasica od
ribe potegne ozdola za udicu. Pa nema ni on tolko živaca da bi čeko cjelu noć, a njoj je i tako
svejedno, pojela je veća riba ili čestiti učitelj, otac četvero djece, koja nemadu što jesti. Još na
zemlji kako-tako, ali tući se po moru, to je puno gore. Tuj, na tvrdom, iako metak ne bira i sablja
sječe svakoga, ipak se možeš neđe sustaviti; ali na lađi, đe ćeš ako te napanu, pa još i probuše
ozdola da počmeš tonuti. Niti đe stati na stabilno, niti ništ. Nije badava admiral Nelson izgubio i
nogu i ruku i oko, dobro mu je išta i ostalo od djelova kad su ga dopremili natrag u Englesku. Ja
da sam u tomu, prije bih viknula s najgornjeg jarbola da prestanu sa tim grozotama, samo dokle
ne dođem na tvrdo, a kašnje nek puca ko oće i kolko oće, jedino tuj, na moru, po neljudskim
valovima, tuj da se suzdrže ako ikako budu mogli. S druge strane, pogledaj ti samo te zgode kod
plivanja. Svatko bi potonio ko sikira na dno, otkale nema povrata, samo da ne mava rukom ljevo i
desno, tamo i vamo. I tko se navraga sjetio toga, podigla bi mu spomenik veći nego Tesli i
Edisonu skupa. Njima sve, a tomu koji je spasio strašne smrti od utapanja tolike milijune, njemu
ništ, niti mu se imena ne zna. Možebit je neđe zapiso uput i nariso kako se treba plivati, a drugi

našli i odma počeli rabiti, premda je to izumio on a ne oni. Nit sam znala nit ću znati, ali mi je
ljepo viditi kad drugi plivaju u bazenu i namjesto da se utuše na najgrozniji način, dobiju još
pokal i slikaju ih za novine. Puno volim slike, kad najgori konkurenti u bankarstvu, gospoda
Kobden i Brajt, za istim stolićem, kod crne kave, gledaju jedan drugomu u zube, smiju se, a što
jedan drugom misle, to samo oni znadu. Više je takih sjedinila malena slikica, žuta od
pokazivanja, ali svak u nju vjeruje jer su oba ko živa. Nesretni oni šta su osuditi da potpišu
kapitulaciju, pa da ih kašnje cjeli narod pljuje gdje god se pojave. Jadni gospon Kvisling i gospon
Peten, koji više ne smiju izići ni u kavanu, na kavu sa šlag-obrstom

ili tomu slično, već im je netko napiso kredom na ledi nekaku bezobraštinu a da nisu ni primjetili.
A samo radi toga šta su se rukovali s prokletim neprijateljom, koji je i tako pobjedio na svim
točkama i unišo u kraljev dvor ko u vlastitu štalu. Sva sretna da u našoj negdanjoj tolkoj familiji
nije bilo niti jednog državnika, nego samo tišljeri, trgovački pomoćnici i lječnici, jer bi me to
puno žderalo iz dana u dan, a ne bi si mogla pomoći. Zato jedva dočekam da vidim veseli
radenički izlet u polju, za ono malo slobodnih dana od preteškog rada u tvornici i na smrdljivom
teretnom brodu. Svak ponese jauzn u novinskom papiru, nakrivi šiljt od kape, a ako još imade
curu, ko će š njim. Onđe u šumi, razvagani se ko nitko njegov, tko znade svira ermuniku i duva u
grozno veliku trubu, a najglasovitiji među njima popne se na stolac za rasklopiti i počme čitati iz
debele knjige o prijašnjem životu skitnice koji je postao najveći književnik svijeta. Netko se
uprav veseli sa svojom djevojkom, drugi se utušio sa onim sendvičem, koji je na stvari kruh
namazan šmirgvuštom, ali ipak svaki sluša na pol uha onu krasnu pripovjest o kojoj misli i
kašnje, sutra, kad je već za strojom. I kako su samo oni divno urediti za tu priliku, svak u čistoj
košulji i ispeglanim hlačama, a tko nema peglu, metne hlače pod madrac đe spava, pa su sutra
gane nove, ko iz parne peglaone. Nekoji se skine i u majicu, pa se vidi umjetno istetovirani
radnički znak na ramenu, ili ime kakove cure od prije, a nekoji ne, nego samo zafrkne rukave od
košulje dok leži na travi, da je ne bi svu odma zamazao. Isto su divni za vidjeti u povorki, ako je
nekoji od njih umro, ili ako namjere protestirati proti kakog poskupljenja, na trgu, đe njiov vod
sav se potrga od vikanja kontra vlade, što oni svi zdušno prifate. Ali doklen se još ne skupe,
odasvud, iz sviju ulica, ko da idu na najljepšu prošenciju, sa cvijećem u ruki i u zapućku,
nanašaju velike slike negdanjih književnika i sadanjih političara, pa koji bi šuft moro biti onaj
žandar da pripuca u tako urednu i razdraganu masu. Drugo bi bilo da oni počmu bacati kamenje
na policiju, koja ipak znači red i mir, ili da bi im psovali mater i oca, što ovi iz policije isto teško
mogu podnjeti, ali ovako, ovako ne. A drugo je i,

bome, kad svaki od njih počme pokazivati stisnutu šaku u zraku, tuj više nema šale, tolko njih na
okupu, mćre glava i isto tolko šaka, pa se onaj gazda na balkonu od salona puno promisli doklen
im ne opsuje nešta ili im baci vazu s cvjećem na glavu. Prije će on s njima ljepo i krasno, pa
nemojte, majka mu stara, sad ovdje tolko galamiti kad mi grosmama upravo fruštuka a maleno

djete leži u vrućici, jer se nahladilo na tenis-placu. Nekoji od tih radenika se i povuče, jer tko bi
imo što proti stare matere i malenog djeteta, doklen se onaj promućurniji ne popne na budu od
novina ili plakatni stub, pa otale počme psovati i mater i djete debelome tvorničaru, a on samo
žmirka i odma im potpiše povišicu, pa baci papir dolje u rulju i ode oprati ruke. I da je tuj dolje
samo zadnji goljo i musavi strojar, ali se nađe i profesor matematike, i pametni učo, i bradati
popo, pa i nekoji inžinir u naočalima, koji svi skup i puntaju ove sa šiljtkapama, pa kad to vide
oni iz policije, prije svega bi se bacili na te u naočalima, osim što se oni prvi i sjete i samo
šmugnu u masu, a kašnje ih nađi ako si vrag. A u šta se sve ti huncuti umiju obući, jedan ko
krampus sa željezom, drugi ko Karlo Marks, a treći ko najdeblji tvorničar na svijetu. Taj zadnji
mora obligatno imati krigl piva u ruki, da se vidi da je prebogat a voli i gucnuti, Marks s knjigom,
a vrag s nedužnim djetetom u ruki, koje se sprema pojesti. Sve skupa u onoj povorki, i svak glumi
to u šta je obučen, premda je i jedan i drugi i treći strojar ili kalfa u špeceraju, i prisni su među se,
a tuj oponašaju da su jedan kontra drugog. Od ovog se svi puno razvesele, bilo tišljeri, bilo
opančari, samo im se razvuku usta od uva do uva, i provedu se bolje nego na najluđoj igranki, pa
cjeli tjedan nakon toga prepričavaju onim nesretnicima koji nisu stigli viditi, jer su bili neđe
drugamo. I kako se samo oni uspiju dogovoriti u tančine da bi obili nekaku banku punu novaca ili
sef u zidu kupaone, kod isto tako prebogatog milijunera. Najpre napiše cedulju najljepšim
rukopisom šta može, da bi li dao deseti dio od onog čega ima puno za jedno potporno udruženje
negdanjih razbojnika koji to više nisu, a htjeli bi živiti pošteno i samo od svoje gotovine. To
preda mali fakin, koji navodno liže sladoled, milijunašovom šoferu

ili pazikući, a ako ne uspije, onda ispod vrata od badecimera, dok se upravo tuj kupa milijunašova
kćerka. Istom onda počme strka silnih auta, sa tri kraja grada u isti moment dođu svi ovi šta su u
bandi, a kašnje se ispostavi da je u to upleten i dežurni policajac na uglu, i vratar banke, pa čak i
sam taj šta je za šalterom koji izdava novce. Radi toga i ne bude neke velike pucnjave, jedino u
zrak, da bi se ustrašili oni koji su, premda bjedni, došli uprav radi toga u banku iskati koji dinar
za posuditi. Sve za pol minute, i ni njih, ni novaca, jedino taj sa šaltera da je navodno zdvojan, pa
pred gazdom lupa glavom o zid i viče da su oni gnjusni razbojnici, gnjusni razbojnici i u tome
smislu. Ali i ovi koji su oteli silne novce, ne smiju raspolagati s ukradenim, ni za kupiti običnu
kravatlu, nego sve odnašaju pred noge svom glavnom gazdi, koji je isto tako bogat kao i onaj
kojeg su okrali, i koji im samo veli u redu momci i u zdravlje se vidili. Oni navodno kašnje
dobiju uredan ček na vlastito ime od lažne firme za osiguranje, jer da im je potonuo sasma
nepostojeći parobrod, a ne da bi oni još bili i vlasnici toga broda. I premda rabijatni, imade i u
njima nekakog poštenja, pa nikad ne bi orobili kako nedužno djete i njegovu šparkasicu, nego
onog koji zbiljam ima previše. A što su naočiti, to je namjerno da bolje prođu kod neke tajnice ili
činovnice koja ne zna ko su, a treba im da bi otključala pretinac ili kasu koja uopće nije njiova.
Nije tu ni znatiželja puno manje važna. Ne znam kamo bi i kako bez nje. Na svakom koraku nešta
dobro šta je rezultat znatiželjnosti u svakome obliku. Čujte, gospon predsjedniče. Ja sam samo
htio zaviriti u tu škatulju radi lične informiranosti i proširenja znanstvenosti. Mene vaši dragulji

uopće ne interesiraju kao takvi. Ja da kradem po uglednim familijama? Ja sam samo htio
ustanoviti radi čega ih onako zvjerski bruse sa sviju strana i đe su oni špliteri koji se kod toga
nemilice rasipaju. Meni da je važno kolko imade milijardi trilijona u onom prokletom
bankovnom sefu? Šta je to meni stalo kad niti sam ministar financija, niti onaj koji ih mora
brojati po osobnoj dužnosti. Jedino da ustanovim kako se ne zaljepe kod tog pakovanja u
paketiće, kad sasma sliče jedna na drugu. Ili da bi znao što imade dama u svojoj taški na
tramvajskoj liniji

numero dva. Jedino radi usporedbe sa taškom koju rabe . na liniji numero šest i devet, koja vodi
prama nesretnom groblju. Tu je zbiljam gadno zakacko kad su ga ufatili s tim prokletim
geltašnom u kojem nije bilo niti krajcare, osim nekaki ključi i slika jedne palocije u žandarskoj
uniformi. Zar zbog toga da ga povlače po sudovima i nesretnim optuženičkim klupama, koje su
za razbojnike i tate, a ne za čovjeka željnog prebrajanja. Kad mora zbrojati svaku banderu i svaki
gelender i svakoje drvo koje vidi. Sve zarad proklete matematike, kojoj je vjeran tri koljena
unatrag. Još njegov djed pokušo izračunati kvadraturu kruga i pitagorin poučak, pa ništ. Dragi
otac isto, samo je rano poginio u zadnjem ratu. Ta njiova učenjačka strast, eto kamo vodi, a ja
zbiljam nisam znala da imade nešta pozitivnije od ovog. Puno toga šta i nije za gledati, kako
netko nekog gnjapa i muči na hiljadu načina. Ali šta vrijedi, kad me nekoji đavo gura da vidim i
zadnju stvar, pa kaka je da je. Pomislite na šta su ljudi sve spremni, da joj zaburi onaj šlauh u
usta, a ozgo kroz tratir saspe deset litri vode, ko da je ona bure. A samo zato jer je prenašala
zabraniti alkohol u brushalteru, ili da je podvađala male školske curice nekojem gnjusnom
Jevreju, kome je bilo do toga. Ili da uzmu živa čovjeka, pa makar bio i ruski car, svezu ga za
drvo, pa skupa s tim drvom pretestere ko da nije ništ. A već i ono samo udaranje štanglom ili
bičom po svakom djelu tjela, i to bi mi bilo dost. Uvjek se probam uživiti šta bi ja uradila da sam
u takoj nezgodi, sasma sigurna da bi uspjela ubjediti ih da me puste na cestu i još da mi se
ispričaju. Izvinite, draga gospođo, bila je to neoprostima greška. Samo nas nemojte tužiti našim
pretpostavljenima, koji su puno strogi. Ko boga vas molimo. Kako se samo toga nije sjetila
nesretna Megi Lerd i Neli Burke, koje navodno da su najstrašnije ubojice. Pa kako žena može
učiniti tako nešta. Nemojte to vjerovati niti u snu. Ja da sam utušila vlastito djete? Nikad. To su
gnjusne laži moje pazikuće, koja mi je jalna što imam uspjeha na svim stranama. I zbiljam
nemojte vješati i tući ljude radi ničeg, osobito ne onim groznim spravama koje su za zvjeri i
domaću stoku na klaonici, a ne za nas, krštene i sa čovječanskom dušom. Kad bi znala da ne-

koje lokare neće više piti iz kućne apoteke šta dofate, osim toga petroleum iz šnelsidera i drugo
šta nije za ljude, ja bi i sama bila za prohibiciju, premda to ide sasma kontra mojoj struki
proizvođačice najboljih slavonskih vina u historiji. Ali vrag ne spava, a znadem i da bi se svaka
pijanica snašla odavle i odanle, pa radi čega onda dovađati u kušnju pošteni svijet koji voli popiti
jednu-dvije čašice prije ručka i ništa drugo. Rade bi bila i za aneksiju i za dezinsekciju, nego za

tako šta. Samo da se badava troše novci i šalje policija pregledati svakoju knjižaru da se iza onih
knjiga ne kriju flajke s konjakom, to je zbiljam prebedasto da bi bila za to. Mi, da prodavamo
alkoholni otrov? Pa mi smo samo pošteni knjižari i antikvari kojima je najdraže prodati ili kupiti
staru čašu iz osamnaestog stoljeća koja je samo malko trknuta i razbita pri dnu, ali se puno ne
vidi. Mi da mešetarimo s takovim štetnim stvarima, pa mi smo apotekari koji lječimo narod s
pomoću aspirina i injekcija proti ujeda bjesnog psa. Kako vas nije sram da mene kao vrsnu
baletnu igračicu popipavate ozdol da nemam đe pod suknjom flašicu svezatu špagom? Pa tko bi
meni to svezivo, ne valjda gospon dirigent, koji me nikad nije niti pipnuo, premda je mogo puno
puta. A vidite ova dva inđipota: jedan debel ko bure, drugi suh ko šibica. Obadva nose pomješate
hlače, on njegove, a ovaj njegove. Cjela stvar u tomu da bi onaj dao njemu njegove šta su tjesne,
a ovaj onomu svoje, jer mu lamitaju pa ih mora držati rukom. I sve to na samoj cesti. Istom se
dovate nekakog haustora, ili dođu iza kakog zida i počmu se svlačiti, kad eto ti neke gospojice sa
kerom koja odma vrisne i pane u nesvjest, ili kakog raznosača kobasica koji im odbrusi da što to
rade pred svima. Ali da je" to sve, nego uza ovo nanašaju dasku koja uopće nije njiova, guraju je
u lift u koji nikako ne stane ni sam debeli, a kamoli daska, a gone ih jer su urušili one kruške u
dućanu kroz koji su isto prošli sa tom daskom. Pa komu je to smješno, ta grozota do grozote, i
sva ta šteta koju su nasmagali đe god su bili. I urušita gospojica, i iživcirani mesarski pomoćnik, i
posve upropastit prodavač grincajga. A da ne velimo ništ o vlasniku daske, koji je isto čovjek ko i
drugi, i komu trebaju novci od prodate građe. Ako

zbrojimo k tomu još i ona dva koja su ostala bez lača, jer je očito da ni jedne nisu njiove, nego
kradene, pa kamo to sve vodi i tko to pušća da se snima i gleda pred cjelim svijetom? Namjesto
da nam pokažu šta je vjećala skupćina ili barem neko drugo tjelo u ovalnoj dvorani, ili makar
nekoji manji skup čestitih i radenih ljudi, đe jedan veli ovo, drugi ono, a treći dometne sasma
nešta deseto, pa da vidiš što je napetost i tragedija, a ne kakovo nanašanje neke daske koja i tako
fali nekomu u glavi. A ono čučanje iza plasta sjena ili na samoj klupi u perivoju. Dođe jedan s
jedne strane, drugi navodno čeka curu na ćošku, treći fućka i čita novine, premda prekrenute, jer
ne zna ni đe dođe naslov kod čitanja. Istom se pojavi četvrti, koji je uvjek glavni i imade gamaše,
otidu u mali šumarak, prostru deku, izvade primus da će navodno kuhati kavu, a onda taj sa
gamašama malko se nakašlje, obazre iza sebe i saopći da je upravo osnovana ta i ta stranka i da
su oni taj i taj glavni odbor od pet članova. Odma ustanu, istresu deku, spakuju primus i odu svak
u svoju djevojačku sobicu, jedino šta netko zabilježi to na jednom papiriću i utisne ga u šuplji
zub, zarad čega ga nikako i ne popravlja, premda ga boli ko u oči. Kašnje idu i dalje, pa iznajme
vilu inžinira što je istom otišo na proputovanje u Njemačku, razbiju nutarnje zidove, sve cigle
iznašaju u aktaškama, pa podalje, na smet, a unutri unašaju klupe, isto ne znam kako. Dođu sa
sviju strana, tko na biciklu, tko pješke, a tko u nekojem autu od lažnog špediterskog poduzeća.
Susjedi već kutre što se tuj događa, ali oni znadu navući u kontra stranu, jedni se predstave ko
lovci šta naganjaju divlje patke, drugi navodno traže stan, treći su ko dimnjačari, i sve tako,
doklen se ne uvuku u razgraditu kuću, na zadnji ulaz za služavku, a služavke isto ni od korova,

isto otišla u Njemačku, sa svojim gazdom. Tuj unutri sve porade u takoj svetoj tišini, ne čuje se ni
muha a i onaj šta govori, više šapće, tako da oni na zadnjoj klupi i ne razumiju, nego im drugi
pripovjedaju, najviše oni odnapred. Isto tako i odu. Mogu misliti kako se inžinir uprepasti kad se
vrati i vidi sav onaj jad unutri, niđe zida, sve podropito i pogazito, ili barem on to tako veli pred
policijom, a sve je unapred znao i možda je nešta i dobio na svoj konto

BEL TEMPO 171 ¦

u Švicarskoj, to se ne zna ni danas. A šta su ta djeca izvadak za onih dana, nitko nije mislio na
opasnosti i gnjusne žandare koji ga lemaju, ne birajući je li glava ili što drugo, a ne sjeti se ni
podmetnuti torbu s knjigama, nego sve po ušima, doklen ne poplave. Navodni petoškolac u
đačkoj kapi, a u maji revolver od tri kile, stra za pogledati. I sve one njiove strke i skrivačke sa
žandarima, jadna im mati, premda svaki drugi mater nije ni imo, od onog silnog pranja veša,
tuberkula, otac u birtiji, pa onda što će. I ko da se sad sjeća, kad nasred ceste izvadi on ono
željezo iz rukava, pa u člana kvarta du du, jer da nije on njega, on bi njega. Onda se svi skupe na
nekojem tavanu, u kakovu trnju, ili na groblju, pak vele koji je što poradio i đe je zaljepio papirić
s crvenom zvijezdom. U onoj dobi, s onim majušnim ručicama. Nitko ne bi pomislio. Da je
nekoji rabijatni tišljer, ili koji špengler sa ručerdom ko veslo, nego petoškolci i njiov stariji brat
sa univerze, ako je, ako nije. Namjesto da sjede na satu latinskog, oni promiču zabranite knjige
ispod ruke i ferband ako bi neki bio ranjen, za djevojke ni minute, samo čitaj one spise i uči se
pucati u glavu čovjeka ako ustreba. Onda oni stariji, sa univerze, skupe se svi kod advokata koji
je isto njiov, pak se dogovore kako bi zaposjeli poštu, i telegraf, i banku, i radio, jer je najvažnije
kazati rulji da je sve u njiovim rukama, a banku radi novaca, bez čega se ne može kupiti pušaka i
što još treba. Najpre onaj u šiljtkapi veli onom bez ičeg, tko je, kako se zove i tko ga šalje. Onda
onaj bez ičeg veli njemu da je i on isto pripravan na sve i svašta. Nakon toga taj u šiljtkapi izvadi
izdrapan komadić papira od nekog škanicla za brašno na kojem piše puno imena, adresa i kraj
svakoga nekaki križić ili kružnica, već prama tomu. Dade mu to u ruke i prikriči da ni za boga ne
bi pokazivo neđe u birtiji kod koje čašice, jer bi netko mogo odati policiji, a onda ode sve k
vragu. Ovaj mu potvrdi da neće ni za živu glavu. Onda još pripovjedaju što se sve mora poraditi
tuj i tamo, i sve to da ne smije kazati nikom za nike novce. Da je to sve tajno i da tako mora
ostati. Čak ni rođenoj ženi, koja bi mogla ispripovjedati na placu, a tamo isto imade zbira koji ne
smiju saznati. Ili teti, ili rodici, dokle šivaju i piju bjelu kavu.

A kako su zbiljam spretni, dokle se to dogovaraju, i onaj u šiljtkapi, i onaj bez, šutaju jedan
kamenčić, ovaj onomu, a onaj ovomu. Na vraga naiđe i redar pa ih pita što to rade, i je 1 su djeca
da u tim godinama šutaju kamenčiće po cesti, a i tako su im cipele bjedne da bjednije ne mogu
bit. I vidite sad te pameti. Mislite da bi se oni prepali i odma mu pokazali onaj komadić od onog

škanicla sa onim silnim adresama? Niti čuti. Jedino da im oprosti, jer danas imadu fraj od svojega
gazde, đe rade kao soboslikari, pa se vesele i zato šutaju taj prokleti kamenčić, a osim toga čekaju
zaručnicu od ovog koji je u šiljtkapi pa da idu skupa u kino gledati Javor Pala i Katlin Karadi, na
što ih redar još jednoč odmjeri i udalji se, a meni pane sa srca kamen težak pet kila. Kašnje dolazi
jedan čovo na biciklu, premda se ne zna ni tko je, ni kako se zove, niti iz kake je branše. Da se
isto imo sastati sa jednim u šiljtkapi, koji bi moro imati cvjet u zapućku i na jednoj ruki rukavicu
a na drugoj ne. Da bi moro mucati. Jedino kad bi znao radi čega bi se sastali, a da to znade onaj
drugi. Samo da on njemu reče Ivica, a da će taj odgovoriti mu Marica, i da će se na tomu svršiti.
U taj par da je došlo do one fertutme i tog silnog pucanja, niti znade tko otkale, niti zašto. Đe su
puške a đe patroni, a najpre imade li netko jednu mapu da znademo đe smo. Ili barem ako bi ljepo
zamolili i pitali nekog uču ili dobrog selju koji ide doma s posjeda, da kako im se zove selo. Ali
da kažu samo njima a ne i onima drugima koji neka se izgube kad su taki. Da se povjere
malenom djetetu koje bi ih moglo provesti kroz šumu. Djete nema toga u sebi da bi odma trčalo
žandarima i ispripovjedalo sve od prve do zadnje. Samo da smo mogli znati tko puca i jesu 1 to
naši, ili njiovi. Osobno ne poznavajući niti jednog od nji, a svi u istim odjelima, ko da su nekaki
trgovački pomoćnici ili školarci iz viših razreda. Osim šta nemaju one kape po kojima bi ih lako
mogli razaznati. Jedan je imo nekaki papirić na kojem je bio narisan put, i pruga, i učina kuća, ali
to još ništa nije značilo za cjelu stvar. Jedino što su znali ime podvornikove šćeri u samoj školi, i
da imade jedan prozor u lihtplavom. Pa, ne tuj, nego u drugom selu, jer da je ovo puno opasnije.
Šta su ti morali izumljati svakojeg božjeg dana, samo da

ih nitko ne ufati i ne oda ih na policiju, jer onda zbogom diko. Ja ne znam kako bi se snašla da
sam bila u tomu svemu, a da ne razumijem niti kamo, niti sa kime se imadem susresti, a osim
svega da taj šuft uopće ne dode u zakazani sat na onu klupicu pred crkvom. Pa ne mogu ja tuj
sjediti cjelo prije podne da me gleda sav onaj svijet, a u aktaški mi bombe, i cirkle, i onaj šlauh, i
svaka druga bedastoća. Samo da bi mi netko prekrenio rever, a unutri šifra od štedione, i popis
adresa, i sve drugo ušito u postavu, ali tolko tvrdo da se odma napipa pod prstom. I je li otaj
žandar koji te legitimira naš ili njiov, ili samo glumi da će me na policiju, i da će nas sve tri
objesiti ko mačke o bogenlampu tuj odma ispred. One trke i onog prekobacivanja preko plota, a ti
vragovi još i pucaju iz svakojeg oružja. Na toj daljini na kojoj mogu pogoditi sjenicu u oko, a ne
čovjeka velikog u svakom pogledu. Onima drugima ne mogu odobriti tako ponašanje, premda su
braća, od kojih je jedan, nesretnik, još i gluhonjem. Zar nisu mogli ljepo ko i svi drugi unići u taj
dućan na pet spratova, pa ako će nešta kupiti, dobro, a ako ne, isto dobro, na prstima, van. Kolko
sam puta bila kod Kastnera i Elera ili u predratnoj krasnoj kući Tata, pa sam se znala svladati u
svakom pogledu. A gledaj njih. Ovaj bi navodno kupio trubu štofa koja mu uopće ne treba, nego
da je razmota niz tri kata dolje, da oni odozdo misle da je počelo veliko spremanje. Onaj
najstariji, koji bi moro biti najpametniji, jer imade očale, isprobava lule ko da će svaku kupiti, pa
ne može cjelu policu ispremetati i svakoju strpati u usta ko da je njegova. Onaj treći, koji i tako
ne čuje ni top, da bi kupio saksofon i uz njega veliki bubanj. Ako će ga kupiti, iako je to sasma

neubrojivo jer ne može čuti ništ, dobro, ali radi čega ih mora isprobavati u samom dućanu na
zadnjem katu, da cjela kuća, svi unutar nje, kako ljubezni personal, tako neuljudne mušterije od
kojih polovica krade, radi čega oni moraju poludjeti od take mačje derače toga gluhog budalaša.
Pa dok se ne sastave onaj s lulama i onaj sa štofom i jedan koga sam zaboravila kazati, koji opet
isprobava ženski veš, i to na sebi, da svak vidi da je bez ikakog poštivanja, ali svi skupa su ipak
kako-tako prama onomu koji ubi boga u bubnju, i to onda imadeš izdurati dok se cjela ta strka,
kaka je dušu dala za krasti i unazaditi cjelu trgovinsku struku za iks godina unapred, doklen se
sve to ne uredi s pomoću policije, koju nekada zbiljam prevolim jer je ona ljudima jedini spas. I
kako su se samo ljepo dogovorili da bi unišli unutri i potušili gnjusne žandare, a otale uzeli i stol i
stolac i šrajbmašinu i dvije puške šta su ostale od pobitih žandara. Ali ne lezi vraže, kad je jedan
zapamtio da će to bit u srijedu a drugi u petak, i kad bi ih netko kašnje ispitivo, onaj jedan bi
neprestance tepo da je za srijedu a drugi ne, nego za petak. Tako je najpre jedan, sam samcit,
unišo u srijedu kod žandara, a oni ravno kuglu u čelo. U petak isto s onim drugim. Eto šta ti je
vrijedno u toj memoriji koju imadem od malih nogu, i koja me neće prevariti, nego ako smo se
dogovorili za srijedu, onda je srijeda, a ne neka druga bedastoća. Ma bogu mu boginu, je 1 to bilo
one srijede ili nije. Samo da mi je živa teta, ona bi točno znala, jer je, jadnica, bila puno
pametnija od mene, ali što će se. Ma je 1 to bio Pero što sam mu dao onu cedulju od Laze, ili sam
Lazi dao Perinu, tko to sad znade, kad su oba pol metra ispod zemlje, i to samo radi te proklete
cedulje. A kad bi barem se sjećo što je bilo na toj cedulji, nego ne mogu ni to, ko da mi svraka
popila mozak. Bio je neki čojek, bili su nekaki ljudi, bila je grozna fertutma, ali radi čega, i kros
to, ubijte me, ne znam. A nije ni čudo da se jadni čovjek ne sjeća nakon toliko vremena i iz
razloga da je proso kroz vatru i vodu ne bi 1 nekako preživio. Pa zbiljam nije lako pisati o onomu
što je bilo a da ispane kako je bilo, jer kad god slušaš jednog za drugim, onako poredane, is*pane
da je bilo drukčije nego za onog prije njega. Prokleta povjest, sve stupica do stupice, pa ako
preskočiš jednu, već si uletio u drugu, a ako si promako ovoj, eno te ona čeka ko da si bjesna
lisica. Dragi drugovi, vjerujte da je to bilo tuj, na ovom mjestu, uprav đe je to blato, koje ne bi rad
da sad ugazite radi mene, a ne na onom, kako kaže onaj. Tolko pameti imam da mogu zapamtiti
po ovom drvetu i onom kamenu i toj tu padini. A nikad ih na istoj adresi, nego da je upravo kod
tetke koja je na selu, i da tamo vrijedno uči za maturu. A maturu nije niti vidio, nego je čito
izvecane knjige i čistio pucu zavitu u fetpapir, a zakopatu u bašči. Ako bi preslušavali ujaka ili
strica koji radi u gvožđari ili u općini kao vrijedan pisar, taj bi se zakleo da mu je on zbiljam
sinovac, nego da ima upalu krajnika i da mora vaditi mandule prije nego mu ne ode na srce i
bubrege. Navodno je sad u sanatoriju, a čim izađe, da će se sam dojaviti na policiju pa nek ga
ispitivaju do mile volje. A vidiće i sami da je čist ko suza. I tko će onda naknaditi njegove živce,
jer nakon vađenja mandula da je puno popustio, a on kao ujak imade ga na brigi, mater mu je pala
pod voz, a otac, odnosno njegov šogor, nestao za onog rata, u Galiciji. Tužna familija. Pa što ne
uhite toga šta je ubio jadnu gospoju Mitrićević u njezinoj drvarnici, ili tko je pogazio mesara
Ginovića, a neka osmoškolce puste da završe uredno školu i postanu inžiniri. Premda im ovaj sa
policije odgovori da ti inžiniri su im se i popeli na vrat, jer da su samo špengleri i šusteri, lako bi
mi s njima, a bene, ne znadu da su to jedni isti. I kad se sve sračuna, tih umjetnih inžinira i nije
bilo tako puno, nego su znali kako organizirati svu silu onih dogodovština, a na policiji sve

gluplji od glupljih i blenta do blente, pa su tako i prošli. I tko ih je samo to sve naučio onako
šmrkave, toga nema u knjigama, čak ni onim najmizernijim, to meni ne ide u glavu. Sve sami.
Usred kavane Korzo razgovaraju se o najtajnijim stvarima samo s pomoću nekojih podirivanja
ovog ili onog djela na licu, ili čikobernice, ili čega drugog. Svatko bi mislio nekaki obrtnici sa
svojim predradnikom proslavljaju šta se poslovođi rodila kći, jer o tomu je navodni razgovor.
Jedino šta se šef najednoč malo ufati za nos, a to znači da nekog iksipsilona mora se prebiti i
baciti u kanal da nitko ne vidi i ne čuje. Uzme bocu radenske sa dva prsta i malko je podigne, a to
znači kako će poslovođa otići u tu i tu radnju i zagutiti draguljara jer nije pređo tajno pismo komu
je trebao. Sve od sitnih pipanja i nekojih pokazivanja ljevo i desno, a od toga je ovisio i cio rad
stranke i skorom cjela svjetska organizacija. Uniđe u haustor kao profesor sa univerze, a odanle
izađe kao frajla koja se samo poželiti može. U onoj aktaški imadu sve za prefarbati bradu i
umetnuti brushalter na sasma muško tjelo. To ne bi znao niti naš mili gospon Dragoljub Aleksić,
a kamoli nekoji drugi. Veli da bi želio telefonirati upravi vodovoda, ili da bi imao malenu nuždu,
kolko da uniđe u zahod u birtiji, a kad tamo, niti izađe odanle, niti ga tamo nađu, ko da je proso
kroz zid. A volio i sasma crvenu odoru. Ili nekaki šljem iz zadnjeg rata, probušit na jednom
mjestu. Ili da anonsira cirkus Klucki. Ili da je lječnik u bjelom mantlu koji leti da pomogne
nesretnici koja se bacila iz trećeg kata nakon što je popila vitriol. Tko bi pomislio da to nisu niti
lječnici, niti od cirkusa, niti luđaci sa šljemom na glavi. Tko bi smio sustaviti toga od Kluckog,
osim da mu traži ulaznicu gratis, a ovaj to i imade, jer je otisko svu silu krivotvorenih ulaznica pa
ih može djeliti kapom i šakom. Jedino šta je nezgodno da tog lječnika priupita neko na samoj
cesti kako se operira sljepo crijevo ili kako se sječe kurje oko, ili da mu je upo trun pod kapak a
isti lječnik nema niti pojma. Osim da se izvini jer da ona sirota leži u krv\ sa prerezanim
grkljanom i slomitom desnom nogom, pregazitom od štajervagna, i da mora tamo što prije. A
tamo đe leži navodna nesretnica, već ga čeka drugi s aktaškom, izvadi lažni nos i bradu i odma je
suplent na gimnaziji koji žuri na sat botanike a ne zna ni što je cvijet, ni što su prašnici, ni što je
tučak, to jest ono iznutri. Ali dok se oni sjete da on nema pojma o cvijeću, on je već unišo u
nekaki badecimer i otale izlazi kao krasna mlada žena u sedmom mjesecu trudnoće. Ajde sad šale
priđi takoj osobi, s otim da joj se ponudiš kod poroda jer da si viđeni specijalist za ženske napasti.
Jer i ovi sa policije su se umjeli pretvarati i maskirati, samo ko će prije koga, i da se najprvo sjeti
što je onaj drugi. A ne da razvezu priču, jedan da je astronom a drugi kapetan rječnog brodarstva,
a ono niti jedno niti drugo, nijedan se nije vozio lađom nikad, a kamoli ovo sa svemirom. To isto
i u tramvaju. Izvana vidiš ering na inžinirovoj ruki, fin čovjek šta puši havanu i sjedi u krasnom
odjelu, a unutri, u prstenu izgravirano, ne datum osobnog vjenčanja, nego kad se mora upucati
predsjednik općine koji o tomu nema pojma. Inžinir čita najfinije novine, gledi kroz prozor sav
taj promet i misli si svoje, jedino ako ga neki pravi inžinir što sjedi preko puta, ne upita đe ste vi
ono diplomirali i kako se sastavlja otaj stroj ili gradi most preko opasne rijeke. Onda ovaj odma
promjeni i veli da je zapravo taj šta riše mape i karte, jer svatko znade de je sjeverni pol, da je
gore, a južni dolje, tuj ga ne možeš uvatiti. Tako dođe na miru doklen treba, na trgu pred
kavanom motre žbiri, četvere oči, ali što im vrijedi kad je* vještački gospon iz geodetske uprave
zaljepio brk ko u kazalištu, ofarbo kosu sasma u crno, ili, šta je još gore, nosi se kao glumac, pak
samo lamita onom svojom pelerinom, doklen ne izađe, ne sjedne u fijaker i ne dođe se preobući u

čestitog soboslikara, šta i jeste. Nekad je zbiljam bilo svakičas ko da si u kazalištu, svak namazan
s puno boja, krasno glumi nešta šta uopće nije i tako se provuče. Prije podne si Mitar, kašnje
Pero, a uveče Janko, pa kad dođeš doma, ženi, premda oni se puno nisu ni ženili, ne znaš kako se
zbiljam zoveš, a niti ona, jer i toj su isto bili žbiri za petama, pa se morala pretvarati da nije Milka
nego da je Olga. Uzmu najviše ime iz nekakog romana, a tako dotjeraju i vanjštinu, misliš krasna
dama u cipeli sa polupetom, a ono, pun đon nekakih proglasa šta ih razdjeli na univerzi da
upravnik grada puca od bjesa kad pročita. Šta sve čovjek ne izumi da prenese preko granice
nekoji važan spis o osvojenju banke, u običnoj cigaretli ili cigaršpicu koji iznutri urede tako da
može stati taj popis. Drugi u đonu, a treći u lisnici, samo unutri, u postavi. I to kod trojice
različnih, pak istom kad se sastanu u onom cukerpekeraju, na kavi, ondje tek sastave i vide što im
je za činiti i što naređiva taj iz Švicarske. Gladna bi ga slušala, ljepše nego svaki fundroman,
samo još napetije. Da se oni dosjete prikriti i imena i adrese i svakog vraga šta bi policija mogla
saznati iz njiovih vlastitih pisama, to se zbiljam zove ne mala pamet. Pa nisu oni ludi da pišu ko
drugi, dragi taj i taj, šta je bilo tuj i tuj, i jeste 1 poradili to i to. A policija hop, onamo, i među
one, i radi onoga šta su poradili, sve za jakn, pa u rešt. Pa nisu oni od jučer. Nego vako. Dragi si
ga moj numero dvadcet i tri, jučer me sasto u kavani iks numero četri pa mi veli da odmah
odletimo do numero sedam u ulici putača, da mu rečem kako su mu za petama nego blago meni
da odma sjedne u vlak pa u zemlju stodvajsttri. A ti sad budi tolko pametan pa rasprostri mrežu
doklen ti ne pane na pamet da je ova zadnja cifra Beč, a da je onaj numero sedam naš drug Vojo
ili Pero, a kavana pod iks da je, na primjer, naš dragi Milinov. Dotle su već svi na svojim
mjestima, na sigurnom i već mjenjaju numere, pa onaj šta je bio sedmorka, sad je dvica, a ovaj od
broja četri, sad je sto i jedan. Tih silnih ceduljica koje je moro ovaj slati onomu i onaj ovomu, te
baka će poslati kuhane rajčice po podvorniku, te iste robe nemamo sada na lageru ali biti će
zasigurno već drugi tjedan. Navodna naša firma moli navodnu vašu firmu da joj isporuči deset
tisuća singer mašina jer da je ovdje na našem tržištu puno velika potražnja za takovom robom, a
na stvari to je deset tisuća mašingevera šta su ih Rusi smogli, pa ih rastavite šalju u kutijama
žigica po cjelom svijetu, a tko ima strpljenja neka ih sastavlja i neka odma puca u koga oće. Naši
ovdje brinu u pogledu svatova, s obzirom da nismo dobili nikakih matrijala. Konačan datum pira
određen od drugova iz M. za šesnajsti sječnja. Naš delegat u svatovima stiže na kolodvor okolo
devet i pol. Znak raspoznavanja: kapa sa šiljtom, spisi ispod ljeve ruke, crveni karanfil u zapućku.
Lozinka: zdravo, zdravo kako si. ZZKS. Ništ drugo. Mjesto svatova kao najpogodnije u
sokolskom domu u doljnjoj sali, jer da je gornja zauzeta radi rada na prečama. Svatova ne smije
biti više od dvije st. s obzirom na bezbjednost. Nikakih pucanja ili sličnog drugog veselja.
Pozdrav vaš kum koji misli na vas. Ma vidi ti nji. Šta će se oni sjetiti. Tako nešta tajnog, a izgleda
sasma nevino. Osim šta je konferencija zamjenita sa svatovima. Svaćate? Tko bi se tomu
dosjetio. Oni na policiji su zbiljam imali puno posla doklen su odgonetnuli. Niti da su triput
pametniji, šta nisu. Svatovi! Pravi huncuti, nema što. I tko bi imo nešta proti nekakih svatova,
osobito ako se anonsiraju da će biti u sokolskom domu, đe se samo ide na sokolske vježbe i basta.
Naš pokojni Lazo isto vježbo baš taj čas gore, a oni dolje zasjedaju i rješavaju kako će podmetniti
bombu ispod stolca bezobraznoga bana. Svaka im čast. Isto i u novinama. Zato naš dragi
Dragomir uvjek veli, daj cajtunge da vidim što se događa, pa odma u mali oglasnik. Ondje

svakog vraga, samo ako je netko imo dunsta o tomu. Prodaje se polovan tricikl, doći u
Mrazovićevu četri, pa odzada, ponjeu" Kom. manif. i druge knj. radi razmjene. Ili randevu ispod
ure, satno dva po dva. Ja mislim da su detektivi i čitali tu stranku jako sitno tiskanu, tko bi što
svatio. Jal«) razočaran umjetnik davao bi satove iz tjelesnih vježbi mladom osmoškolcu koji hoće
naučiti zabranite teme. Da je nekaka svinjarija, to znade i predstojnik kvarta, ali da taj
osmoškolac »nade u taški rastaviti mašingever koji mora donje ti razočaranom proti, a ovaj dalje
onom istom kumu koji sazivlje svatove, to nitko nije imo niti pojma. Zbiljam su biti krasni ti dani
puni uzbuđenja i svakakfli novotarija, a danas skorom ništ, šta je i puno bolje ako se jače
razmisli. I kolko su samo oni svijeta viđili, šta nisu ni zamisliti sebi mogli u svojeg tjednoj i
uŠljivoj radioni doklen su punili flaše sa soda vodom i tomu slično. Obični goljo koji hobla onu
prokletu dasku od noći do noći, dobiva ceduljicu koju imade predati nekojoj trafikan tici u Beču
ili kakom herihteru u Bratislavi a da će mu ulični fotograf iz Abacije dati u znak odgovora
muštikl pun nekakih jako tankii papirića. Pa mora se i taj tišljer malko okrenuti u tuđem svijetu, i
popi ti nešta, i malo se proskita ti po cesti, a ne odma vratiti muštitdl natrag, i tako malo-pomalo,
prošli su on i cjelu Evropu i znali svaku božju državu kop mi drugi znademo samo iz zemljopisa,
i to ako smo bili pažljivi daći Najgore ako medu njima dode do nek<$jfti riječi, ter onaj bi vako,
ovaj nako, a tog k Švicarske nema taj čas tuj da presudi, nego onda dvojca su s ovim, a tri su
kontra, podjele se> popravdaju, pak oče L ovi denuncirati policiji one, flfi oni ove, svak živi i
spava u strahu, ne smije izaći s curom u Kasinu, a kamoli drugdje de bi ga viđili. Nekad u tomu
bude i puno više vroćo, pa pročitaš u novinama kako je taj i taj šloserslđ pomoćnik pao pod
kotače ili izvršio samouHjstvo pod navodnicima, dok onaj iz Švicarske ne pošalje u nečijem
cigaršpku novu naznaku po k ojoj m svima zaprijeti da će ti svezati u vreću ako ne budu složni i
ne prestanu se ubijati ko zvjeri. Da su se sastali u nekojem lokalu de igraju gole flićke, u
Francuskoj, ter svaki se zini da gtedi u ono mjesto na kojem ta imade zvjezdicu, a na stvari ova
dva se dogovaraju što će činiti $ trećim koji sad upravo nije tuj, ali da će doći za pol sata. Tako se
uvjek dogovore pa znadu oće li tomu podmetnuti zihericu u kruh s putrom ili će mu sve priznati i
uzeti ga za svoga. Uvjek na oprezi, život je lov, ili još i gore, a ti uvjek ko zec, da te šta ne
iznenadi. Ja im se divim šta su se sve sjetili onako mladi, skorom šmrkavci. Samo neki jedva da
je imo tridcet i koju, drugi ne. A taj puno bjesan. Štogod im je zadnji put kazo da moraju poraditi,
oni ništ. Niti su otišli na onu adresu, u onu drvarnicu de je u fetpapiru zakopan stroj za brijanje, u
kojem imade jedna ceduljica unutri, u dršku, niti su to odnjeli njiovome čovjeku u špeceraju koji
radi za kasom, a na stvari promeće te cedulje kako treba i kad treba. Ti ga samo znadeš kao finog
druga sa kojim naganjaš cure i popiješ koju iza teškog rada u lažnoj kancelariji, a oni znadu i
više, da je isti taj sve to prijavljivo na policiju, i da radite u lažnoj kancelariji, i da vi niste nikaka
firma za cipele, nego ilegalno gnjezdcH a osobno tebe je posve potanko opričao i još te nacrto
kako je umio na stolu upravitelja kvarta. E, pa kad je tako, onda bolje ja njega nego on mene i
bog. A bilo je takih koji su zbiljam bili ko stvoreni da metnu drugomu nešta u kavu pa se taj samo
prekrene, dode lječnik i veli nije ništ, sve je u redu, kap, možete ga pokopati. Osobito šta je i
lječnik njiov pa je brže-bolje pobriso onaj grozni soc dokle nisu došli iz policije, jer nisu ni oni
sisali veslo, ali nekad ko da i jesu. Samo da je sloge. Jer jedni bi reformirali ono šta još nije, a
drugi bi pustili da ide kako ide samo da su i oni tuj. Treći bi odma orobili banku pa od tih novaca

kupili eroplan ili podmornicu, a što će s njom, to da već oni znadu i da je o tomu zapisano u
jednoj knjigi. Četvrti ne bi ni to ni ono, nego da se samo promjeni naziv države a da kralj može
ostati u svome perivoju sa svojim labuđima dokle mu je volja. Drugi opet pustili bi i kralja, ali ih
živciraju ti labuđi koje bi zagutili isti čas. I tako napeto i sve napetije, premda znam da će se, kao
i svakoji film, svršiti najljepše moguće uz pomoć onog u gamašama koji ne zna za šalu i kojeg se
svi straše ko vraga radi onog njegovog velikog znanja o svim tim stvarima, pa mu nisu ni za mali
prst u ničem. Krasan čovjek, niti jako mlad, niti puno star, odjelo prekrasno sašito, ko kod
pariškog šnajdera, neprocjenjiv prsten na ruki, u šta se zbiljam razumjem, cigaretlu uvjek puši na
cigaršpic jer je tako puno zdravije. Divni gospon Meki Kudla. Samo zarad toga njegovoga načina
koji svakoga oboruža i radi te vanjštine gospodina čovjeka. Osobito kad se usporedi sa drugima
njegovim iz iste firme za rogove i kopita. Svi podrpati, tipa na tipi, još nekoji imade i masno
preko oka jer ga je ćušio koji žandar kod premetačine, a on ništ, napudrat, nakašljuje se u kavani,
uvjek rubac u malom žepu, premda ga možebit nikad nije ni uporabio, jer on za sve to vrijeme
nije imao ni hunjavice, a kamoli da mu neko prebije nogu ili tomu slično. Pa kad su došli k njemu
u njegov raskošni stan ovi iz njegove tajne družbe, sluša on kako govore u forcimeru, čuj Đuro,
kamo si nas ovo doveo, ako boga znadeš, to mora da je neki proizvođač salame ili bicikla, vidi
samo kolko imade kišobrana u onome kutu. A Đuro njima da je on provjeren kod sviju točaka u
inozemstvu, i da mu moradu vjerovati ako žele sačuvati glave i sami se domoći takovog
gospodarstva, sa forcimerom, kišobranima i autom ispred kuće. A kad je nekakom greškom bio
jednoč preslušavan na policiji, to je isto bilo za krepati od smija. One bene šta preslušavaju, kad
su vidile kaki je to gospodin ispred nji, ko da im se svezao jezik u glutu, pa mu vele čujte gospon
socijalist, jer vi zbiljam niste socijalist, pa kako bi mogli biti socijalist tako krasno odjeveni po
pariškoj modi, samo potpišite ovdje da smo mi dovedeni u bludnju i da ste vi taj lažni inžinir i
direktor apoteke, pak ćemo vas osobno otpratiti do vaše krasne vile na kraju grada. A on se samo
smješka i popipava nutarnji žep sa nabitim revolverom, puno novaca i spiskom sviju svojih
pomoćnika koji ni za boga nije smio dospiti kod policije. Svatko mu vjeruje, svatko ga voli, dava
novce i pomaže da utekne u Švicarsku kad treba. S tuđim ispravama, a ipak ga svatko zna i
pozna. Viđen u društvu, divno pjeva i svira na gitari, zna popraviti svakog vraga u kući, a onamo
drma cjelom tajnom organizacijom pod zemljom i iznad nje. A istom u Švicarskoj, đe nije znao
što će, kolko su ga saletale ondanje kćeri proizvađača mlječne čokolade, to se ne može
predstaviti. A puno mu je pomagalo i šta je znao esperanto, od svakog jezika po dvije riječi, pak
te, navodno, svatko razumije. Jedino šta je lakše kod igranja bilijara ili šnapsla, jer ako rekneš
koju na esperantu, odma ti davaju sve unaprijed, i odma dobivaš partiju jer misle da si iz nekoje
kraljevske kuće a ne iz tajne organizacije opasne vrsti. I šta je najljepše, taj se uvjek prozove
nekojim stranim imenom ko da je Čeh iH Njemac, jer da se na policiji tako najteže sjete, a trebalo
bi biti obratno. Da sam ja na redarstvu, ja bi odma uhitila svakog sa stranim nazivom, pa nek se
kašnje češe doklen ne prizna da je naš, u originalu. Uniđu trojca u trenčkotima, što ste vi
pripovjedali, mi, ništa, o tomu i tomu. Sad ćemo mi to viditi kako stoje stvari. Odma vas rastave,
jednog u jednu, drugog u drugu sobu, trećeg u forcimer ili badecimer, oni ne biraju. Pa budi
kuražan i laži da si joj pripovjedo o filmu sa Hedi Lamar ili nekojim glupostima iz slastičarne,
kad i ona mora to isto potvrditi, a među vama tri zida. Odma ufate tko laže, a tko ne, pa u ćuzu.

Da bi se time bavio, moraš biti od osobitog materijala, ne ko svaki drugi. Bogu fala, moji ni jedno
nisu bili za to i tako su spasit glave. Jer što je Dragomir naganjo cure, to se nije zbrajalo u ništa,
na svu sreću, inače bi bio državni neprijatelj numero jedan. Ja da sam prokazo vlastitu curu na
policiji? Ti, nisam valjda ja. Nije, nego se ona sama prokazala jer je bik slabih živaca. Šta se ona
imala prokazivati radi slabih živaca, bolje da se išla Iječiti, a ne da oda cjelu onu svinjariju sa
lažnim novcima i drugim. Ja u tomu uopće nisam učestvovo, jer sam uprav tada bio prebio ruku
kad sam se vraćo sa jednog rendesa, pa stao na Ijupinu od banane. Ti da si stao na bananu, koju
nisi vidio nikad u životu, a kamo da si je kušao. Gospodo sudije, istu Bembu Pirikić nisam nikad
vidio u životu, osim šta sam čuo da je slabih živaca i da voli prokazivati čestite trgovačke
pomoćnike da su# navodno krali novce iz gazdine kase, a na stvari nisu. A on, upravo je on zna i
pozna i osim toga je njegova cura sa kojom zalazi po groznim lokalima, loču skupa i navlače se u
zahodu iza, da nitko drugi čestit, a u velikoj nepriliki, ne može unići unutri dokle se ne izdovolje.
On, a ne ja, na moju poštenu trgovačkopomoćničku i sokolsku riječ. On da je sokol i trgovački
pomoćnik? Pa sve šta on radi jeste da prenaša nekoje ilegalne spise između dva špeceraja koji
uopće ne prodavaju šećer nego handgranate, ispod ruke i za razna bojišta po svijetu, a kao plaću
dobivaju i fraj karte za nogomet i pokoji par dosta dobrih cipela od gazde jer ih taj ima puno, ili
škarniclu kikibombona. Ja da jedem kikibombone i da idem u gazdinim pumpericama koje da su
samo malo zaderane odzada. To je očita laž i mogu vam pokazati ako mi dozvolite da vam
pokažem. Ako bi smio i ako nije puno neuljudno. Pa da je nakon toga i sudija poludio i prodero
se da neka se njih dva izjasne za pol minute tko je kontra države, a tko se samo navlači po
zahodima, da znade kojeg će u rešt, a kojeg ćemo ćušiti da se nije više sjetio, na šta su obadva
odma okrenula obraz prama sudiji, ali ne lezi vraže, nego i ta Bemba ili Barika ili Buci ka, jer
uvjek imadu puno imena, da je uletila u sudnicu sva ešofirana i počela iznašati još gore
pojedinosti o njih obadva, da ih je sudac na koncu ipak pošlo sve troje u Mi tro vicu da se tamo
ljepo dogovore što je i kako je. I sad, nakon tolko godina, eto ti nji dva opet, samo je Bucika ili
Brandulica, jadna, umrla još prije puno godina, opet se navlače i pravdaju da je bilo vako a drugi
da je nako, i tko bi tuj znao što je zapravo bilo, premda je puno napeto za gledati, čega sam uvjek
željna ko pas vode. I kako onda, pred sudcem, tako sad pred svima nama, opet se popravdaju,
premda su obadva puno stari, ali ništa radi toga, uopće se ne stide i na koncu se još rukuju, samo
šta se nisu poljubili ko boksači nakon što su se mlavili dva i pol sata. A istom u zatvoru! Šta god
im ne odgovara u smislu konfora ili odjela, ili čega drugog u vezi osobnog njiovog života, oni
odma kazivaju, neću to nego oću ovo. I kako su samo ti oko njih šta su bili, sljepo ih slušali, to
inponira. Šta bi meni vrijedilo da velim kako mi dosađiva ovaj ili onaj, ili šta me gnjavi rođena
kćer ili ovaj stolac na kotačima. A on samo veli to i to, oću medenih kolača u samoj kaznioni, i
bome upravitelj ravno kod Sahera naručiva paketić svakog tjedna za gospon osuđenika, koji se
voli sladiti. Kad pomislim samo kolko je vremena protraćio naš nesretni Lazo po kavanama uprav
tada, tih godina. Pa on se mogo strkniti na ulici sa nekojim od tih školaca a da i ne zna što je
ovome u torbi. I još kako su ono baćokali, i on i onaj njegov stari svat Banjeglav, sve od zida do
zida, nako đeđeni, pa kako se samo taj školac sa revolverom u žepu mogo provući kraj nji. A da
ih je sve skup isti momenat uhapsio nekaki vrag od žandara, što bi onda bilo. Ovi pijani, a djete s
revolverom. Tko bi se tuj snašo sam bog znade, bolje je vako da je svak otišo svojim putom, nije

naš Lazo bio za takove stvari, to stvarno ne. Za nešto popiti, malko popričati sa ljudima, to da, ali
za nositi vatreno oružje, još k tomu zabranito, to nikako. Prvo šta bi svakome ispripovjedo čim bi
sjeo na stolac, ja sam taj i taj i htio bi ucocati ministra predsjednika. Brus. Pa ne diže se tako
punta, o tomu on nije imo niti pojma. Krasan film, premda ratni. ** Komandant stoji u onoj
straoti od bitke, sve oko njega krv do koljena, pogino mu najbliži posilni, pas raskomadan u sto
komada, a on njeguje jednu malu ticu sa slomitom nogom. Cmoljila, nisam se mogla sustaviti.
Samo curi iz mene, ko iz vaserlajtunga. Pomislite, u onom čudu da on smogne sile da se zabavi
tom ticom. To je nešta u njemu, i bog. A mogo je i tu ticu zagutiti jednom rukom, već i zbog one
nervoze. Ali ne, nego on nju u svoju bluzu, i tko zna đe je svršila. Da je imala malo više sreće,
možda bi je napunili za nekaki muzej. A istom Lenjin kako spava na podu u onoj rabatnoj sobi.
Radenica šiva od jutra do sutra jer čeka bebu, njezin muž stalno drži revolver jer čuva onoga
dolje na podu koji nije htio u njiov krevet ni za živu glavu. Samo skino cipele i onako u odjelu, a
knjigu pod glavu. I doklen se probudili, već revolucija svršila, Lenjin nazuva cipele, pa sa
navodnim povojem odma otiđe držati govor. Čak ga i jedan policajac pita na cesti da što mu je, a
on da ga boli zub, a osim toga isti čas pokaže da ima vještačku kosu a ne da je ćelav. Tako i osto
živ, jer da su vidili onu periku i kako su mu svi zubi kras.no zdravi, lošo bi se proveo. Čujte, tko
nam može zamjeriti da prevrat nije bio vesel? To zbiljam mora biti netko jako krivo nasadit ili da
imade čir na dvanajstercu, pa ga sve živcira. Zar zarad ono nešta mrtvih i ranjenih na samome
trgu? Pa nekoga mora pogoditi i kugla, majka mu stara. Bolje i to nego sušica radi loših životnih
uvjeta, ili da bi pao pod kotače tramvaja numero dva, usljed jutarnje trke prama tvornici.
Pomislite one grozne mjesece i mjesece u bolesničkom krevetu sa još dvoje sasma zdrave djece
koja nemadu gdje, naspram svetoj kugli ravno u srce, nakon koje se ulazi u povjest. A vidite
samo ta lica i taj osmjeh od uva do uva. Ko na najluđoj reklami za Šarla ŠapMna. Ili kako se
grohotom smije komandir na konju kad ie unišo u skupćinu pa se kobila počela sklizati po onim
stepenicama. Nije se mogo sustaviti dokle vlastitom rukom nije ustrijelio kako sasma zgranutog
predsjednika, tako i njegovu tajnicu u očalama. A ona pjesma nakon svega, na krovu pošte
telefona i telegrafa i ono kolo preko razrovanih tramvajskih sinja? Za to ne velite ništ, to je za vas
nula? Dajte se sjetite onih smrknutih lica prije svega ovoga, i kod šaltera u pošti, i kod mesara, i u
dućanu za nirnberŠku robu. Svatko samo broji novce i plaća, ili ih trpa u kasu, i u tomu mu prođe
cjelo prije podne. A vidite ovo. Samo provaljuju u nekoje palače, bacaju stolce i stolove niža
stube, nakon čega sve zapale na dvoru. Živio 35 maj! Živyo! Porazbijaju čega god imade od
staklarije, a kad uniđu u banku, poderu i novce i spise, jer da im nakon toga neće ti^bati, da će
sve biti badava. A kašnje, toliki redovi za kruh* a novaca nikad dost, nego ih prevažaju u
štajervagnu. Jedno brijanje tri milijuna, a isto i za kutiju šibica, ne bi pušila ni luda. Svakake
komedije, djete plače, flundra se povlači po cesti, i pijani muž. Fala bogu našeg Lazu nije tiitko
stigo uslikati, pomislite koji skandal. Tko ima sreće da se onaj čas ne nade na cesti, taj je
preživio. Za prevrata\mora biti svakojakih svinjarija, to ide jedno s drugim. To Vamo ne može
ući u glavu mojoj ludoj Danici, pa se uvjek buni. Čim nešta, ona odma van iz sobe, jer da joj se
bljuje. Ja mogu viditi i vješanje živog čovjeka kad znadem da je kriv i da ćemo svi i tako umrijeti,
prije ili posle. Otkale stfe vi, dobri ljudi ? Mi iz Kronštata. Nit se strašim, nit ga sanjam. Bilo mu
za misliti kad je nosio krivu uniformu i ratovo na krivoj strani. Šta nije odma izračuno đe je ko, i

kakb će se svršiti. Badavk mu šta sad cmolji i veli da ima četvero djece. Imade i taj drugi, što ga
vješa, koje djete, pa ništ. Pravda se mora utažiti, narod je žedan krvi doklen sve to traje, \a iza
toga puno manje. Svakomu dojadi klanje, pak se podlije ljepo provedu kad rat svrši, i Njemci i
Francuskinje, svi se skupa ljube, a nikad se nisu vidili. To je sve snimito na jednom kolodvoru, de
ne zna tko bi kamo putovo, jer je rat gotov. Eto ti i njih, i Krasin, i Struve, i Bogdanov, svaki
izumio nekaku masku, prvi da je sljep, drugi da je njegov vodič, a treći da je isto bolestan, samo
se ne kaže od čega. Osim šta su i rod. Tako uniđu preko granice bez ikake putnice, kad iza ćoška
odma skinu i one očale za sljepe, i onaj se odrekne da mu je brat od ujaka, pa odma počmu bacati
bombe de stignu, da je milina. A onaj glupi stražar istom kašnje se počme lupati šakom u glavu.
Pa zar ja toika budala da nisam pozno glavnoga iz njih samo radi toga jer se obrijo i povezo oko
ko da je ranjetii Francuz. A volim ih viditi i kod onog stola u birtiji, ali/ne napred, nego odzada,
de običan svijet odvede flićku JSBL ulice da bi je dobro prepipo, a ovi ne, nego sasma obratno.
Svaki izvadi nekaki papirić i veli to i to, a onaj drugif da ne, nego vako. Jedan je da cara se isječe
na sitne komadiće, a drugi samo na dva dijela, i tomu slično. Tolko/se nekad zaborave da gazda
od birtije veli više volim one «a flićkama, za nji bar znam kuda im ide ruka, a za ove nikad.
Nakon svega pojavi se čovjek u šubari i naočalima na kazalištu, ali sa izvanjske strane, ter rekne
onoj ruHi dolje da je sve gotovo. Ovi odma udri u pljesak, ko/da će isti čas dobiti kajganu od tri
jaja i pol litre vina. M/adžar, a obljubit u narodu. Tolko, da su mu glavu izradili/iz čiste masti u
jednoj mesari, samo šta su tamo đe dodu od umetnili po zrno bibera, jer da su mu očice bile iako
male. I svaki koji ga vidio reko da je odrezana glava onog šta je govorio s kazališta. Jedino što
nikako ne/ razumjem što je s tim Trockim, je li za ili protiv. Tolko se ustrudio dok je bio na onoj
pozornici, kolko je samo lupo šakom po stolu, pa da sad bude kontra. Ja mislim da ga je netko
nabjedio, da bi ga zaskočio. Čisti jal. Samo doklen on smogne sve papire koje mu je šundro/ ludi
odvjetnik. Čim se obnovi proces. U toku same istrage. Kašnje će sigurno morati da mu se
skružuju i iZvinjuju za tu psinu. Premda ih ima puno koji kazivaju da gori ne može biti, da je
nakrao tolko dragulja da ne zna/ što će š njima. A da svaka knjiga koju napiše puna je tak ih
bezobraština i svakojakih svinjarija da pas s maslorfi ne može pojesti. Uz to i slike
najordinarnijih flundri ti svima pozama. Kaziva jedan šta je čito pa je i sam jedva odolio,
lspovješt grešnog čitača. 1 to da se raspačava bez ikake policijske prismotre, pa tko bi to
dozvolio? Dragi gospon Trocki, prijatelju i druže. Što ste to počinili Ja vam se zbiljam čudim. Zar
vam nije bilo dost šta vas štuje i poštiva cijela Rusija, kako ona prije, tako i ova sadanja. Radi
vaših knjiga i vaše osobne pameti, premda niste bali baš puno milostivi prama neprijatelju, šta je i
u redu. Pa radi čega ste onda baciti sve pod noge i otišli u posve neizvjesni Carigrad. Što ćete vi
kao čovjek inteligentan i Jevrej medu Turke, kop su naši najgrozniji neprijatelji 1 samo zarad one
dvije-tri riječi sa Staljinom,, kod onog fruštuka. Dajte se promislite malko, pa napK site jedan list
onomu koji vas isto tako cjeni ko i dru«, nego neće prvi priznati, jer je isto puno gord. Da sam/ja
na njegovom mjestu, ja bi tako. Ipak je i on Rus, bez obzira na židovsko porijeklo, a tko je Rus,
njemu pripada da živi u Rusiji, a ne bilo đe. Ja se osobno slažem i sa osnutkom male antante,
samo mi ne ide u glavu radi čega je/došlo

do tog osnutka. IK je nekaka firma i neka društvena igra, to mi još nisu rastumačile ove stare
slike đe se samo skidaju cilindri i pokaziva koji je glavni grad Grčke a koji Rumunjske, što sam
znala i prije. Volim svakoji7 sporazum s potpisivanjem papira i rukovanjem, jedino da mi se
razjasni u koju je to svrhu. Ja ne znam što su htjeli ovi menjševici kad su već i tako bili u manjini,
šta im kaže i ime. Namjesto da sjede u kutu i šute ko zaliti, oni bi da diskutiraju s Lenjinom, koji
za sobom vodi cijelu zemlju, kako svoju, tako i druge. Niti iroadu onog krasnog čela, niti onog
prsluka bez kojeg nije išo ni u kupaonu. A osobito kravatla. Sa svime onim po sebi, sa čime bi
mogli konkurirati, a dotle, nikako. Kako samo pronađu među tolikim svijetom tko je Jevrej a tko
nije. Valjda radi onog njiovog velikog nosa i šta je već u toj strki jedan htio prodati drugome
češljić koji je kupio od trećeg prije pet minuta. U tomu im odma bude nešta sumnjivo, a i zato jer
su uvjek u šeširu, premda jako masnom. Stra božji šta mora pod naša ti taj krasni gospodin Eliot
Nes, kad mu je struka natezati se sa zadnjim ološom iz podzemlja Amerike. Pla dajte se
Urazumite, gospodo gangsteri, đe bi vi trgovali zabranitim pićem i vadili revolver na svakoju
curu, ili da bi zatušili bilo kog policajca ko da je on tica. Pa ne može, majka mu stara, tako, imade
i u toj Ameriki nekakog reda. Zbiljam je taj gospodin detektiv, koga prevolim radi njegove same
pravednosti, poradio tolko toga da bi mu morali dići spomenik nasred najvećeg trga, a ne da ga
filmuju istom sad, kad više nije na životu. Samo da mi je bilo malo uredovati za onih dana
prohibicije, pa i ja sam prodavala vino po cjeloj negdanjoj kraljevini, znam i ja nešta o tomu.
Čujte, dragi gospodine, ja znadem da je taj artikl strogo zabranit zakonom, ali znam i kako je
Vama koji ste navikli na koju čašicu, iza ručka, premda i\iste notorni alkoholičar ko moj negdanji
zet, nego dajte seonalo strpite dokle se ne promjeni zakon, zakon ko zakon, svaki se mora jednoč
promjeniti, a ako bi baš tolko bili naživcirani da bez toga ne možete, ja ću vam poslati jednu
moju poznatu da je navodna šnajderica koja radi po kućama,, premda vašoj ženi ne treba nikake
oprave, jer ju niti nepiate, a ona će vam ispod sosa izvaditi jedno pol litre, dk vam je za prvu
nuždu. Jedino bi vas molila da ju ne napadate odma s vrata, a osobito dok bude vadila pljosku
ozdola, ona je posve nepokvarita, nekaki je moj rod po mužovoj liniji i ja sam za nju odgovorna,
nego ljepo dajte joj kolko je napisano na cedulji i pustite s mirom otići, i budite zadovoljni što
imadete ono za čim žudite u toj svojoj prevelikoj žeđi. Tako se sve može urediti u miru božjem i
dogovoru, a ne odma silni revolveri i pucanje ravno u glavu, jer tko imade šta od prosutog
mozga, niti taj što puca, niti taj čiji je bio mozak. Tko zna kako je samo smogo one kuraži da
uniđe u badecimer vrhovnog njemačkog zapovjednika i ugura mu onaj nepopravimi otrov u šiht
sapun. Zapovjednik se istom nasapunio a već se prekobacio u vanu, i nikad ga više. A kako se
samo slizao sa njegovom osobnom tajnicom, malo tehtlmehtl, pa s njom op cup u spavaonu, a
otale ona si nije mogla gospodariti, nego sve one spise sa rasporedom tenkova i groznih bornih
kola ravno njemu u šaku, a on opet ovamo, našima, da znadu sve u prste. Njima je to u krvi da
špicaju po kavani i doklen kupuju cigaretle, onolko uho ko na predratnoj reklami za nalivpero,
sve čuje i ne mora ni zapisivati, nego odma u policiju i sve reče od slova do

slova onomu koji ga je unajmio. To su zbiljam junaci podzemne fronte i njima svaka čast, jer bez
takovih otkale bi znali što misle ti vragovi u ljudskom obličju sa one strane granice. Od stranih
Zorge, na pol Rus, na pol Japanac, taj je imo antenu u šupljom zubu a u cigaršpicu cjelu radio-
stanicu. Strašno, sva pretrnem. Uvjek u nekom manastiru ili drugdje, đe niko ne bi pomislio.
Mladi oficir Mirko preobučen u opaticu. Šta taj znade, majko moja. Istom se Mirko trže i izvuče
revolver iz molitvenika. Stojte, vi ste uhapšeni u ime naroda. Zar vi kao narodski svećenik, a
ovako nešta. Uvjek imadu onoga vjernog psa Kastora. Kastore, pronađi, Kastore, vamo, Kastore,
namo. Pa i taj pas imade dušu, a ne tako da ga bacaju s kraja na kraj. Jadni ker, kad mora služiti
na policiji, namjesto da sjedi u kutu selskog dvorišta i glaba svoju slasnu kost. Ovome kosti i ne
dadu, samo da bude zvjerskiji naprama špijunu kad ga ufati za lače. Mlađi ađutant Jovan reče.
Druže Mirko, zadatak je izvršen. Mirko obrisa znoj sa svoga ponositog čela. To narod volije nego
pročitati kako se sedmeročlana obitelj utušila prigodom spavanja. Ili da je nađeno maleno djete u
pivskoj boci, zakonito zatvoritoj. Pa tko se razbaciva s tom djecom, to je isto strašno i za svaku
osudu. Netko nema ni jedno, a drugi ih spremaju u flaše. Lako je pripovjedati bio sam tuj i tuj, i
ubio tolko i tolko, a kašnje se sretno provuko kroz vodovodnu cijev i stigo ravno u Moskvu. To
zna svatko. Ali ako se uz to sjetiš otpjevati koju narodnu, i to bez ikake pratnje, ako ne znam ni
sama otkale izvadiš malu muntharmoniku i isto odsviraš nekoju divnu melodiju od prije rata, to
zbiljam ne umije svatko, a uprav je taki bio onaj prekjuče, kad je stao izvađati, nije se znao
sustaviti. Kolko sam ja vidila, on je bio spreman još, možda bi počeo pokazivati nekoje
mađioničarske švarckinstleraje, nego je već bio na redu jedan drugi, pa nije bilo vremena. Samo
što ga nisu iznjeli u plahti, tolko je još htio davati od sebe. A to jest nešta, jer ako si samo za
jedno, na primjer da si tišljer, ili književnik, pa samo znadeš rihtati stolove ili pisati knjige, a
drugo ništ, nije ni u tomu sve. A ako si i za ovo, i za ono, od sveg po malko, to je pravi čovjek i
takovoga treba podržati, a ne da bi mu kvarili volju kad je bio najspremniji pokazati sve što zna.
Da je on našo dokumenta u nekojoj knjižnici, napisano na poklopcu kutije od cipela. Na računu
za struju, samo od zada. Sreća daje tintnblaj, jer bi se dosad otrlo ili bi netko obriso gumom. Da
postoji pismo sa štemplom, osim što se kune materom.. Vladimir Samo ime potiče od ukusnog
ruskog jela, a i otale što mu recepis donjeb sci jednog znanca, također revolucionera. Prezime od
gevera to jest puška, jer puco od malih nogu. Karios isto da je poijektom od velikog njemačkog
cara, samo se to krije jer da se srami. Ta njiova domišljatost poznata samo u njiovim znanstvenim
krugovima. Iz ništa nešt Tako i sa riječima, s obzirom da je najpre bila samo jedna riječ, koja se
zvala riječ. Osobnim umnažanjem postale prvo dvije, r i ječ, a kašnje i druge. To isto kod diobe
stanica od dvije na četri, od ovih na osam, pa sve do milijuna i trilijuna, kad ih već Bude previše.
Tako se stvore divovi, jer imadu u sebi puno više ćelija nego im treba. Ne znam što bi mi bilo
težse, ovo iz jezika ili ono iz botanike. I đe je sve to našo i iz kojih knjiga pokupio, sve u
izrescima i izvadcima, koji mu uprav tuj dobro dođu. Sve pobilježio od numero jedan do stotinu,
pa i više. Jako sitno, ali točno do zadnje mrvice. Poziva se na profesora komu je kazo jedan
njegov poznati, koji je isto bio u Kini ili Tunguziji i tamo našo zakopati smotuljak ili da je pisalo
na jednom drvu. Put do znanosti i do one zadnje tajne koja to više nije. Ispravio, dopunio i
pobilježio prama usmenom bilježenju najstarijeg stanovnika otoka, koji je kašnje još i potopljen
od jednog vulkana. Dakle zadnje od zadnjeg, da nije onda, ne bi nikad. Na svu sreću znanstvenici

i učenjaci tako rasporediti da svak radi jedno i izumlja jedno, a ne da bi svi samo se bacili na
barut ili na kajzer čarape, pa toga kašnje imade više nego treba a drugog ništ Osim šta se
pognjapaju koji je prvi otkrio tu prokleto tanku nit, da je on, a ovaj da je ovaj, pa na sud i pred
palaču pravde, a i jedan i drugi u pravu, jer su obadva radila jedno te jedno. Lako je kopati
zemlju, jedino ako imadeš dobre lopate i ako si izdrživ kao konj. A pogie jednoga povjesničara
iK drugog nekog profesora. Što taj mota konstruirati i dovadati u vezu jedno s drugim šta nikad u
nikoj vezi nije niti bilo. Ime s irnenom i mjesto s mjestom, da bi nekoj beni nakon svega bilo
nešta barem jasno u onoj njegovoj šupljoj glavi. Je 1 Pješkov radi toga šta je puno išo pješice?
Pomislite vi te sudbine, da se uprav zove tako šta će ga kašnje pratiti cjelog vijeka. Sve
dokumentirano slikama i risarijama iz najranijih školskih dana, od onoga šta učitelj nije podrapao
kao najmizernije. Niti đe, niti kako, niti s kim. Da je bio u nekoj ulici koja je sad pregradita, a
osim toga joj je promjenjeno ime. Ta kuća već je davno srušita a ondje da je nogometno igralište
ili perivoj za djecu. Da se on ne sjeća ko je sve bio, premda ih nije niti bilo puno radi same stiske.
Svi već davno mrtvi. Nitko nije vodio nikake bilješke, ili da bi imao koncept za govoriti. Sve iz
glave. Je li bilo ljeto ili proljeće, ili da bi padala kiša, ili da je bilo nekoje doba u danu, od jutra do
večeri. Jako davno. Da je nekoji kalfa iz postolarske radnje od preko puta baš tad iznosio smet pa
vidio jednog od nji kad je ulazio u haustor. On bi ga možebit i prepoznao da ga nije nakon šest
mjeseci siromaka podropio lift jer nije pazio, pa se ni od njeg ne može čuti bog zna što. Ili da bi
se sjećala nekaka pazikuća koja je dobila kao gešenk krasan broš izvana, samo da ih ne prokaže.
Ne, jer je i ona nesretnica umrla kod poroda, a rabijatni muž pijanica prorajto taj broš na tomboli
isti mjesec. Sve pod velom tajnovitosti i jer se nitko ne sjeća i ušljed toga sada je to tako zapisato
u povjesti. Nepoznata konferencija neznano kad u nepostojećoj ulici. Pod n., godine ente, jer se
nije smjelo znati koje je doba i koji datum. Jedan bi se i mogo sjetiti jer je uprav dan prije bio
imendan njegove bake, ali nema na životu ni njega, a nekmoli nesretne bake. Samo iz nekojih
bilježaka i računa trafikantice sa ćoška, kad bi se znalo đe je ćošak i je li ta ulica uopće imala
trafiku. Grozno težak put za svakoga povjesničara. Tko bi se snašo u svemu tomu i s tim
svakakim skrivanjima. A da se nisu, sve bi ih dali na policiju, pa na zatvor od tri i pol mjeseca
radi nedozvoljene trgovine ili šta bi im već priheftali. Ništa nitko u žepu, osim malo smeta od
duhana i koji dinar, šta svako smije nositi, čak i kad je siromak. Ništa nedozvoljeno, osim šta ih
ima pet-šest u nečijem stanu i nešta govore. Pa šta imadu govoriti po stanovima kad za to imade
kavana i krasain konobar koji sve čuje i zapamti. To njih sa policije i živcira, a ne mogu im ništ.
Jedino što sad niko ne zna đe je bilo, i radi čega je bilo, a da jeste, to se nekako i zna, samo se ne
zna kako. Vražja povjest i svi njezini zakutci, tko bi u nji ušo a da se ne ustrudi od slova do slova,
pa opet niđe traga, ili samo na pol. I tko to onda može, vrag, zapisati i popamtiti kad nemaš niti
kog pitati niti ti tko oće kazati. A još i Danica i njezine vječite ludosti kontra svemu? Da je cjela
povjest jedna spđčka, jedna svinjarija da groznije ne može biti, šta ja mislim da ipak, i kraj svega,
nije. Tko bi to smio i pomisliti, kad se samo pobroji sve šta je tokom historije izradito, dogovorito
i ujedinito. Bez povjesti svaki bi na svoju stranu, ili, šta je najgore, na drvu i u špilji, a ovako,
imade i gradova i ulica, pa tko može nek šeće, a tko ne, nek radi u tvornici, ali ipak je svakomu
kako je, i bolje nego da nije. Da vođi samo vuku, dramče i smažu radi svoje zadovoljštine, a ne
zbog općih interesa i svjetlije budućnosti. Pa moraju se i oni kadikada izdovoljiti u nekom lovu ili

sa filmskom zvjezdom, ili da bi se malo naputovali i vidili svijeta, kad su uvjek u ona četri svoja
zida, sa silnim spisima i rpom za potpisati, da nemadu kad ni jesti ni spavati. Što, ako bi nešta
ostalo nepotpisato, a bilo je već za potpisivanje. Propade. Jer čim ne vide njegov pafaf, ona dva-
tri slova koja znače sve i svja, onaj odma im^ prava kazati ne, ne vrijedi, proso rok i pišite kukom
po ledu. Samo radi toga ne bi bila ni kraljica ni predsjednik ni pol sata, samo radi tih ludih
potpisivanja od kojih me boli ruka u laktu čim pomislim. Ono šta mi je zapravo najmilija u
povjesti, da i u najlošije vrijeme, kad ne znaš đe ćeš glayi mjesto, uvjek se nađe nekoji čovjek
koji veli vamo, za mnt>m, ja sam vaš spas ako budete vjerovali u mene (premda nekoji tvrde da
sam ispod ovih očala sasma sljep), i zbiljam taj tako sve uredi da je milina, jedino što kašnje
navali da u svakojoj brijačnici i u svakom šekretu mora biti njegova slika i na svakom firtlu
njegov kip, makar mu sličio kolko i meni, a već šta vinograda se bude posadilo jedino radi njega,
o tomu i da ne pripovjedam. Ko da svaki kralj, ili predsjednik, ili kako mu drago, ne bi htio da
mu narod bude bogat, sretan i zadovoljan do zadnjeg. Samo što nema tolko novaca da svakomu
podjeli, ili je nekoji tolko bezobrazan da bi htio dvaput. Inače on sa svoje strane kako ne, njemu
to samo ide u prilog. Pa nije ni on lud da kopa pod sobom i izaziva puntu koja se uprav njemu
može osvetiti. To nikako. Još kad bi se našo netko da sve to formulira u vidu jednog zakona koji
bi bio isti za sve, a ne da bi se gložili i krvili radi ničeg. Kad bi našli onaj zlatni ključić koji
otvara i najzadnju bravu, ili da bi se uspeli uz onu gredu đe na vru imade knjiga u kojoj piše sve
kako treba. Samo da nekoji vrag nije gredu namazo lojom, pa je sklisko da se ne može ni
pomisliti. Ili da bi mu nekoji anđel šanuo u snu kako bi s narodom, a on bi ga, naravski, odma
poslušo, taj čas. I Košut, i Franklin, koji je uz to izumio i gromobran, bez kojeg bi naša crkva u
Gruntu puno puta planula ko kutija šibica. Lenjin isto, premda je on bio puno više strog. Svakoji
od nji je nešta htio doprinjeti, samo što su jednog strovalili revolverom, drugi dobio upalu pluća a
treći se utopio. I to u onoj najboljoj dobi kad možeš izumiti svakoga vraga, kako za sebe, tako i
za druge. Jedino šta ne opravdavam kad izgube na izborima, i to ne sa velikom razlikom, nego za
kojih sto glasova, a oni ko da je smak svijeta, počmu se udarati u grudi i plakati pred cjelim
narodom. Da su sad na ulici, da nemadu od čega živiti, i da će se baciti u bunar radi toga. Vrag i s
izborima, važna je živa glava na ramenu i da su ti djeca zdrava. Jednoć jedan, drugi put drugi,
život je pred vama. Nemojte se radi toga srditi, molim vas. Izgleda da vas narod zbiljam nije htio,
a drugi put možda i oće. Jedino šta drugi put morate biti puno bolji, kako u ophodnji, tako i da
birate izraze. Pa ne možete im psovati boga sa same govornice, kad su oni i tako rabijatni i odma
bi klali. Nego ljepo, uvucite im se pod kožu, pa na miru naprijed. Samo puno više strpljenja, pa
ćete vi opet se popeti na svojeg konja. A dotle nešta ljepo čitajte, šećite se po svježem zraku sa
svojom krasnom obitelji, nemojte puno jesti jer narod ne voli jako debele, nego nako, na pol, i
držite do svojeg odjela, koje mora uvjek biti uredno. Radi samog ugleda. U zapućku cvijet, nikad
flekavi i tomu slično. Ali ne niti puno nalickani, tu je isto jako velika opasnost, a ta dva-tri
prstena radije ostavite u nekoj škatulji, uz uslov da je dobro zaključate prije nego izađete, jer vrag
ne spava. Tako sve umjereno, gledajte s kim se družite i tko vam je sijeva i zdesna. Još bi
najbolje bilo kad bi vas zatvorili radi nekake malenkosti, pa da ondje udarite u štrajk glađu ili da
otale pošaljete nekaki proglas u struci kruva. To ljudi najviše vole. Kašnje vam samo prostru
lauftepih od ćuze prama parlamentu. Jednim krokom, odanle ovamo. To sam vidila iks puta. To

su moji savjeti svakomu koji bi htio uspjeti, a ako oće nek sluša, ja od tog nemam ništ, osim što
mi je interesantno ko i svaki kino. Što bi drugo vladalac radio nego se sav ustrudio da se gradovi
imadu očistiti od glave do pete, da se moraju podići mostovi đe ima rijeka a ne da se ljudi tuše ili
gurmičaju u čamcu dokle se ne prekrenu, da se tamo đe nema ništ, gola ledina i sasma prazan
prostor, podignu dvorane s krasnim podovima i biljurnim lusterima, ulice koje bi bile krive da se
isprave, pa da po njima mogu i sljepi odati pravce do svojeg doma a ne da trknu nosom u zid, da
bi svakoja bara isušila se do zadnje kapi a žabe mile-moje kud koje, da bi se, đe treba, podigo
nasip kontra vode, a ne da nam provali u dvorište i potuši marvu i djecu, đegod imade nešto
zakrčito da bi se raskrčilo i obratno, to, i samo to je svakomu na pameti otkako dođe na onaj
zlatni stolac, a šta mu se očituje i na samom licu u vidu tih strašnih carskih i kraljevskih briga. Od
sviju stvari po gradu u najljepše ubrajam spomenike velikim ljudima, kojima se zbiljam možemo
podičiti pred svim i svakim. Najviše radi toga što se iz onog njegovog stava doklen je na konju, i
doklen razvija onaj svitak sa međudržavnim sporazumom, vidi sve iz njegova života. Ili ako je
bio učenjak, a oni mu izrade povećalo kroz koje navodno gledi u nekoju bubu, a kad tamo i
nepostojeća bubica, i povećalo, i on sam, sve to iz željeza kojem ne može ništa ni kiša ni grom.
Svaka ona malenkost da je volio držati rubac u ruki, ili bič, ako je puno uredovo s narodom, ili
kišobran, ako je bio zimogrozan^ tako uradito da se vidi s pol kilometra, i da svak znade ko je na
tome postolju. Jedino je ružno kad rulja riješi da bi ga porušili jer da više nije dostojan za stojati
gore. Grozne slike koje najvolim preskočiti. Pomislite ono strašno željezo, pa ga potegnuti
običnim štrikom. Kolko samo tih huncuta mora se pokupiti pa da svojski potegnu. Još i najgore
kad se slomi na pol, pa ostanu noge, ili dolnji dio štapa, ili samo čizme u kojima je stajo kroz
vjekove. Ono što me utješi je kad na to isto postolje nadodaju svojeg čovjeka, koji je puno sličan
po štaturi, a ipak sasma drugi. Samo što je onaj prije držo cvijet, a ovaj sad sablju, ili obratno. I
šta sve umije smisliti glavnokomandujud za onog nesretnog boja. Ne da bi išo dolje u rulju, jer ga
mogu pogaziti i ubiti prvim metkom, pa što će onda vojska i tko bi joj komandiro. Nego uvjek
pronađe nekoju uzvisinu, ili toranj, ili brdo, pa otale. Ako puno puše, razapnu mu šator, a ozgo
narišu crveni križ da ga ne bi bombardirali, i da može na miru gledati dolje šta se događa. Unutri,
u šatoru, može imati svakoju zanimaciju, i gramofon, i krasnu žensku poslugu, jer to sve skupa
pomaže da bolje izdava naredbe i da se rat svrši čim brže i na opću zadovoljštinu. Moramo mi
nekad razumjeti i te silne vojskovođe, bili oni na konju, u salonu kod večere, ili kad bi govorili
rulji ozgo, s onog njiovog balkona. Pa nemaju ni oni živce ko štrik debele, da mogu sve to
podnjeti. Onako silno oboružani, grozno puno vojnika, tenkova i eroplana, pa da sjede na granici
ko mulci. Mora se i njima malko progledati kroz prste kad su se već namjerili okupirati onaj
dolnji dio prama jugu, na kojem inače nitko ništ ne radi, polja zapustita, sirotinja, golo i boso, a
oni bi sve to zbiljam za tili čas pretvorili u cvjetne bašče. Dajte se, molim vas, malko maknite,
samo da prođe ta strašna artilerija,* a posle će opet biti sveti mir sto pedeset godina. Zbiljam oće.
Jedino ako bi potpisali bezuslovnu kapitulaciju u onom vagonu i poslali brzojav vrhovnoj
komandi da im želite svu sreću u narednoj godini, s obzirom da je ova već pri koncu. Da ćete
tolerirati da njiovi vojnici čuvaju vaše tvornice i mostove jer vam je to i tako sigurnije. Prvo, jer
imadu više vojnika, a drugo, jer su inače puno pedantniji od nas. Got mit uns. Neka samo dragi
bog čuva nji, a kroz njih i nas. Da imade nekakog reda i u tem čuvanju, a ne sve jedno preko

drugog. I stvarno su oni nekaki ljudi iz vraga, uvjek se smiju sa svojih motorkotača, premda idu i
kroz vatru i kroz vodu. A svaki čita najveće pjesnike svojeg naroda čim malko uhvati vremena,
pa se pruži po nekakom plastu sjena. Onako pod punom ratnom opremom i u šljemu, a tako
zdušno se bave lektirom. Svakoji imade čisto pet iz tog predmeta, kao i iz sviju drugih. A na
njima da bi bilo nekakog fleka, ili da bi se vidilo kako su spavali na sjenu, sačuvaj bože. Svako
svoju keficu, i svoj manikircajg, i svoj kušakovićev kalodont. Zubi ko jedan, a svaki bjel ko biser.
Milina za pogledati ako ti se nasmiju, a ako ne, znači da si im puno skrivio, jer inače malo kome
se ne nasmiju. Ne bi ni Napoleon bio tolko gladan i željan osvajanja, jer nije ni to lako letiti na
konju preko cjele zemaljske kugle, a da zapravo ne znaš radi čega. Nego ga je nešta ponukalo i
povuklo i reklo mu u uvo da ide naprijed, pa se nije mogo sustaviti. A i svi pred njim tolko
podatni, da su i sami krivi. Kolko puta je sjedio uz toplu peć u svilenom šatoru pa sam veli sebi
dosta. Ali pokvariti denerali okolo, pa kako bi bilo, imperatore, još ovu pokrajinu, pa još onu, pa
tamo imade ljepih jezera, tuj su drage žene a onđe krasno voće, a on, nije teško ribu natjerati u
vodu, pa ajd. I u Poljskoj će vam biti dobro, u Njemačkoj i pogotovo, a u Rusiji, tamo će biti
najkrasnije, samo se tuj preračuno, a šta je bilo kašnje, to svak zna. Ali velim da po duši nije bio
loš i tolko gramziv, nego mu je tako bilo pisano da luta po zemlji ko da je bio proklet. Kuraž i
samo kuraž prije svega. Dosta mi je i te najkrasnije filmske dive, sva u briljantima i mirisu da se
osjeti dovle, a kad tamo, blesava da blesavija ne može biti, pa čim vidi malenog miša, odma skoči
na stolac i pograbi šefa cjelog ureda za hlače, ko da on nema obitelj i krasnu ženu doma. Puno
više volim sasma zagriženog soldata koji skoči u tuđi rov s puškom bajonet auf, i zaburi ga u
prvu benu koja samo stoji ondje s porcijom u ruki i gleda u čudu. To je nešta, a ne da bi molio
krunicu dok onaj ludov poruča na miru a istom kašnje da bi ratovali. Pa nisu oni djeca, niti ih uče
u špilšulu ringe ringe raja. Tuj imadeš biti šlagfertig, pa il ćeš ti njega ili onaj tebe, a ono prvo je
uvjek bolje nego ovo drugo. Pa je 1 su ih tjerali po kiši i blatu, pjehe, na konju i u smrdljivom
štalvagnu donle, đe nikad inače ne bi stigli u miru, pa da tuj, kad na svršetku imadu taku priliku
za probosti tuđeg, da bi im se svezale ruke ili da bi im bilo zlo. Pa nisu oni tuj da bi bljuvali po
šuftovima iz druge zemlje, nego da ih što prije skrate za glavu i veseli se vrate svojoj dragoj
dječici. Tko bi se tu mislio da bi vako ili nako. To gledam od jutra do sutra pa sam se već tolko
uživila da znadem svakoju komandu, bilo na njemačkom, bilo na našem. Ako ja ne bi umjela
komandirat iz mojeg stolca, ubio me bog da bi. Šta cjenim kod svakog predsjednika, to je da se
ne otripa od običnog svijeta, a osobito ne od prvaka u brzom hodanju ili najboljeg veslača, pa čak
i najluđeg komikera sa filma, a svi oni će mu se radi toga stostruko odužiti. Samo da dođe ono
pred izbore, svakoji, i veslač, i glumac, i atleta, svaki će stati ispred mikrofona i kazati kolko mu
je drag taj gospodin koji je zbiljam zaslužio da bude vođa cijelog naroda. Naročito mi se svidio
glumac, koji sasma zaboravi na one grimase dokle se gurmiča i gađa tortama po licu, nego puno
ozbiljan i da je taka i taka stvar, da ako ne izaberu toga i toga, da im više nikada neće pokazivati
one prdačine s pomoću još jednog istog takog ko što je on. Nije njima za pojesti i popiti, što
imadu kod kuće da bi mogli trpati lopatama, nego da se vide s isto tako krasnim i bogatim
svijetom ko šta su i sami. A ako uz to bude i nekoje zgode da bi se koji vidio sa curom iz druge
bogate obitelji, a kojoj je baš taj moment zaručnik prebio nogu pa je moro ostati u bolnici, utoliko
bolje. Čujte, gospojice Glamor Glorija, ja zbiljam ne trebam vaših novaca kojih imam i preko

glave. Jedino ako bi mi bili dobri dati jedan cjelov kao predujam za nešta još i puno više. Kod
njega najviše poštivana to što umije sa svakim, na najljepši način i uz sav rešpekt, pa bio on
zadnji goljo ili da bi radio na ciglani. Radniku, je li mu težak čekić, selji što je s oranjem i kako
ide kosidba, a Ciganu radi čega je tako crn. Ako vidi da nekomu fali noga, on odma o tomu da
imade bečki lječnik koji zašiva sasma novu i po izboru, jedino da je zasada još to skupo. Radi
čega ne bi prikazali i ove malene događaje iz osobnog života nekojeg velikana. To šta donašaju
kako se nekaki đeneral kupa u vlastitoj kadi ili se brije pred zrcalom, to je zbiljam za svaku
pofalu. Barem da onaj zadnji goljo ne misli kako se oko đenerala vrti dvajst i pet raznih slugu, pa
ga jedan sapunja, drugi češlja, a treći kefa cipele. A on, obratno, sve sam. I ni za boga da bi se taj
porezo žiletom, premda imade sigurno onaj najoštriji na svijetu. Ali ne, nego tako oprezno i
pažljivo, dokle ne skine i zadnju dlačicu, jer kako bi se inače pol sata iza toga rukovo sa nekojim
drugim glavešinom, a da mu ona dlaka viri otkale ne smije. U tom se on već i obriso prekrasnim
ručnikom, uredno oprao zube a iza toga još samo dokle je pronašo briljantsku iglu za kravatlu,
obuko, isto sam, gornji kaput, i izišo iz kupaone sasma ko nov. To je zadnjih dana ono šta mi se
najviše svidilo, samo kad bi još koji put ponovili da vidim nekoje potankosti šta su mi promakle,
jer slika je ipak brža od mene i mojih nesretnih očiju. Ja ne znam što u tomu ima lošo da državnik
pokaže kako umije komišati kukuruz ili da bi žnjeo vlastitim srpom, ili da bi vozio motorkotač.
Jedino ako se ne bi zašpranjio, ili ufleko krasni mantl od onog mašinskog ulja, ili prebio prst kad
nakon toga još mora primiti abisinskog negusa, večerati s engleskom kraljicom i ići u kino s
francuskim predsjednikom. Kako će u tim ferbandima i sa tim flekom na hlačama, a nema kad
presvući ih, jer mu je svaki minut zlatan. Bogo moj, kad bi svaki naš čovjek umio sve šta umije
on. I saditi drvo, i slušati radio, i napisati krasno utješno pismo roditeljima djevojčice koja je
nespremno rodila u trinajstoj godini, iz puke greške. Đe sve taj ne stigne, i da pogladi starca po
glavi, i da bolesnome dade aspirin ravno u usta, i da pokloni divan sat vozaču autobusa koji ima
šestoro djece. Deset sekretara moraju trčati za njim da pobilježe za povjest ono što je sve počinio
za tih par minuta šta je imo slobodno između jedne sjednice i drugog primanja, a kamoli to sve
uraditi. Jedino šta on imade u glavi tako iskonstruiran plan da zbiljam može sve i svugdje. A da
su oni stvarno obični ljudi i pored sve svoje veličine, kazuje svaka njiova slika iz privatnog života
koju uvjek neki vrag stigne uslikati, iako mu oni stražari brane ko ludi. Uvjek dva-tri državnika
na rpi, pa jedan zaklanja rukom oči od sunca, drugi se smije, a treći puši. Umiju se oni i našaliti, i
počešati po nosu de ih svrbi, i lupnuti se šakom po koljenu, premda od nji trojce zavisi cijeli
svijet, mir i rat u isto vrijeme. Puno briga, a najvećma veseli. Pa pomislite vi čovjeka ratnika i
komadanta, pa da glupome selji mora tumačiti de treba držati ruku na držaljici a ne za ono oštro
dolje, a da to oštro ima zaburiti u zemlju, pa onda sve skupa remenom zakvačiti za konja, pa što
imade konju podviknuti, ne bi 1 kljuse pošlo ravno, a ne u šreh, i nakon svega toga, da se vidi šta
će ispasti na koncu. Da ta marva od čovjeka ne nauči orati do tih godina i da se straši pluga ko
đavla, to bi zbiljam trebalo kazniti na sve moguće načine. I šta da komadant nije u taj čas proso
na svojem konju i vidio selju kako nešta petlja na toj njivi, i da se nije ustrašio da će se bena
porezati a da od brazde neće biti ništ. Da nije sjaho i skorom ga ćušio kad je vidio kolko taj nema
dunsta za orati. Pa je 1 on mora i pucati po neprijatelju i raditi tvoj poso, nesretni seljo, da bi
protuvo. Je 1 te još mora učiti kako ćeš držati kašiku ne bi 1 prineo ustima malo pure a ne da

zanašaš u uvo koje od toga nema ništ. A ako će ti pomagati i kod toga da bi posto ocem, onda će
sve otić u propast a da se nisi ni okrenio. Ljubljeni vođo, oče domovine, dragi marešale i karo
sinjore. Veličajni Benito. Nemojte se truditi, ne dajte si smetati kojekakim bedastoćama, radi
čega bi vi orali, ako boga znadete, kraj nas tolko kršnih i mladih original seljana. Možete se
porezati, možete se ustruniti, a to vama uopće nije sila. Mi se, zbiljam, ne slažemo s otim da vi
osobno pilotirate eroplan koji još nije niti isproban, a pogotovu te vražje utrke ludim autima. Ni
za boga! Jer i tako i tako vas svi smatraju najboljim u svemu. Mi znademo da je svakomu
najslasniji hljeb priskrbljen vlastitim rukama, ali ipak. On da ne tri pobjedio na utrki u Monci?
Nikako. Horuk i hura. Ljubljenom pobjedniku i ocu mojeg devetog djeteta. Vi i ne znate, to se
dogodilo u onom slasnom snu. Najpre ću vam roditi malenu bebu a odmah zatim izraditi portret
od perlmutera. Gumb do gumba. Jedna moja susjeda od ziherica a ja od gumba. Vi plodite sve
nas na visokim Apeninima a da o tome i ne znate. Muž se slaže u potpunosti, s obzirom na
njegovu poodmaklu dob i vaše pravo jačeg i ljepšeg. Zvaću ga prosto Benito. Da i on dobije
pravo da trči vašu štafetu i bude prvi u udarničkom pokretu naše premile Italije. Ja uopće volim
zadnju bitangu, pa od nje istesati čovjeka vrijednog pohvale, a ako imadem najboljeg, prije će se
pokvariti nego da bi bio još bolji, što je uopće nemoguće, i to sve skupa kako u životu, tako u
romanu. Ne da nemam ništ proti krasnog Cige koji krpa šerpe po kućama, nego bi mu dala i šta
nemam, a osobito ako nešta zapjeva iz svojeg života, koji je težak i istodobno vesel, ako se sve
sračuna. On barem krpa korita i drugo šta što se sad više uopće ne rabi, a gnjusni tat, komu nikad
dost, samo zavlači ruku u tuđi žep, bilo na stanici, bilo u kavani, a istom doma prebroji kolko je
toga smogo takim strašnim načinom. Ja znam da i njemu na domu cvile djeca u koljevci, a da ga
brižna žena uvjek isprati sa suzom u oku kad pođe uveče na svoj nemili rad s vrećom na leđima,
pa i za njega imadem neke sućuti. Premda, kako ih prikazuju na filmu, sa onim groznim licom,
uvjek brazda kako se tuko u birtiji, i jedno oko zatvorito još šta je zaradio na prijašnjoj robiji,
možda mi ne bi ni trebalo biti žao. Ni truna. Sasma ispravno kad dovedu pravog pravcatog lopova
da kaže kako i radi čega krade, kako barata onim vražjim prstima ko da su škare, đe ih kao navlas
gurnuti nesretnoj žrtvi u sasma drugi dio tjela, da ovaj i ne primjeri dokle mu operira na onoj
pravoj strani, kod lisnice. I pomislite što će ta nesretna gospojica, kad mora platiti kod pidikira, ili
de je kupila krasan doljnji veš, a ono ni filera, te imala sam na moju poštenu riječ, zbiljam sam
imala punu tašku novaca, a ona prodavačica je samo gleda i misli si svoje. Tako lopov
ispripovjeda sve šta mu je glavno u struki i kako funkcionira prodaja onog šta su nakrali tuj i
tamo, da svak znade, a ne da se kašnje iznenadi i rekne vlastima da nije zbiljam znao da je kraden
taj radio koji je dobio ispod ruke, u pol cjene, za frtalj vrijednosti, šta će reći skorom za pol
dinara. Časti mi. Sasma siromašan student sa bolesnom materom, pa zato prodava zadnje iz kuće.
A ono taj student nije ni vidio univerze, osim ove lopovske više škole u kojoj predava kako se
zavlači laka ruka u duboki žep. Poučno je viditi i samoubojicu kojem se prekino štrik i zaglavila
kugla u cjevi, a otrov šta mu je prodo apotekar da je bio star pa nije više djelovo. Šta taj znade
ispripovjedati o onim svojim mislima dok se penjo na štokrl do prokletog štrika i prije nego je
ispio onaj bućkuriš, a pogotovu kad je htio opaliti iz revolvera ravno u srce. Da više neće nikad i
da ne preporuča nikom, ne radi same smrti koja nije ništ, i blažena je ako si zdvojan i nemaš ni
prebitog dinara, nego radi onog straha koji je gori od svega. Dok vojnik koji sjedi u rovu

pripovjeda posve na drugi način, da jedva čeka znak trumpete da skoči i odma pane kolko je dug,
tuj pred samom grabom, radi časti i ponosa. Stolac na kome je sjedio kao djete nije ni sam mislio
đe će biti danas. Mora mu se nešto pokazalo kao malom, u potoku, ili bunarskoj vodi, ili mu reko
neki glas što mu je činit da stigne svu ovu slavu. Ili je našo neki znamen u kruvu doklen je
fruštuko, ili mu je krava šanula, ili je stao na nekoji kamen, a pod ovim sve piše. To sam čovjek
teško može. Pripovjedaju da je sve pročito u nekoj knjigi, još dok nije znao čitati. Imade nešto što
je bilo u njemu od prije, ko i Napoleon, koji je pročito sudbinu iz jedne ajnprenčorbe, kako vele.
Lav Tolstoj isto, iz kore na jednoj bukvi. Idi i piši debelu knjigu, i on sjeo i napiso. To svak znade
koji je veliki, samo ne smije priznati, jer bi onda bio puno manji. I kaki je bio kao djete, sve one
krasne fotografije koje su fotografirali nepoznati fotografi, malko žute, ali ipak se razaznaje na
njima nekoje djete na drvenom konjiću i na ringišpilu, sve zamutito od one strašne brzine, pa ako
baš i nije ta ista osoba, onda makar sliči. Uvjek se nade nekoji podvornik iz pučke škole koji je
još živ, da ispripovjeda da se odma vidilo kaki će veliki čovjek biti, premda je imo drugi red iz
sviju predmeta osim iz gimnasticiranja, jer za to ne treba ništ nego verati se po prečama i ručama
i paziti da kod toga ne prebiješ vrat. Imade i kolega iz samog razreda sa kojima je skupljo marke,
premda je uvjek znao nekaki tehtlmehtl, da za dvije manje vrijedne dobije od ovog šta priča pet
skupljih, a da taj šta pripovjeda ne zna razjasniti uopće kako. Da je imo u sebi nekaki prokleti dar
da svakoga pridobije za vražje huncutarije, bilo da se okrade susjedova jabuka, bilo da se u
tintarnicu gospon profesora ubura šaka pjeska, pa onda ajd zapisi lošu ocjenu nesretnome đaku
ako si vješt. Kao obrtnik isto samo najljepše uspomene vlastitog gazde, koji mu je oprostio
svakog vraga s obzirom da ih je sve skupa, cjelu radionu, umio razveseliti prepričavanjem
nekojeg kina koje je gledo večer prije. I gazda i svi skupa bi se vatali za trbuh od smija, jer šta je
on ispripovjedo o Hari Pilu je smješnije nego samo kino, bez obzira što se za to vrijeme mašina
tolko usijala da je puko glavni kotač. I kašnje, iz običnog života, de je jedno vrijeme bio
odvjetnik a kašnje narodni zastupnik, sva sila još živih ljudi koji bi dali ruku u vatru za njega i
njegovo preveliko poštenje, premda su ga uvjek nabjedivali preko novina da je orobio svojega
klijenta tog i tog, ili da je umješo prste u toj i toj bankovnoj aferi, što na stvari nije uopće bila
istina. Pa koje bi pjesme volio naručiti u birtiji nakon teškog rada sa klijentima i još gorim
ološom, bez kojeg ne možeš u životu ako oćeš naprijed, ono šta je volio kad sve zaboravi i baci
pod noge, pa udari na veselje do sutra ujutro. Zbiljam je znao lumpati ko nitko njegov, premda ne
bi smio tolko lokati jer mu je škodilo, a i znao je puno toga ispripovjedati šta policija ne bi voljela
čuti, kako za novce, tako za druge šarene slučaje, ali bog ga je čuvo sve do sada i od ljekara i od
sudaca, te je umro i ko zdrav i ko prav čovjek. Radi tog mog dugog života volim gledati tuđi
životopis od prve do zadnje, cjeli životni put i svakoji kamičak na kojem se potpleo, pa opet
nanovo stao na noge i išo dalje. Od onog musavog šegrta u onoj prokletoj radioni, pa kašnje ga
već vidimo na biciklu sa krasnom djevojkom, u gamašama, ne znam otkale ih stvorio u tom
zadnjem mjestu na svjetu, pa evo ti njega pred kinom, kamo isto vodi svoju zaručnicu, sad sasma
drugu, pa u nekakom ratu, đe već imade i po koji čvarak na ramenu a ne da bi bio običan vojnik,
pa kašnje u jednom autu, pa kako govori s nekojeg balkona, i eto ti, hop-cup, i cilindra, i krune, i
bojnog broda na kojem plovi ravno u goste engleskom kralju ko da to nije ništ. I sad recite vi da
život nije krasan i tolko interesantan, pa zbiljam vrijedi proživjeti a ne da bi se svakičas probo

objesiti o drvo ili popiti sodu ili si prerezati žile radi ništ. I skorom da je i lakše tom šegrtskome
bali da se tako podigne nego nekomu rođenom u svakom dobru i odnjegovanom na buhtlima i
milihbrotu, a kad kašnje, samo znade igrati golf i proklete karte i naganjati cure ispod svake
kritike, dok ne prorajta i zadnju obiteljsku palaču ili dokle ga onaj šta je prije bio mesarski
pomoćnik, skupa sa svojim poznatim, isto pomoćnicima iz drugih dućana, ne objesi za noge, radi
primjera. Karijera nešta najljepše već radi toga šta od zadnjega golje postane čovjek u fraku, sa
odličjem i bjelim rupčićem u zapućku, pokraj krasne žene i u finom autu, a samo zato šta je
cjelog vijeka privređivo ili sviro na glasoviru ili držo govore ispred puno ljudi. Nitko ga, naravno,
nije pustio odma na onaj balkon sa barjakom, nako musavog i balavog, nego se prije moro masno
oznojiti doklen ne poraste i ne ubjedi ove koji određuju da i njega puste malko govoriti i duvati u
trubu. A kad su oni čuli tu njegovu sitnu pamet i taj njegov dar donet ravno sa vra planine, odma
mu davaj i kapom i šakom dok se nije obuko i malko i narasto, pa ga slikaj za listove, pa mu cuni
nešta novaca nek mu se nađe, a kašnje, on bi sve njih mogo kupiti tolko je sam zaradio u tome
svom poslu, a pomislite otkale i kako je sve to, vrag jedan, samo stigo. Svaki čas jedan taki
ispripovjedi cjeli svoj život, ne zgriza ništ, nego još i potencira one najgroznije primjere kad je
bio go ko kristuš i gladan ko vuk, a vamo sjedi u fotelji, sve blica okolo njega, a on ko da je tuj
oduvjek, samo odreže, da se ova šta ga intervjuira mora dobro počešati dokle to sve svati. A
nakon toga samo ustane, zafrkne rukave, popije živo jaje, sasma cjelo, i u hipu otpjeva pjesmu o
ruskom caru ifi šta drugo ljepo za uvo. Gledaj ti samo toga lopova kako se uspio dofatiti onog
fotelja, a bio je manji od makova zrna prije nego je i primirišio doći do njeg. Molerski kalfa ili
tišljer u ostavci ili tako što, pa pročito dvije-tri knjige o ljepom ponašanju i kako treba s curama,
pa na radničku zabavu, otale na čajanku za namještenike, onda se proburo kroz one kavane đe
sjedi bolji trgovački svijet, i eto ti jednoć i u ministarskom salonu. Nit znadu tko je, nit otkale, ali
vide da mu sjevaju oči, da ga ženske glede ko boga i da znade kazati koju a da ne zgriješi odma u
broju i padežu. Onda se ti iz salona počmu gombati kojega bi izabrali za potpredsjednika
strukovne uprave, pa za predsjednika općine, te ovaj je bolestan, te onaj ne bi, a taj tu, naočiti
negdanji kalfa samo se nakašljuje dokle netko iz društva ne kaže pa eto ti našeg čovjeka, mladog
i naočitog, pametnog i neusporedivog lancmana, taj će prodrmati sve iz temelja, šta se, bome, za
koje kraće vrijeme i dogodi. Već on ureduje po općini a i izvan, sakuplja vlastite sluge i žbire,
prekupuje revolvere i puške, kad jednog ljepog dana, i on i ta njegova skrpita rulja, pravo u banku
i u poštu i telegraf i u kraljev dvor, da je sve to njiovo, i da su oni vodi naroda a ne nekaki glupavi
starkelje u cilindrima i balskim krinolinama. S druge strane, pogledajmo sam njihov život, koji,
ruku na srce, nije baš bog zna što. Lako je lječniku ili odvjetniku ili sveučilišnom profesoru. Taj
mora lječiti i odvjetati, tko bio da bio na prijestolju. Ali politika je vrag, klasna lutrija. Omrkneš,
a ne osvaneš. Nesigurna egzistencija skroz-naskroz. Nikom svom ne želim, premda jako cjenim,
osobito dok su tamo gdje su. Lječnik uzme pilu, pa otpili nogu i mirna bosna. Advokat osudi
onog skota na vješala i opere ruke. A što će političar, kad mora vavjek gledati otkale puše i oće 1
njega otpuhati. A ako je u zavjetrini, odma drugi uskoče i sjednu tamo gdje je on htio, pa ko sa
otim da se ne živcira od jutra do sutra? Još su oni i dobri uz tolku sekiraciju. Ja ne znam kako
svakoga ne udari šlag još za mladih dana. Biće zato jer se zainate. Ja im se zbiljam divim. Svatko
umije narediti cipelu, ili očale, ili koju drugu korisnu stvar, a oni ništ ne tvore, ništa im ne možeš

viditi u ruki osim silnih papira, a kad tamo, naredili sve, i državu, i zakon, i cjeli svijet. Bome baš
iz ništa napravi se nešta. Od čistog zraka. A postolar i optičar dalje bulji u onaj svoj đon i u one
svoje očale ko marva, i niđe se ne mrda iz svojeg budžaka. Jedino ne valja zbog onog kašnje, jer
puno njih dobije kašnje nogu. Onda ti je badave šta si bio uslikan na tome balkonu, uzmu škare
pa isjeku baš ono mjesto gde si ti stojo, pa kad vidiš, a na sliki svi drugi osim tebe, a tamo samo
zid, malo zamusat. Kolko ima onih šta su nekad bili nešta, a kašnje ko drek na šibici, svima im
vidili leđa. Počam od nesretnoga generala Rema, koji je potpomogo onog prokletog Hitlera da se
popne na prestolje, a isti mu je zakreno vratom da nije ni pisnio. Takih je bilo i drugdje, ne
moram sve kazati, nisam ni ja najluđa. A kako su se samo smijali prigodom nekojih parada, ko da
neće kolko sutra, marš van i da te nisam nikad ni vidio! Jadni ljudi, šta si neće natjerati na glavu
radi proklete politike. Bome mi je za nekojega i bilo žao, šta misliš, na koji je komfor bio
naviknut, a sada i manji stan i manja plaća, a još i pokazivaju prstom na njega. Nije to Englez
koji side sa predsjedničkog fotelja, pa natrag u svoj dvorac da se naganja sa kerovima i gleda
slike šukundjedova u forcimeru velikom ko nogometno igralište, nego bome ovaj nema đe otići
jer mu se u rodno selo ne vraća a šnajderski dućan u komu je radio srušit je još prigodom
bombardiranja. Tko bi pomislio doklen su bili na istoj onoj pozornici, u hrpi cvijeća, barjaka i
svega drugoga, pili vodu iz iste flaše na stolu pred njima i grlili se ko rođena braća, da će samo
nakon dva-tri tjedna jedan drugome zakrenuti vrat, jer da je taj drugi radio kontra naroda, a ovaj
prvi šta je zakretao vratom, da nije. Puno godina skupa po raznim drvarnicama, tvorničkim
magazinima i drugdje, posve tajno i povjerljivo, uvjek glava u torbi za istu stvar, a kašnje jedan
na jednu, drugi na drugu stranu. Najpre ona krasna mladost, čovjek uvjek u bjeloj košulji, a ona
isto u bjeloj opravi, njemu rukavi zavrnuti, jer je puno vruće i samo nekad pane malo snjega koji
se odma istopi, neprestance trče preko one livade, ali ni za boga da bi on nju gnjapo kad bi unišli
u maleni šumarak, nego joj se samo potpiše u krasni spomenar koji drži u ruki, i to je njoj sasma
dost. Kašnje i u samoj tvornici isto, rade stroj do stroja, cjelo vrijeme se kutre, ali ne pretjerano,
da bi radi tog njoj onaj stroj odsjeko prst, nego samo kolko je pošteno i ispod oka. Nadalje, u
strašnom ratu, opet su skupa, njemu sjeku nogu a ona drži ono šta ostaje, i tolko je kuražna da niti
suzu da bi pustila, a kamoli što drugo. Pa kako samo opet divno trčkaraju kad on dobije vještačku
nogu s kojom može i trčati, samo ako mu se bude dalo. Tog veselja, premda su u sobi i kuhinji, a
devetero ih je. Svak nešta radi, premda smeta onomu drugom, jedan melje meso na flajšmašinu,
drugi zakucava čavao u zid, treći čita novine, četvrti gledi kroz pendžer, mater psuje, otac izlazi
iz zahoda, a djete uči zemljopis u tome dreku. Onda još nadođe nekoji poštar ili susjed, isto tako
blesav ko šta su i oni, čovjek koji je navodno pročito oglas da tuj prodavaju pijanino, pa niti oni
imadu đe dr-

žati glasovira, osim na glavi, niti on ima tih para da bi ga kupio, nego je sve to očita laž i psina
kako bi sjeo i popio šalicu kave fraj. I to još nije sve. Uvjek se netko sjeti iz uprave vodovoda ili
električne centrale da baš taj čas naplaćiva račun kad su tolko zauzeti, pa ni oni ne mogu ljude
dovadati u glup položaj da se svaki čas vataju za lisnicu, a koja je k tomu još i prazna. Ne znam

samo koji vrag izmišlja te huncutarije bez glave i repa, ali zbiljam krasno za gledati, i da mu
znadem adresu, čestitala bi mu imendan, premda ga možebit i nema. Još kad nekoji od glumaca
izumi da je malko pijan, pa počme gurmičati sve oko sebe ili basrljati okolo stola, a to ovi uopće
nisu predvidili, majko moja, šta se tuj onda može viditi, svi zapanjiti do krajnje mjere, i je li on
zbiljam tako đeđen ili se samo šali, pa drž ne daj, nemoj druže i kolega, gleda nas toliki svijet,
nije lijepo, suzdržavaj se još pet minuta, pa kašnje u kavani lod kolko oćeš i prevrd stolove, ali
ne, on uprav hoće tuj, i da se pred svima načini skandal, to mu je dušovolja i ništ drugo. Svatko
znade nešta izvađati, ali nitko ko oni, bilo da je zasvirati na violini, ili sklizati se u paru, po ledu.
Prvi u balonu, prvi u konstruiranju parnog stroja, prvi u izumljanju ljekova za svakoju bolest.
Jedino što ove ne davaju svima, nego čuvaju za sebe ako ih nešta zaboli, šta je i normalno. Kad
umre najved od sviju, metnu ga u vosak, ko čelu u prsten, samo jako uvećano. I sama bi ga volila
viditi, usnimljenog, premda vele da je sada već puno manji. Radi zraka. Imade žarulju iznutri pa
svijetli kroz kožu. Ali najvolim kad se Rus pomoli bogu, sjedne za glasovir, zavežu mu oči, pa
počme svirati što nikad nit je znao, niti je đe čuo. Ili da bi pogodio ime nekoje slute koja sjedi u
dvorani, u zadnjem redu, kao i broj osobne karte njezinog tetka, koji uopće nije otale. Šta je to u
njiovom mozgu, sam bog zna, zato se valjda onolko i krste. Upilji se u onaj pokal sa cvijećem,
pun vode, ražom, kad eto ti i pokal i sve u njemu počme koracati po stolu i izvađati kazačok.
Samo putem sugestije misli i onih zbiljam krasnih crnih očiju te koja ovo izvađa. Da bi ti
ispravila sasma krivu nogu ili vratila natrag još nekad iskopano oko prigodom nekoje svađe, isto.
Da je bila živa za ratnih dana pa da sustavi prokleti

njemački tenk samim svojim pogledom, nego nije, jer je puno mlada, šta je sa te strane za nju još
bolje i ljepše. Jedino šta su uvjek namrštiti kad potpisivaju nekoji akt, ko da bi se samo svadili, i
nakon šta su ugovorili ižvažanje cjelog Sibira u drugu zemlju u zamjenu za krasne strojeve,
najslasniji grincajg i preljepe kajzer čarape. Imade ih i sa tužnim izrazom, kako književnik, jer
uvjek pati radi nesretnog pučkoškolca koji je steko tuberkulozu, tako oni što izvađaju labuđe
jezero pa su samim tim osuditi umrijeti na otvorenoj pozornici. Eto, to narod voli pasirati više
nego išta, svak se tiska. Stvarno imponira ona njiova zdušnost i ubjeđenost za svakoga vraga. Svi
radi jednog, jedan radi sviju. Skupa, i u dobromu, i u lošem. Zbiljam ko jedan. I kako samo svak
znade svoju ulogu u onoj silnoj strki i tutnju od jutra do sjutra. Vojnici marširaju, radnici
prekapaju cestu, a matere doje svoju dječicu. Svi u rpi, a svatko pozdravlja otvoreni auto u komu
vođa stoji i mava svakome. Niti oni ispuste lopate, niti one uklone djete sa sise dokle on prolazi,
nego sve ide kao i na početku, jedino što mu svaki mava barem jednom rukom. I da bi se nešta
postidila ta seljakinja kojoj vođa stiska obraz, ili taj šofer strašnog teretnjaka, kome on također
pruža svoju žuljevitu šaku, jer je i sam jučer oro dva jutra nepoznatome Sicilijancu. Nitko se niti
pobuni, niti da mu je stidno, nego ko drug s drugom, ko da su skupa tjerali ovce i sjedili u istoj
klupi za pučkoškolskih dana. Snažni bavarski cvijet u kamenoj vazi. Čvrsta ruka staroga koji drži
najpravednije novine na svijetu. Krepki đedo koji čita bez naočala i koji još uvjek može, ko i svi
njegovi sunarodnjaci. Uvjek ti isti ponosni kamenolomi. Radnici naša djeca, koju treba voditi

kroz dobro i lošo. Kroz rad i veselje do krajnje pobjede. Urednost Evrope. Tri gracije koje bdiju
nad svim ovim. Firer bira najljepšu, i to po onom unutarnjem što je u njoj. Iako za njega nijedna,
s obzirom da je njegova izabranica njegova zemlja. Oženjen Njemačkom, po vjekovnom pravu,
to zbiljam izbija iz njegovog pogleda sa Ajfelovog tornja. Stvarno ko da je fotografiran, a ne
izradi to kistom. Dokle ona svira na violini, visoko iznad Rajne, da neprijatelj čuje setni glas
neprijateljeve domovine. Krasni poručnik na dopustu,

-

sa svojom zaručnicom i cvjetom koji se pronađe i u najgorem ratu. Zbiljam ih je bilo divnih i
tipičnih, nisi ih smio pogledati. Svak ima samo jednu vjerenicu kojoj je vjeran, što govori i sama
riječ. Svaka vjerenica ostaje vjerna i posle pogibije samog vjerenika, što je takođe neizbježno.
Divne gole djevojke u posjeti umornoj jedinici. Jedino ne znam šta su se imale skidati po nakoj
ciči. To je, biće, u vidu njiovih snova, s obzirom da su u vrućici. Bome i za to puno zima, kamoli
da je zbiljski. Grade srušeno. Još nije ni prestalo plutokratsko bombardiranje, a vlasnik već
podiže srušeni krov. To sve ide paralelno. Leda, labud i Danaja, skupna biblijska tema. A iznad
svega vojnik na straži. On ne zamjera, premda sa životinjama bilo strogo zabranjeno. Priče iz
klasične starine. Njemci u stvari isto što i stari Grci, samo su se puno bolje održali. Njemačka
Leda, stidljiva i snažna istodobno. Uvjek metne ruku preko očiju za onog čina. Isto i na biku za
vrijeme te otmice, Bik u stvari simbol tenka koji se slika mnogo teže, s obzirom na sve one
djelove. Često te tri gracije, koje diraju jedna drugu. Bome su jadnice i morale, kad su im muški
nede drugdje. Ucveljena zaručnica ipak će roditi vojnika svome palom vojniku. To im se zbiljam
mora priznati da su radili svojski, zdušno, za tako malog dopusta. To da. Goli usred te njive. Više
simbolično, da sve rađa. Gledajte samo te boje, taj crtež i te osobe, kao žive. To ljudska ruka još
nije narisala. To da nije fotografija u boji. Taj tamni ton koji prelazi u svjetliji. Predio koji je
zapravo samo dekor za život ljudi. Isto tako i ovce. Takođe to njemačko spokojstvo. Stari sejač i
onaj njegov zamah. Svi na toj sliki gledaju u jednu točku koja je u stvari izvan same slike.
Uredna mrtva priroda. Lepo zaklano pile, ukusno isječena keleraba, koju inače ništa ne boli.
Nekad glavica luka govori više o sudbini jednog naroda nego sam taj narod. Bacač diska koji
može baciti izvan stadiona, iako to ne želi. Športaši će voditi budući rat samo uz pomoć svojih
rekvizita. Šport u samoj stvari rat u malom. Iako glavno lice uistinu nije prisutno, jer je zauzeto.
Tako nešta znadu još samo Rusi, s kojima nekoć bili isti narod, pa su se posle razdvojili. I taj
nadasve poštovani putopisac. Samo ako bi pobilježio većinu šta

je vidio, od točke do točke. Još ako imade nekojeg spretnog vodiča koji mu svraća pozornost na
ono šta je glavno, a ne na nešta nevažno, đe je njegova sreća. Jer da je sam, uvjek bi mu zapelo
oko na nekaku ljupinu od banane, ili da je neko djete gole guzice na cesti, a ne vidi parni stroj u
najvećem pogonu ili krasnu sliku od šest meteri duljine samog predsjednika na kojoj se vidi
svaka vlas, a kamoli onaj osmjeh i sve drugo. Još mi je stalo da svak svati da oni vrijedni radnici
nisu pripraviti na to da će doći gost sa bilježnicom, pa da istom onda počmu udarati po tom
željezu ko bjesni kad ovaj kroči u tvornicu, a prije toga i iza toga ništ. To zbiljam niti je, niti
smije biti u onoj slogi. Jer tko je vrijedan, taki se rodio, a ne da bi ovo bio samo zarad reklame i
nekoje crkavice koja se za to dobiva. Rade on imade čist obraz i da mu je toplo pri duši, nego te
proklete novce koje ionako prorajta u prvoj birtiji. A najvoli da ljubeznom vodiču kaže kako ga
boli zub pa neće ustati iz kreveta, ovaj veli da mu je žao i da bi mu doveo lječnika s klještima, a
ovaj da ne treba nego će proći. Istom se riješio vodiča, odma na ulicu, u onu veselu rulju koja se
gurmiča ili igra nekoje igre ili samo dramči koji dinar, premda je u ritama. Kako samo on
razgovara s tom bjednom djecom koja niti imadu išta na sebi, hiti znadu njegova jezika, a ipak
mu se smiju iza glasa od neke njiove dušovolje. Da radi čega su tako musavi i neobučeni kad bi
se mogli ljepo opažunjati, obuti čiste lače, pa na nekaki koncert narodne glazbe u parku. A oni da
im je vako ljepše, jedino šta ih goni policija, a da i ne znaju radi čega. Onolko strpljenja od tako
starog čovjeka, toga nema niđe. On i sa policajcem razgovara sasma ravno i da bi ih pustio neka
idu taki kaki su kad vole. Policajac isto da nema ništ proti, osim da ih ne bi tko vidio i sliko za
novine, jer onda jao njemu. Svude đe god se našo, uvjek nešto ureduje, redi i zavada šta treba, jer
bez njega da ne bi znali ni obrisati nos. Zbiljam im se puno našo na ruki, svaka mu čast. Ono šta
je njega udivilo, to je da svaki imade svoje mjesto kraj stroja u tvornici, a ne da se dva gurmičaju,
pa daj meni da pritisnem gumb, a ovaj drugi da bi on. To nikako. Nitko da bi vikno ili nekoga
tjerali u štrof. Ko pod konac. I kako uniđu unutra, tako nakon osam sati izađu, ko iz

¦ crkve. Sve čisto, pobrisato iza njih, ovi drugi šta uniđu, samo zavrnu rukave i tjeraju dalje. Ali
da je samo to. Šta se čudesa nagledo na samoj cesti, đe zapravo nema nide nikog. Ako bi nekog
sreo, ovaj mora da nosi preporučeno pismo, ili staklo da se promjeni kod te i te kuće, kod koje je
bilo slomito od vjetra; ili da prenašaju jedan dio iz jedne tvornice u drugu, zbog toga što u prvoj
njima ne treba a u drugoj fali uprav taj komadić. I to je sve. A ne da bi glavrnjo kud koji, bez
ikaka cilja. Ako baš i ide netko tko ništ ne nosi, ni staklo, ni depešu, ni komad iz tvornice, taj
mora da je porezo ruku na stroju, pa ide lječniku. Šta se odma vidi i po onoj krvi koja curi za
njim. Još plus toga smetljar koji ova sve pobriše. A istom kašnje, kad je onaj stroj popravit, i ona
ruka previta, i ona depeša stigla kud je trebalo, onda svi iziđu van, počmu piti pivo iz velikog
krigla i slušati vođu koji kaziva nešta preko radija. To im je svima drago, jer ne da bi on iznavljo
nekoje bedastoće koje nemadu veze sa ničim, nego uprav to, da svatko radi kao zvjer dokle može,
a kašnje da izaiđe van i popije piva kolko mu je volja. Jedino, ako može izdržati, a ne da bi bljuvo
po cesti, što se isto ne smije, i nije ljepo da netko drugi briska iza tebe. Đe sve nije stigo taj stari
vrag, stvarno imade kondicije. Zavirio i u općinu, de sve puca od udaranja štempla, i to svakoji na

pravo mjesto, a ne da bi neka flundra pogrešila pa namjesto onamo, a ona tuj. Isto i u obični dom,
đe vlada zbiljam pravi red. Svak imade onu značkicu u zapućku, radi čega su sretni. I ne nakon
toga da bi dobra mater legla s djedom, da djete briše tanjure, a da otac pere veš. Nego sve po redu
i ko s kime mora. Baš namjerno je gledo oće li otac nešta šunjati oko mlade kućepomoćnice i
mlađe ženine sestre. Ali ne. Pogledajte, ovdje prije nije bilo ništ. Gola ledina. A sada, naspram te
strnjike tvornica. Vidite one radnike kako rade, osobito ovog najvećeg. Nije da bi taj stojo pokraj
skupocjenog stroja i čačko nos, nego, bome, tiska ono željezo unutra, a s druge strane onaj koji je
puno manji, ali isto nasmijan, samo prima gotove vilice i kašike. Svakih pet minuta cjeli escajg za
šest osoba, premda još nemadu one male žlice za kolače, ali bez toga se isto može. A vidite ovog
krasnog nadzornika koji zapisiva svaku

žlicu u jedan notes, jer čovjek je vrag, sama ruka mu pode u žep i istom doma izvadi dvadcet četri
noža koja njima troma uopće ne trebaju. A radi toga bi dvadcet radnika u menzi kopalo po kruhu
rukom, namjesto da regularno sjeku nožom koga su prije obrisali o hlače. E, zato je tuj taj
nadzornik, koji je usput i puno zabavan, pa'nekiput nešta odsvira na mundharmoniki onima kraj
stroja da im lakše ide. A još uvjek stigne sve popisati i pogledati se u zrcalo je li mu razdeljak
pobarušan prije nego uniđe kod direktora, koji posebno voli kad mu je nadzornik jako uredan. To
što oni rade unutri, u kontoaru, to je isto njiova stvar, ne mora svaki gledati samo ženske, koje su
puno puta neuredne da je ljepši nekoji dečko tih istih godina, velim, to nikoga nije briga, jedino
da fabrika radi kako valja, i da je svaka žlica na svome mjestu. A što velite za Čkalova? Za onaj
njegov neprispodobivi let iznad sjevernog pola, ispod mosta i okolo kule sovjeta? To o zemlji
dembeliji pričo mi naš negdanji znanac Franc Štekenšnajder, za onih dana, a mi mu nismo
vjerovali, jer njemu nije bilo ništ izmisliti šta mu god dođe na pamet. A sad vidim da je sve kako
nam je kazivo. Cjelo selo leži pod drvećem, jabuke im same padaju u krilo a dan, milina za rad u
polju i bašči, premda niko nije lud kad i tako imade sve. Upravitelj kolhoza samo dojaše na
bjelom konju i podjeli im plaće, pa se nanovo zaputi natrag u svoju kuću ljepšu nego dvorac.
Naučenjaci izumili takove sorte voća da ne znaš je 1 jedeš naranču, krastavac ili bananu
istodobno, jedino kad oguliš onu odurnu koru i skineš trnje jer je u svemu tomu upletena i ruža.
Nitko bolestan, svak živi dvjesta godina, radi čega starih ima više nego ikojih, jedino šta su
nagluhi pa se deru kad pripovjedaju nešta iz osamnajstog stoljeća, da ovi iz našeg moraju poluditi
od te vike. Napose, željeznica. Kako samo veselo skakuće tih pet-šest vagona, u jednom od kojih
smo i mi. I to sve radi onog vražjeg stroja koji je naprijed. Što bi vrijedio i nekaki najluksuzniji
vagon bez same lokomotive. Ništ. A osobno sam gledao krasni rad toga stroja, i to jedino s
pomoću vode koju su dva skromna radnika natočila na stanici iz jednog velikog bureta. Onda još
samo dok se ta ionako fraj voda zgrije, pa da vidiš vozanja bez kraja

i konca. A šta mi je najmilije, svi veseli. I oni šta nataču, i garavi strojovođa koji se nateže s
ugljenom, i sami putnici, bez obzira na svu onu stisku. I u najgoroj masi, uvjek nekoji vrag izvodi

kaku zabavu, premda nešta sa pijurcima ne dolazi u obzir radi toga što voz jako drma, ali se zato
mogu producirati vještački miš napravit od žepnog rupca, ili da bi pripovjedo nekaku lažnu
dogodovštinu koja se navodno dogodila njemu samom, a nije niti u snu. Ako još k tomu izvodi
flajku s nekakom šljivovicom, pa svaki nagne bez obzira što jedan može imati i gripu a drugi
hunjavicu, važno je da se svi malko đeđnu i odma zapjevaju krasnu pjesmu o rijeci Volgi i
njezinim pritokama. Niti onaj vonj na obojke i gumene šlape, niti sam duhan uvit u novine, koje
su prije toga pročitali do ižice, ništ ih ne može omesti u onom njiovom veselju, a svak od njih
rumen i vesel, za požderati koliko mi se sviđaju. Iz moje putne bilježnice. Sve šta sam vidio, a da
mi nitko ne može predbaciti da nisam. Sasma objektivno i u skladu sa vlastitim uvjerenjima.
Samo potvrdio šta sam mislio već prije. I da vidiš ti matorog jarca kako se samo ustrudio oko te
krasne mladeži. Te ovomu da popravi mašn koji ide ukrivo, te ovoj da okefa šos jer da imade
nekoji konac odzada, i sve u tomu smislu. Zbiljam apostol ljudskog zbliženja. Pomislite vi, on
Francuz a oni Rusi, a da se tako srode u istome kupeu, u kom se ne može dihati. Tolko ih ima.
Najviše se razveselio od te same stiske. Ne da bi se šeto sam samcit po širokoj cesti, bez ide ičeg,
jer od tog nema nitko ništ, nego u onu najgrozniju rulju koja stoji pred kakim dućanom a da i ne
zna što se prodava. Volim gledati i šta ne razumjem, ništa to meni nije. Ima nekad pa dva-tri dana
uzamance prenašaju govorancije iz velike dvorane, svakomu bi se činilo da je jedno te jedno, a
sigurno da nije. Pa ne bi toliki pametan svijet sjedio u onom dimu, i dosta je samo one sape šta
svaki izbaciva iz sebe, već bi se i od toga potušili. Morabit da imadu nekojeg važnog razloga radi
kojeg to sve trpe. Najpre izađu na pozornicu oni koji su najljepše obučeni, i sjednu za
predsjedavajući stol. Doklen svako svakog pozdravi, dok pročitaju svu silu onih depeša i
anziskarti šta im šalju sa sviju strana, doklen prozovu svakojeg u dvorani i vele kad je

rođen, tko mu je otac i mater i tomu slično, ode cio dan. Nakon toga svi ustanu, pjevaju himnu, a
istom sutra počme govorancija. Uvjek govori jedan, i to ne onaj najglavniji, nego taj do njega, jer
je ovaj i mladi i više se voli ustruditi okolo tih spisa koje mora pročitati od riječi do riječi, a svi u
sali prate prstom po tim istim spisima koje su im podjelili još na ulazu. Pa ajde onda pogriješi,
kad znaš da dvije tisuće prati svako tvoje slovo, odštampato, i koje svak imade u svome krilu.
Nemoj me pitati zašto taj to uopće čita kad je inače svaki dobio, pa može čitati doma. Ali, brus,
znaš kaki je naš svijet. Pročitaću na časnu riječ, čim otidem na ručak, a ono, kako kašiku iz usta,
on sve četri uvis, a spisi nepročitati. Vako nije ni njima lako da to izbjegnu kad se čovjek na
pozornici tolko trudi da čita naglas pet i pol sati, sa samo jednom čašom vode između. Tako su
svi zadovoljni, a spisi pročitani do zadnje točke. Nakon ovog počmu i drugi čitati kojekake stvari
šta ih imadu na cedulji u žepu, ali puno kraće. Nitko se nikad sa nikim ne pravda i svatko govori
ko i onaj prije, samo ovisno od glasa, i je li muško ili žensko. Barem ja ne vidim razlike. Nakon
tri-četri dana, opet se svi puno razvesele i pjevaju, valjda šta su sve pročitali i šta je sve prenašala
televizija da ih doma vide kako su uredni i zadovoljni ovdje u dvorani. To bude zbiljam dugačko,
ali ima na kraju neke zadovoljštine i u tomu. Uvjek rado gledam i jedva čekam da bude nanovo.
A ako je nekoja struka za svaku pohvalu, to su zbiljam ti ludi dirigenti, koji mavaju po dva sata

onim tankim štapićem, da misliš sad će prelomiti, ako ne sam štapić, a ono, šta je još gore,
vlastitu ruku. A pomislite što bi bilo da nema tog mavanja u vjetar pod navodnicama. Oni
muzikanti dolje, pod njim, i tako su uvjek pospani ili imadu briga oko vlastite obitelji, jednog
vara žena s kolegom, samo iz drugog orkestra, jednoj je bolesna mater, sasma u zadnjem stepenu,
sve gora od gore situacije, pa je 1 njima onda do nekakog sviranja ili bilo kojeg veselja. Uprav
radi toga imadu svojega dirigenta, koji samo dojuri, onako vesel posle rendesa s curom, voli šta
će mu oni svirati, premda je lošo vrijeme, malko im podvikne da se nisu usudili misliti na bolesnu
mater i nevjernu ženu, pa kad raspale, onako zdušno, ka-

ko znadu, za njega zbiljam nema veće sreće. A da ga nema, pomislite kako bi svakoji zaputio se
svojim putom, pa jedan u dur, drugi u mol, a šta je još tragičnije, svakoji bi dunuo onu svoju
najdražu pjesmicu kojom ga je još baka uspavljivala kad je bio mali. Pa tko bi to slušao, taku
mačju deraču, a dvorana puna uzvanika, svi u crnim odjelima i sa leptiricama, a ulaznica skupa
ko suvo zlato. Čak i ako bi se tokom koncerta nekoji zaboravio, pa počeo tu svoju svinjariju sa
pjesmicom iz djetinjstva, dirigent radi toga imade onaj dugački štapić, pa kad ga zvrkne po uvetu
sa svojeg podija, vidiću ga oće 1 se nanovo sjetiti tako nečeg. Stvarno, ako nekomu treba vođa, to
je ova rulja muzikanata, meni osobno puno simpatičnih, ali ako ih još malko držiš i na ularu, biće
puno bolji a i svirače da će ti srce prepuknuti od milja. Ja samo ne znam kakove su te žene šta se
bave politikom i koje raznašaju te spise po sjednicama, ali uvjek mi je svaka nalik drugoj,
ukusno, premda skromno obučena, šos i bluza, jako bjela, nikakog ukrasa osim nekoje kopče šta
je dobila od bake, kosa sasma glat, cipele bez pete, premda ih imade jako niskih, nikad se ne
smiju, jer da žensko čim se nasmije, odma je netko ućipne odzada, one o tomu moraju voditi
računa, a mislim da im i nije do tako čega. Uvjek se brinu za djecu, bolnice, prosjake i nemoćne,
/jer da je to ženskim najbliže, samo nekoja, malo rabijatnija, počme zabadati nos i u nešta teže, ko
na primjer šume i rude, ili još i gore, da se brine o nutarnjim poslovima, osim što odma za to
dobije po prstima, pa se povuče. A tko bi i pustio takovu mršavu osobu da trlja glavu sa
sudovima i onom ruljom kojoj treba izricati smrtne presude, što je njoj! Pa nisu valjda bedasti da
je izlože takom nečemu. Djeca i škole, to da, ali drugo, drugo bome ne. Jer one možebit i nisu
tako grube kad se vrate doma svojoj djeci, ako ih uopće imadu, ali doklen su u skupćini, onako
smrknute, ne znam što bi dala samo da mi se koja nasmije kao i svima po zemlji šta ih gledaju.
Ne mora se ona kliberiu' ko lud na brašno, to ne, to od nje nitko ne zahtjeva, ali da je uvjek onako
zakopčata prama svakomu sa kojim razgovara, pa neće je taj čovjek, poslanik i ministar, kulturan
i odgojit, odma pojesti ako mu se malo nasmije, nego ovako.

Onda, imade i ona valjda dušu, premda je ministarka ili na nekoj drugoj teškoj dužnosti, mora si i
ona naći nekoje oduške, majka mu stara, i to joj nitko ne bi zamjerio. Život zahtjeva što treba, a
ne da samo gledi u te proklete spise i nešta bilježi crvenom olovkom ko da je u školi. Ne znam
samo što ću s tim Danicinim nepovjerenjem prama svakomu. Te ovaj bi je htio prevariti u dućanu

za pol dinara, te onaj gleda kako bi joj otvorio tašku u tramvaju, pa nije cio svijet lopov da bi
samo krao i žario i palio. U svemu opozicija i da joj ništ nije dosta dobro, koje god bi gledala. Ili
joj je film blesav i ne dopada joj se kraj, ili su joj vijesti grozne i pregrozne ko da je za to kriva
ona gospojica radi toga jer ih samo čita, ili je gnjavi nekoje predavanje o najvažnijem pitanju za
svakog od nas. Bolje bi joj bilo da počme slušati od početka, a ne da uniđe u pol i odma stane
kritizirati. To je opet ona bena, to je opet ta smlata, pa je 1 imade on nešta pametnije pripovjedati
nego su traktori i bušilice za ugljen, pa je 1 misli on da je svatko od nas vol da ga moramo slušati,
i sve u tome tonu, da me zbiljam svu probije nekaka vrućina, kolko me je sramota. A ja se
stvarno jako rijetko mogu naživcirati, i to uvjek radi nje. Pa je 1 ona misli da je tome čovjeku
lako iznašati sve te brojke, i da je to nekaka njegova posebna zadovoljština, u onpm debelom
odjelu i kravatli, na onoj vrućinu a osim toga, pod tim svjetlom od kojeg se jedva razabire ono na
papiru ispred njega. Ja bi samo volila viditi nju, kad je najpametnija, da je metne netko na isto
mjesto, pa neka ona čita. Još k tomu ne mora ni napisati sama, nego neka joj napiše drugi. A kod
tog čovjeka se uprav vidi da je sve to sastavio sasma sam, i ko zna iz kolko je knjiga moro to sve
povaditi, a još k tomu sve skupa složiti da bi sličilo na nešto. Pa je 1 ona nema tolko pameti da ne
zna kolko je teško napisati jedno predavanje o nekojem predmetu, a da bude samo o tomu a ne o
hiljadu drugih gluposti. Zar nije tolko pametna da se sjeti kolko je ljudski mozak proklet da svaki
čas skače s jednog na drugo, samo da ne bi se održo na istoj temi. Ako ćemo o željeznicama,
onda samo o željeznicama, a ako o proizvadanju putra, onda isto samo o tomu, a ne da bi
odjednoč počeo pripovjedati o Šarlu Šaplinu, i konjskim trkama,

koje su meni osobno nešta najgluplje na svijetu. Uopće svakoje ludo natjecanje i pasja trka ukrug
oko cjelog nogometnog igrališta, kad bi mogli preprečiti ušreh preko trave, jedino ako bi im dali
oni šta uprav tada igraju nogomet. Deset tisuća kilometara trčati radi ničeg, samo da bi na koncu
pao u nesvjest i zavili ga u deku, ako ga već ne udari šlag na pol puta od one vrućine i luđačke
brzine. A taj šta govori o putru sa svim onim brojkama, i korisniji je i puno ljepši za mene koja
sam znatiželjna i moram znati sve šta izlazi iz kojeg. Pomislite samo da se to stvori od običnog
mljeka koje mi je inače odurno, skupa sa skorupom odozgo, da ga nikad nisam htjela jesti, ni u
djetinjstvu, niti sada, dok je putar stvarno nešto sasma drugo. Ovo vam je mljeko, ovo vrijedna
naša suradnica koja će mješati, a ovo to šta svatko želi kupiti u dućanu pod imenom putra.
Numero jedan, dva i tri. I svakoju tu stvar pokaže štapom, ko pravi učo, bilo putar, bilo curu koja
radi. A još imade i narisano sve na jednom papendeklu. Ovo, to i ono. Pa ako netko ne priznaje
taj učiteljski poziv za ništ, ja mu stvarno ne mogu pomoći kod tolike njegove bezobraštine. Drugi
radi njega sjede po svu noć i prepisivaju malo odavle malo odanle, da bi se sve to kako-tako
spojilo u nešta treće, a on samo okrene gumb i počme zanovjetati da mu je dosadno. Pa je 1 on ne
zna da bez tog nesretnog pripovjedača u očalima nikad ne bi znao kako se pravi putar, jer nije
znao ni prije, a kako će sad, kad je zbiljam sve manje svijeta koji bilo šta znade sasma, i do kraja.
A ovdje samo upališ, sjedneš i saznaš šta nije znao ni rimski papa. Za nevjerovati kolko skromni,
premda na takom položaju, a ne da se špinče, jer mogu šta drugi ne. Dokle nekoji, koji ne vrijedi

ni da mu okefa cipele, šeće se ko puran, premda zna i sam da mu nije niti za mali prst. Ljepo od
njih šta su svi jednako obučeni, u plavo, ko negdanja gospoda, a ne da se šarene ko pjevci jer im
to i ne pripada. Skromno, uredno, ljepo, nitko da je zamusan ili neobrijan, sačuvaj bože, pa kad
svi dignu ruke u dvorani doklen se glasa, ko jedan, milina za pogledati. I nije da se nekoji od njih
iskesio, ili da je kopo po nosu, il da se drži gdje ne bi smio, nego svi ozbiljni, ko da nekoga
pokapaju, a tako i moraju kad imadu one ozbiljne

i rieodložime papire pred sobom. Ne znam samo kako im nikad ne popusti ni jedna falta na licu, a
uvjek ih slikaju, tko bi to izdurao, ne bi ni Rudolf Valentino. Nikad ni jednog ufatila da bi dremao
doklen onaj govori sa pozornice, premda buljim cio dan da bi tako što vidila, jer i ja sam nekad
vrag. Svaki čas neke sjednice, uvjek u drugoj sali, znadem već svaku, po sliki na zidu i cvjeću na
stolu, premda oni šta sjede stalno isto glede i po tomu ih nikad ne bi prepozno. Ne znam kad
samo stignu napisati svu onu silu papira iz kojih čitaju, vele da im pišu drugi šta se uopće ne
potpišu, ali ja u to ne vjerujem. Onako ljep i krasnog odjela, sve u svemu prominentna osoba od
glave do pete, pa da mu to šta će pripovjedati iznavlja nekoja bena koju nitko nit zna, nit pozna.
Tako što ne može biti. Probaj samo kazivati dve minute svu onu silesiju riječi, pa ćeš viditi kako
ti se odma jezik zapliće i ne znaš ni beknuti, a pomisli kad on naku litaniju drži dva sata, i k tomu
sve pametno i na mjestu, ko iz kake knjige. Da se oni šta su nekad pisali, ko na primjer Vuk,
Strosmajer pop, ili naš djed Teodor, odjednoč dignu iz groba, svaki bi se udario po čelu od volike
pameti toga današnjeg našeg govornika u krasnoj kravatli. Čast svaka, ali đe su oni od njega. Taj
znade sve ko da je zavirio u zadnji kut cijele zemaljske kugle, pak samo veze i skorom se niti ne
usekne, osim šta popije koju čašu obične vode da se vidi kako nije neka lokara nego čestit čovjek,
familijaran i uredan u svemu. Isto kad našem Trkulji čiste cipele na ulici, šta se također nekad
uslikava, on još pomiluje onog dolje malenog Cigu koji mu glanca, a ovaj sav sretan i kašnje
pripovjeda da čisti cipele onomu sa televizije koji kaziva sve kako jeste. Ja sam prije mislila da je
njima lako šta se bave politikom, a sad vidim da sam puno imala krivo. Jer šta imadu oni od sve
te trke sa sjednice na sjednicu, a samo sjedenje je takovo da bi ja dobila mlade doklen se ne svrše
sve one govorancije. Osobito jer svaki govor znade unapred do zadnje točke a mora se praviti da
nema pojma. Pa taj smišlja čitavu glumu da pet sati izdrži onaj referat a da kod toga ne zaspi ili se
ne počme gnjapati po leđima od nervoze, premda je okupan i čist kako samo može biti. Za tridcet
godina svaki si je smislio nekaki plan, jedan da će samo misliti na nekoju filmsku glumicu, te
kako je skida, pa nanovo oblači, tako sto puta, drugi se izvježbo da spava otvoritih očiju, treći da
igra sljepu partiju šaha sa nepoznatim svjetskim prvakom, to naravno ako je nadaren i barem
malo naobražen, šta nije uvjek slučaj. Četvrti opet se upilji kao da bi proguto onoga govornika od
milja, ti sigurno najmanje slušaju jer sami sebe tako hipnotiziraju da kad bi im netko viknuo u
uvo ba ili bu, odma bi prizno sve, i da mu je dosadno, i da će poludjeti ako se to nastavi još samo
za minut. A kad moradu sjediti na svečanoj akademiji sa istom govorancijom koju su već čuli
prije podne kod otkrivanja biste, i još jučer kod otvaranja kanala, i još prekjuče kod pokopa
pukovnika, nego ni to nije ništ, doklen oni prokleti muzikanti opet ne počmu svoju mačju deraču

od dva i pol sata, bog ih zaboravi, a oni i dalje gude sve jedno te jedno. Ne bi, bome, bila u
njiovoj koži ni dana, kad moraju nositi tjesne cipele sa lakom, a rade bi išo bos posred ceste ko
kad je tjero krave. Osobno mi se dopada što kod njih nema cile-mile sa nekojim stvarima, koje
treba poraditi. Ako se naredi da se imadu gajiti jagode, onda to mora bit, pa makar pala i pokoja
glava. Jer sami znadete kako su tvrde seljačke glavurde, osobito ruske. Te što će nama jagode kad
nemamo kupusa niti krumpira niti kuruze, pa tko bi se još natezo oko toga, samo okapanje, oće 1
ili neće nići, a pravo reći, nekoji jagodu nisu vidili u svome životu. Puno nji se boji da će se od
toga čuda otrovati, nekomu je sumnjivo uprav to šta je nako slatko i namirisato, pa odma bace
keri, a i kera im je najednoč žao, ali što je, tu je. Zar to nije čudno što cjeli centralni komitet mora
sjesti, tri dana držati govorancije o tomu, jer i oni među se nisu sasma složni, i tamo se mora
donašati poseban sepet sa uzorkom da svak kuša, i istom tad kad svi vide kolko je to korisno i
tečno za jesti, izda se proglas po cjeloj zemlji, pa ću viditi onoga koji ih ne bi sadio, da mu bogu
boginog. Eto take ja stvari volim gledati više nego Hedi Lamar da se skine gola, od čeg nema
nitko ništ jer je samo slika, i to od prije rata. Jadna im majka i Trkulji i drugima, šta se skicu po
cjeloj zemlji, pa si danas u jednoj tvornici, sutra u drugoj, nakon toga u nekojoj školi, pa opet
neđe đe se šta gradi ili otkriva kaki spomenik, svuđe moraš red barem koju, kako, šta i krošto,
jezik morabit da im je uvjek suv. A šta se sve znade pojesti i popiti, te ždrkni ovdje koju, te tamo
barem krilo od pure, pa trči opet nekamo drugdje i tako vavjek. A moraš biti i pametan za tolko,
jer svatko ište da ga naučiš kako da radi sa onim strojevima, a ti si možbit neke vidio prvi puta.
Pa ajde onda se izvuci nekako, da ti je mater živa. Djeca te i ne poznadu, žena isto jedva, osim što
te vide na sliki sa onim šljemom kad ulaziš u ono skladište, kolko te vidim i ja i svi drugi. Nije to
lak poso bome ne. Neki samo tako misle. Goljo i bjednik vidi samo da se vozaš u limuzini, da
jedeš bjeli kru i da te dvore djevojke u narodnoj nošnji, ali to nije sve. Kad si samo napiso sve te
govorancije, a moraš paziti i da ne zametneš neđe tu cedulju kad iziđeš na pozornicu, jer što ćeš
onda. Pa moraš uvjek znati u kome si gradu, a ne da smješaš kako se koji zove jer ljudi su
osjetljivi, barem na vlastito ime. A badava je tomu radniku šta znade prčkati po nekojem stroju
kad ne zna radi čega to prčka i kamo to vodi. Zato i mora da dođe ovaj naš jadni čovo šta ide od
tvornice do tvornice da mu rastumad crno na bjelo, a ne samo za ručku pa trpaj, to umije i divljak
sa Bornea. Od drugoga je isto krasno kad kod našeg Trkulje zaputi se nešta ljudi moliti jer im je
probušit krov ili ih je netko uvrijedio. Kod njega toplo, svira krasna melodija, nudi im stranske
cigaretle, imade tuj i fajercajg, zlatan, uvjek svježe cvjeće, đe ga samo smognu usred zime, pa
onda sjedi i kazivaj što te boli, ali samo kratko i na brzo, jer imade on još puno takih za slušati, a
valja mu nešta i pojesti nakon svega, i on imade želudac ko i drugi. Zašto bi on gladovo i bio
žedan kad imade punu špajzu, a ne more stići od silne rulje koja vavjek nešta dramči ko da je
njegova kesa bez dna. I među takima imade bezobraznog svijeta pa misli da može sve i sva a ne
samo malko, kolko mu i pripada. Ako je neko na vru, pa nema zato ključe od carske riznice ko u
prijašnje vrijeme. Jednu cigaretlu to može, pa i štempl nekojeg pića, ali preko ovoga, to ne. To bi
oni morali utuviti jednoč, a ne da im uvjek kazivaju oni u plavim odjelima na ulazu da ne
pretjerivaju u svemu. Šta sam se toga nagledala, jer toga imade najviše, znam

220

BORA COSIĆ

već svaki goblen, svaki stolac i svaku staru sliku šta ondje visi, pa biljurni špigl, sat koji uprav
izbije dvanajst kad oni uniđu, sve, sve, ko da sam stoput bila tamo a nisam ni jednoč. Blažena
sprava, da nije nje, mogli bi me praviti ludom da mi nemamo ništ, a na stvari je obratno. Volim
jer sam to vidila nego ne znam što. Najpre mislim tko je dozvolio običnom uči da razgovara s
ministrom, kad mu nije niti za mali prst, ali to je njiovo i nije moja briga. Ali kako se samo
krasno ministar razgovaro š njim, zbiljam ko da su ravan s ravnim. Da kako mu je na domu, i
kako izlazi s onom zbiljam bjednom plaćom, i je li imadu nekoje razonode ondje na vr brda, đe
mu je škola i tomu slično. Sve donde dokle učo nije počoo biti bezobrazan i stao ovoga pitati
kako je njemu, i kaka je njegova plaća, i je li on kao ministar ima sa svoje strane nekoje zabave
dolje u gradu, koji je puno veći nego one tri kuće na vr brda. Sad je trebalo stati pa gledati i čuti
svakog vraga. Jer taj učo ili se najeo bunika, il ga je tko podgovorio dok je silazio s onog brda, ili
je sam šumast po prirodi, šta taj sve nije počeo pripitkivati gospodina ministra, da je bilo za
naježiti se, zbiljam vam velim. I da je tuj bila neka bena na onom ministrovom stolcu, a ne on,
kaki je već, i radi čega je i izabrat, bome bi se našo u nebranom grožđu ko nitko njegov. Ali ne.
Onaj učo zabrazdio sve crnje i gore, i ne da se sustaviti, a ovaj se samo smješka, pa pita kolko
imade sati, i kako je gore na brdu vrijeme, i imade li kvarnih zubiju za popraviti, sve tako. Ter
uča, kad vidje da ne može biti bezobrazan sa čovjekom pametnijim od sebe, a on uvuče rogove i
bome odgovori učtivo i kolko je sati i kako je vrijeme, a i za zube, koji na kraju ispadoše da nisu
baš sasma najbolji. E, tomu se stvarno najviše divim, toj njiovoj spretnosti da počmu od jednog a
svrše sa devetim, to je za svaku pofalu i zarad toga su sigurno i birani među hiljadu da se mogu
snaći i u najgorem. De imade tako što. Jedna vrst tvornice, premda se u njoj ne proizvađa niti
najmanji gumb ili čačkalica, nego su svi poredani po klupama, sjede ili kleče kako je komu volja
i igraju šah, čovječe ne ljuti se, a imade koji što vole od sveg više mice, igru s pomoću nekolko
zrna od graha. I mislite da se taj svijet anjica, vrišti ili čini

nekoje druge bedastoće? Sačuvaj bože, nego ko u crkvi, bez i jedne riječi, samo povlače poteze,
pa tko je matiran, matiran je, nitko mu ne može pomoći, radi čega nije čuvo bolje svoju glupu
kraljicu, nego da pane od zadnjeg laufera. Ili čak pijurca. Taka tišina, da se može čuti muha kako

ide s figure na figuru. A tuj ni muhe ne proganjaju, nego svaka može sjediti strpljivome igraču na
nosu, tolko se on udivio da ništ ne primjećuje. I šta je najljepše, nitko da bi prozborio niti slova, a
kamoli da bi se nasmijo, ko da je na cesti. U tomu se i vidi kolko je to njiovo. zadovoljstvo,
premda nutarnje, da putnik namjernik ovo ne može ni razumjeti. Onda najednoć netko udari
dlanom o dlan i svak ostavi te blesaste pijurce, jer im i tako nije do toga, i tko bi cjeli dan
nabacivo kockicu kad znade da uvjek može dobiti jednu cifru od šest, ništ više. Taj šta je lupio
rukom ili nogom u krasno lakovanoj čizmi, samo navine radio bez ikake riječi i odma počmu
slušati nekaki govor, koji je stvarno za svaku pohvalu, jer govori uprav o njima i o tomu kako je
šah najzdravija igra na svijetu, kako u pogledu mozga, tako i kontra onog živciranja čemu smo
svi puno podložni u našem vijeku. Taj sa radija ne samo šta govori pametno da pametnije ne
može biti, nego mu je sam glas tolko sladak ko filani bombon, mogo bi govoriti i bedastoće, svak
bi ga slušo gladan i žedan a da ne promisli ni trun o samoj temi. Uvjek plastično, ko da malja
rukom, a ne da govori. Mi se borimo na dvije fronte, jednoj i drugoj. Ne da bi bio običan rat, pa
mi tuj a oni tamo. Nego su oni i tuj i tamo, a mi u sredi, šta je mnogo opasnije. Zbiljam odmah
vidim cio taj raspored i sve te fronte, ko da sam ondje. Kao neki šport od ludih Engleza, komu ne
znam pravila. Jer da ako mislimo da smo samo na jednoj fronti, da će nas ovi odzada lupiti kad se
najmanje nadamo. Birokracija, teokracija i tehnokracija. Uz to njiovi prirepci. To isto stvarno
tako zorno, ko da svakoji imade rep od štakora koji mu ispao odzada, iz hlača. Ako on nije
prirodoslovac po struki, ne bila ja ja. Da moramo iščupati korov, jer da će nam inače pojesti cjelu
ljetinu. Isto jako figurativno. Samo ne znam bi li se mogo sagnuti radi onog njegovog trbuva, koji
je stvarno puno veći nego bi smio. Jedino zato što

pije jako mnogo vode dokle govori iz one proklete čaše. Nikad mu dost, istinabog i vrućo je, a
ima se za kazati još puno svega. Blago toj djeci šta dobivaju instrukcije za domaću zadaću, i o
čemu, i kako je valja napisati, a ne da zjeva i klatari se na onom stolcu jer ne zna otkale bi počeo.
Teško nama, koje smo nekad morale iznavljati bedastoće o tomu što je proljeće i kaka su nam
razmišljanja padala na pamet u vezi sa tim pupanjem. To ne. Sad svakomu vele skorom od riječi
do riječi kako bi opisali nekaku tvornicu, jedino što se svaki potpiše dolje vlastitim imenom, a ne
da bi unio učiteljevo. To ne bi bilo ni pravo, jer se svaki ipak ustrudi oko tog pisanja, pa načini i
nekoju grešku zarad koje učitelj ne može snositi nikaku odgovornost. Da je meni bog dao da
sjedim u klupi i nanovo pišem što treba. I u čemu je sva ta strka da se napiše domaća zadaća, kad
učitelj ionako znade odgovor na pitanje koje je sam postavio. Drugo bi bilo da on uopće ne zna
kako se dogodilo nešta u povjesti, ili kolko ima država u Evropi, pa oće saznati tim putom. Pa
nije ni on spao s kruške da tako šta ište od ovih balonja koji ne znaju otkale su šuplji. Nego se on
sam prije toga obavjestio, i dobro izbrojio i države, i de koja stoji, a osobito šta je bilo među
njima nekad, za starih vremena. Ne znam onda što će mu to da muči djecu, koja niti znadu o
čemu pišu, niti pogode kako se zove koji kralj. A i vi, djeco, dajte se malo trsite, pa pocrnite od
prve strane i početka a ne od kraja. Pa nemojte ni vi praviti se ludi i mješati Ruse i Kineze, kad
jedni imadu ovake od a drugi onake. Pa to ne može id jedno u drugo. Svak znade da su Rusi u

Rusiji a Kinezi u Kini, dočim smo mi ovđe đe smo. Ne može tu biti nikake premetačine i
pretumbavanja, nego vas ljepo molim da sve dovedete na svoje mjesto i de pripada. Da sam ja
kojom srećom učiteljica, meni bi bilo najvažnije da rasporedim đe koji narod živi, u kakoj zemlji,
i kako se zove. Kao i sve drugo šta se tiče tica, planina, drveća i dragog kamenja. Isto i što je u
svezi s gradovima. Jer ako u domaćoj zadaći neće biti reda, đe će. Barem tuj ne smije faliti ni
jednog čovjeka, a kamo da bi nekoji radnik sjedio kod stroja, kaki seljo lego u sjeno i zahrko ko
vol, a školarci da bi otišli na rijeku kupati se, a sat zemljopisa na

dud. Najvolim dječju teku zarad toga reda, kako u polju, tako u fabriki, a isto i u kancelariji, kod
činovnika, ili na kraljevom dvoru. Imadem još teke nesretne naše rođakinje Anke iz prijašnjeg
vjeka, đe sve zbiljam stoji cakum pakum, i radi čega je svoj sastavak čitala pred Franjom
Josifom, za jednog fruštuka u bečkoj palači. Osobito ako je nešta i narisano sa strane, da se vidi
sav taj red i cio taj život na domu, a ponešto i okolo. Male žuge, veseli konji i debele krave.
Svima potaman, a njezina mater, od Anke, koja nam je isto rod, premda sa strane, ureduje oko
cjele te fertutme. Ne da bi se muzlo noću a ljenčarilo danju, da bi se sjedilo u školi iza ponoći a u
kavani prije podne, kad je svak za svojim poslom. Čak i to šta bi nekoji prosjak htio, ili kaki
pismonoša reko, sve nako kako je, a ne nekako naopako. To mi je otale ostalo, pa sve do danas. I
ti mali vragovi uvjek isti, samo što sad mogu čitati zadaću i preko televizije, da ih svak čuje i
pofali njiov rad u svakom pogledu. Kako se otkopčati, a kako sjesti na tu dragu bakinu nošu.
Ajde, ajde, tako, samo tako! Ništa se nemoj sramiti šta te gledaju dva milijuna, koji to isto rade,
samo ti ljepše od sviju jer si mamino sunce, a bakino čedo. To zbiljam fali. Tiskaj, tiskaj, pa će ti
baka kašnje kupiti krasnu čokoladu. U svima razdjelima. Važnije i potrebnije nego nekaka
glupost od glazbe. Od onog se ne živi, a od ovog da. Ne možeš držati to u sebi više od tri dana a
da te ne počme vući na dolje, ko kamen. Pa pogledajte vi samo s kako razbojničkim izrazom
odlaze ljudi na zahod a vidite kaki su kad se otale vraćaju. Svaki ko da ima krila, sasma nov, ko
iz kutije, pjevuši ili barem fićuka, tolko sretan šta se rješio one napasti i onoga gada. A kako i ne
bi, i tko zna kolko je to dugo noso dokle se nije smilovalo da ga pusti na miru. Radi čega bi to
bilo nešta strašno za vidjeti, kad je očito da je čovjek nakon ovog puno sretniji, pa makar imo i
sasma malu plaću, radi koje bi se mogo objesiti na prvo drvo. Djete je zbiljam neko čudo, jer i je
čovjek, i nije, i znade dosta tog, a još uvjek mu puno fali, a osim svega, uvjek se moraš pitati oće
1 zbiljam izrasti do naravne veličine ili će ostati na pol, i postati patuljak. Patuljku isto ništ ne fali
jer je pametan ko i drugi a može se provući đe drugi ne, premda ga je puno teže oženiti

s krasnom djevojkom od meter i pol, šta je za njega ko toranj crkve svetog Marka. Srce maleno,
da opiše sve šta osjeća doklen gleda našu milu trobojku kako lamita na vjetru. I to svojim
vlastitim riječima, ili barem od učitelja, a ne da bi prepiso iz novina. To čega se on sjeti u svojoj
zadaći ne bi ni najveći književnik. Svaki onaj nabor na barjaku, kao i pomno o samom štapu na
komu je. Tanko, potanko. Ili književnika gnjavi gledati u barjak, ili ovaj zbiljam ima smisla.

Cjela teka, to vam je za ugled. Za stati pa gledati. Siroče malo, tolko briga u samoj njegovoj
familiji, a on uvjek smogne snage i ipak nariše veselo kolo usred onog boja. Pomislite taj kontrast
i tu fantaziju. Ne znaš otkale puca, svak gine tko promoli glavu, a ovi njegovi đipaju po tome zlu
ko da to nije ništ. Ovo se učitelju osobito svidilo. Čisto pet. I ta njegova probrana rečenica.
Možeš mu piti s dlana, ko voda. Zašto davaju samo po komadić, kad bi ja htjela cjelu teku. Kako
vas samo ti mali vragovi podirnu do u samo srce. Da smije li se ubiti rođena mater, za slučaj
izdaje. To je navodno iz neke madžarske knjige. Jako teško za njiovu dob, premda i nije. Što sve
znadu, i ne čudim se. Mi u njiovo doba još uvjek samo tanku i debelu crtu. I onda, taj krasni
dječji ton. Sasma iskren. Bude ih koji na tomu naprave čitavu karijeru, da ne navađam primjere.
Da je ovaj reko ovo, onaj ono, od kraja do konca isto. A vidite što rade maleni đaci, samo ako im
se dade malo nekakog pravca. Da ne skicu u tomu štivu ko mnogi. Počme s jednim, a svrši ko zna
đe. Najbolje što nastavnik iznaša pred nji nekaki plan, najprije ćete o cvijeću, onda o vršidbi, na
kraju nešta u vidu pjesmice o narodnoj skupćini. Oni imadu samo popuniti ono između. Pa i tuj se
može istaknuti nekoji ako je vrijedan, barem šta se tiče rukopisa. Ako je ono iznutri isto, nije
vanjština. A same korice. Nide da bi nešta zakrmačio tintom, ili da bi bilo zamusato od štrudla, to
kod njega ne postoji. Prije bi umro gladan nego da jede na tomu. Što ću biti kad budem veliki?
Kako se ponašati u avionu koji pada? Jedan dan na ljetovanju. Da li će ljudi živjeti više ili manje
od 150 g. ? Ovo je malko glupo tko je izmislio, ali nek mu bude. Ipak puno toga šta otvara
horizonte. Proljeće, moja porodica i ratna sjećanja.

Vidite samo to obilje tema, tuj se ne bi šale snašo ni Šandor Đalski, bog mu duši. Kako sam
popravio električni kvar? Glavni djelovi struga za struganje. Svaki imade maturu u malom prstu, i
to davno prije same mature. Gledajte samo tu fantaziju. Komu bi to uopće palo na pamet kad smo
mi učili. Za novim vidicima. Mi govorimo po ruski, od Miljkovića, Smičiklas Hurm za latinski,
Narodi u prostoru i vremenu, Naše tijelo od Bukše. Isto bez ikakog zgrizanja. Svaki dio, kaki je
daje. Rasti i cvjetaj, isto Bukša-Antoš. Mi? Mi nismo znali razlikovati dušik od kisika, kamoli
ovo. Moja ljubav. To također tamo morebit načinilo maleni skandal kad je čito, premda jako
stidljiv. On uvjek najbolje čita a nekoji šuftovi ubodu ga špenadlom odzada, od jala. A istom ono
iz tvornice. Fabrika isto jedna kuća" ko i svaka druga, samo još mnogo veća. U fabrici rade
mašine od kojih se ne može ništa čuti, tako da nastavnik sve objasni rukama. Tamo se prave neke
stvari od željeza, u djelovima, pa ne znamo koje su. Istom kad ih sastave, onda i oni vide šta su
uradili, pa se vesele. Vidite šta taj balo zapaža. Svakoji detalj. Bome ako taj ne postane
književnik, kad ja već nisam stigla. A šta velite na ovu usporedbu. Mi i mravi. Naša i njiova
država, i kako je koja uredita. Pomislite šta se te male zvjeri sjete, Prispodobiti čovjeka i mrava,
zbiljam s puno mašte. I đe oni to samo sve čuju, otkale pokupe. Današnja djeca, ja zbiljam ne
znam. Opišite jedan stroj od početka do kraja i čemu on služi. Ja mnogo više volim da odem u
fabriku i među onu najveću buku, nego da se šećem po polju gdje nema ničeg. Vidite vi taj
maleni mozak da zna što je važnije. Kakova šetnja, koja polja, to njima ne znači ni pišiva boba.
Naša porodica. Mama, baka i drugi. Jadno djete, i ono mora trpiti šusove starijih. To su želje nas

najmlađe generacije, o kojoj brine vaša, kao starija. Svaćate, u vidu nekakog pisma nama, starim
konjima. Kad porastemo, bićemo veliki kolko i vi, samo što ćemo biti još i veći. Pomoću onih
vitamina. Što velite? Staje taj smislio? Njegov nastavnik se tolko uprepastio da je nosio njegovu
teku direktoru. Onda se i direktor ustrudio da otkale je to on čuo, i đe je to on pročito. On uopće
voli slobodnu temu. Moja razmišljanja četvrtkom po podne. To prevoli. Puno

taj zna, ja vam velim. Ne možete vi s njim diskutirati šale, ne, ne. I ta njegova volja za životom,
to je sasma rijetko. Šta se smije a šta ne, i zašto. Gledajte vi samo tu podjelu. Isto jako ljep
zadatak, išo čak i na konkurs i na višu instancu. Naši razgovori. Diskutiranje u mojoj porodici.
Uvjek lepim i korisnim stvarima. Pa još i navada. Kao i ono što vele drugi koji zalaze k njima.
Oni ispripovjedaju isto što smo mi već ranije rekli, a mi se pravimo kao da nismo. Mi kažemo
kako ste se samo to sjetili da kažete i tome slično. To je, bome, posve točno i cijela istina, nismo
im ludi priznati. Na nama je da svakomu otvorimo školska vrata, a tko neće, nek neće. Pa je 1
ljepše da vam se djete skice po cesti, puši i pije u najranijoj dobi, namjesto da na miru sjedi u
klupi i sluša kako se okreću zvijezde oko mjeseca i druge korisne stvari. Najpre da se oduči od
lošog, a istom kašnje, naprijed. Da se ne smije pišiti u krevetu, grickati nokte i pljuvati đe stigne.
Kad to savlada, onda će mu biti puno lakše i drugo. I koje ne čuje sasma dobro ili gleda u križ,
sve se da popraviti kod pažljivog i marljivog đaka. Pa mi tolko polažemo na to i riskiramo a da ne
bi bili pažljivi na satu zemljopisa. Kolko samo koštaju te silne mape i taj strašni globus koga
moraju nositi dvojca. Pa nismo mi to našli na cesti. I je 1 to tolka mudrost naučiti koji je glavni
grad đe u kojoj držati, i radi čega. A pomislite što bi sve mogli servirati vam i istolkovati, da smo
neki koji nismo. Tolko djece na jednom mjestu, ko tići u gnjezdu, niti šta znadu, niti se mogu
obraniti od lošog utjecaja. Pomislite da smo mi nekake protuve i probisvjeti a ne uredni učitelji
svega najboljeg. Imademo i ploču, i krede, i sve šta nam treba. Pomislite kake bljezgarije mogli
bi im risati po ploči ili da bi im počeli puniti glavu svim najgorim. Tko nam svjetli. I sramotno, i
štetno i kontra njiova zdravlja. Kako se puši a kako pije. Što imade ljepo u ružnim slikama. Što
čine one dvije flundre u istom krevetu. I tomu slično. A mi ne, nego samo o tomu da se zemlja
okreće, da svatko mora biti ljubezan na cesti i u domu, da je svakomu najpreča država u kojoj
živi i koja ga rani. Zbiljam je svakoji učo jedan mučenik u ljudskom obličju. Pomislite onu rulju
djece, svako je na svoju ruku, a on mora imati živaca pa ih naučiti dvaputdva i radi čega

rijeka teče ozgo nadolje a ne obratno. Jer se uvjek nađe nekoji vrag među njima koji navlas
zaguljuje i zapitkiva, premda mu je sve jasno. Ti šta znadu unaprijed, najgori su u svakoj školi i
trebalo bi ih van nogom, a da ostanu samo oni koji i tako ne znaju ništ pa su mirni ko bubice i sve
upijaju šta im se veli, ko bugačica. Da je svakoj školi bog dao ove bez išta u glavi, jer ona i jest
tuj da ih napuni, a ne te koji znadu više i od najpametnijeg uče, pa samo podmeću klipove. Milina
je viditi te malene razbojnike, djecu ulice i porod sa ceste,1 koji su znali odsjeći ti celu tašku u
tramvaju i ubosti te šraubncigerom u leđa iz heca, kako sada sjede u onom perivoju, čitaju knjigu

koju možda niti ne razumiju, krasno počešljani, a učitelj, premda imade revolver od pet kila na
remenu, ne daj bože da bi ga koristio čak i da oni prestanu s čitanjem i najednoč opet postanu što
su i bili. A samo radi ljepih riječi šta im je kazo prije nego su ih opažunjili i porezali nokte i rekli
im da će odsada biti dobra djeca ko i svaka druga. I da vidiš samo te male inđipote kako odma
prifaćaju i novo odjelo i dobar fruštuk. Valjda misle da je i to nekaka nova huncutarija koja ne
može potrajati, pa ajd da vidimo što će i kako će bit. I dokle si se okrenuo, a oni zbiljam sasma
novi ljudi, puno stariji, već rade za strašno velikim strojom, ili metu ulicu, ili voze auto za pivaru,
a koga god sretnu, mavaju mu šiljtkapom, isto novom, koju su također dobili tuj, u domu. Uvijek
se samo pitam otkale im tolka nova odjelca i šiljtkape, kad su one prnje morali odma spaliti, tolko
su bile musave i pune ušiju, da je bila straota jedna. I sami vele da im je sada puno bolje kad
jedino moraju ustati u pet ujutro, i raditi zdušno i u veselju cjeli dan, a ne da bi se prebijali po
ćoškovima, ispod mostova i iza spomenika, u onoj dosadi koja je stvarno bila za poludjeti. Da
sam nekojom zgodom ikad bila jadna uličarka iz velike Rusije, ja bi se isto odma prijavila ako bi
mi htjeli promjeniti život, odjenuti me i naučiti kako se podmaziva veliki stroj za tiskanje novina,
a ne da navučem kaku bolest na cesti od koje ću imati posljedice cjelog života. I radi čega ono šta
se nakupi u čovjeku, a da nije za ništ, jer je pokvarito i samo ga truje iznutri, ne bi bacio van u
hipu. Pa nije ni to zadnje. U sekundi. Bljuoaf,

buoaf, i konac. Jedino da se poduče u tome smislu kako se raskoračiti da se odma ne uflekaju
krasne nove lače ili cipele, jer eto ti odma dvije štete. A osobito da to ne bi bilo na nekakom
važnom mjestu, među djecom koja uprav fruštukaju, ili đe se svira muzika, ili u narodnoj
skupćini, pred svima, tolko baš ne. Svaki još imade tolko vremena stići do zahoda, đe ga nit ko
vidi, niti čuje. A ako bi neka ljubezna osoba bila voljna još mu i podmetniti ruku pod čelo, da mu
ne upane glava u onu straotu, tim bolje. Svaka bi se mogla malo ustruditi ako joj je stalo do tog
koji bljuje. Tri minute, pak su opet kašnje sretni i zadovoljni. I moj unuk voli o tomu razglabati,
da imaš što čuti. To vam je najveći bard naše novije bljuvoastike. Kako je bljuvež postao
bljuvom. Bljuvavni roman iz života dvoje mladih bljuvavnika. Bljuna rosa, tanko argentino. Na
bljuvi bljuvrija. Konačni rezultati poslednje bljuvarne godine, prama nalazu čuvenog kemičara
Bljuvoazijea, koji je sve to izumio ima tomu bog te pita koliko. Ma đe je to moje prepametno
djete, ono znade sve i sva, više od njegove blesaste bake. Kako je ubita ona flićka Bljutemnestra.
Zbiljam grozno, u običnoj kupaoni. Bljunarni račun koji izmislio profesor Bljun sa
bljuvifornijskog bljuvinerziteta. Ja samo ne znam kom je palo na um da dovaža taj silni svijet u
ovu prokletu žicu, kad ih i tako i tako moraju raniti, i dati im da legnu, a da im ovi ništ ne
privređuju, ni za pol dinara. To je zbiljam za svaku osudu i nitko pametan neće se složiti. Čujte,
gospon čuvar, bi li vi ljepo pustili tih dvije-tri stotine tisuća ljudi doma, samo im odškrinite vrata,
a oni će već kako znadu i umiju, netko pjehe, a netko na biciklu, ravno do svoje Varšave, ili
otkale su već. Radi čega bi vam trebalo da ih navažate tuj ko marvu a ne možete ih niti pomusti.
Da su barem krave. Zbiljam promislite o mojem prijedlogu pa mi javite. Pa nećete ih valjda sve
potušiti ko zecove. De su vama tolke patrone i take lopate da bi ih sve skupa pokopali. Bog s

vama. Čuvajte to malo municije za drugo, kad ste već riješili ratovati sa svim i svakim. Pa to
košta, je li tako? Dajte nagovorite vašeg šefa, uljudnog i ugladitog gospon Himlera kod neke
partije šnapsla, ili za proslave njegova imendana. Znam da će vas poslušati jer je i tako čovjek
mek, i

Lužički Srbi, ljepo molim, znade promozgati prije, a istom onda nešta poduzeti. Otkale vam u
pamet da svakojeg zatvorenog štemplirate nekakim blesastim brojom, pa što vam to treba, a niti
on sam neće zapamtiti tu brojku sa sedamnajst cifara, tko to može. I samo zarad toga da bi znali
kolko ljudi uopće imade u Evropi. Pa bolje da vam se svaki javi jednom dopisnicom ili ljepom
razglednicom od svoje kuće, a vi samo sortirajte. Lakše je sa kartama nego sa živim ljudima,
osobito kad su stari ili djeca. Dajte, budite tako dobri, a ja ću vas kašnje priupitati što ste se
odlučili, a ako jeste, od mene ćete dobiti osobni gešenk u vidu jednog tihrla, sasma ručni rad
moje prabake, za vašu neusporedivu suprugu, da imade za na stol. A i vama bi mogla saštrikati
rukavice radi zime, osobito ako se spremate na kaki zimski put u grozno ladne krajeve. Jedino da
bi naznačili svoje inicijale, radi monograma. Sve se na ovom svijetu već uredilo da ne može bolje
biti, pa se nadam da će i ovo. A vas osim šta se isto odnosi i na Francuze i Čehe, da se uljudno
vladate prije nego vas puste otale, a ne da bi svi đipili na te vratnice kad ih otvore, pa da pogulite
sve i pogazite pola svojih kod tog izlaska. Ako bi nekojeg i upucali prije toga, da znadete da za to
zbiljam imade nekojeg razloga, ili šta je krao, ili šta je bio neuljudan prama gospon upravitelju
koji je upravo vadio zub kutnjak, pa se puno prepatio, morate i njega razumjeti da ga kod te boli
sama ruka oće odvesti do revolvera, a vi ne budite ljeni pa taj čas nemojte biti baš na blizo, nego
se sklonite u kut dokle mu ta grozna rana ne zacjeli. A da znate da vam je i bolje šta ste u svojem
i sa svojima, nego da se smješate sa bilo kime, ne znate ni tko je, ni otkale, a samo se gurmiča s
vama na cesti i gleda kako bi vam ukrao lisnicu u pol bjela dana. Jedino šta ne možete niđe van iz
te žice, osim što vani uopće nema ničeg interesantnog, a unutri imadete sve, i svoje dućane, i
svoju prekrasnu sinagogu, i svoje mile i drage koji leže u vašoj vlastitoj bolnici. Tu je zbiljam sve
pod rukom, s izuzetkom što je malo stiska i što je u svakom krevetu po troje, a na cesti tolko ljudi
ko mrava. Premda ne znam radi čega uopće izlaze van, kad u dućanima nema ničeg, a niti novaca
u žepu da bi se nešta ku-

pilo. To je ono nešta prokleto u svakome da izađe na cestu i kad ima i kad nema posla. Pa je 1 mu
nije bolje sjediti sa svih šesnajst članova svoje obitelji u tom zgodnom majušnom stančiću, pa
pripovjedati o onom što je bilo i što će biti. I tako ne morate ići u tvornicu ili bilo kud, kad nitko
niđe ne radi, zbiljam jedna zemlja dembelija, još da bi svatko imo pečenog purana na stolu, to bi
stvarno bilo nešta. I kako se samo svaki taj poljski ili čivutski vrag sjeti nekake razbibrige, jedan
nešta delje iz drva, drugi iz starog kruva, koji se sasma pobudo, stvara pijurce i druge figure za

šahirati, a šah znadu svi, od najmanjeg djeteta do zadnjeg starca, ko međunarodni majstori najviše
klase. Kaki Aljehin ili Kapablanka. Ni sluga. Volila bi viditi toga gospon Štajnica da im se nariše
na jednu simultanku unutar samog geta. Dvije tisuće naprama nula kontra njega, to ja
prognoziram, i to zavezanih očiju. Imade i tih što znadu skuhati i običnu travu iz perivoja za
dvadeset četri osobe, da prste poližu. Jedino ne znam otkale im soli, ali mora da je nekoji od njih
sakrio koju vreću, pa sad prodava na žlice za čisto zlato. Banke iznutri isto ne rade, ali kad bi ih
upitala da na poštenu riječ pobroje šta sve imadu od srebrnine i drugog, bilo bi za jedno frtalj
Rokfelera, i to onda kad je bio najbogatiji, a ne sad kad je već dosta prorajto i potrošio u ništa.
Tuđe ljude, to da, svatko izgubi živce tokom onog rata, pa ne zna što radi, ali vlastite da bi
gnjapao, vješo i morio, to ne, u to uopće ne mogu vjerovati. Pa vidite samo tih lica u toj koloni u
onoj gustoj šumi. Premda svi u lancima, ima nešta u njima šta je za poštivanje. To pjevanje na
onoj ciči zimi. Radnoj tavarišč Staljin. Zbiljam zdušno, iz sveg srca, a da im radi bilo što nažao,
sigurno ne bi. To nešta znači. O tomu kako ih gleda s vrha one tribine i mava, a oni njemu
spremaju drva za zimu. Premda im on ne brani da se i sami malko zagreju u tomu zlu. Kolko oće,
neće im on brojati cjepanice. Kad je to sve njiovo, i drva i snjeg i cjela zemlja. Jedino što su se
tako rasporedili. Pa ne može on ići sam po toj vijavici sa sjekirom u rukii rušiti ona stoljetna
stabla. A što ako bi ga nekoje klepilo po glavi? Čiju bi onda sliku držali u sobi, kuhinji,
forcimeru, špajzi, zahodu i u samoj smočnici. Da su tri

uzorita inžinira, Struve, Livšic i Rozental pravili puntu kako bi orobili banku, srušili most na
rijeci Jenisej i da su podmetnuli bombu u tvornici eroplana, samo da ova nije eksplodirala. Osim
toga da su skinili sliku druga Kobe sa zida, na nju se napravili, a kašnje to sve skupa bacili kroz
prozor na prvomajsku paradu. Onda da su zvali ženu od toga Struvea, koji je još k tomu i direktor
one tvornice eroplana, pa da je ta žena, djevojački Kocubajeva, sve to posvjedočila i još nadodala
kako zna da ne samo oni, nego još njih dvadcet i četri rade istu stvar sa Kobinom slikom svako
jutro, i na sve ovo se zaklela i triput prekrstila. Pa kako to može biti da tako što veli vjerna
supruga, kad znade da joj je taj tjedan muž bio bolestan od gripe, a da onu drugu dvojicu vidi
samo kod igre šnapsla jednoč na mjesec, a da se ovo navodno dogodilo između toga, kad uopće
niti je maj, nego decembar, niti taki most postoji, niti je u fabriki netko našo i trun baruta. Da ne,
nego da je tako i tako, i točka. Ja se samo-čudim tomu inžiniru koji je zbiljam pismen čovjek šta
ne sjedne i ne napiše sve kako je, a ne kako nije. Dragi druže taj i taj, vraže, sotono, ja zbiljam ne
znam ništ o takim stvarima ko šta su nekake punte, ili da bi se orobila banka, ili da bi se urušio
most o komu nemam pojma, jer sam sasma iz druge struke, koja sa ovim nije u nikakovoj svezi.
Vaš taj i taj, učtiv itd., i ljepo se potpiše punim imenom i prezimenom. Ali jest, ne leži vraže, kad
su ovi iz policije već javili i za njegovo ime, i onih drugih, pa čak i što je rekla njegova draga
žena. Što ćemo sad ako dođe sam drug Staljin ondje kod navodnog mosta i počme pitati đe je
most, bogu li vam boginu. Svi oni seljaci znadu da mosta nikad nije ni bilo, ali znadete kako je,
tuc muc, pa je, bio je nekaki most, čuj, Trofime Trofimoviću, je 1 zbiljam bio taj most, pa je, pa
nije, kadli netko bubne da je zbiljam bio, i što onda sad. Ako ga nema, mora bit da ga je urušio

Struve, osobito kad se zove tako ko niko njegov. A i ona činovnica iz banke koja znade da joj ne
fali niti pare, ali kad je pitaju đe je tih deset milijuna što ih je orobio onaj šuft Livšic, mora kazati
da ih nema, a sve tura kasu n,ogom pod stol da ne nađu te milijune, jer odneće vrag i nju ako ih
nađu. I onda zbiljam i ja počimam vjerovati u ta tri

huncuta, tko će ih znati što oni pripovjedaju doklen igraju šnapsl, i možda je draga i vjerna žena
Natalija Kocubajeva ipak bistre pameti, pa je sve to skopčala prije nego su oni to mogli sakriti. Ja
čak sasma vjerujem da je tako od kako sam čula šta je kazivo onaj dobri stari seljo Trofim
Trofimović i ona draga gospodična iz banke, koja neće tako lako izlagati ruglu svoju vlastitu čast
kao uredne činovnice. A da su tuj već i prije mogli imati nekaki most, nije valjda kriv prosti seljo,
nego i jopet ta tri inžinira koji mi se uopće više ne čine tako uzoriti kako sam prije mislila.
Premda, opet dođe mi, i to samo nekad, ko da je mome pokojnom Dušanu prišio netko da je
otpilio ljevu zdravu nogu namjesto desne, sasma bolesne, negdanjem generalu Živkoviću, dokle
taj general isti čas šeta se sa svoje obje zdrave noge po Karlsbadu i još zavada onde nekoje
Nemice koje je sasma lako zavesti, osobito ako si zdrav, mlad i ako si đeneral. Ma vidi ti samo
njiove spretnosti i onih huncutarija kod tih, zbiljam nemilih, dogodovština. Ne da bi ti došo ko
zadnji prostak na vrata, mi smo ti i ti, kupi prnje da te vodimo u rešt kao nepopravimog lupeža i
tomu slično. Nego kao slučajno se strkneš s njime na cesti, ili da bi mu izvadio trun iz oka. Neka
samo dođeš š njime u tu drogeriju, ili da li sam ja vas već neđe vidio, pa bi li vi išli s menom na
jedan krasan film u kino, ili ko navodni prodavač sladoleda, premda je zima, oćete li vi jedan
kornet sa tutifruti gratis, a obračunati ćemo se kašnje, kad istom u onoj drogeriji, i kod onog
sladoleda, i u tom kinu, spapče te sasma deseti od onoga koji te tamo namamio. Pa čak niti oni
nisu nešta grubi, nego ti vele da bi te vodili u sanatorij da ti pregledaju srce, pluća i bubrege,
kašnje ti davaju sandvič s putrom i šunkom, nekomu i flašu pive, ako se još više smile, a istom
nakon šest mjeseci, kad si već u prugastom odjelu i krampaš po onom prokletom brdu đe ne može
biti ni mrve rudače niti može rasti krumpir, istom ti tada dođe u glavu da si ti to uapšen i osudit
na devedeset i devet godina robije a da ne znaš zašto. Taki je taj njiov način i to njiovo veliko
strpljenje s tobom kod svega ovoga. Zato nije čudo ni kad ti otvoreno vele da te moraju privesti
na policiju radi nekake greške, poštivaš ovu njiovu pažljivost kod toga, pa kad

]

¦

ti se kaže samo tiho, da se ne probude susjedi, ti zbiljam budeš tolko fin i diskretan da diskretniji
ne možeš biti, a mogo bi vikati i kričati i bogesati da skoči svaki nesretni sustanar, i onaj u
najdaljnjem kvartu, po kojeg će doći istom sutra. Što je u meni lošo? Niti sam Latvijac, niti
Hrvat, niti Madžar. Ja da sam Jevrej ? Šest koljena unatrag sve Rus do Rusa. Otac Ivan Ivanovič i
djed Ivan Ivanovič, ne zna se tko je tko, tolko smo svi Rusi. Niti što je pasha, niti što je sinagoga.
Ja da sam bio u punti sa neka dva inžinira! Ja ne znam niti jednog inžinira u životu. Običan
traksler. Ja bi vas ljepo molio da me saslušate jer moj brat nije digao u zrak nikaki mlin jer takoga
mlina nije ni bilo. Nikad za nikad. Da je moj muž pripalio fitilj u onoj groznoj eksploziji i
istodobno ukrao deset milijuna iz zalagaone! On leži u ospicama i ne zna za sebe. Mi da
spremamo zavjeru! Pa đe smo mi od toga. Mi smo obični tokari. Nas tri, ko tri kralja. Jednoč
tjedno kartamo i to je sve. Osim šta se nekad napijemo ko svinje, premda rijetko. Mi da bi u
pijanstvu govorili nešta kontra našeg oca i učitelja! Ni slučajno. Radi čega nas oće te streljati kad
smo mi uz vas po svakom pitanju. Na našu poštenu riječ. Pravo vele, njima je trebalo samo lepo
razjasniti i sve bi leglo. Nitko nije tolko tvrdog srca. Jedino u slučaju greške. To da. To vam je
lutrija. Samo da niste unišli u taj dućan u momentu racije. Jedino da ste imali hunjavicu pa da
niste izašli na cestu, van. Ili da ste bili kod bake radi njezine prehlade. Ili da nije bilo više mjesta
u onom autu kojim prevažaju. Taj je zbiljam imo puno sreće. Zato sada može pripovjedati,
premda i dan-danas drhturi ko da mu je nešta zima. Uvjek treba samo napisati uredno biljegovanu
molbu na najvišu istancu. Oni doljni odma podrapaju ili urade još nešta gore s vašom molbom, ali
oni odozgo, s puno strpljenja sjede đe su, u toplom, i čitaju sve od riječi do riječi. Jedino ako ne
pomješaju koverte pa da ono šta sam molila ja, bude da je drugi, i obratno. Jer jedan da bi mu
pustili oca koji je paraliziran a drugi ženu jer mu nema tko dojiti djecu. Što ako dođe do zbrke i
vama vrate paraliziranog djeda koji uopće nema mlijeka! Puno velika strka, puno tog naroda
osuditog, a njih šta čitaju molbe i nema baš tolko. Nisu ni oni za bacanje, moraju se i oni

odmoriti kojiput. Onako masne i premasne šale na račun svojih dobrotvora, da pas s maslom ne
bi mogo pojesti. Da su ovaki ili onaki, riše ih na najgori način svojim jako zločestim jezikom, i
šta me najviše ljuti, to kašnje ide od usta do usta po cjeloj onoj bogovetnoj zemlji. Ko to samo
prenaša. Od birtije do birtije, kroz tvornice, na ulici, samo se netko sašaptava sa nekim, i za tili
čas, znadu svi. Zbiljam brže nego šta radi telegraf. Pa imadu li ti ljudi poštenja kolko u oči, i zar

ne bi već mogli prestati sa nanašanjem toga smeta koji je izumio onaj zadnji krišpindl, u zadnjoj
mišjoj rupi, samo zarad toga jer je osobno sa nečim nezadovoljan, pa mu je svak kriv. Pa šta se ne
izrugiva sa svojom materom, ili ženom, ako je uopće ima, a ne sa ljudima koji nam znače sve i
kojima vise slike u svakoj brijačnici. Pa je 1 to ljepo potvoravati članove politbiroa i same vlade
za takove svinjarije. To je osudito od strane druga Maksima Gorkog još tridcetčetvrte, a i
osobitim zakonom proti svemu. Sto to znači kada član prezidija ljubi u usta drugog člana
prezidija kod otvorenja nove tvornice? Pa je 1 to nekomu može smetati, ili da je znak neke
nepristojnosti? I je 1 mora značiti da oni idu skupa u isti krevet nakon otkrivanja spomenika
neznanom junaku iz velikoga oktobra? A đe su im one njiove divne, krupne i kuražne žene,
kojima ove naše nisu ni sluga? Da one isto idu spavati jedna sa drugom, kao sa vlastitim mužom.
Pa zar nismo zarad toga odrekli se najljepše revolucionarke sviju vremena, drugarice Kolontaj, za
kojom me i danas boli srce. Ne moramo u našim redovima imati samo one džeme u naočalima i
bez ikakih grudi. Pa zar tu jedinu, što je zbiljam ko filmska glumica, da izbacimo van na cestu?
Ali taki je zakon, i taki su propisi. Muški sa ženskim, i obratno, a ne isto sa istim. Pa đe će član
centralne revizione komisije roditi djete članu prezidija? A djece mora biti, to je, naravski,
prirodna stvar, jer tko će inače pobjediti kapitalizam u dalekoj budućnosti, nego to djete. Imadu
oni i velike učenjake ko što je Pavlov, koji je natjero kera da progovori ljudskim glasom, kao i
Mičurina, koji je spojio paradajsiju i kaktus, radi odbrambenih razloga, i da ne može svaka marva
brati tuđu zelen a da ga ništ ne ubode. Ali da su izmislili da viđeni drug iz

najužeg rukovodstva može rađati djecu, ne samo da nisu, nego su se kontra tome borili zakonom i
mnogim ubjeđivanjima. Zar se ne mogu suspregnuti kad su već na tako visokim mjestima, i kad u
njih gleda i prosti livac, i bjedni čuvar stoke i vojnik na granici. Ne mora se za onih dugih
sjednica gnjapati rukama sa onim mladim delegatom šta je kraj njega, premda mu je osobno i
puno drag. Ja razumjem kad su muškarci iz dana u dan skupa i sami, i jedino prebiraju po onim
velikim spisima od kojih zavisi svjetska revolucija, niđe žene ni za ljek, jer one doma čuvaju
djecu, šta je isto važno, pa moraju se i oni izdovoljiti nekamo, ali ne u krivu stranu, jer što smo
onda učinili, što nam onda vrijedi sva ona krv prosuta još u samome dvorcu. Ja to ne mogu
vjerovati. Da je za jedan štempl moro otić pet puta u općinu, najpre na peti kat, kako piše, pa da
su mu ondje rekli da ide na prvi, đe je načelnik, da je načelnik uprav pio kavu, i da ga uopće nije
ponudio, a što bi ga i nudio koga jarca, nije on njemu ništ, pa da istom kad je ždrknuo tu kavu,
jadan, ko za vrat, pito ga da što želi, i radi čega ulazi bez kucanja, i da zbog štempla mora ići na
četvrti, de imade jedna što samo barata sa štemplima, da samo kaže da ga je on pošlo, i da sa
njom bude fini, jer da je ona malo nako, na svoju ruku, a nedavno je izgubila u prometnoj nesreći
tetka, pa je puno zdvojna, pa kako je išo kod te zdvojne na četvrti, šta lift nije radio, to se svuđe
dogodi, niko nije kriv da taj prokleti štempl njemu treba baš toga dana kad se ovaj pokvario, pa
onda, moj ti bože, ta, zbiljam zdvojna, sva u crnini, i koja strašno puši od te nervoze, da uopće
nije ispunio formular koji može dobiti u prizemlju, jer da ona ne može udarati štemple na svakoji
papirić, a da se isti formular uredno može kupiti, samo ne sad, jer da je sad pauza za jauzn, pa da

je on opet dolje do prizemlja, pa čeko tih pol sata, šta nije ništ, ako se usporedi s vječnošću, pa
kad je došo taj tajanstveni podvornik, koji je bio u ratu, pa je šlagiran i cjela desna strana mu se
trese, istinabog da mu je htio prodati formular, ali da nije imo sitnog, pa da je moro izać na cestu i
dramčiti od prodavača novina koji se grustio i nije mu dao, isto i prodavač cvijeća, istom se
sažalio onaj šta čisti cipele, maleni Cigo koji jedino sitninu \

i imade u svojoj bjednoj škatulji, pak onda nanovo kod toga šta se trese, pa dramči od nekog
filfeder da nanovo ispuni, jer tko još nosi filfeder sa sobom kad je ljeto, bez kaputa, i nema ga đe
zadjenut, pa onda kod zdvojne tajnice u crnini, koja isto tako zdvojno udari onaj štempl, a nakon
svega opet kod načelnika da sve to skupa potpiše, ali ne lezi vraže, on je uprav otišo kod
predsjednika, a ipak da je radi toga potpisa moro doći posle tri frtalja sata, još jednoč. Pa nisu ni
oni najpametniji ako im je bog dao da mogu pisati i o škarniclu brašna ili malenoj šaka baki koja
puza preko rastovog lista. A kašnje, kad ih šupiraju na vražji otok ili u sibirsku šumu, ili u
najdoljnji dio Afrike, onda joj i joj! Tolko su krasno znali opisivati drveće i tice koje pjevaju, pa
radi čega su morali trpati unutri još i ljude, i to one najrabijatnije. Namjesto da izumljaju
prekopotrebne artikle ko što je Nobel izumio barut, Henri Dinan organizaciju crvenog križa a
nesretni Pjer Kuberten olimpijske igre na kojima je puno njih prebilo nogu i kralježnicu, premda
je sve u svemu to za svaku pohvalu. Ili gospon Simplon, koji je skoro sasma sam, s tri-četri
radnika, probušio najveći tunel kroz najstrašnije brdo. Pa nije niti Bering bio za odbaciti sa svim
svojim zemljopisnim znanjem, da ti pamet stane. Zato nije ni čudo šta se kašnje po njima zovu i
ulice, i banke, i djelo vi kontinenta. Ja sam uvjek bila za velike ljude kontra malih, makar oni prvi
bili i malo blesasti, ili da su nešta više volili zagledati se u čašu, a na koncu se i ženili više puta,
šta je stvarno njiova osobna stvar. Pa đe bi veliki čovjek mogo trpiti jednu istu ženu cjelog vjeka,
osobito ako je ona mala. Ili da bi uvjek bio ustobočen ko klajderštok, a da ne gucne ni kapi.
Vražji ljudi, šta su samo stigli napisati. I to na klozet-papiru, na škarnicli, samo ispravitoj, i na
zadnjoj strani od bugačice. Boj cvijeća. Tulipan i Lala to smo ti i ja, mi smo cvjeta dva. Uzmu se
za ruke i naklone. Đe samo smogli te ljubice, taj šeboj i taj jorgovan! Zbiljam puno smisla za sve,
u onom zlu. Tko je bio tulipan, a tko lala? Tu su se mogli izdovoljiti kolko su htjeli. I sam
upravitelj pljesko. Daklem bravo! Duplu porciju za jednog i drugog. To prije svega razbija onu
monotoniju u samome zatvoru. Muški igraju ženske i obratno. Jedna vrsta opere,

samo bez cjelog onog orkestra koji je i nepotreban. Zastor od vreća, kostimi od vreća, a kulise
također od vreća. Kazalište »Vreća«. Vrećino kazalište numero taj i taj. Pod tim nazivom, u tim
krugovima. Kasnije preći u tradiciju. Puno dobro. Stvarno imadu puno smisla. I tko samo stigne,
pokraj tih sjekira i testera kojima pile drvo dvanajst sati dnevno, sastaviti onu krasnu deklamaciju
u dvadcet i četri kitice. O tomu kako je našo ćik u snjegu, naružiran, a znade da niđe, dvjesto
kilometra uokrug nema nikake ženske, osobito koja se fraka po gubici. I sve ono šta unaša u tu
pjesmu, u vidu nekake fantazije. Taj vrag je smislio da su ćik bacili iz eroplana, jer druge nema.

Velim da su pravi vragovi, premda im mora biti puno zima na onih minus tridcet pet, i to u
mjesecu maju. Sva sreća da netko uopće ide tamo sjeći šumu uz pratnju srditog stražara, jer puno
tih pjesama nitko se ne bi sjetio uopće napisati. Pa ne možeš sjediti na miru u Moskvi, u svojem
uredu ili u veselom stanu sa devet obitelji, a fantazirati o nekakim čudesima na dalekom sjeveru.
Tu možeš sastaviti zgodnu pjesmicu kako ti se pokvario koher, ili kako ne radi lift, ili kako nema
feldsalate, ili tako nekaku bedastoću, da ti netko rabi keficu za zube a da ga nikako ne možeš
ufatiti, ili da još uvjek nisi zamjenio jednu crnu cipelu koju su ti dali uz drugu, braun, jer samo
tako prodavaju, o tomu da, ali o onom jelenu i vuku koji su u svezi za tim drvosječama u lancima,
o tomu se ovdje, u toplom, zbiljam nitko ne bi sjetio. I đe su samo ta dva šta su igrali
upraviteljevog konja u onoj vreći. Upravitelj da je živ, a od ta dva iz konja, da jedan je, a da drugi
nije. Sudbina umjetnosti i njezina prokleta nestalnost. I da su oni dolje imali tolko volje za
veseljem, to zbiljam znači trsiti se puno i previše. Jedno je drombuljati bilo koju ariju po sjećanju,
a drugo odglumiti cjelu operu od a bis cet. I to sasma novu stvar, a ne da se neki koji je sam po
sebi ženskast, kostimira kao Toska, pa počme izvijati. Kao i nesretnu Japanku madam Baterflaj, a
da o Japanu nema niti dunsta. Posve nov komad s pjevanjem, i to u prilog policiji kao
odbrambenoj snagi. Da je pravde, pa da se igra na svim svjetskim pozornicama a ne samo u
zatvorenom krugu. Đe je taj neponovimi autor i zar nije prevelika šteta ako

je umro u toku samog izdržavanja kazne. Stvarno takav peh i tolko da netko nema sreće, a imo je
još puno kazati i o sebi i o njemu sličnima. I što je, zapravo, kazalište? Dvoje unidu, svaki sa
svoje strane pozornice, i počmu se pravdati. Ili oko nekakih novaca, ili šta je jedan drugomu
uradio neku psinu. Onda uniđe treći, koji ne dava za pravo ni jednome ni drugome, nego da je
nešta treće. Oni su svi jedno drugom rod, muž, žena ili nezahvalno djete. Dadu mu da studira, a
on i to ne poštiva, nego naganja flundre. Mati potajno pije, što znadu i otac i sin, samo šute. Stari
takođe imade svoj rep i u svakome gradu po jednu zaručnicu, koje uopće ne znadu ni njegova
prava imena, a kamoli da imade tako krasnu obitelj. Doklen se to sve razmrsi, i doklen ne dođu
navodna zaručnica, dečkov zdvojni profesor i gospođin dobavljač špirita, a k tomu i pozornik koji
sluša sa ulice to pravdanje, te misli da je nekoja urota ili požar u kupaoni. Ovi što su došli kašnje,
svi stoje, a oni koji su od početka, sjede, jer tko bi glumio tri sata na nogama. Uto uniđe još jedan,
posve nepoznati čovjek sa revolverom, te upuca žandara i profesora, ni krive ni dužne. Počme
jamrati da nema očale, a da je na stvari htio ubiti starog kurvara koji mu je konkurent u trgovini
šumom i rudom. Svi plaču, a mi, koji gledamo odavle, i koje uopće ništ od tih bedastoća ne
tangira, mi se smijemo. U tomu je sve i sva šta se tiče kazališnog umjeća, je li tako ? I kako samo
nije sram te grozno nafrakane ženske, koje se skidaju pred cjelim gledalištem, i još uniđu u krevet
na samoj pozornici. Pa ne bi ja legla nasred ulice kneza Mihajla, taman da je ondje raspremit
krevet kraljice Elizabete, i to one prijašnje. Ili kad počmu govoriti one najintimnije stvari iz
vlastitog života, a tisuću ljudi sluša netremice, i još neki dripac iz zadnjeg reda viče da kaziva
glasnije. Pa je 1 mora on čuti svaku zadnju sramotu toga ucvjeljenog činovnika niže klase, koju
pripovjeda svomu dobrom drugu iz školskih dana, i koji je puno bolje uspio. Jer i taj školski drug

se vrpolji, vidi se da bi pobjego čim prije sa pozornice, jer ne zna što bi sa ovim bjednikom,
daklem i njemu kao glumcu je neprijatno, a ova rulja dolje u parteru sluša tuđu muku i nije ju
sram, nego još podvlači da oće bolje čuti sve do zadnje. Dobro, ono

kad pjevaju u nekom perivoju i vataju se za srce, premda je glupo, još bi i pustila, ali ovo sa
kopljima i handžarima, i štrikom, i paležom, nikad! Što ako na stvari zbiljam upale kazalište?
Nekoć su barem imali željeznu zavjesu, pa ako izgore oni sami, skupa sa operskim divama i
orkestrom, neka im je alal, ali da ostanu majke s djecom i njiovim očevima, tuj s ove strane. Sada
ništ. Ako gori, nek gori sve skupa, a ako preživi, onda isto. To nit je pametno, nit je pošteno,
premda znam kolko taj željezni zastor mora danas koštati, u ovoj skupoći. Da nije ove moje
vražje sprave, nikad ne bi pomislila kaka je to zadovoljština pjevati u zboru. Prije sam mislila šta
u tomu ima, svi se skupe u rpu pa zjevaju, nekoji može i fulati, i zabušiti ako mu se ne pjeva baš
taj čas, pa opet dobro. Ali vraga. Kaka ih samo spopane nekaka vatra kad dirigent dadne znak da
počmu, pa istom u tomu pronađu ono nekoje svoje veselje, jedino da iz cijele one deračine čuje se
uprav njegov osobni glas, pa i opet da je sve skupa ljepo za čuti. A to šta im posebno dava nekoje
podrške, to je šta i dirigent, sam sa svoje strane, pjeva isto ko i oni, a to prije isto nisam znala jer
se nije vidilo od njegovih leđa. I još kako. On se možda i najviše dere od sviju, premda nije po
zvanju pjevač nego samo dirigira. Eto kaka je to ljepota u zbornom pjevanju, a čovjek bi pomislio
da nije ništ i da ne služi ničem. Sa kuratelom nema šale, to nikako. E>e bi vi zametnuli tužbu
kojom vas potvoravaju za ubojstvo i poharu, a da na tako šta ne odgovorite u zakonskom roku.
Dođu vas voditi na vješala, a vi da nemate uza se taj prokleti papir, nego ste ga neđe šundrali. Pa
nije ni svatko svoj vlastiti zlotvor, nego odma sjedi pa odgovori da niste vi, nego da je to šuster iz
iste ulice, koji se, na žalost, zove isto ko i vi, premda niste rod, i da ga se odma uapsi, jer da vi i
osobno znate da je on načinio tu groznu poharu, s obzirom da je pripovjedo u birtiji pred drugim
ljudima, a da ste vi to čuli sasma slučajno, kako ste ondje unišli greškom, to jest da popijete čašu
himbersafta, jer je bilo puno vruće. Radi čega bi se skružavali, kad je pravda na vašem a ne na
šusterovom. Dočim onaj koji je zbiljam zvjer u ljudskom obličju, osudit na tridcet godina robije,
premda mu je i to malo, reži na svoje

dobre čuvare kojima bi morao ljubiti ruke i noge, što ga ne zatuku doklen mu polivaju da se
umije. Utušio ženu sasma iz heca ili ubio maleno djete skupa s materom, ili bacio punicu u
prekrasno jezero puno labuda, a kašnje cmolji i cvili da nije, i da je taj čas bio šumast pa nije
znao što čini. Jedino mi je žao što i ovi drugi kadikad grozno pogreše i nekog objese, pa istom
onda stanu se lupati šakom u glavu, jer vide da taj uopće nije bio kriv, nego je samo sličio na
onog pravog, komu su još pokazali put prama granici i dali mu urednu putnicu jer je zbiljam
izgle^ do na sve drugo samo ne na trostrukog ubojicu s predumišljajem. Najvolim gledati kad ga
na kraju spapče za sve one svinjarije koje je radio, pa posjednu na optuženičku klupu, neka sad
veli šta je, i kako je, da svak zna. I kako je samo taj sudac pravičan i dobrodušan, ko da mu je

rođeni otac, a ne da ga nikad nije ni vidio. Premda bi mu mogo otcijepiti isti čas smrtnu kaznu da
se samo okrene, on ne, nego se nateže s tim šuftom, koji je na stvari zbiljam samo nesretni goljo,
a u duši jako dobar, jedino šta nije imo za jesti kruva, pa je moro razbiti izlog i ubosti pekara
onom štanglom, što zbiljam nije za podičiti se. I otkud mu samo onaka savjest da si natovari i šta
nikad ne bi poradio, niti u snu. To je stvarno za svaku pohvalu i priču dok je svijeta. Pa je 1 ga
netko tjero da se blati svim i svačim, kad nit je to radio za šta se potvorava, nit bi ga iko tjero.
Jedino da je malo bolje bio sa živcima dok ne prođe ona prva uka, kad su svi sudci tako
naživcirani da glave samo frkaju kud koja. Nego uprav tad, kad se sudi na. sve strane, moj ti se
čova isprsio po svakom pitanju da je bilo stati pa gledati. Da je potpalio komandu grada, da je
tiskao nekoje bljezgarije u vidu letaka i osobno ih raspačavao po dućanima, da je raznašao
najgluplje viceve po kafanama, premda znam da u ni jednu nije unišo nikad, da mu je tetak radio
s Njemcima, a stari svat iz negdanjeg braka, s Rusima, te da je svakog sakrivo pod krevetom i iza
vrata, a uza sve da je ćipao djevojke po autobusu i pisao najgroznije bljuvotine po svim javnim
zahodima đe su ga na kraju i uhitili, jer pravda je zbiljam dostižna, premda jako spora. Dragi
drugovi sudci, ne vjerujte nikomu tko bi mi govorio nešta u prilog, jer to

je sve ista rulja i banda kojoj sam i ja pripadao svim svojim pokvaritim srcem, koje je za isjeći na
komade, pa baciti kerovima. Ja niti sam vrijedan da živim, niti me treba računati u ljude, nego u
zadnje zvjeri u ljudskom obličju. Ja bi vas ljepo molio da me osudite na vječitu robiju u najgoroj
kaznioni, đe bi mi curila kap po kap na glavu doklen se ne ulubi, cjelo vrijeme na kruvu i vodi, a
da na koncu budem obješen za noge, i da tomu bude konac. Nemojte da bi slušali te odurne
advokate koji su potplatiti samo da bi me izvukli, a da zato nema nikake podloge. Pomislite vi tu
savjest i toga krasnog čovjeka. Tko bi smogo sile da si sam sveže štrik oko vrata za ništ. Nitko. I
kako se samo naklonio sudcima, ko da ondje sjede njegovi rođeni otac i mater a ne strogi
predsjednik, koji mu može odsjeći prste i skuhati ih u čorbi za pol sata. Ja zbiljam najviše cjenim
takoga koji o sebi umije kazati najgore, a na sudcu je da vidi što će š njim, i odmah mu smanji
kaznu na polovicu, šta znači na samo dvadcet pet godina. I već je zbiljam skrajnji momenat za
pogledati u oči našem pravom običnom čovjeku, koji, kad se sve skupa sračuna, nije niti tako
običan, kolko je mali i ne umije se gurati. Samo kad bi bio nešta više rezolutan pa da dospije
ispred vaše kamere koja je stvarno svemoguća. Njemu bi jedino trebalo da ga nešta potakne, da
ga tko gurne, ili barem pozove dignutim glasom, a na Jijemu je oće li odgovoriti ili ne. Jer inače
ne znamo što bi. Maleni čovječe! Što ćemo mi s vama. Gore glavu! Trgnite se ako boga znadete,
zar ne vidite ovu krasotu okolo vas u vidu zelenog perivoja, plavog neba i tica koje neprestance
bigljišu? Pa nije ni to za bacanje. Dajte se mrdnite s mrtve točke na kojoj zbiljam ne možete
presjediti do sudnjega dne. Lupite se dva-triput šakom u grudi, to pomaže. Udanite svježega
zraka kad za to ufati te prilike. Niste ni vi bez ikake šanse. Znadem i puno gore primjere sa
samog ljudskog dna, pa su ipak, malo-pomalo, ispuzili van, na svjetlo dana. I iz zadnje rupe,
gore. Živa glava na ramenu. Samo pomislite na one bez noge, sljepce, ili da bi bili padavičari. Pa

vi, stvarno, samo ako još namjestite vještačko zubalo, bićete sasma pristao čovjek. I pod uslovom
da se rješite te svoje neusporedive sramežljivosti, te da se malo

manje skružujete od sviju. Samo pogledajte kroz koje zlo ide čovječanstvo, od nemila do
nedraga, i od potresa do katastrofe putničkog parobroda, pa ipak smo mi nešta drugo. Nit se
utapamo, nit nam se miče ispod nogu. Zbiljam srećkovići. Da mi moji dadu igrati na lutriji, ako
ne bi dobila glavni zgoditak, mislim da bi. A znadete da vi meni sličite na puno tih šta nastupaju
na televiziji a da im ne kažu niti imena, niti prezimena. Samo radi toga šta ste prokleto skromni i
šta nitko ne zna ko ste i otkale. Stvarno naš najprosječniji prosjek u smislu domaćeg čovjeka,
komu radi toga ne treba niti ime, niti prezime. Naš u svakoj točki i po svakom pitanju. Pa to je
uistinu neki vražji dar u vama, za svaku priliku. Čovjek sa stotinu zvanja, sa tisuću umjeća,
tauznkinstler. Ono da niste vi šta je recitiro o buri na moru, o groznom potapanju i o suncu na
zahodu. Ma šta vi meni pripovjedate kad ja prepoznavam taj vaš vraški stil i to šta se rimuje iza
svakog stiha. To ne bi mogo ni pokojni gospodin Dučić, koga sam strašno volila kad uzme
nekoju temu i obradi je od kraja do konca. Da niste vi onaj šta je najbolje odgovorio kad ga je
gospodična pitala kolko ima planeta i pustila u rad veliki cajger. Doklen došlo do petnajst, vi sve,
od prvog do zadnjeg, ko da ste osobno bili u nebu, a ne stalno tuj dolje. Jedino šta rabite te
vještačke brkove ili nešta slično. Onda vi zbiljam imate bliznaka u svakom selu. I dajte se
sjednite, molim vas, ko čovjek a ne na rub stolca, jer možete pasti. Dajte, dajte, nemojte se tolko
sramiti. A za sastaviti anagram, za opisati svaku historijsku grozu u akrostihu, nitko bolji. Prvi za
uspuziti se uz masno drvo i dofatiti šunjku, samo kad bi bilo i jednog i drugog. Menšergere,
lopova i žandara, ili za pustiti zmaja od papira. Špekule, mice, mjehure od sapuna, čak i posve
nerazumiva igra podmornica, sve na jednom papiru i sa puno cifara, to je njemu ko ništ Ili ispod
kojeg cvjetnjaka da je komad šećera. Ispod tog ili ispod onog? Šnapsla. Toranj od karata.
Ukrštene riječi. Terati kotur. Potkovati jaje, tko ima. Onog vraga sa komadom špage da se
premeće po prstima a da se ne zaplete sasma. Skakati preko štrika, ko malo dijete, redati pasijans
od običnih karata, što nikad nemam živaca jer podivljam, šahirati, domine isto, ili đe su sakrili

rupčić u onome sasma praznom cilindru, rebuse, koje prevolim, te vragove sa žigicama da od
četri načini nekaku sliku koja nešta znači, skrivača isto dobro, ko i gledati iz karata, tko će
umrijeti a tko ne, zorne iluzije, da je maleni đak veći od strašnog ministra u fraku, u koga su
škarice, mikado, isto i monopol, razne životinje s pomoću prsta i prama onoj lampi, zvrk, par
nepar, fote, da bi jaje plivalo na vodi, jojo, šta znadu samo oni od prije, pa čuj ti šta je toga već. A
s druge strane, zavuzlan, sapet, šeprtlja i jado. Dobar u duši a niti to umije pokazati, niti to komu
treba. Nego tuvaj odavle onamo i odanle ovamo, do preksutra. Samo velim da si namjestite
vještačko zubalo. To nije ništ Isti ko pravi, samo su iz jedne mase i šta se izvade, pa noću metnu
u čašu vode. A šta sve taj gospon znade, uza svu onu svoju sramežljivost. O Rusima i njiovim
mašinama. Premda vojna tajna, ali reko mu jedan čojek. U gradu Izmišljonsk na Uralu.

Lažemskoje. Nekad bilo grofovsko, sad nije. Pa ne, gospođo, pogledajte jednu stvar. Onaj kabl
ide svuda ispod, samo se ne zna čiji je. Kao neka struja ili tomu slično. Vidite ovu stvar, ja ne
znam, ali svi su izgledi. U staro doba, unazad petsto godina. Kad su kopali za onaj vodovod,
jednog čak uhvatilo za nogu. Neka vrsta životinje, vidi se trag od jednog zuba. Milijardu trilijona
i petsto pet sa crtom. To zbiljam ne bi znala zbrojiti. To sve ide preko švicarske banke. Imaju
svog čovjeka koji tamo potpisuje, a ne znaju ni kako izgleda. Lažno ime, inače bi bio ubijen. Ma
vraga, čuješ li ti to, Danice, što imade pod našim nogama, sasma dolje, u dubini. Samo gurnu
ruku u kantu za smeće i nađu sto miliona. Sve potplaćeno. Ne bi za nikoje novce, premda uživam
u svemu ovomu. Vraški čovječe. Sto sve neće stati u tu vašu pametnu glavicu. Vi ste jedan naš
Don Kihot, naravno u pozitivnom smislu. Ne da bi vas sa time ismijavala. Dapače. Samo da se ne
izreknete na granici što ste ondje vidili. Premda uvjek saznaju. Jedino ako pojedete bjelog luka,
ili operete ruke u hipermanganu, onda ne mogu. Zbiljam poučno. Samo kad bi si priuštili taj
vražji gebis, pa da ne morate držati stalno ruku ispred nosa. Pa niti se ne primjećuje. Boga mi
moga. Vas bi trebali puno platiti samo da govorite takove stvari preko televizije. I to kontra
nekomu koji vidi sve crno. Kod vas je sve u tako krasnim bojama, šta mi se uprav sviđa. Ne,
zbiljam. A priznajte da doma pišete nekoga vraga, premda ste zauzeti sa svim i svačim. Morate
mi dati jednoč da pročitam. Ma nije vrag da vucate u žepu. To je najbolje, jer je ušito u postavu.
Samo trebate stalno imati iglu i konac, da kad oćete šta dopisati, rasparate taj vražji kaput, a
nakon ovog, da si ga opet na miru sašijete. Barem priheftajte, samo da vam ne visi na cesti i da
vam spisi ne ispanu dolje. To bi bila zbiljam šteta. A barem da imate reži kartu za tramvaj. Ko bi
vam samo nasmago donova kad idete ovamo i svukuda. A ne ovako. Skrenuli bi vašu pozornost
na čovjeka osobitih karakternih crta bez ijedne loše strane i bez ikakog fleka šta se tiče njegove
prošlosti. Bez da pripovjedamo da je vakav ili nakav, sve u najpovoljnijem svjetlu, a to još nije ni
pol od onog šta bismo mogli. Preporučamo vašoj pažnji i vašoj neprispodobivoj dobroti. S
obzirom da je jako stidan i da ne taji ništ iz sebe o vlastitoj, jako žalosnoj sudbini, sve nesreća do
nesreće i peh dp peha. Dajte se malo trsite oko njega, to će vam se stostruko isplatiti. Samo da bi
mogo s nekim malo biti u društvu i ispripovjedati mu koju, šta uopće nitko neće slušati. Niti u
birtiji, kamo ne ide radi stida, niti u autobusu, de svak imade svojih briga. Ako bi bili dobri i
pokazali nešta strpljenja. Ništa da bi ga nudili, osim možda maleni sendvič sa šunkom i salamom
ili čašu himbersafta, jer alkohol ne podnaša. A iznad svega ljepa riječ i dobar odnošaj, pažnja
koja naknađuje sve. I samo da vaša poštovana kćer ne bi ga odmah bacila van kad ga vidi, sa
metlom, i još mu dala škaf lukšije po odjelu, jer on drugoga nema. Vidiće i ona da će joj biti puno
zabavan i da će joj promjeniti onu njezinu zbiljam tešku narav. Dragi gospon poznanik, to šta vi
isjecate iz novina, svakog jarca, pametnog i poučnog, pa kašnje zaljepite brašnom i vodom u
staru teku! Pa to vam je pametnije nego puno čega drugog. Uvjek možete otvoriti tu i tu stranicu
pa svakomu pokazati što piše, crno na bjelo. Pa vi zbiljam imate smisla za ove bljezgarije koje
moraju razveseliti svakoje srce, čak i ono najtvrđe. To da je iz naših običnih novina, a ne iz
luđačkog glasnika? Svaka vam čast! Jako poštivam svakoga koji vodi dnevnik od prvog do
zadnjeg dana, doklen ne zjevne. Tolko, da onu zadnju rečenicu dopise lječnik koji mu zaklopi
oči. Taj onda zbiljam ima cio život sabran od kraja do konca. Osobito, ako mu se nešta i događa,
a ne da samo sjedi doma i pilji u jednu točku. Nego ako je putovo, bio u ratu, preživio velike

ospice i izvuko se sa suđenja za veleizdaju. Taj onda imade toga zapisati, bio kralj ili zadnji
lupež. Danas ukrao to i to, a jučer to i to. Samo mu to ne smiju pronaći oni sa policije, jer je onda
gotov. Jučer primio krunu, pa sam od danas kralj. Premda i njima nekad dosadno. Iako sam kralj,
ne znam što ću od duga vremena. Zdvojan radi toga. Prekuče ništ, jučer ništ, danas ništ. Ipak
volijem knjigu u kojoj imade svega, i poučaka iz računa, i kako se gradi tvrđa da u nju ne bi unišo
neprijatelj, i recepis kako se pravi krasno jelo krautflekice, koji samo ja imadem i ne dam nikom,
nadalje o letu tica i čemu one uopće služe, o nebu i zvjezdama, o sredstvu kontra žohara, o
rebusima, pjesničkim mislima i simbolima starih vrača, o paranju lješeva da bi se vidilo šta je
bilo unutri lošo a što dobro, o gradnji ustava da se obrani ono malo bašče s grincajgom kad
nagrnu jesenje kiše, o najslavnijim glumcima i koji se kolko puta razvodio (a radi čega, nije me
briga i to je zbiljam njiova stvar), o rodoslovlju, našem i drugih, o hunjavici, eufoniji, metonimiji
i apflštrudlu, o tomu kako bi čovjek poletio a da ne uniđe u onaj prokleti avion jer lako je tako, o
skiciranju i risanju profila kontra jedne lampe i bez ikakovih pomagala, o sustavu oka isto putem
presjecanja kod mrtvih, o mudrim izrekama, o najvrednijim izumima, o krapfnima od čvaraka i
kako se mogu stvoriti za tili čas, o tomu šta se sve može viditi na televiziji, iz kojih sve vremena i
radi čega. Još ako taj imade barem malo dunsta da bi sve i nariso u par poteza, e, to je knjiga za
mene i ne bi je mjenjala za niku drugu. Prije puno godina sama proheftala jako debelu teku u koju
upisala svu silu stvari, šta vrijedi kad luda Danica kida listove, pa sve razdjeli po susjedstvu da bi
znali što skuvati jeftino i na brzu ruku, ili kako bi se rješili stjenica a da nitko drugi njiov ne
sazna. Imade puno nji koji znadu pisati od jutra do sjutra a da ništ ne stignu reći, tolko glancaju i
lickaju

, tu svoju litaniju, sva im ruka utrne od tog prokletog filfedera, a što si reko ništ, i o čemu si
ispripovjedo, o ničem. Premda sve šta se napiše vrijediće nekomu, kad-tad. Jer i u onoj zadnjoj
anzisici ostane nešta za pročitati nakon pedeset godina, i kako je vrijeme bilo, i šta sam imala na
sebi, i ko je bio u našem društvu, kad svako dopise i doda svoj šrakopis. Kolko očiju potrošila
dok sam ubjeđivala ludog gospon Beneša, pa čak i nesretnog Hitlera da ne radi što je radio, a kad
ono, nit mi je odgovorio, a kamo da me posluša. Od sveg najvolim da je u listu sve najljepše, da
je vrijeme ljepo i da su svi zdravi, a ako je netko i prebio nogu kod nogometa, da mu zaraste ne
može biti bolje. Ono šta smo imali štete od poplave već su nam naknadili, pa sad imademo
novaca za sasma novu kuću. Sve u tom smislu. Svi zdravi, a djeca rumena ko jabuke. Puno manje
volim pismo u kojem mi netko drama koju iljadu da mu posudim, ne radi toga da mu ne bi dala,
nego jer to znači da njemu samom nije kako valja, a ovo ne mogu podnjeti. Radi čega ne bi
preskočio kad moraš nešta kazivati lošo, a kad prođe, pa nanovo sine sunce i nadeš geltašn nasred
ceste koji nije ničiji, a pun novaca, onda mi se javi da i ja budem sretna. IK kad imadeš vrućicu
da misliš kako će te vrag odnjeti, ili da te je ugrizo bjesan pas, isto nemoj, a kad dobiješ
namještenje kod monopola, iK u kakom ministarstvu de ne moraš skorom ništ raditi a za velike
novce, ili kad se zaručiš sa direktorovom kćerkom, premda je mak) šepava ili da nije svršila škole
jer je imala zauške, onda mi taj čas javi da se i ja veselim. Ja bi sasma zabranila pisma u kojima

netko nekog psuje i kara, ili da mu se zagrozi da će mu odšarafiti glavu zbog neisplatitog duga.
Pa zar se taj vrag ne može strpiti još koji mjesec, a istom tada da nešta poduzme, i to najpre
najljepšim riječima koje i gvozdena vrata otvaraju. Čujte, moji mili i dragi, gledajte kake su kod
nas prilike da nam svatko zaviđa. Ja sam dobro i zdravo, premda me bole noge, ali imadem svoj
televizor na kome od jutra do sjutra zdušno gledam sve što jest i šta je bilo, da ne mogu sretnija
biti. Moja draga Danica sve pospremi po kući, narani me i čuva kao malo vode na dlanu, a još
stigne baćokati po gradu doklen ne spane s nogu, ne znam niti sama de. Njen

mili sin, a moj jedini unuk, svaki čas nam donaša ponude, jagode, novine za pročitati, i nekoju
dobru knjigu koju je već on prije toga izučio, svakom svoje i svak nešta radi, da je milina. Cjelo
vrijeme ljepo i toplo, bez ikake kiše, grada, ili da bi grmilo. Susjedi nas vole, cjene i donašaju
svakake gešenke. Dani sve dulji a noći sasma kratke. Drvo pred prozorom posve zeleno a puno
tica koje se nc straše niti one grozne buke, niti ičega po gradu, pa samo pjevaju. Ja sretna i
zadovoljna. Krasno za jesti, a nešta malo i za popiti, jer je to dobro radi krvotoka. Sve to bi mogla
napisati da imam komu, premda nemam, kako sam prije rekla, pa se ne moram truditi. Da vam je
dosadno? Dobri čovječe! Vama koji znadete svu silu toga, puna vam glava ko mjerica. Ne morate
ići po smrdljivim kinima, koja, osim toga, puno koštaju, premda je ruski cirkus sa živim
zvjerovima koji znadu abecedu nešta zbiljam za preporučiti svakomu. Ne znam samo kako ti Rusi
umiju sa životinjama a ne umiju sa običnim ljudima, ali to ne spada vamo, a da maleni kerovi
stvarno krasno igraju nogomet, to stoji. Na nogomet isto ne morate ići, osim ako niste voljni da
vas pognjapaju oni iz kontra tabora i da izgubite i zadnji gumb doklen se izvučete iz one proklete
rulje. A ako vam i to nije dost, možete barem otići u negdanje parno kupatilo Krsmanović, ne
znam samo kako se sad zove, pa se izdovoljiti u toploj vodi, što je isto tako užitak i provod kojeg
nema nego u velikom gradu. Blago vama kad ste normalni u svakom pogledu, pa niti izvadatc
žensko, kad to niste, niti da bi od tratira mislili da je truba, niti da bi spavali u kućici za kera ko
oni što se straše unići na vlastita vrita, jer da će im pasti krov na glavu. Kad imate zdravu pamet,
onda zbiljam imate sve, a nije niti u novcu ono najvažnije, što vi sami i tako najbolje znate. I još
ću vam nešta kazati. Ako ne znate što ćete sa sobom, idite nekomu u posjet, u bolnicu, tamo ćete
učiniti rodu glas kod te stan susjede koju inače niko nc pohađa, unutri je toplo, a i imade puno
togfl za vidjeti. Osobito nedjeljom. Svakaki svijet, razni ljudi, svatko nešto kaže, drugi dometne,
pa eto ti razgovora. Oni šta su na sami ti i tako ne znadu tko ih posjećuje, a ovaj narod se
međusobno zdušno ispripovjeda o svemu i svačemu. Krasan prenos iz jedne

naše bolnice. Puno ljudi u krevetima, nekima i nije tako lošo, pa mogu pomoći onoj jadnoj nudilji
koja ne može sama na nji osamdeset. Nego ti što imadu anginu ili zauške, ustani, pa uz nesretnu
sestru da bi prenjeli starca komu su netom otpilili nogu. Tko bi to mogo sam, a vako, uz savez
jednih sa drugima, itekako. Vedra, nasmijana, premda svu silu posla, preko glave, jer je dežurna.
Morala prije toga pomesti i podvoriti celu tu čordu nesretnika, a još k tomu povaditi strašne bube

šta su tokom noći popadale u mljeko. Pa ne mogu ovi jadovi još i da bi vidili bubu u šalici, dosta
im je svojih transfuzija, i operiranja, i svega skupa. To šta ona iznaša, zbiljam je za svaku pofalu i
mnogi bi se od nas moro ugledati na nju u svakom pogledu. Ima i među tim šta su osuđeni da
žive još tri-četri dana isto nekakog veselja koje im je ostalo od prije, pa mavaju prama kameri i
ko da vele da to nije ništ, a ljepo je viditi malo i za promjenu, namjesto vječitih tvornica u kojima
nema bolesnih, al je nekad zato i monotono. I radi čega ste vi taki nekaki bez volje. A znam da
ste na drugoj strani ko zvrk, svuđe vas imade, samo kad oćete. I da već jednoč namjestite te
proklete zube, kad moram reći. Samo da nije nako podatan i da svatko može s njim obrisati
cipele. A da zna svu silu stvari, to da. Samo sjedne, poklopi gubicu onom šakom koja mu uvjek
stoji u zraku i odma počme. Osim kad bi si priuštili taj vražji gebis, pa da ne morate držati stalno
ruku ispred nosa. Ne bi trebalo u svemu viditi nešta lošo. To vas živcira i žulja, a ne bi trebalo.
Radi čega ne uživate u samoj promenadi po ulici koja je vaša kolko i svačija. Vidite samo toga
veselja i cirkusa, svakomu za ugoditi. Mogo bi tu biti još nekaki prodavač čikobernice koja je na
stvari fajercajg, a sa doljnje strane spremnica za šmuk, ručne izrade, i sve skupa sa naljepitom
slikom filmske dive, a osim toga skrajnje jeftino. Bude da prodavaju i bjelog miša, kojeg ne bi
držala u ruki ni u snu, ili nekoji švarckinstleraj za zaljepiti polupani tanjur. Vi kao moj eventualni
poznanik, da bi nekomu nešta odbili, da vam tko zaište. Dajte, dobri čovječe, prevedite me preko
ceste iz razloga što sam sljep ili bar malko deđen, što, priznam, nije isto i možda je za svaku
osudu, ali osobno nisam kriv jer sam bio u lošom

društvu a i vino je bilo biće kršteno, pa sam sav smlatit. Samo do onog ćoška, a kašnje ću već
sam do svojeg haustora i svoje skrajnje skromne kuće tuj u blizini. Ili kod nekoje prometne strke,
koja je danas sve gora i gora. Pa je 1 može onaj jado izići sam iz haustora sa svojim autom a da
mu netko sa ceste ne pomogne i ne veli da ide strašni tramvaj u punoj brzini. Prijatelju i druže,
popričekajte, molim vas, doklen ne prođe to vozilo numero šest, jer će inače od vas načiniti
palačinku, a sad, sad možete i vi, i vaše nesretno dijete što je iza vas u autu odzada, i koje ne sluti
nikako zlo, a za pol minute bi bilo pokojno. Ili da bi pomogli trgovačkim pomoćnicima kod
istovara onog grozno teškog kistna sa kojekakom robom. Pa nećete ga valjda ostaviti na cjedilu,
imadete i vi dušu, a osim toga nemate što raditi. Pa ne može ni taj dečko sve, nema četri ruke.
Već vas vidim kako mu zbiljam zdušno pomažete, pa ako si malo i uflekate hlače od ulja ili se
zaprašite od tog silnog brašna, koje treba navlačiti, ipak ćete vi to kašnje, doma, sve dovesti u
red, a njemu ćete time puno pomoći. A što se odjela tiče, i to moram istaknuti da vam je puno
bolje i pametnije po cesti ići u starijem, već usljed svih tih radova koje morate preduzeti tokom
dana, a i može vas netko u onom gurmičanju zbiljam zaflekati nekojom farbom ili odrapiti kakim
ljestvama, pa što ćete onda. Ili kad naiđete dolje u gradu na one indipote koji se pravdaju oko
nogometnog rezultata. Njima stvarno treba jedan čestiti i razuman čovjek da im razjasni sve to šta
oni ne mogu usljed tog silnog živciranja. Da uniđe netko među nji i zavede nekakog reda. Da
sudija uopće nije potplatit, da osobno poznajete nekoje funkcionere iz nogometnog saveza,
premda na stvari ne, i da je gol zbiljam bio posve regularan, što se vidilo i prama rezultatu u

novinama. Čuvajte se samo da oni iz kontra tabora ne ćuše vas u onoj stiski, ili da vam ne
podrapaju to odjelo šta ste ga s mukom okefali nakon onoga sa uljem i brašnom. Više bi se morali
držati onih koji su za to šta i vi velite, a ne obratno. Ali, bome, zavisi i od vas samih. Jedino
morate dignuti ton i prosvjedovati jako rezolutno, da upravo dolazite od ministra za šport, sa
kojim ste popili kafu, pa ćete viditi kako će onaj žgoljo šta je imo nešta proti

odma poviti rep, pa mili moji kud koji. Nema te muke na cesti koju vi ne bi mogli rješiti, samo
ako se ne ustrašite onih koji su gori od vas. A ja ću vam kazati što bi morali imati uvjek uza se,
radi nekojih eventualija. Iglu i konac zbog onog šta sam prije rekla, komad štrika, ako bi nekomu
pomogli kod vuče, nekaki špuln za što namotati, škare za presjeći što ako vas netko ljepo zamoli,
stare novine za sjesti neđe đe je musavo, a nemadu stolca. To je ono najvažnije, biće da ima i
drugog o čemu ćete se vi sami sjetiti još bolje. To šta sve pi ispodobljujete i živcirate se prije
vremena i unapred. Pa jeste vi krivi što jc ta prokleta novčanica malo zaderana i uflekana od
masnog. Niti ste je vi zaderavali, niti ste nešta jeli nad njom. A odma onaj prokleti crv šta je u
vama, da će poštarka početi je gledati prama svjetlu. Da tko vam je ovo dao, pa da će zvati
kontrolora jer da je svinjarija držati tako šta u žepu, u takom stanju, a još sa otim bi platili struju
za mjesec dana unatrag. Onda da će i taj prokleti kontrolor, a oni su uvjek najzadnji ljudi jer mrze
cio svijet, onda će i on s dva prsta dignuti tu vražju banknotu prama svjetlu i da to nije ljepo da ih
zadržavate, nego da platite drugom. Ko da vi imadetc hiljadaiki na kamare. Jedna, pa i ta da je
musava. Pa da ćete morati ići u banku radi zamjene, a tamo će vas opet špotati da šta ste jeli na
novcima, i da će vam uzeti pet posto radi vlastitog truda, premda je novac novac. A onda natrag
na poštu, a kad tamo, već zatvorito, a do sutra će možda već neko doći i prerezati vam struju
škarama. Eto što je vama sve u toj vašoj ludoj glavi, a ono od svega ništ, ona na pošti samo udari
štempl, i primi ionako zamusatu, jedva je i pogledala, mogli ste, šta se vas tiče, dati i ispeglani
rupčić, tolko ju je bilo briga. Ne morate uvjek onako letiti po gradu ko da vas netko goni. Malko
možete i postojati tuj, na ćosku kod kazališta, ravno prama operi, odma kod negdanje željezarije
Majdan, koju, veli Danica, urušili do temelja. Taj firtl, više nego jedan drugi. Krasno pročelje,
svak gleda one slike, svatko svakoga pozna, barem s treće galerije ako ne s druge strane. Evo i
nji. Baidan, krasne gospodične balerine. Taj vaš laki krok samog anđela s neba. Kako na bini,
tako svuđe, biće i u vlastitoj kupao ni. Blagp vašem

gospodinu suprugu radi toga, a o drugom da prešu tim. Dična gospodična Karmen, grofica Toska
i Madam Baterflaj, sve u istoj osobi. Grlica u ženskom obličju. Iako mora uvjek nosati onaj šal
preko ustiju, radi samog pjevanja. Istom završila probu, a već hita svojoj divnoj obitelji, tuj dolje,
u Rige od Fere. Samo što uprav tuj jako vonja na taj prokleti zahod, ali što se može. Ipak bolje i
to nego sjediti doma i buljiti u jednu točka Premda vele da svi filozofi sjede i izučavaju tu
izmislitu točku. I barem da je nešta na tomu zidu, neki flek de je pricvrljio stjenicu, ili de je curila
neka voda, nego ništ, a ti sjediš, buljiš onamo i kašnje o tomu napišeš knjigu. Bolje je na ćošku,

velim vam ja, puno bolje. Samo onda kad vam se već ukruti noga, nemojte ni za boga da bi
krenuli preko ceste a da niste pogledali ljevo i desno. Ti šuftovi voze danas ko bjesni, sad jesi,
sad nisi, samo palačinka. I šta bi vam još ja smislila da se okanete tog svog prokletog živciranja,
da bi barem nešta žvakoljili doklen svetite vodicu naokolo, po gradu. Ne onu groznu gumu, to ne,
ali barem špicu od nekakog voća, to zbiljam može dugo trajati, a da ne šteti tim vašim zubima
koje i nemate. Ja volim grickati kožicu od slanine po nekolko sati, samo da nešto osjetim u
ustima, to mi je od malih nogu, pa tako i danas. S malo sitne pameti, a puno koristi. Samo da mi
je onog nekakog dara za predavati. Mala sala KNU. Uvjek puno tih koji bi bili sretni. I to ne o ne
znam komu, nego o vašem slučaju, kao stvarno skrajnje najinteresantnijem. Štovane dame i
gospodo. Želim vam izmeti svoje dojmove o tomu pitanju, i to u samo par riječi. Sto bi mogla
skromna starica, pa čak ni prepametni profesor naprama take veličine. Ništ. Sve šta se imalo
kazati o njemu i njegovoj krasnoj obitelji, te kašnje i o njegovom osobitom djelu, već kazali i
bolji i pametniji. Na nama samo da ponovimo, šta uopće nije zahvalna dužnost Svako predavanje
je puno manje od onoga o čemu se predava. Jedino što imadem svoje vjerne slušaoce u vama, i to
mi je cijela zadovoljština. Beč obzira šta su mnogi svratili u ovaj skromni dom predavanja i
primanja radi iznenadnog i neizdržimog pljuska koji je vani, usljed dosade posljepodneva
četvrtkom u pet sali i radi toga što je ovdje pi imjerno toplo. Bila bi

jako nesretna da ne prenašaju preko televizije. Kako samo sastavljate riječi u rečenicu, koja istom
na kraju dava sav onaj puni smisao. I sve iz glave. Ne da bi mu netko napisao prije, pa niti on
sam. Jedino neke bilješke koje ne može ni pročitati, jer je ona žarulja na pultu jako malena a on,
vidi se da je puno kratkovidan. Nego ono šta zna, zna. Prije govorio o uzgoju tulipana, nekidan o
strašnim vulkanima, a danas o našem neumrlom pjesniku koji je, na žalost, ipak umro. Sa kakim
žarom i sa kojom voljom da kaže sve šta imade po toj stvari. Osobno o svim njegovim
huncutarijama kad je bio maleni dječarac a bome i kašnje, u vezi krasnih djevojaka koje su ga
obožavale. I koje nisu gledale niti na njegovu kraću nogu, niti na ono jedno oko šta mu je išlo
malo u šreh. Ako ovo nije umjetnost, predavati o čovjeku kojeg nisi nikad vidio u životu, a ko da
si mu bio najbolji drug iz školske klupe. Da je on pročito kako je drugi profesor piso šta je čuo od
trećeg. Sve u vezi neke kafanske stiske kad je pokojni pjesnik navodno reko kelneru sve u lice.
Da kako nema platiti pol litra crnog, onda da mu može napisati akrostih na manžeti, a na njemu je
ili će manžetu dati u pranje, ili čuvati za muzej. Sve te sitne potankosti od kojih me ide zima po
cjelom tjelu i nagoni na plakanje. Nek ide k vragu sa tim svojim znanjem, koje je zbiljam više
nego nadčovječansko. Volim i veseli film, i nešta poučno iz prirode, i pomračenje mjeseca, ali
živa riječ prepametnog predavača koji predava a da ne pobriše očale, ili da bi popio čašu vode
doklen ne završi, to je stvarno nešta najpreče za svakog od nas. Pomoću takih ljudi mi ćemo
zbiljam saznati i o onomu o čemu nismo znali niti da postoji. Pa čak i ako smo čuli koju, u nekom
dućanu, ili za kake posjete, to nije ništ prama svemu ovom. Jedino šta zamjeram, to je u pogledu
same teme. Radi čega bi uvjek morao govoriti o jako velikim ljudima koji su k tomu još i mrtvi.
Najradije o našim poznatima koji su sasma mali, ali zato puni života i veseli u svakoj prilici.

Dame i gospodo, naša današnja tema bit će posve druga od one koja je anonsirana. Na zahtjev
naših vjernih slušalaca koji nam šalju dopisnice i mole za promjenu. Mali prikaz o čovjeku koji
nije nikaki izumitelj a još manje da bi piso pjesme kakoj djevojci. Koji

zbiljam nije ništ, a ipak zavređuje našu pozornost radi njegove same duše. Sugeriranje njegove
dobre znanice, iako ova imade više od devedeset godina. Jedna od naših najstarijih sugrađanki, i
radi toga moramo štovati njezino mišljenje. Ništ kao najviši domet našeg dragog objekta, kojem
ne znam niti imena. To mislim da neće umanjiti vašu pozornost i sućut prama njemu. Ne bi
trebalo. Kako je uspio ne biti ništ, premda je bio svuđe. U mladosti krasno risao, kašnje bio
vrijedni postolarski radnik, a na koncu i junački vojnik tokom groznog rata. Sve te njegove faze i
onaj kobni rezultat na koncu. Ništ i njegove značajke za njegov vlastiti život. Je li se živcira radi
toga što je ništ, ili mirno nastavlja živiti ko da je nešto. Obljubljen u društvu, bez obzira na samu
osnovnu bezvrjednost i neupućenost u mnogim stvarima. Jedino šta je bio skroman i puno više
strašljiv nego je trebalo. Nikad nikomu ništa ukrao ili da bi kazao lošu riječ, a to mu se posle jako
osvetilo. Poštenje koje je išlo sasma kontra njegovom probitku, što je u stvari žalosno. Radi čega
mora biti tako, a ne obratno. Eto kako bi se moglo održati slovo i o našem dragom gospon
prijatelju koji zbiljam nije osobito istaknut, premda kod nas uživa nepodjeljene simpatije. Jedino
ako ne dođe u nevrijeme, pa ja moram prekidati sa gledanjem, a Danica ne može pobrisati
prašinu sa ormara. Inače, drage volje. A ako bi baš tolko zakackali, da nema ni nazad, ni naprijed,
čujte, onda se niti ja ne bi protivila. Tko bi mogo imati nešta kontra ispovjesti, ako se imade što
ispovjedati, ako je ova istinita, i ako nekog zanima za slušati. To je ono šta najviše cjenim i šta
moraju i drugi, ako imadu dušu. Mili i premili gospodine vražesotono, ja sam zbiljam istupio na.
skrajnje svinjski način kad sam prekrenuo vlastitu tintarnicu po svim onim spisima bez kojih
uopće ne znate ni stanje primitka ni stanje izdatka za cjelu firmu. Ja sam stvarno se ponio kao
krmača kad se ne znam vladati u vašem cjenjenom uredu nego rgam i šukam ko da nije moje, a i
nije. Spreman sam snositi sve konsekvence, raditi dan i noć kako bi naknadio i zadnju cifru, a vi
kašnje ocjenite jesam li za otpust ili ne. Ljubljeni vođo, zar meni da se dogodi tako šta, da od
svoje lude glave izlanem se pred policijskim pristavom o sastavu naše družine i njiovim

planovima u pogledu smaknuća gospon ministra. I samo radi one proklete dve i pol čašice
šljivovice, koju zbiljam neću okusiti više doklen sam živ. I da sam barem osto kod samog naziva
naše stranke, nego mu idem diktirati u pero svakog i zadnjeg našeg člana i točnu adresu. Pa
znadem li ja što sam poradio i kuda sve oto vodi? Još ako vam priznam da sam tu šljivovicu, kao
i onu koju je pio gospon pristav, pa i cijeli bife, jer sam u trenutačnoj slabosti počeo častiti i
crnog i bjelog, da sam na to prorajtao našu opću kasu, čiji sam bio nečasni blagajnik i tajnik
istodobno, a da kod toga nisam kupio ni one inozemne cigaretle za vas osobno u trafiki kod
gospon tog i tog. Pa mene bi stvarno trebalo raspeti na križ da istrulim doklen se vi zabavljate na
nekoj drugoj strani. Sad ću vam priznati i šta ne bi rođenoj materi, jer ne mogu živiti sa tom

tegobom na duši. Ja sam veliki grešnik od glave do pete, kako u pogledu blagajne, tako sa strane
nedužnih djevojaka iz gimnazije, koje ne mogu proći pokraj mene a da ih ne ućipnem ili ne
kažem koju blesastu riječ. Kradem po svim dućanima, ako ništ onda barem lizalicu za djecu do
pet godina, premda iste ne rabim jer mi se gade. Pljujem po pločniku i kuda stignem. Guram se u
tramvaju numero dva i kad nema nikake stiske jer moram nešta počiniti šta je strašno i
nerazborito. Stajem posve nedužnom svjetu na cipelu, a kašnje još ja vičem da su oni meni stali, a
ne obratno. Ispuštam otrovni plin iz svoji crijeva, premda bi se mogo uzdržati doklen ne izađem
iz same pivnice pune čestitih ljudi. Pa jer moraju oni udisati ono šta si ja nisam mogao stegnuti
koju minutu. Otkinem cvijet u prolazu kroz perivoj a da ga nemam namjeru nikomu podariti.
Gazim travu koja nije za gaziti. Nemoguć spram svakog i svake. Uljudno molim za najvišu
kaznu, makar i odsjecanje glave na mesarskom panju, jer mi je dosta sebe kao takova. Ne,
nemojte me promaknuti na više mjesto, jer bi vam tamo samo činio skandal do skandala, ne znate
vi mene. Zar ja da bi postao sekretar cjele komore i čitavog komiteta za udružbu sa mojim
najmizernijim moralnim kvalitetama. Nemojte da vas zavara moj nježan lik i skorom djevojačka
put. U meni sjedi zvjer spremna da razdere i najnedužnije djete, samo ako mu se prohtje.

Zvjer u ljudskoj koži, a da se o tomu ništ ne zna. Vama i samo vama i nikomu drugom, a vi ako
čete me kazniti, možete i najgorom kaznom, to jest nožom. U vašoj ruki je moj bjedni život. Što,
da nanovo upravljam novčanim sredstvima cjele zajednice? Ja sa svojom poznatom pasijom
prama konjskim trkama i nesretnim djevojkama iz kavane Kasina? Ja sa svojom nezajaživom
gramzivošću u pogledu novih odjela iz krasne tvrtke Anastas Pavlović? Da bi uzeo platu za
radenike iz cjele ciglane i podjelio im na samom terenu? Iz vlastite aktentaške? A što ako se koja
zaljepi za dno? Samo radi toga, inače bi. Nemojte me dovoditi u kušnju, ja bi vas jako molio. Vi
ste meni kao otac, s obzirom da je moj vlastiti roditelj pao s građevine kao zidarski obrtnik a mati
se preudala za njegovog najboljeg kolegu koji je svršio na isti način. Čujte, radi čega mi ne date
neko skromnije mjesto, samo da bi vam čistio cipele i mjenjao rupčić u gornjem žepu svakog
jutra. Tako nešta. To bi najviše odgovaralo mojoj prirodi. Samo niže, nikako više, to je moj cilj.
Još kad bi me kojiput udarili svojom nogom u gamaši, onda bi bio najsretniji da znadem kolko
me cjenite u svakom pogledu. Cjenjeni gazda, molim vas po hiljaditi put da mi oduzmete pol
plaće jer je nisam zavrijedio. Zar ja koji ne radim ništ nego prekrećem tintarnice i lovim muhe, da
dobivam kolko i drugi vaši vrijedni činovnici koji se ubiše od prepisivanja vaših dragocjenih
spisa. Rukoljub, učtiv i s poštovanjem. Taj i taj, općina ta i ta. A ako i to nije dost, da me se odma
uputi na lječnički pregled radi nekojih eventualija. Dajte ljepo nam razjasnite što je s vama i kad
su vam se počele javljati prikaze, i kolko puta ste sanjali da se pečete na ražnju, i od čega je umro
vaš djed, i je 1 vam se znoji dlan iz čista mira ili ne. Mi smo zbiljam vaši najbolji prijatelji i više
nego roditelji. Nama možete kazati i ono najgore, jer nećemo nikomu reći za ništa na svjetu. Šta
čujemo, ko da je zakopato u grob. Samo legnite se na ovaj kauč i pripovjedajte što vam je na srcu
i duši, premda je duša nešta još sasma nerazjašnjeno. Ono nešta šta postoji, a za šta ni mi

naučenjaci ne znamo što je. Zovimo je prosto tako, jer tako najlakše znademo o čemu je riječ.
Kao i jeste moja nesretna mater, i nije. Na stvari jedna kolegica

iz pučke škole, samo puno starija. Govori na španskom pa ju ništ ne razumjem. Ona je dapače
muško, jer ima hlače i hoće me prepiliti na pol. To uopće nije tuj de je, nego nede sasma drugdje.
Mi smo na barki koja je na stvari ormar pokojne bake. Nema uopće vesla, nego onaj šta bi veslo,
drži škare. Gospon profesor imade kišobran, drugi mi pokaziva kaloše, a treći veliku rajniku bez
išta u njoj. Vi spavate, vaši kapci se spuštavaju, vi sad sasma tone te u snu. Mi uspavali dvadeset
pet gradova u Evropi. Ako ne vjerujete Roku, vjerujte njegovom bratu lažovu. On također
uspavljuje po najboljim hotelima i đe stigne. Vi ste sad ponovo u javu iz koju izlazite s pomoću
našoj sugestiji misli. Uzmite ovaj običan komad papira koji nije iscjepljen iz knjige, i napišite
svoje dojmove, svoj život u snu. Netko samo cvjeće, a neko neprestance krv pa krv, pogotovu
ako je počinio gnjusno ubojstvo. San, to vam je smućkano sve šta ste tokom dana čitali u nekoj
knjigi, ili vam je netko nešta govorio, ili ste šta mislili, samo sve kontra. Imade netko ili nešta u
toj našoj ludoj glavi koje sve mješa i bućka, pa kad zaspiš, on to pusti ko punu škatulju mišova da
se razmile, a oni, sve se trkaju jedan u drugog, i zato je tako pomješato. Što sanjam i radi čega. Je
1 sam već snivala financa koji dođe s crvenom ružom, na konju, i pita da đe mi je muž, i je 1 se
već vratio iz rata ili još operira onu nesretnu staru od devedeset i tri godine, na bečkoj univerzi.
Da što mi pada na pamet s time u svezi i je 1 zbiljam mislim da je san laža, ili da u njemu nešta
imade. Da se samo legnem mirno na taj otoman, a da će gospon doktor odma mi dati ljek na
kocki šećera i udariti mi dvajstpet ako ne ispripovjedam sve od prve do zadnje. To da bi nekoga
pito moj dragi Dušan, u ono vrijeme dok je bio najbolji doktor, moram priznati, odma bi dobio po
gubici od svoje pacijentice, a ne da bi bio onolko obljubit kolko je bio. Lako je Danici, koja
zbiljam puno sanja, i to sve u nekakoj ružičastoj boji s malo zelenog, ali ne ono grel zeleno, nego
jako blago, plus malko još lila. Nikad niti zmaja, niti nosoroga, ili da bi je netko progonio u snu
radi nečeg šta uopće nije skrivila. Nikad ništ, osim šta uvjek samo njih dvoje kako se šeću
perivojem, Lazo i Danica u vječnoj sreći. Ko da

bi vas netko htio strpati u luđačku košulju i pod šlauh sa ladnom vodom. Tko bi volio luđaka u
bolnici. Ko da je to lako. Moraš mu i prinositi i odnositi, i prati ga, i raniti ravno u usta. A i oni
znadu biti prokleti pa ondje još više podivljaju. Kad sam lud a ti onda rintaj za mene i oko mene,
dokle i ti ne poludiš. E, nećeš, gospodine si moj, makar bio lud sto gradi. Zato danas svaka
ludnica liči prije na tvornicu nego na ono prvo. Gospon luđak, bi li vi sjeli za ovaj stroj za izradu
puceta od perlmutera, inače nema ručka. Ili barem da pletu korpe, šta znadu i sljepi. Šrafstok,
čekić, šraubnciger, čavli, klješta, šarafi, sve vam je tuj pod nosom, pa da vidim komu se mili ne
jesti, ili da ga nanovo tuku po glavi kako bi mu izbili onog vraga otale. Kad sve ludnice budu ko
tvornice, a tvornice ko apoteke, a apoteke ko špeceraji, a špeceraji ko pučke škole, onda će istom
početi teći med i mljeko, a dotle nikako. Čujte maleno predavanje jedne obične naše građanke,

jako privržene tomu načinu, osim šta je u dubokoj starosti. Samo njezino skromno mišljenje
izneto u zbiljam neobaveznoj formi. Ne da bi ona nekomu nešta predočavala, za šta bi drugi bili
obavezni. Jedino iz razloga velikog iskustva, koje je, na žalost, uvjek skopčano sa neljudskim
brojem godina. Riječ koja ne mora biti zadnja, ali radi toga je ipak možete saslušati barem jednim
uvom. Sve u vidu malenih opaski, koje možete i zaboraviti ili utrnuti jednim jedinim pokretom
gumba. Radi čega i postoji ta stvarno dragocjena mogućnost gašenja u momentu kad vam je već
svega dosta. Ja bi i svakom onom prije nego hoće orobiti banku, održala kratko slovo, riječ iz
same duše, pa onda kako oće. Čovječe, gospodine i dragi druže, čuj me i počuj. Savjet dobre
starice koja nema ništ kontra ničemu, pa zato ni kontra vama, koje zbiljam svatko dočekiva na
nož. Dajte si promislite prije nego izvadite taj grozni revolver i ne prepanete malu blagajnicu u
šestom mjesecu trudnoće. Što ćete ako počme rađati preko sviju onih novaca. A vi o porodu
nemate niti pojma. Radi čega ne bi najpre ljepo zamolili, i to sačuvaj bože, ne sve, iz one strašne
kase u kojoj možeš se utušiti za tili čas bez ikaka zraka, nego samo koju crkavicu dokle vam ne
stigne paket iz Australije od nesretnog ujaka u izgnanstvu, a

kad prodate te stare veste iz paketa, onda da ćete im vratiti. Kao nekaki posudbeni zavod, premda
nije. Znamo da ne davate svakomu, ali nama, nama bi mogli napraviti jednu iznimku, boga radi.
Pa čak i da im se zagrozite, ali ne nekim oružjem, nego da ćete je fljisnuti ili da ju nećete voditi u
kino, a inače bi. I bez ikaka cvjeća, a baš ste imali namjeru, kolko ovaj tjedan. Nisu ni one sve od
kamena, neke osobno poznam, može se tuj nešta isposlovati, ako ne puno, a ono bar koji prokleti
dinar bez kojeg se ne može. I ko da bi netko namjerno zatajio koju tisuću dinara, grom ih spalio,
pa da radi toga za njim povlači se rep kroz cjeli grad. To nikomu nije sila i svak bi se isti čas
rješio take sramote, samo da ga netko podsjeti. Odma bi dobio zahvalnicu uz rukoljub gospođi.
Hvala najljepše u pogledu podsjećanja na onaj moj ništavni dug koji ću isplatiti čim uzmognem.
Zbiljam sam sasma zaboravio, a da nisam, već bi sve bilo uredito do zadnje pare. Ovako sam na
najpošteniju riječ spriječen, jer moram ići na ladanje i u kockarnicu Monte Karlo, a čim se vratim
otale s najvećim zgoditkom, odmah isti čas isplaćujem uz malu kamatu koju davam bez obzira, i
kao tringelt za čekanje. U našoj familiji nikad tih okapanja, uvjek sve na vrijeme, da ne bude
bruke. Jer što imadu ti nesretnici da bi lagali od jutra do sutra, kad se i tako kašnje sve otkrije a
oni ostanu na cjedilu i na sramnom stupu. Pa je 1 im nije bolje i lakše govoriti šta vide i znadu, a
ne da bi izumljali te bedastoće bez repa i glave. Pa nije ni to lako. Da će se raspuknuti kugla
zemaljska u četri sata ujutro, u utorak. Da piše u debeloj knjigi i da je to zbiljam istina od konca
do kraja. Samo kad bi se ti luđaci mogli barem malo urazumiti. Da ih još jednoč lepo čovjek upita
bi li bili tako dobri da ne razbijaju svakog vraga po kući i ne skaču isti čas na jadnu ženu kako bi
je zatušili, ili da bi se skinuo gol nasred ceste, uprav kad ondje prolazi kralj ili tomu slično. Ja bi š
njima sa ljepim, a ne na nikaku silu. Jedino da razumiju šta je dobro, a šta ne. Isto i sa lopovom.
Prijatelju i druže, budi pametan pa nemoj potezati svakim kamenom u onaj dućan sa draguljima,
osobito kad je noć i kad se otale lako može izvaditi sva sila zlata, ravno iz razbitog izloga. Budi
čestit barem dvadcet četri sata a nakon toga ćeš viditi da to i

tebi prija. Jedino da neđe smogneš nekoju crkavicu za preraniti četvero djece, što sama znadem
da nije ni najmanje lako. Samo da me služi ruka, ja bi. Upute kako od zločestog lopova i strašnog
luđaka postati čestit građanin i valjan otac familije. Još da mi netko nariše. Prije i kašnje. Onaj
grozni luđački izraz i onu provalu, a iza toga kako oba sjede za istim stolom sa vlastitim
suprugama i slasno ručaju pečenog purana. Ja sam bio šta sam bio, ali više ne. Samo da se
umijem, obrijem i malko promislim. Pa zar ja da robim i ubivam koji su mi najdraži. Pa ja niti
nemam oružja, nego samo pričam. Tako i tako, i da više nikad, i da ga pljune tko ga vidi makar
samo jednoč. Tim riječima, tim načinom, tako nekako. Ili kad bi patuljci bili malko veći a džinovi
nešta manji. Pa dajte se malo trsite, vi da bi jeli šta više, a vi da bi se suspregli bez toga silnog
žderanja koji mjesec. Pa ne možete jedni da bi ostali krišpindli, da vas se nema što za vidjeti, a vi
drugi tolko ogromni da urušite svakoju kuću u koju bi unišli za slučaj nenadne kiše. Sve se može
urediti i dovesti na nekaku razumnu mjeru, samo ako se malko mućne glavom i ako se čovjek
zauzme za kaku stvar, makar i najtežu. Mi, sa svoje strane, usrdno ćemo vam pomoći u svemu,
samo da vi date onaj svoj početni impuls. Vi učinite prvi korak, a mi ćemo sve drugo. Ali ako ne
bi, onda ne bi ni mi. Ako je vama stalo da cjelog vijeka lunjate nako maleni ili tako nezgrapni,
vaša stvar, mi vam se nećemo mješati u vaš vlastiti život, ni za boga. Ja i moja kćer Danica, mi
vam imademo nekaki maleni komitet od dva člana, odnosno od nje i od mene. Svakoji tko bi
imao neki problem, da se javi s uredno biljegovanom molbom, ti i ti, na tu i tu adresu, odgovor u
roku od osam dana. Nekad radimo u užem sastavu, to jest ja sama, a nekad uz pripomoć plenuma,
kada nesretna Danica već sve pomete i pobriše, pa mi se može pridružiti. I to ne radi nekake
njene pomoći, nego obratno, da me imade netko živcirati, kao i na svakojoj drugoj sjednici. Mi
ovoliko, a vi sad izvolite se izjasniti. Cjeneći svojeg cjenjenog predgovornika, premda je govorio
sve same naj glupa vije gluparije. Možemo preći na glasanje. Za gluparije jedan, kontra gluparija
dva, to jest s dvotrećinskom većinom. Računajući na mojeg dragog

unuka. Sasma demokratski i u skladu sa našim nutarnjim dogovorom da se o svemu dogovorimo.
Inače ne. Šta smo proklamirali, toga se i držimo. A ne jedno iznašati na sjednici, a kad dođemo
doma, svak po svomu. To zbiljam ne bi bilo pošteno, i od toga se odričemo zauvjek. Bolje ništ,
nego tako. Već samo učešće u našem općem poslu isključuje svaki posebni interes. To
ostavljamo pred vratima, na to sasma zaboravimo, a unutri, dok smo u skupnom radu, postoji
samo jedno, odnosno skupni rad. Ako sam ja proti nečemu svojski, onda sam zbiljam kontra ratu,
kontra tuberkulozi i kontra luđacima. Zar nije ljepše sjediti u kavani, piti svoju bjelu kavu ili već
šta imade, gledati kroz izlog van, makar i najgoru bjedu šta ide po cesti, nego vikati prostote u
kakovom uredu, skidati lače pred svima i pokazivati orden svetog Save, koji sada nikomu ne
vrijedi ni pišiva boba. Pa jer itko vidio da netko od ovih krasnih ljudi šta govore preko
lautšprehera ikad načini tako što? Da se usred onog govora počme iz u vati ili pokazivati mjesta
po sebi koja nisu za pokazivanje? Nikad za nikad. Samo izgovori šta mu je za izgovoriti, učtivo
se nakloni, obaspu ga svim onim pljeskanjem ko u najboljem kazalištu, i ode mirno ko gospodin

čovjek. Ili da pjevačica, onako jako debela, počme otpuštati šarafe doklen izvija onaj najviši ton.
Pa tko ti to trpio, takovu prostotu za one skupe novce šta ih je ostavio kod kasirice. I šta je njega
briga da je ona žderala poriluka, pa je tjera da pusti vjetar u najvećoj koloraturi? To se zbiljam
može dogoditi i najnormalnijoj pjevačici, samo ako je malo neoprezna ili bez domaćeg šlifa, ali
imade i tih koje to rade iz čiste ludosti, i samo zato šta su oni u ludnici bili popustljivi pa joj
napisali otpustni list prije svakog razumnog roka. Pa ne mogu svi luđaci cjelog svijeta hodati vani
i prdjeti ko konji u vrijeme najvećeg praznika ili nekake državne žalosti, kad za to uopće nije
vrijeme. Da bi se udale vanbračne matere. Što će ona s tom nesretnom štrucom koju je stekla, a
da ni sama ne zna kako. Mater i otac neće ni da čuju, ona je i tako izgubila mjesto u kartonaži dok
je iinala trbu, pa neće valjda na ulicu. A koliki bi se bjednik, koji prije toga nikad nije vidio ženu
bez oprave, koliki bi se ustrudio da dode barem do ovake, makar i sa tuđim

djetetom, ako ga već nikoja druga neće. A i ona, sa svoje strane, neće gledati ako je njemu noga
malko kraća i ako imade ono prokleto oko u šreh. Ja bi to sve popravila za pet minuta i uz pomoć
malog oglasnika ili naređenja od strane predsjednika općine. Koja imade djete a nema muža, da
se uda za toga i toga koji nit je imo ženu nit će imati pod ovim uslovima. Bum, tras, štembilj
odozgo, i mirna bačka. Pa ćeš viditi kako će se kašnje prikučiti i jedni i drugi roditelji, pod
uslovom da ovaj bjednik uopće imade koga. A nakon devet mjeseci, eto ti još jednog djeteta, i to
ovaj put njiovog vlastitog. Jer jedno djete i tako nije ništ, začas dođe nekoja muka, šarlah,
difterija ili naprosto ispane kroz prozor, pa eto ti radi toga ovog drugoga u rezervi. Sve bi ja to
uredila da ne može bolje biti, puno se tako i uređuje, samo šta sam ja prokleta da bi htjela sve do
zadnjeg i da svaka budala bude sretna sa svojim životom. Svatko bi moro biti zdrav a ne da bi mi
kijao i kašljao radi ničeg. Pa je 1 to teško otići doktoru i izmoliti kutiju aspirina ili ako bi već
moralo, da bi ti otpilio nogu koja je posve za ništ. Pa radi čega su doktori na svijetu nego da
potpomažu komu što treba, makar i ono najgore. Moj je nesretni Dušan ustajo u tri sata noću,
samo da nekojem umišljenom bolesniku izmjeri kolko imade gradi, i nikad mu nije bilo teško.
Oni su radi toga da budno kutre ako bi se nekoji od nas pokljunio, ako bi išo u šreh, ili ako bi bio
vredovan po cjelom tjelu da to odma počme popravljati ako još imade vremena. Pa komu je teško
požaliti se i zaiskati za nekaku pilulu ili grozno gorku, pregorku medicinu. Dragi doktore,
pomagaj jer me boli posvude a sutra moram vrijedno raditi za dobrobit cjele zajednice. A osobito
kod onih što odjednoč počmu kazivati bedastoće, kontra svemu, kako proti matere i rođene žene,
tako i proti države, a da je pol sata prije bio ko i svi mi drugi. Tomu zbiljam neće pomoći ni
medicina, ni gorka pilula, a osim toga treba imati i tri-četri najjača čovjeka pri ruci da bi ga
svladali kad počme bacati svu stakleni nu kroz prozor. Pa zar je nekoja obitelj skupljala tristo
godina krasne čaše i tanjure de je stigla, a da taj ludi zet ili što je već, osim šta je možda i Jevrej
ili trgovački pomoćnik, sve to prorajta za pol minute. Ili da se napravi nasred salona a to odurno
staje počinio poklo-

pi djedovom slikom koju je skino sa zida. Tomu stvarno treba doktor najbolje vrsti, koji uvjek
imade dobru riječ za takove, namjesto da mu odma dade dvadeset pet po turu, ufačla ga u luđačku
košulju, pa ćemo kašnje viditi oće li mu nešta slično pasti na pamet. Jedno je rondati mu po
plućima, ili vaditi zub, ili sjeći sljepo crijevo, to poštivam jer moram radi uspomene na mojeg
Dušana, ali ipak se najviše divim doktoru koji iz luđaka stvori normalna čovjeka, samo šta ga je
malo izbubeto, polio ladnom vodom ili ga ustrašio da će ga otjerati na vječitu robiju. Pa da vidiš
luđake pod navodnicima kad vide one šibe i one batine s dva kraja, kako odma sjednu u kut i
počnu moliti krunicu u prilog onomu kojeg su malo prije ružili na pasja kola. Ja bi radi toga jako
voljela da svaki kad osjeti tog vraga u sebi, da će nešta izvaliti šta ne bi smio, da će razbiti balon
pokal iz Venecije ili da će radi ničeg ćušiti predsjednika općine koji mirno sjedi u salonu i pije
kavu, da prije toga ode kolko ga noge nose doktoru i ispripovjeda mu sve. Dragi gospon doktor,
taka i taka stvar, ja sam htio ćušiti toga i toga i razbiti to i to, a da zapravo ne znam zašto, nego
mi je samo došlo odjednoč. Molim vas da me gurnete u ladnu vodu i odvalite mi dvadeset pet po
tjemenu da bi se malo rastrjeznio. Pa nije ni taj doktor toliki zlotvor da mu ne bi uslišio molbu.
Samo ako bi bio tako miran dokle mu dade konjsku injekciju proti ludosti i sveže mu malko ruke
odzada na jedno šest sati, nakon čega će dobiti čaj i moći mirno otići doma. Jedino kad bi naš ludi
narod bio saglasan sa time i kad bi svak prizno što mu je, pa da ga odma počmemo lječiti, a ne
onda kad je vrag' odnio šalu i kad više nema ljeka niotkale. Sva pretrnem za velikog Pastera, koji
navlas dade da ga ugrize bjesan pas a istom nakon toga si da injekciju kontra bjesnila, pa ako
uspje uspje, a ako ne, bježte od mene premda sam veliki čovjek i naučenjak, jer ću vas isto
ugristi. Te kušnje i toga iščekivanja oće li pobjesniti najveći lječnik u povjesti ili ne! Pa kad se on
tomu izlaže, zašto ne bi i nekoji goljo koji i tako nema ništ. I onda uza sve šta je bjednik, šta ga je
žena napustila a djete umrlo od sušice, šta su ga deložirali iz stana jer nije plaćao, i šta je već
triput bio preslušavan na policiji radi držanja sumnjivih spisa u škatulji

*

od cipela, nakon svega toga da je još i lud. To se barem može lječiti i spriječiti, a ono šta je drugo
zaslužio, to neka mu ide po zakonu. I što oni misle, da je rječniku nekoja zadovoljština da mu pili
nogu tupom pilom, pa da kašnje otide mirno doma i večera u krugu obitelji. Pa i njemu dođe

često da se pobljuje nasred familije kod stola de se slavi imendan mlađeg djeteta, a on se ipak
suspregne da ne poradi takovu svinjariju. A još ako imade ludu ženu, kaka ja nikad nisam bila, pa
da mu tura nož u ruku da bi isjeko purana, jer da on to umije bolje nego drugi. Lječnik imade
svaki dan toliko kušnji da bi se pobljuvo, a ipak je uvjek uredan, nikad s nekim flekom od krvi na
odijelu, i još mu kazivaju iza leda da je mesar i da bi najpre moro izučiti zanat kod gospon
Gavrilovića u Petrinji a istom, kašnje, u općoj državnoj. Tko bi se vragu sjetio da će luđaku bolje
biti u ludnici, a razbojniku u reštu, nego da su vani. To zbiljam nisam znala za voliko godina na
kamari. Ali kad sam vidila crno na bjelo radi čega se to mora, onda sam se stvarno odma složila
do zadnje. Pa đe bi pustili čovjeka da radi sa sobom što mu je volja. To nitko lud ne bi odobrio.
Ne može se on vladati ko zvjer, makar i prama samom sebi, pa da svaki čas si sječe žile, udara se
čekićom po glavi ili da bi lego pod brzi voz. To njemu nitko nije odobrio, premda se možda i
zbiljam popravdo sa zaručnicom, ili nema što za jesti, ili mu je umrla mater koju je puno volio.
To su njegove osobne stvari i sa tim nitko nema ništ, a da bi se odma zato baco iz trećeg kata,
dolje đe može ubiti i maleno djete koje se igra špekula, to mu nitko nije potpiso da se smije. A što
ćemo kad se ima ići u vojsku, a njega niđe, đe je, nema ga jer si je presudio brijaćom u kupaoni.
Pa neće namjesto njega ići njegov blesasti otac koji je i tako u mirovini jer je šlagiran u cjelu
ljevu polovicu tjela, ili nedužni brat koji istom ima devet godina. Samo bi svatko radio po svom i
za sebe, ne razumjem taj svijet Ai je tolko sebičan, pa ne misli na drugog ni zeru. Stvarno nešta
šta bi me moglo razveseliti više nego išta. Mali raritet starog knjižara iz našeg cjenjenog
antikvarijata. Ljepi ljudi i krajovi, neka vrst skraćenog prikaza sviju dobrobiti. U ovom našem
inače jako musavom svijetu koji je sklon prolaznosti. Pantarei.

¦

„ To bi vam bio popis sviju ljepih mjesta uopće, i kako do njih stići, a u dodatku podlistak o
dobrim okolnostima kojih stvarno jako malo. Na koncu rubrika najljepših osoba u čitavoj našoj
nesretnoj civilizaciji i jedna, nešta manja, svi kojima se posrećilo. To je točno, s obzirom da
ljepota nije sve, nego sreća, koja imade i te kakog udjela u svemu tomu. Džoni Vajsmiler zarad
snage, Lenjin u pogledu države, Hedi Lamar s obzirom na njezinu vanjštinu. Također i mladi
gospon Vanderbilt, sa razloga onog pretjerano velikog broja zaručnica, koje kašnje sve razočarao,
osim jedne. Edison kao pronalazač svega i svačega i ludi Šarlo Šaplin u pogledu onog hoda.
Suec, kanal Lamanš prepun najstrašnijih talasa i mirna oaza u pustinji, đe se može krasno jauznati
za onih ondanjih žega. Draga gospođa Simpson zarad luđačke vjernosti i veseli Klemanso, s tim
njegovim darom da potpiše svakoji mir. Neprispodobivi doktor Halupka sa svojim ljekom kontra
raka i posve crni trubač koji može izvijati do sudnjeg dana. Maršal Manerhajm koji je povuko
onu svoju crtu a da nije niti trepnio. Naša junakinja Ita Rina i onaj njezin vlastiti stil. Ljepo,
preljepo, osim šta imade još puno praznih listova na koncu, kamo se može dosta tog dopisati. S
obzirom da šta se tiče sreće nikad nije previše. Ma je 1 vidite vi ovu krasotu u samom svemiru i

izvan njega. Svaka zvijezda na svojem mjestu, a da se ni jedna ne strkne. IH da bi se nekoja
odlupila, pa pala dolje, đe nema ništ. To ti je mali medvjed, a ovo veliki, s tom razlikom što je
jedan mali a drugi puno veći. Svuđe nekoja skladnost i božji red. Kolko lenjih, tolko s druge
strane ludo vrijednih i agilnih, koji se potrgaju od silne želje da porade šta više, premda im nitko
nikad neće red fala. A oni između su tako na svom, pa samo šute, veseli i zadovoljni da ih nitko
ne dira. Kolko čega slijeva, tolko isto zdesna, jer da nije tako, sve bi se prekrenilo na jednu
stranu, pa eto strke, treske i grozne štete. Šta nije u jednom, sasma sigurno je u drugomu, jer neđe
mora biti, a ne da nije nikamo. Ako nije danas, ono će sutra, a ako ne ni sutra, preksutra sto posto,
jer mora biti nekad, a ne da ne bi bilo nikad. De su razumni, tuj su i nerazumni, prama kojima oni
prvi se uopće ne bi vidili kao takvi, a tuj su i oni treći, kojih je najviše i koji sasma nisu ništ, pa
ipak drže nekaki ravnotež među ovima i onima. Sasma lud pokraj sasma mudroga isto ne bi
valjalo radi onog strašnog kontrasta, zato najbolje da si drže meduse tog šta je posve flah, pa niti
zbori kakove pametne stvari, niti odma razbija prozore i grebe se po licu. Oni su ko nekaki
izolirband da te ne udari struja, jer i lud i puno mudar imade u sebi taku silu, goru nego šta je
dvjestodvadcet vati. U svemu tu nekaku ravnotežu, kako na domu, tako u svijetu. Glajgeviht.
Kolko brašna, tolko šećera, tolko mljeka. Od svega po šalicu, jedino soli puno manje, ali to je i
normalno. Konsorcije, asocijacije, konsistencije, perfektihabije. Tolko škatulja, sve jedna u
drugoj, do one najmajušnije, u kojoj još imade mjesta za jednu puno manju. Samo da pronađem
povećalo s prsta debelo, mogla bi kazati i šta je u najmanjoj. Pa đe bi to sve bilo i kako bi to sve
stajalo neđe i na nečem, da puše kaki vjetar izvan podnosivog. Možeš ti duvati kolko oćeš, samo
da znademo, i da svoje škatulje prije toga pospremimo kako treba. Sve je u tomu dogovoru i
sporazumu, bez kojeg bi otišlo k vragu i ono đe smo, i mi koji smo. To vam je sve za vašu utjehu
i da se ne bi živcirali kako ništ nije dobro i kako je sve naopako od onog šta ste prije htjeli. I šta
nije, biti će. I čega nema, smoći će se. I tko nije, doći će. To vam ja dobra stojim i potpisujem
zavezatim očima. A istom ovi šta nam tumače kakovo će vrijeme biti sutra, pa je 1 moramo uzesti
sa sobom kišobran, i to barem oni koji ga imadu, osim ako uopće trebaju radi nečeg izaći van po
toj odurnoj kišurini. Puno češće o ljepšim pojavama i veselijoj godišnjoj dobi. Bez onih
negdanjih ludosti nesretnog gospon Silberšlaga koji se verao po planinama da bi vidio strašnu
sablast brokensku, samo radi toga jer je na stijeni spazio svoju vlastitu užasno povećanu sjenku.
Jadni, a također prepametni gospon Uloa iz divljačne Španjolske ili također pokojni Vimper, koji
je izašao na veliki glas poradi dramatičnih prizora iz iste meteorološke struke. Ni vihorova, ni
pješčanih oluja, niti grozne morske pijavice koja posisa sve pred sobom. Šamzin u Egiptu, mistral
kod Francuza, nesnosni samum u Afriki, a kod nas ništ. Puno daleko od svakojeg monsuna na
našu. isto tako veliku sreću. Jedino o oblačićima, finim za risanje, nježnoj kisici koja probudi sve
ono najdublje unutri, u duši, kao i o prvom snjegu, veselju razdraganog pučkoškolca. Ljepo
preljepo. Bel tempo i šenes veter, već prama tomu. A svakoji naraštaj sve bolji i ljepši, doklen
onaj zadnji ne bude tolko dobar da će sami morati uzeti revolver i ucocati se od silnog dobra.
Sreća moja šta to neću doživjeti da se sekiram za ništa. Prije ljudi bili mali, suftilni i pokvariti do
srži a danas puno veći, deblji i bolji u duši. Nekad samo ubojica i tat na svakojem ćošku, a danas
jedino ako netko ne bi imo kruva pa ga mora oteti, ili ako bi ga pri tjerale uza zid prilike da bi
ubio u samoobrani. Sve ide naprijed u svakom pogledu da je milina živiti sad a ne nekoć, osim

toga šta smo još svi tuj, a oni od prije, čak i kraljevi, ispod ploče ili u neznanoj grabi, šta izađe na
isto. Kako to da sve opstojava okolo nas a da se za tolko silno vremena niti uruši, niti zatrpa, niti
sasma pobaruša. Pa pomislite vi šta svega nema na svijetu, i ljudi i zvjeri, 0

rijekama i

šumi da ne govorim, pa sve te silne stvari, mebl, escajg, auti i lađe, kuće i tvornice, a đe-đe i
nekoji most ili štreka. Radi toga jer sve stoji u nekakim ladicama, jedno do drugog, mala u
velikoj, ova u još većoj, a sve skupa svezane špagom međuse. Osim toga, na svakoj ladici piše što
je i kolko ima, ko što u špeceraju piše za brašno, plebu i grožđani šećer. Tko je to pospremio, u to
se ne pačam, ali da je tako pospremi to sve do zadnje falace, to je, inače ne bi ga bilo. I neka mi
neko reče da imade kakog nereda, ili da nešta ne ide u nešta, ili da je opća strka i zbrka svuđe. Pa
toga nema ni u najstrašnijem ratu ili za vrijeme kolere. Ljevo živi, desno mrtvi, ovdje zdravi,
ondje zaraziti. Nema ništ na pol, ili da bi i vamo 1 namo. I zbiljam je bolje da se tako srode njih
dvoje iz dve prebogate obitelji nego da jedan bude od njih goljo, pa da i ono čega ima puno,
iscuri u ništa. A osim toga, njegovi bi uvjek gledali s visine na njezine, ili obratno, već ovisno ko
je bjednik. Mirni i Hovard, to je zbiljam krasno za vidjeti. Nide nikakog truna na njezinoj opravi,
a niti bilo kakog fleka na njegovim lačama. Nego ko iz kutije obadva. Onda im je lako ići u Ric
hotel na krenviršle i sladoled, ili što drugo. Ja, kao gospodin Vanderbilt, vlastoručno naručujem
pivo za cjelu salu jer sam puno sretan u povodu mog poznanstva sa zbiljam preljepom Džoanom
Benet, Gertrudom Nisen ili Eleonorom Jung. A što mi priušti najveću zadovoljštinu, to je kad
tako prebogati svijet se zamaskira da nema puno novaca, nego u nekakom športskom jaknu ili
pumphoznama, i sa kapom koja imade šiljt da ne bude prepoznat, baćoka po malim pajzlima i
jede sasma obične kobase, koje zapravo najviše i voli, samo ne smije priznati. To mi je, zbiljam,
tolko ugodno i simpatično da ne umijem reći. I da se vozi na biciklu ko svaki inđipot. Istom ako
bi pao, pa pogulio koljena, ili nešta još gore, istom kašnje u bolnici bi se ispostavilo tko je tko, pa
onda drž najbolje doktore na svijetu, a zapravo nije mu ništ, i odma, s malim flasterom i
ferbandom, ode doma presvući se u gospodsko. Radi čega ne bi sve bilo ko na prekrasnoj slici
ujedinjenih inžinira Engleske i cjelog svijeta. Dolje, na dva kata, vredni obrtnici: tišljeri, šloseri i
kemičari, netko kuje željezo, drugi mućka ljekove a treći probava otvoriti najkompliciraniju
bravu, sve na dobrobit i zadovoljštinu općinstva. Niđe pravdanja ili nekakog gloženja. Ne da bi
ljekarnik htio načiniti kotač, a špengler da bi želio izumljati aspirin. Toga tuj nema, barem na
sliki koju imadem li kalendaru iz prijašnjeg vijeka, i koji je uvjek uza me. Još sam zaboravila
kazati, sa strane, mimo tih u kući: kolodvor sa željeznicom, tvornice u daljini, a zdesna i parobrod
koji veselo tuli jer je sretno došo doma. Iznad je nekaki grb: tica u vatri, nit joj je što, nit pisti šta
je peče ozdola, samo mava krilima i sretna je da nije već postala pečenka. Još iznad, tri velika i
jako pametna čovjeka koji su sve to izumili, a osim toga i dali vlastite novce. Sa strane dva koji
isto lome jedan po jedan štapove, a ne da bi sviju sedam skupa. Onda vojnik i krasna djevojka u
ime ministarstva pravde koji davaju onoj dvojci na najgornjem stepeniku i čekić i uvito od papira,
biće nekaki povoljan zakon kontra plaćanja poreze, da su ta obadva, presrećni premda fini ljudi,
ali sa fertunom, radi onog silnog posla. A još iznad sviju, na punoj zdjeli cvijeća i voća, u
baletnim cipelicama anđeo koji obadvojci dava vjenac na glavu. I sasma iznad, druga tica koja
drži pero da bi se to sve potpisalo, i u tomu je šlus. E, kad se ta slika iz mojeg kalendarića
obistini, a ja mislim da će skoro, onda ću biti sretna-presretna šta sam i to doživila. Ipak najljepše

da se slikaju isti sa istima. Brijači s brijačima, lovci s lovcima, a vatrogasci s vatrogascima. Ako
još k tomu svaki imade u ruki ono sa čime radi, ili brijač, ili pušku, ili šlauh za gasiti vatru, odma
se vidi koji su, i sa čime se bave, a ne da misliš jesu li iz nekake banke ili iz kakog drugog ureda.
Jer po uredima nemadu ništa specijalno nego one držaljice i pera, a tko bi bio lud slikati se s
takim bedastoćama. Svi oni najpre budu marljivi đaci, kašnje rade u tvornici da im pucaju leđa od
tog silnog tereta, a na koncu svrše univerzu i postanu profesori koji svakom znadu izmjeriti
pamet za pet minuti. Iz robovlasničkog u kapitalistički, koji, premda potraje jako dugo, pređu na
novi režim u kojem su zbiljam sami sebi gospodari. Jedino moraju gledati što će i kako će, jer im
kašnje nitko neće biti kriv. Ko što rob jedva čeka da se svrši s njegovim ropstvom ne bi li se
prikučio kapitala i interesa na interes, tako i truli bogataš koji ne zna što će s novcima sazivlje
boga i sve svece da bi ga propustili u viši razred đe vlada socijalizam i nešta posve novog za
njegove pojmove. I daj se barem malo makni, kako bi svijet vidio našu kuhinju, naš šparhet i onu
stvarno neprispodobljivu sliku iznad. Jer imademo i mi svoju, istrganu iz onog lista. Jedna od
najljepših, samo je malo zamusana radi toga što je drži iznad ringla, pa svaki onaj štrc od
prokletog ulja, na nju. Nekaki grad u kojem stvarao sve štima od prve do zadnje, trgovci imadu
dućan na samoj cesti, ali ni za boga da bi nešto varali, nego prodavaju svoje nekake zamotuljke
za bagatelu, đevojke mašu s prozora, a druge igraju po trgu ko da su malko luckaste, dapače su
bose jer je vrijeme ljepo da ne može ljepše biti, imade i zidara koji frajkaju jednu kuću izvana, a
iznutri su već valjda svršili, predsjednik općine isto im odobrava sa svojeg balkona, ali ne da bi se
i on razvaganio i digo sve četri uvis, nego tu na licu mjesta nešta potpisiva u prilog svima, izvana,
s druge strane zida, isto puno vrijednih ljudi, jedni sade, drugi žanju, treći beru, premda se ne
može sve u isti mah, to ja najbolje znadem, ali biće da im je taka priroda tamo kod njih, životinje
nešta zobaju, ali ne da bi napravile štetu, nego samo da bi se preranile, nitko ih ne šica iz puške
radi vlastite zadovoljštine, jedino ako bi i oni nekako se preranili s pomoću nesretnog zeca,
putom ide u grad i iz grada isto fino odjeven svijet, oni odanle jer su se od srca nagledali tih
zidara i trgovaca i djevojačkog kola, a oni onamo jer imadu što za kupiti, dogovoriti se sa
zidarom, malko pljeskati predsjedniku na balkonu a djevojka šta je š njima, na magarcu, tolko
prekrasna, i koju nitko ne dira odzada, nego je samo čuva putom, da bi malo isto se izigrala u
onom kolu. I kad čovjek pomisli, tako divan prizor, niđe nikake falinge, ništa što bi bilo lošo za
viditi, il od čega bi se čovjek grustio, a ona da je zaljepi uprav iznad šparheta, đe svakoji drek
odanle iz rajnike špricne i zaljepi se preko ustiju najljepše od tih narisanih cura. Zbiljam ona
nema smisla za tako šta, a ovamo se busa i špind kako je puno dtala i skorom sve od tog
prodtanog zapamtila. Kad se nešta njoj ne svidi, ne može je ni bog otac natjerati kontra, i samo
zato što sam ja izrezala škarama tu nesretnu sliku iz jednih ilustracija, jer da je ona, onda tri sve
bilo u redu, a ovako ništ. Dobro i lošo ustrojstvo, premda ova o dobrom puno ljepša nego ta o
lošom. I vidite vi samo kako je konstruiran taj ljudski mozak, zbiljam kao najfiniji stroj, šaraf do
šarafa i kukica do kukice, pa jedna zakvad drugu, ova treću, i kad tamo, a ti se za pol minute
sjetiš i svoje pokojne bake, i kaki je šešir imala tog i tog dana na imendanu naše drage kumice, i
da je nakon fruštuka padala kiša, a isti čas prispio poštonoša s krasnom škatuljom u kojoj je bio
zlatni prsten meni, od mojeg dragog Dušana, iz treće države. A sve skupa bilo prije skorom
sedamdeset godina i niđe nikomu ni koštice od sviju, osim šta sam ja živa i svega se sjećam ko

prokleta. A samo radi toga jer me sjetila jedna pantljika na ovom zastoru koja je sličila pantljiki
moje kumice toga dana s kraja onog vjeka, koju je imala na opravi, dolje. Po stotinu puta velim
sebi da neću gledati takih krvoprolića, a neki vrag me podiruje iznutri pa opet moram. To je moja
sudbina, sjediti u ovom stolcu i kutriti, pa bilo ljepo ili ružno, za koje ja osobno nisam ništ kriva.
Ni zere. Ja bi uvjek da sve bude ljepo, uredno, pospremito i sve na svojem mjestu, ali vrag ne
spava, pa vavjek dođu s koca i konopca, sve pobarušaju, prevale i ugade, a ti onda sjedi i
podnašaj ako imadeš dobar želudac ili ako ne možeš maknuti ustranu ko što ja ne mogu. A cjela
bi povjest mogla biti tako krasna, uredna i pospremita ko moj osobni ladl, u kome znam đe su
konci, đe igle a đe povećalo za nekoji sitniji goblen. Svakoji vladar na svojem stolcu, ministri na
svojima, isto ljepim, samo malko manjim da se znade tko je ko, a drugi već po rasporedu. Oni u
tvornicama rade osam sati a kašnje se vesele kad prime plaću i odu poljubiti krasnu ženu doma,
sa dva nejaka sinčića. Drugi već kako tko, ili igraju tenis na posebnom placu ili udaraju štemple u
banki punoj novaca, ili se voze željeznicom radi kakovog posla. Svuda nekoji stražar na ćošku,
ali ni taj sam ne zna radi čega stoji, jer nit netko nekog globi, niti da bi koji zatušio nedužnu
stenotipisticu radi ona dva krajcara u njezinoj taški. A da bi tko poželio tuđe kćeri, u smislu da bi
je iskoristio u kakom haustoru, pa nako podropitu ostavio u najgroznijim mukama? Ili da bi se
njezin vjerenik koji radi u finom uredu, obljubit od kolega i svojih nesretnih roditelja, radi onog
slučaja u haustoru bacio pod voz? Ili da bi taj šta tjera lokomotivu napio se u tom stupnju da ne bi
ni vidio nesretnika koji leži na šinjama, a kamoli da bi stigo povući sigurnosnu bremzu u zadnji
čas? Niti da bi mu sudac moro odrezati tako strašnu kaznu u vidu robije, pa bi se samo pušio? Eto
na šta me tjera moja prokleta fantazija kad oću smisliti i najbolju kraljevinu u vjeku, a vidim i
sama da mi to ne ide, uz najbolju volju. Nanovo kažem kolka je zadovoljština sjediti i gledati što
se događa po tom našem ludom svijetu, namjesto da baćokaš po birtijama, ili kopaš nekoju tvrdu
zemlju uludo jer i tako neće roditi ništ, ili da uzgajaš marvu koja će ti i tako pocrkati, ili praviš
cipele koje i tako nitko neće kupiti, najposle da se natežeš s drugim ludama u grozno zadimitoj
dvorani, radi čega ništ ne raste, i ugiba marva i ne prodavaju se cipele, šta je još jedna danguba
više plus svega. Sve što sam želila cjelog vijeka je da sjedim u ozbiljnom, premda veselom
razgovoru s poznatima, koji su i pametni i vedri i mudri, a ne da bi bili bene i naburiti po cjeli
dan, u ladu svojeg doma, ili još bolje u vlastitoj bašči, doklen bačvari spravljaju bačve,
dimnjačari čiste dimnjake i rabotari beru grožđe po cjelom onom našem brijegu. I premda nema
više ništ od tog, ipak doživila da sjedim u vlastitoj sobi, gledam svakoju stvar koja se dogodi
neđe diljem svijeta, a možebit dođe i pokoji stvor, ne baš od najpametnijih, premda svakoji, ako
je i zadnja bena, umije kazati neku da se zakoceneš od smija, ili tolko mudro da ne znaš ni sam
otkale ju je izvadio i đe je mogo čuti. Samo da mi se ne pokvari taj vražji stroj, ili da ne nestane
elektrike, ili da me ne deložiraju odavle đe sam i dokle sam, drugo mi zbilja više ne treba ni
mrvice. I da bi samo još jednoč vidila svoje mile i drage u onoj njiovoj pravoj boji i najljepšem
svjetlu. Krasno vrijeme, uzorna obitelj. Svatko nešta kaziva, a drugi, oće li ga slušati ili ne, na
njemu je. On njoj da si ne fačla više te proklete zube radi kojih urla, a ona njemu da bi jednoč
mogo doći doma i bez te strašne tekućine u sebi. Tuj se znade umješati i nesretni ujko nekojom
svojom primjedbom o ženskom spolu, a nakon svega i stari djedo, koji ne može a da njegova ne
bude zadnja. Tih govorancija i toga silnog posla po kući, a da ne znaš niti rasta niti krošta. I tko

će požderati sav taj skuhani pekmez i osušite mahune, koje još moraš loviti po krovu ako pirne
prokleti vjetar tko zna otkale. Oprati prozore, promjeniti becajg po krevetima, ožuljati njegovu
bjelu košulju za biti čist u dućanu, i sve to u onoj sreći i onome veselju kakog nema nide. Još da
ne dođe uvjek nekoja budala na biciklu ili sa nekom ceduljom ili da bi nešta nudio za kupiti šta ne
vrijedi ni pišiva boba. Uza sve, doljnja susjeda sa praznom šalicom a da bi je napunila rižom ili
kavom ili šećerom. Nekoji kum, stari svat ili znanac iz daljnjeg kraja kojeg nitko niti zna niti
pozna. Svak svoje, a sve bez iznimke šta se nas uopće ne tiče. Nakon svega pukne cijev u
kupaoni, zaštopa se vaserlajtung ili pregori žarulja od dvadcet pet svjeća u forcimeru pa je moraš
menjati uz pomoć strašnih lotra. S lotrama isto možeš urušiti cjeli servis za dvanajst osoba,
krasan bokal i divne čaše sa kredenca, kad ih već tamo drže, ili udriti djedu koji je uprav nešta
htio kazati a ovo ga klepilo. A osim svega, uleti prokleti sljepi miš ili mrmak pa počme lupati o
zidove da je stra za pogledati. Sav mebl se ljulja od potresa, ili zato jer su svi u nekojoj pometnji
po domu, ili da oni gore igraju kako luđačko kolo. Sva ta strka i pasja premetačina, a svi veseli,
puno govorljivi i nitko da bi se nešta naljutio. U miru, slogi i onoj našoj staroj zadovoljštini.
Kako u običnom poslu, tako kod nekojeg slavlja i pripravljeni za fotografiranje. Nesretni Lazar sa
sasma praznom bocom, a obučen zbiljam kao predratni grof. Moje žalosno djete Dragomir, ne
samo živo nego i u društvu djevojke koja mu stvarno nije ništ, te smuvani i zbrzani Blažo sa svim
onim njegovim mušicama. Tu i Danica sa jednim posve novim izrazom lica, niti da bi se ljutila,
niti nešta bila nesretna, nego obratno, jedino zato šta bi je pustili da recitira vlastitu pjesmu o
njezinom negdanjem životu. Svi za stolom, svi u sreći i veselju, predsjeda im naš dragi i nikad
zaboraviti popo Teodor, ali ne da bi nešta propovjedo ili zanovjeto, nego šutke podigo čašu za
žive i mrtve, kad eto ti se otvaraju vrata od špajzcimera, a otale, najljubezniji konobari šta ih ide
imade počmu unašati negdanja svima najmilija jela, šmirgvušt, čvarke, hrenviršle i četri prsta
debelu slaninu, krasni parizer i original gavrilovićku, divne sendviče kake smo samo mi negda
znali natovariti svim i svačim, ladetinu i šunku s puno rena, vrganje i gljive, ali ni jedna da bi bila
otrovna, kiselu čorbu za one šta su noć prije zavirili čaši u dno, govecku s leberknedlima i
ajngemahtes s tvrdim, krautflekrle za. prste polizati, filanu papriku, gulaš s čepićima, poriluk i
kelj sa sasma lakim zafrigom, varivo od misirače isto s mileramom, špinat s jajem, mrkvu s
faširanim, perkelt, sekelji i sarmu, taranu i šufnudle za predanuti, zec ala vild, s velikim češkim
knedlom, a kašnje i s ribizlom odozgo, bubce, džige i pohano bjelo, ćevapčiće i ražnjiće,
debrecinerice i pohani mozak, uz to žganjce i kuvani kuruz, krompirpire i jaja naumak, griz na
mljeku i rižu u istom, liptauer i knedle sa šljivama, i to ne bilo kako nabacato, nego posta vi to na
najljepši način, sa stolnjakom od nesretne teta-Kate, ručno izraditim, sa srebrenim beštekom i
negdanjim čirjacima, u tanjurima od kojih je na stvari razbit svaki do zadnjega, a tuj ne, nego
obratno, da su i cjeli prepuni palačinki, buhtli i išlera, pišingera i divnih šnenokli, paprenjaka i
damenkaprica, princeskrapfna, šmarna i mafiža, bundevare i friškog kuglofa, uz sve one torte,
starinske i nove, lincericu, štefaniju, sahericu, bjelu strinaankinu s dvanajst bjelanjaka, krasni
pekmez i šato od vina, sulc od dunja i špinane šljive. A ovi naši ne da bi se gurmičali tko će prije
i sve jedno preko drugoga, osobito bez onog oponašanja da bi mu bilo zlo, od strane našeg
pokojnog Dragomira, da svakomu zgadi i onaj momenat kad je sjeo za stol. Nego sve po redu i u
božjem miru, na svakojem salfet oko vrata, nož u desnoj a vilica u ljevoj ruki, pa sjedi i čekaj dok

na tebe dode red. I zbiljam su imali što i dočekati. Jer će se nakon cjele te žderačine, i kad su već
svi bili zbiljam siti do grla, još jednoč otvoriti vrata od kuhinje, a otale, eto ti kako paradnim
krokom stupa naš davnašnji znanac Jovo Sikira, onako malen, debel i sav utegnut s puno kaiša i
svakovrsnog ordenja, puno pitom a jako strog istodobno u licu, s onim njegovim očima ko da ga
kolju, uvjek cjelim izvana, stalno ko da H se svadio a na stvari neće, velim eto ti našeg premilog i
predobrog susjeda i čovjeka, a među rukama mu prekrasna torta u formi glave uistinu najveće
osobe cjelog dvadcetog stoljeća, ako to nije odrezana Staljinova glava, ne znam čija je, da je živ,
taj čas bi mislila, eto ga tuj, medu nama Samo s pomoću šlaga i iz najuvedenijeg cukerbekeraja.
U tome će i Danica već prestati sa svojim ludim recitiranjem i onim nožom oštrim ko zmija
odsjeći toj jako ljepo ureditoj glavi ono šta se njoj učinilo kao najslasnije, šta će reći nos.
Dragomiru i njegovoj stvarno uzoritoj kolegici dopašćc brk i oči, što isto nije tako malo,
skromnome Lazi uvo, dočim Blažo će se i ovaj put puno skanjerati, radi više razloga. A ovaj moj
uvjek tolko pažljivi unuk, kojeg prije nije ni bilo tuj, i koji je tolko obziran prama svakomu,
zaslužio to ovaj ili ne, da bi uzeo kašiku i zagrabio sasma iznutri, de bi bio mozak, samo da je
onaj živ, da imade sve nutarnje djelove, i da nije iz kolača. Meni, niti da bi tko ponudio, niti bi i
uzela, jer unaprijed znadem kolko je to sveskup preslatko i gael, pa me sa te strane uopće ne
interesira. I tuj bi cjelom tome filmu, premda koloriranom u naravnoj boji, s puno premetačine,
zdvajanja, smija, živciranja, veselja, s mnogo i premnogo gurmičanja, pravdanja, pjevanja, kako
običnog tako i u zboru, kutrenja, slušanja i premišljanja, toj fertutmi s dosta bronzanja, ešofiranja,
defiliranja, modiranja, špinčenja, potvo-ravanja, provađanja, bokanja i nabokavanja, svega toga
ali bez ikakog zgrizanja, došo kraj. Još moram k ovom dodati veliku pofalu mojem dragom
unuku, koji je uspio prepisati sve one svračje noge koje črčkam otkad znadem za sebe, šta me je
zbiljam digo iz groba, jer budući da sam rođena tisuću osam sto osamdeset i šeste, u petom
mjesecu, dana desetog, bila bi danas već triput mrtva da nije njegove dobrote da me još drži među
vama i da od sviju ovih bedastoća trudi se zamjesiti kaku taku knjigu. Moram mu zafaliti što se
bavio oko mene, namjesto da uzme nešta zabavnije, probitačnije i s puno više interesantnosti
nego je jedna babetina koja je dojadila ljudima a i oni još i više njoj. Kakim sve zabavnim štivom
mogo je on prekraćivati svoje vrijeme, jer ni njemu više nije prva mladost da bi letao s cvjeta na
cvjet, nego se i sam mora usredsrediti na jedno i vrijedno, a da bi to mogla biti ja, to me zbiljam
puno veseli i jako dira u svakom pogledu. Sad još samo da ovo što je s tolko muke svezo u jedno,
netko ne podrapa ko da je obični papir za zamotati feldsalatu, da ne načini molersku kapu od tih
listova i da se nekoji šuft ne obriše odzada kad mu dođe, pa će puno njih biti zadovoljni a i ja š
njima.

FINIŠ OPERIS

BORA ĆOSIĆ: BEL TEMPO • RECENZIJA: MILICA NIKOLIĆ • UREDNICI: NIKOLA
BERTOLINO, IVAN V. LALIĆ. MILICA NIKOLIĆ, BORISLAV RADOVIĆ, MILOŠ
STAMBOLIĆ (glavni i odgovorni urednik). JOVAN HRISTIĆ • TEHNIČKI UREDNIK:
BOGDAN ĆURČIN • KORLKTOR: M. JOŠIĆ • IZDAVAČ: NOLIT, BEOGRAD,
TERAZIJE27 • ŠTAMPA: BIROGRAFIKA, SUBOTICA • ŠTAMPANO U 4.000
PRIMERAKA 1982. GODINE