Vuk Stefanović Karadžić

Srbi svi i svuda

Kovčežić za istoriju, jezik i običaje

Srba sva tri zakona,

(Beč, 1849)

- odlomak -

Ovo je pisano još 1836. godine da se štampa pred Crnom Gorom i Bokom Kotorskom, kao što će se

vidjeti na mnogo mjesta, pa kad se dosad onako ne naštampa, evo ga sad samo ovako.

Zaista se zna da Srbi sad žive u današnjoj Srbiji (između Drine i Timoka, i između Dunava i Stare planine),
u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje je Dušanova stolica Prizren, srpska patrijaršija Peć, i
manastir Dečani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom
Podunavlju od više Osijeka do Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj krajini), u
Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od Trsta do Bojane. Zato u početku rekoh zaista se zna,
jer se upravo još ne zna dokle Srba ima u Arnautskoj i u Maćedoniji. Ja sam se na Cetinju (u Crnoj Gori)
razgovarao s dvojicom ljudi iz Dibre, koji su mi kazivali da onamo ima mnogo "srpskijeh" sela, po kojima
se govori srpski onako kao i oni što su govorili, tj. između srpskoga i bugarskoga, ali opet bliže k srpskome
nego k pravome bugarskome

[1]

).

U pomenutijem ovdje mjestima biće najmanje oko pet miliona duša naroda koji govori jednijem jezikom, ali
se po zakonu (religiji) dijeli natroje: može se otprilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona grčkoga, i to:
jedan milion u cijeloj Srbiji (s Metohijom), jedan milion u austrijskijem državama (u Banatu, u Bačkoj, u
Srijemu, u desnom Podunavlju, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Boci), a jedan milion u Bosni,
Hercegovini, Zeti i Crnoj Gori; od ostala dva miliona može biti da bi se moglo uzeti da su dvije trećine
zakona turskoga (u Bosni, Hercegovini, Zeti itd.), a jedna trećina rimskoga (u austrijskim državama i u
Bosni, Hercegovini i nahiji barskoj). Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena neće
da prime, nego oni zakona turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne
zna turski; a oni zakona rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive npr. Slavonci, Bosanci (ili
Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili, kao što osobito čine književnici, starinskijem ali bog zna čijim
imenom. Iliri ili Ilirci; oni pak prvi zovu ih u Bačkoj Bunjevcima, u Srijemu, u Slavoniji i u Hrvatskoj
Šokcima, a oko Dubrovnika i po Boci Latinima. Bunjevci može biti da se zovu od Hercegovačke rijeke
Bune, od koje su se, kao što se pripovijeda, negda amo doselili; a Šokci može biti da su prozvani podsmijeha
radi (od talijanske riječi sciocco), ali danas i oni sami reku npr.: "ja sam Šokac," "ja sam Šokica," kao i
Bunjevac, Bunjevka. Kako god što oni zakona grčkoga ove zakona rimskoga zovu Bunjevcima i Šokcima,
tako isto i ovi zakona rimskoga i oni zakona turskoga njih zovu vlasima, a osim toga još oni zakona
rimskoga u Dalmaciji oko Spljeta i Sinja i rkaćima (ili hrkaćima). A u prijateljskome razgovoru oni zakona
grčkoga zovu ove zakona rimskoga kršćanima, a oni njih hrišćanima. Kad čovjek pomisli npr. da Madžara
ima i rimskoga i kalvinskoga zakona, pa se svi zovu Madžari; ili: da Nijemaca ima i rimskoga i lutoranskoga
i kalvinskoga zakona, pa se opet svi zovu Nijemci; mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga
neće Srbi da zovu. Arnauti su u ovoj stvari za nas još bliži i priličniji primjer nego i Madžari i Nijemci: njih
(Arnauta) ima i rimskoga (a može biti gdješto i grčkoga) zakona, pa se svi zovu Arnauti, i da rečemo da se
između sebe malo mrze, ali prema drugijem narodima žive kao i braća, kao da su svi jednoga zakona, i jedan
bi od njih turskoga zakona ubio deset pravijeh Turaka za jednoga Arnautina makar koga hrišćanskog
zakona, kao što bi i Arnautin rimskoga zakona ubio deset Talijanaca za jednoga Arnautina turskoga
zakona

[2]

).

Ja ću ogledati eda li bi se mogli naći uzroci, zašto je kod nas mimo ostale narode (a osobito mimo Arnaute)
mogla u ovome događaju postati ovaka mrzost, da narod i na ime svoje omrzne.

Dubrovčani, a može biti i druge gdjekoje primorske srpske opštine koje su se same upravljale, još od starine
bojali su se srpskijeh kraljeva iz Hercegovine, da ih ne bi pokorili i slobodu im oduzeli: zato su im često i
danak plaćali, a i obranu protiv njih u drugijeh vladalaca tražili. Ko se koga boji, on na njega i mrzi. U
narodu se našemu još misli da se svi ratovi vode samo oko zakona; ali u istoriji ima dosta primjera da su u
ovakijem događajima države jednoga naroda i zakona bivale najveći neprijatelji između sebe (npr. Sparta i
Atina). Kad se crkve razdijele i postane glavna briga i posao ko će s kime ostati, Srbi se nađu u srijedi
između Rima i Carigrada. Glavni dio naroda, koji je bliže ili naručnije Carigradu, ostane s Grcima, a
primorci se prilijepe Rimljanima. Gotovo se drukčije nije ni moglo činiti nego ovako; a još kad uzmemo da
su primorci ne samo na jaču i silniju braću svoju preko brda mrzili nego i da su, kao primorci i susjedi
talijanski, mogli imati uzroka i ponositi se od nje (osobito Dubrovčani), i da onda ljudi, ostavivši naskoro
svoj stari zakon, u hrišćanskome još ovako nijesu bili utvrđeni kao danas, može se reći da su oni ovo vrijeme
jedva dočekali da se od njih sasvijem odvoje, i tako da bi to što je moguće više učinili, ne samo malo-
pomalo prime i latinska slova nego i samo narodno ime ostave njima. Kod onijeh turskoga zakona još je
lakše naći uzrok. Arnautski je narod i prema srpskome mali, a kao brdski narod mogao je svagda biti u većoj
slobodi i jednakosti između sebe, a uz to još ne imajući svoga pisma ni knjiga na svome jeziku, ni hrišćanski
se zakon nikad među njima nije bio ukorijenio; tako je lasno moglo biti da njihovi poturčenici ostanu bez
ikakve razlike od ostale braće svoje, i da svi više gledaju na svoj jezik i na običaje, nego na zakon, za koji i
današnji dan slabo mari ijedan od njih. U Bosni je moralo biti sve drukčije. Srbi su s pomoću knjiga, popova
i kaluđera, crkava i manastira bili i onda mnogo pobožniji od Arnauta, a po svoj prilici imali su i više
gospode koja se dosta razlikovala od prostoga naroda. Iz istorije znamo i vidimo da su se u Bosni iznajprije
isturčila najviše gospoda, od koje su gdjekoji i do danas stara prezimena svoja sačuvali, kao npr. Kulini,
Vidajići, Ljubovići, Brankovići, Todorovići, Filipovići itd. Kad su se gospoda prije razlikovala od svoga
prostoga naroda, s kojim su u jednu crkvu išla i iz jedne se čaše pričešćivala, šta je prirodnije nego da se sad,
primivši i zakon ne samo sasvijem drukčiji od njihovoga nego i na drugome jeziku i s drugijem pismom,
postaraju još većma razlikovati se. Tako oni dojakošnje svoje ime Srbi, koje je sa zakonom hrišćanskijem i s
pređašnjijem životom njihovijem vrlo skopčano bilo, ne samo odbace nego im žao budne i raja njihova da
se njime diči, i nazovu je vlasima. Kao što su ovi poturčenici prije u hrišćanskome zakonu bili pobožni, tako
isto postanu i u turskome, i danas može biti da u cijelome zakonu Muhamedovu nema pobožnijih ljudi od
Bošnjaka: to pokazuje i današnja njihova nepokornost Sultan-Mahmutu i mrzost na nj i na njegove nove
uredbe i premjene.

Ovako ja, otprilike, mislim da su rimski i turski Srbi izgubili svoje narodno ime. Ali bilo to kako mu drago,
sad je mrzost ova popustila. Svi pametni ljudi i od grčkijeh i od rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod i
trude se da bi mrzost zbog zakona ili sasvijem iskorijenili ili barem umalili što se više može, samo je onima
rimskoga zakona još teško Srbima nazvati se, ali će se po svoj prilici i tome malo-pomalo naviknuti; jer ako
neće da su Srbi, oni nemaju nikakvoga narodnoga imena

[3]

). Da reku da su jedni Slavonci, drugi Dalmatinci,

treći Dubrovčani, to su sve imena od mjesta u kojima žive i ne pokazuju nikakvoga naroda. Da reku da su
Slaveni, to su i Rusi i Poljaci i Česi i svi ostali slavenski narodi. Da reku da su Hrvati, ja bih rekao da ovo
ime po pravdi pripada najprije samo čakavcima, koji su po svoj prilici ostaci Porfirogenitovijeh Hrvata i
kojijeh se jezik malo razlikuje od srpskoga, ali je opet bliži srpskome nego i jednome slavenskom
narječju

[4]

); a po tom današnjijem Hrvatima u zagrepskoj, varaždinskoj i križevačkoj varmeđi, kojijeh se

domovina prozvala Hrvatskom poslije muhačkoga boja, koji je bio godine 1526. (a donde se zvala gornja
Slavonija), i kojijeh je jezik kao prijelaz iz kranjskoga u srpski; ali ne znam kako bi se tijem imenom mogla
nazvati ona braća naša zakona rimskoga koja žive npr. u Banatu, ili u Bačkoj, ili u Srijemu i Slavoniji, ili u
Bosni i Hercegovini, ili u Dubrovniku, i govore onakijem istijem jezikom kao i Srbi

[5]

). Ako bi ko rekao da

se i od njih gdjekoji mogu nazvati Hrvati po tome što na onijem mjestima gdje je u slavenskome jeziku k
govori i, npr. dite, vira, sime itd.; ali kako će Dubrovčani, Konavljani, Peraštani, Dobroćani i ostali koji ni te
razlike nemaju? A osim toga, kad bi ova razlika u govoru mogla biti dovoljan uzrok da se oni koji govore
dite, vira, sime ne mogu zvati Srbi, kako bi se onda čakavci (koji govore dite, vira, sime) i kekavci (koji
govore dete, vera, seme) i malo prije pomenuti štokavci (koji govore dijete, vjera, sjeme) svi zajedno mogli
zvati Hrvati? Da reku da su Iliri, Ilirci, tol I je mrtvo i tamno ime, koje danas ne znači ništa; jer sad svi
znatniji istorici dokazuju da stari Iliri nijesu bili Slaveni, i tako bi se oni tijem imenom samo zato nazivali
što žive u zemlji koja se negda zvala Ilirik, po čemu bi se i ostali svi narodi koji u starome Iliriku danas žive
(npr. Bugari, Arnauti, Cincari itd.) isto tako zvati mogli. Ja ne znam kako je u austrijske kancelarije prije sto
i nekoliko godina ušlo ovo ime Illyrier, illyrisch ali se vidi da ono pokazuje samo Srbe zakona grčkoga, koji

žive u Madžarskoj. Osobiti spomen i pohvalu ovdje zaslužuju Madžari: oni zovu Rac (od Rascianus od
Raške iz Rasije) svakoga onoga koji srpskijem jezikom govori, a ako doznadu da je takovi rimskoga zakona,
i ako bi htjeli to da pokažu, onda vele da je papišta Rac.

Od onijeh pak turskoga zakona ne može se još ni iskati da misle što o ovome srodstvu; ali kako se među
njima škole podignu, makar i na turskome jeziku, i oni će odmah doznati i priznati da nijesu Turci nego Srbi.

Ko posla ovoga ne razumije, mogao bi reći da je i ime Srbi od današnje Srbije, kao npr. Slavonac od
Slavonije, Hercegovac od Hercegovine, Crnogorac od Crne Gore itd.; ali koji štogod od slavenske istorije
upravo poznaje onaj mora znati da su Srbi s tijem imenom u naše zemlje došli, i zemlja se od njih tako
prozvala. Gdje je današnje Srbije južni kraj (Kosovo i Metohija) ondje je stare bila srijeda, a krajevi su joj
dopirali od Dunava do Arhipelaga, i od Adrijatičkoga mora do u Maćedoniju. I ja mislim da je ovo ime
Srbija postalo u novija vremena, pošto je srpsko carstvo propalo; jer ne znam bi li se gdje moglo naći da se
koji od našijeh kraljeva ili careva zvao kralj ili car od Srbije, nego Srbljem. Dobrovski i Šafarik dokazali su
da su se Srbi negda zvali svi slavenski narodi, i da je ime Srbi starije nego i Slaveni ili Sloveni.

Srbi su po stanju političkome još različniji nego po zakonu. U Crnoj Gori sačuvali su svoju slobodu do
današnjega dana, kao što ćemo poslije vidjeti; u Carstvu Austrijskome jedni su graničari i vojnici bez
prestanka, te čuvaju granicu od Carstva Turskoga; jedni uživaju sasvijem prava madžarska, a jedni se (kao u
Dalmaciji) upravljaju po načinu austrijskome. U Carstvu Turskome žive opet na različne načine: u dvije
trećine današnje Srbije (od Drine do Timoka, i od Dunava do blizu Novoga Pazara) u naše vrijeme oteli su
se s pomoću Rusa od Turaka, te između sebe sami sude i upravljaju, a Sultanu plaćaju osjekom (oko pedeset
hiljada dukata na godinu); u ostaloj Srbiji, u Bosni, Hercegovini i Zeti, svi su raja turska, samo što oni oko
Crne Gore žive malo slobodnije nego drugi, kao što će se poslije vidjeti, a oni u Bosni gore nego igdje, jer ih
najviše nemaju ni kuća svojijeh, već žive po turskijem kućama kao zakupnici.

Ovo sam ja sve napomenuo najviše zato da bi i meni i čitateljima lakše bilo kad se stane govoriti o Crnoj
Gori; toga radi ću se opet povratiti da rečem još nekoliko riječi o zakonu s druge strane.

Srpska je crkva još od starine bila pod patrijarom carigradskijem. U prvoj polovini XIV vijeka srpski car
Stefan Silni (Dušan) postavi svoga mitropolita patrijarom srpskijem. Grci se na to vrlo rasrde, ali poslije
duge srdnje i (po običaju ondašnjega vremena) anatema priznadu srpskoga patrijara, kojega stolica ostane u
Peći, a vlada nad Grčkom crkvom u svemu starome Iliriku. Kad Turci obladaju srpskijem carstvom i
narodom, patrijara i oni ostave u pređašnjoj vlasti, tako da se i pod njima zvao i potpisivao:

i sve je ove zemlje obilazio i po njima vladike i mitropolite postavljao, a njega (kao što se pripovijeda)
postavljali su mitropoliti, koji su u patrijaršiji kao sinod sastavljali. Godine 1690. patrijar Čarnojević,
Arsenije Š na pozivanje ćesara Leopolda I pobuni narod srpski protiv Turaka i prevede u Madžarsku 37,000
familija; a godine 1737. patrijar Arsenije IV na pozivanje ćesara Karla VI podigne opet narod da bježi pod
austrijsku vladu, ali Turci nekako opaze zarana, i bog zna koliko hiljada naroda pogube, a on samo s
malinom jedva uteče. Turci se po pravdi na to vrlo rasrde, a Grci u Carigradu to jedva dočekaju i godine
1765. zakupe srpsku patrijaršiju (kao što svjedoči Rajić u knj. XI. gl. XIV, §. 17, za 40 kesa karagroša

[6]

).

Utom je mjesto Arsenija IV za patrijara u Peći bio postavljen Vasilije Brkić, koji kad čuje da je njegova
patrijaršija zakupljena, i da je njemu određeno negdje zatočenije, on pobjegne u Crnu Goru, a odande 15
oktomvrija 1779. godine sa ruskijem knezom J. B. Dolgorukijem naveze se u Grblju na more i otide put
Rusije

[7]

). I tako Srbi izgube i ovo svešteničko gospodstvo, koje je poslije carske krune najvažnije bilo; i od

toga vremena stanu se iz Carigrada slati vladike i mitropoliti po svoj turskoj Evropi.

Jezgra ovoga naroda gotovo su sve sami seljaci i težaci.

Od onijeh zakona turskoga vrlo malo ima seljaka, nego su najviše varošani, među kojima ima i težaka. Iza
ovijeh u njih idu zanatlije i trgovci, potom age i spahije, pa onda begovi; tako među njima ima "viša klasa"
naroda, ali jedno zato što se njihova viša klasa od prostote ne razlikuje nikakvom naukom ili osobitijem
znanjem, nego samo bogatstvom i gospostvom, a drugo što njihov i najprostiji seljak i težak, samo ako ima
otkuda, može nositi haljine i oružje, jahati konja, načiniti sebi kuću i življeti kao i najveći aga ili beg, i s
pomoću junaštva i razuma, osobito rječitosti, postati najveći gospodin; zato njihova viša klasa gotovo nigdje
nije sasvijem odvojena od prostote.

U Dubrovniku za vremena Republike prva gospoda koja su upravljala zemljom i narodom bila su vlastela;
ne samo što su se oni i pravima i gospostvom vrlo razlikovali od svega njima područnoga naroda, nego su i
među varošanima bili pučani (kao die Bürger), koji su se razlikovali od manjijeh varošana i od seljaka i
težaka. Nalik na dubrovačku vlastelu bilo je u stara vremena gospode naše zakona rimskoga i u Kotoru, a i u
drugijem gdje kojijem primorskijem gradovima; ali je malo-pomalo to sve iščiljelo još prije nego u
Dubrovniku, i sad su mjesto njih samo carski činovnici i gdjekoji potalijanjenik.

I današnji Hrvati (u varmeđi zagrepskoj, varaždinskoj i križevačkoj) imaju svoju gospodu, koja se od naroda
prostoga, a i od varošana koji nijesu plemići, vrlo razlikuje.

Ali u onijeh koji su grčkoga zakona, i koji se upravo Srbi zovu, jezgra je samo seljak i težak.

U Crnoj Gori niti ima grada ni varoši, i zato se ne može ni misliti da ima kakijeh drugijeh ljudi osim seljaka
i težaka. Među prvijem starješinama npr. serdarima, vojvodama, knezovima, kojima starješinstva ova ostaju
od oca sinu, kao i među ostalijem glavarima i kućićima mnogo ih više ima koji ne znadu čitati nego koji
znadu, i nijedan se od njih ni odijelom ni življenjem niti ikakijem osobitijem pravom ne razlikuje od
ostalijeh Crnogoraca, a njihova braća i sinovi čuvaju ovce kao što se pjeva i pripovijeda da ih je čuvao
trojanskoga kralja sin Paris i Dušanov nećak Miloš Vojinović. I sami sveštenici njihovi ne razlikuju se od
ostaloga naroda nikakom drugom naukom niti znanjem (kao ni odijelom ni življenjem) osim što znadu
kojekako čitati i što zapisati. Zapadni susjedi crnogorski po selima su kao i Crnogorci, a i varošani njihovi
slabo se čim drugim od njih razlikuju osim odijela, kuća i boljega i ljepšeg življenja, i od njih se nimalo ne
ponose. Ovaki su otprilike Srbi i u Dalmaciji.

U Hercegovini i u Bosni otprilike je tako kao i u Crnoj Gori. Ono malo varošana i građana sjede među
Turcima, drukčije se od naroda nose i žive, i s njim se ne miješaju ni u kakijem narodnijem poslovima; zato
se među narod gotovo i ne broje.

U Srbiji je do našega vremena bilo kao što rekoh da je u Bosni i u Hercegovini. Sad se tek varoši počinju
naseljavati i varošani kao narod umnožavati; ali su seljaci, jedno zato što su oni najviše današnju slobodu
zemlji pridobili, a drugo što ih je najviše i što najviše plaćaju i u svakom događaju najviše učiniti mogu, u
zemlji najpretežniji.

Samo u Carstvu Austrijskome, osobito u Madžarskoj, Srbi imaju višu klasu ili svoju gospodu, koja se
razlikuje ne samo od seljaka i od težaka nego i između sebe. Najveća su im gospoda vladike, koje su se
dosad po zakonima madžarskima slabo bojale i cara. Poslije vladika su spahije i plemići, koji su po
zakonima madžarskima od ostaloga naroda daleko, štono se u nas rekne, kao nebo od zemlje. Među
građanima i varošanima imaju ,,purgri" (die Bürger), koji se ne samo od seljaka i težaka nego i od ostalijeh
građana i varošana razlikuju kao što su se razlikovali dubrovački pučani. Između plemića su i ovijeh građana
doktori, advokati, sveštenici, učitelji i seoskijeh opština pisari (nataroši).

Viša klasa u narodu valjalo bi svoj jezik ljepše i čistije da govori, da je od naroda učenija, mudrija, uljudnija,
skladnija i rodoljubivija (jer ona plemenita i čista ili prava ljubav k narodu, po kojoj čovjek voli narod i
njegovu korist i slavu nego sebe i svoj život, i od koje su Grci i Rimljani ostavili primjere, ne rađa se s
čovjekom, nego se dobiva kroz nauku i odgojenje); ali u naše je više klase to sve naopako. Istina da su
mnogi od gospode naše učili i znadu neke nauke kojijeh narod prosti ne zna; ali su to oni ponajviše učili kao
kake zanate, koji su mnogima razumu i srcu učinili više štete nego koristi; u ostalome pak oni su se pored
Nijemaca i Madžara ponijeli i kao potuđili od svoga naroda i od njegovijeh običaja; pored tuđijeh jezika na

kojima nauke slušaju, kojima poslove službene rade i u društvima se razgovaraju, zaboravili su srpski i
misliti, i njihov narodni jezik, kojega silu i sladost i bogastvo oni već i ne poznaju, čini im se prost i
siromašan, zato su ga iskvarili i jednako ga kvare. Što su pak oni koji velikijeh škola i nauka nijesu učili s
gospodom zajedno pali u ovake grijehe protiv naroda svojega, uzrok će biti što su se poveli po gospodi, i
razum svoj kao davši gospodi pod zakup više gledaju ko što radi i govori nego šta i kako radi i govori.

Našijem oficirima po granici lakše se može oprostiti što su za narod svoj slabo marili, jer su oni carske
sluge, koji su danas ovdje a sjutra bog zna gdje, a uz to još opažali su da im kašto smeta napretku što su
Srbi; zato su gdjekoji vičući na svoju područnu braću gledali da se udvore Nijemcima, te je toga radi bivalo
da su ljudi naši u mjestu svome voljeli oficira makar od koga drugog naroda nego Srbina.

Ja ne velim da su svi od naše gospode i varošana ovaki, nego priznajem da ih ima i onakijeh koji misle kao
što treba, ali tako malo da se prema onima drugima slabo smiju i pokazati. Ovo se slobodno može reći: što je
koji bogatiji i od naroda po gospostvu svome različniji, onaj je i u ostalome svemu od naroda dalje; tako su
od sviju ovijeh majstori i trgovci (osobito manji) najbliže k narodu i najviše mare za njega i za njegovu
korist i slavu. Začudo je što i oni od gospode naše koji su narod ljubili i željeli mu dobro činiti ponajviše
nijesu znali kako će, nego su radili protiv svoje želje i namjerenja! Ja mislim da ovome nije drugi uzrok nego
što im nauka nije pricijepljena na zdravi narodni razum, nego su ovaj naukom zabunili i ostavili ga, a prave
nauke nijesu prisvojili. Zato se umotvorinama naroda našega sva učena Evropa čudi i divi, i njih radi narod
naš slavi i hvali, a umotvorine su našijeh učenijeh ljudi ponajviše takove da im se svak ko ih pozna mora
smijati i žaliti narod što prema sebi nema učenijeh ljudi. Pa još pored svega ovoga naša viša klasa misli i
govori da je ona prema evropskijem narodima upravo kao što treba, a narod prosti da je zaostao i da ne valja
i da ga je ona bogzna kakom mudrošću nadvisila! Tako npr. Lukijan Mušicki u "Glasu narodoljubca"
godine 1819. kaže:

"Svkt' hvali višu klassu našeg' roda,

Al na prostu baca sram''."

Na ovo sam mu ja još onda pisao

[8]

): "Ovo je po našoj misli upravo naopako rečeno (i istinito). Prosta klasa

naroda našega (tj. ona klasa koja u današnje vrijeme narod sastavlja) ne ustupa nijednome od 5 ili 6 sebi
obližnjijeh naroda ni u razumu ni u poštenju, niti i u kakvoj drugoj dobrodjetelji; a viša klassa onakova je
kao što se othranjuje i u kakvom stanju živi. Ako prostoj ne čini sramote, časti suviše ne čini nigdje."

Da je narod naš barem od pedeset godina amo unapredak imao prema sebi ljudi za upravu po današnjemu
vremenu, on bi već davno bio sam svoj, i taj mu je nedostatak i danas najveća smetnja i nesreća, koja je za
nas s tijem veća što je u uređenoj i gotovoj kući lakše upravljati nego je iznova načiniti i urediti.